Laičke kolumnice Seada Ivana Muhamedagića


Manje je više
(Laička kolumnica [89])

Srce ti dajem!

Formativnu idiličnost božićnog vremena prvi sam put doživio kao znatiželjan sedamnaestogodišnjak. Unatoč tmurnim oblacima na političkom obzorju uslijed brutalna gašenja onodobne hrvatske „proljećarske“ baklje, u skrovitosti toplog ozračja zagrebačke crkve tada još blaženoga Marka Križevčanina, u kojoj je dušobrižnički i za mnoge očinski djelovao nezaboravni svećenik Franjo Jurak, zbio se moj prvi preobrazbeni Božić. Čuo sam tada i zavolio kanon hrvatskih božićnih popijevaka, a jedna od njih blago mi se urezala u prijemčiv đački um, u kristozovno katekumensko srce. Kad sam godinu dana kasnije u knjižnici škole „Vinko Bek“ prigušeno zasvirao na električnom harmoniju, najprije su odjeknuli taktovi pjesme Djetešce nam se rodilo, a u njezinu pripjevu baš danas otkrivam naslovni usklik novogodišnje kolumnice.

Pjevajući tako s narodom Božjim tu djetinjom priprostošću natopljenu pjesmu, nenadano mi se obznanila ćutilna srž njezine konfesorske poruke: Srce ti dajem...! = credo! – Vjerujem!
       
Živa je vjera duhovno blago ustreptala srca koje neumorno i ravnomjerno niže naše životvorne otkucaje. O svagda obnovljivoj kakvoći tih tankih vjeroniti nedvojbeno ovise oštrost i mekoća slamice u jaslicama srca u koje je položeno Djetešce što se o Božiću opetovano rađa u svakom od nas tko to uzmogne dopustiti. Za razliku od krhkim čovjekovim znanjem programiranih ideologija koje ovaj usrdni refren lako mogu preinačiti tako da možebitno glasi: Um svoj ti dajem..., višnji nam Bog to nadasve privlačno prostranstvo inventivna ljudskog uma s punim povjerenjem u našu odgovornost i domišljatost milostivo prepušta kao primjeren prostor maštovita oblikovanja potpuno slobodne volje, po kojoj bez prisile donosimo, preispitujemo i ozbiljujemo sve svoje odluke.
       
Davanje i primanje stamen su temelj kako naših vremenitih međuljudskih odnosa tako i bezvremenske povratne sprege (= lat. religio) između Boga i čovjeka. Neka nas u Novoj godini poput provodnog motiva prate iskrene pripjevne riječi iz ljupke božićne popijevke kao vedro smjerokazno jamstvo postojanosti na putu u bolju budućnost.

Sead Ivan Muhamedagić




Manje je više

(Laička kolumnica [90])

Vjera kao pjesma

Poznajem mnoge ljude iz čije se nutrine damonice zrcali nadahnjujuća isprepletenost jezgrovitih imenica koje su se združile u kolumničkom naslovu. Neposredan povod da se njime baš sada poslužim netom je objavljena, formom i sadržajem osebujna monografija posvećena ansamblu koji je stotinama članova, meni i nekolicini naših župljana svojedobno tvorio duhovni okvir cjelovita vjerničkog sazrijevanja.

Vjera kao pjesma – Collegium pro musica sacra uz 45 godina djelovanja – naslov je znalački sačinjene knjige koja će javnosti biti predstavljena za nekoliko tjedana. Uz odobrenje autora/priređivača (don Anton Šuljić) i umjetničke voditeljice ansambla (sestra Cecilija Pleša) ushićeno dijelim sa čitateljstvom župnog listića iskrenu radost i golemu zahvalnost dragom Bogu i dobrim ljudima s kojima me uz prisno prijateljstvo povezuju formativne vrednote kojima je prožeta neprolazna musica sacra.

Vjera i pjesma ljupke su dvorkinje srca. Grijane njegovom toplinom, međusobno se prožimaju. Što vjera proniknućem dosegne, to pjesma smjerno otpjeva. Dok se promućurni um oko vjere mudrujući dvoumi, posežući za pjesmom radi prolazna užitka i ubrzana opuštanja, srce se onkraj zakučastosti sofisticirane logike i usprkos otužnosti olovnih vremena rado puni vjerom. A čega je puno, srce o tome zbori i s vjerom bogozovno pjeva! Pjesma je, reče Augustin, dvostruka molitva. Molitva je pak svagda nošena vjerom koja se, kako nas poučiše drevni Tertulijan i razboriti Akvinac, ne spotiče ni onda kad je netremice zaskoči nedokazni apsurd iliti besmislica.

Tajnoviti koloplet vjere i pjesme duhovno je ozračje o kojemu svjedoči spomenuta knjiga. Vjerujem da će se u tome donekle prepoznati i članovi sličnih ansambala. U tome vjeropjevnom vrtlogu dinamično se odvija i moj vlastiti život. Kad vjera pavlovski premješta brda, pjesma im čudesno oduzima težinu. Tim gotovo posve neistraženim suodnosom ljekovite uzajamnosti pjesme i vjere valja nam se što više baviti, a pjevački zborovi i instrumentalni sastavi kakve imamo i u našoj župi ponajbolja su prilika za to.

Sead Ivan Muhamedagić




Manje je više
(Laička kolumnica [91])

U Božjoj kući

Crkveni sam prag prvi put prekoračio u proljeće 1965. godine. Bio sam tada đak četvrtog razreda osnovne škole. Iz sarajevskog Zavoda za slijepu djecu išli smo na izlet u Jajce, a zavjetna crkva sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju nekim se čudom našla na rasporedu razgledavanja grada. Nisam tada ni slutio da ću se već za desetak godina krstiti, ali sam u tajnovitoj polutami i svečanoj tišini te po mome djetinjem poimanju Božje kuće oćutio kako me prožimaju vreli srsi blažene miline poput one koja me obuzme kad na pretvorbenom vrhuncu nedjeljne euharistije zgodimice uzmognem vjernički iskusiti živu Kristovu prisutnost u skrovitosti čeznutljive nutrine.

Pišem ove retke nošen željom da s vama neusiljeno podijelim osebujnu radost bogozovna boravljenja u Božjoj kući, u „domu Gospodnjem“ koji je stjecajem čudesnih okolnosti smješten u ulici u kojoj stanujem već punih trideset godina. Aktivno molitveno i misaono sudjelovanje u svim dijelovima euharistijskog slavlja omogućuje brz dotok duhovne snage koja pospješuje kolajuće strujanje na svim životnim razbojima. Pa i kad nam katkada bilo zbog rastresene zbrkanosti vlastitih misli ili uslijed neprikladna ometajućeg ponašanja nekolicine nepažljivih pojedinaca ne pođe do kraja za rukom sabrati se na svetoj misi do te mjere da nas prožme spomenuta kristovska milina, ipak ćemo u Božjoj kući doživjeti ugođaj topline koja nas potiče na vedrije misli i suvislije zaključke.

Osim euharistijskog susreta sa živim Bogom doživljavamo u domu Gospodnjem zajednicu onih koji se rado odazivaju na poziv što nam ga dragi Bog neprestano upućuje. Svi smo odreda pozvani na svetost osmišljena življenja u suvremenoj hrvatskoj svakodnevici. Po tome smo kao župna zajednica odslik dinamične Crkve koja se pod okriljem stoljetne bazilike okuplja zato da jedni drugima uprisutnjujemo trajno pamtljivo prepoznavanje trojstvenoga Boga u bližnjima iz našeg okružja. Uskliknimo stoga s psalmistom: Obradovah se kad mi rekoše: „Hajdemo u dom Gospodnji!“ (Ps 122).

Sead Ivan Muhamedagić




Manje je više
(Laička kolumnica [100])

Otac! Duhovni oslonac!!

Ove se nedjelje, na spomendan sv. Josipa, u našoj župi svetkuje Dan očeva. U nekim ga zemljama obilježavaju prve nedjelje nakon Spasova. Ovogodišnja kalendarska podudarnost duhovni je okvir promišljanja nerasvijetljene značajnosti oca i očinstva što, neraskidivo združeno s majkom i materinstvom, omogućuje uspostavljanje neusporedive, nezamjenjive i nenadomjestive obiteljske ugođajnosti kao prirodnog, zdravog okružja u kojemu se pozemljarsko bivstvovanje odvija u bogozovno osmišljenoj, čovjeka dostojnoj i za boljitak svijeta presudnoj punini.

U mojoj dvanaestoj godini nepotkupljiva je sestrica Smrt na koju se ne trebamo srditi neumoljivo okončala život moga čestitog, Bogu odanog oca Ibrahima. Blagodati biološkog sinovstva koje mi katkada nedostaju naučio sam prepoznavati u očinski milostivu djelovanju milosrdnog Boga u svome vlastitom životu. Među ljudima koje poznajem mnogo je samoprijegornih i uzornih očeva. Premda nisam otac, osjećam snažne očinske porive, pa usrdno molim dragog Boga da ih oblikuje i kanalizira.

Nedostatak oca u djetinjstvu i mladenaštvu bolno se zrcali u ljudskim životima. Bračne trzavice i krize, brutalna nasilnost samoživih očeva koji uslijed kojekakvih frustracija muče i zlostavljaju svoju djecu i njihove majke samo su dio nevolja koje snalaze ljudsko društvo. Mnogi nezadovoljnici što danas bezidejno izvitoperuju postmodernu sliku svijeta produkt su globalnih obiteljskih (ne)prilika iz kojih su se suludo strmoglavili u život, puni duševnih rana i duhovnih brazgotina.

Razmišljanje o eruptivnoj snazi i uravnotežujućoj postojanosti kršnih očeva što svoje ljubavlju i milošću Božjom prožeto očinstvo po uzoru na Isusova samozatajnog poočima Josipa shvaćaju s punom odgovornošću, primjereno je korizmenom vremenu posvješćivanja temeljnih kršćanskih i općeljudskih vrednota. Stihovima iz antologijske pjesme Moj otac i ja zaključak mi nudi najzagrebačkiji pjesnik Vjekoslav Majer (1900-1975):

Pa ćutim, ja i moj otac, mi smo jedno
i ko da nevidljive cijevi
toče krv iz njegova tijela u moje
i kao da čujem klokotanje naše krvi
med zelenilom, gdje se mušice roje.

Sead Ivan Muhamedagić



Manje je više
(Laička kolumnica [105])

Glosa o sreći

Premda se imenica sreća često formira na usnama, u Novom se zavjetu izrijekom ne spominje, a ni u starozavjetnim knjigama nije osobito zastupljena. To nipošto ne znači da se o njoj u Riječi Božjoj premalo govori. Nošen radošću što struji vazmenim ozračjem, kolumnički raspredam o sreći, jer je ona svagda tamo gdje je radost.

Tragajući za biblijskom srećom, prisjećam se jesenas spomenutoga Rafaela. Knjiga o Tobiji obiluje zbivanjima sretna ishoda. Knjigu o Jobu, naprotiv, prožima turobna tjeskoba koja se netragom izgubi kad naposljetku razaberemo ogromnu sreću kojom Gospodin nagrađuje Joba za nečuvene nevolje što ih je pretrpio.

Starozavjetni Propovjednik o sreći pragmatično zaključuje: ...Prava je sreća čovjeku jesti i piti i biti zadovoljan sa svim svojim trudom kojim se muči pod suncem za kratka vijeka koji mu je dao Bog, jer takva mu je sudbina dosuđena (Prop 5,17).
   
U Novi je zavjet sreća filigranski utkana onako kako je ljekovita djelatna tvar ugrađena u neupitno učinkovit, s pokrićem skupocjen farmaceutski pripravak bez sporedna protuučinka. U iskustvenu utemeljenost ove tvrdnje smjesta se može uvjeriti svatko tko se u skrovitosti bogozovne nutrine srčano i bistroumno pozabavi blaženstvima kojima Isus započinje bremenitim sadržajem napučenu Propovijed na gori (Mt 5, 3-12).

Rastresita slojevitost biblijske sreće ne da se zbiti u moj laički rječotok. To me pak čini razdragano sretnim, jer ću se njome na nagovor usrećena srca još koji put spisateljski pozabaviti.
   
U pomoć mi hrli njemački književnik Johannes Mario Simmel (1924-2009), i našem čitateljsstvu poznat po svojim opuštajućim, humanom plemenitošću prožetim romanima. On piše: „Kad bi svaki čovjek na svijetu usrećio barem jednog drugog čovjeka, čitav bi svijet bio sretan.“
   
Sreća je blago koje smo kadri tvoriti i umnažati. Simmelov vapaj odzvanja u mome zvukozovnom slušiku. Bože, blagoslovi nas, kovače svoje sreće! Nauči nas kako da je kujemo i nesebično dijelimo jedni s drugima!

Sead Ivan Muhamedagić



Manje je više
(Laička kolumnica [110])

Čežnja za zvukom

Danas vas u laičkoj kolumnici razdragano vodim krajolikom u kojemu se ponajbolje snalazim. To je slušik i obuhvaća ono što čujemo uhom. Ovu pamtljivu novotvorenicu ozvukovječio je prije više od pola stoljeća moj ćudljivi istokobnik, literarni uzor Stanislav Šarić (1922-1996), slijepi intelektualac sui generis, dugogodišnji kontrolor programa na Radio-Zagrebu), čiji postumno objavljeni opus magnum, romansirana kronika Symphonia quasi Eroica (Zagreb, 2000.), nije nažalost doživio doličnu filološku i antropološku valorizaciju.

    Slušik je od oka skriveni zvukosvijet, a moje ime neka barem danas prigodno bude Zvukoljub! Uz usmjerujuće čeznuće za Svevišnjim oduvijek me prati nadahnjujuća čežnja za zvukom. I kao što se vi, bistrooki pozemljari, kako god ono što gledate katkada izgledalo nezgrapno, neskladno i rogobatno, nikad dosita ne možete nagledati bijeloga svijeta i svekolike njegove šarolikosti, tako se ni ja, radoznali zvukolovac, ne mogu dostatno naslušati svakovrsna zvukovlja, pa stoga neumorno ćulim zvukozovne uši, nimalo se ne obeshrabrujući time što one, pogođene napredujućom nagluhošću, ne obavljaju svoju zvukonosnu službu onako profinjeno kako su to doskora besprijekorno činile.

    Vrela čežnja za zvukom što dubinski oplemenjuje dušu nipošto se ne gubi u tjeskobnu jadikovanju za visokim i niskim frekvencijama koje je nemilo ugasio naizgled neuviđavni zub vremena. Velikom je Beethovenu nedvojbeno bilo neusporedivo teže, pa je unatoč tome skladao velebna remek-djela bez kojih glazba koju volimo ne bi bila zamisliva. Upornom prilagodbom svagda drukčijim slušnim prilikama naučio sam svrsishodno primjenjivati zlatno načelo Manje je više!, pridružujući mu nepokolebljivo pristajanje uz smjerokaznu Božju volju.

    U mojoj živopisnoj zvukovnici još uvijek ima dovoljno šuškanja, zujanja, rominjanja, žubora, cvrkuta, fićukanja, krckanja, kreketanja, zveckanja, kloparanja, zvonjave i inih neartikuliranih, artikuliranih, smjehozovnih i glazbotvornih zvukova i dobro ugođenih tonova, a svoj blagotvorni prostor, unatoč nasilnosti razuzdane buke, sve većma nalazi tišina u kojoj odjekuje vjerotvorni bogozvuk što duševnu žudnju za zvukosvijetom usklađuje s duhovnom čežnjom za čujnim Bogom.

Sead Ivan Muhamedagić




Sead Muhamedagić:




Zahvaljujem Seadu Ivanu Muhamedagiću na ljubaznom dopuštenju da izbor njegovih Laičkih kolumnica bude objavljen na ovoj mrežnoj stranici. D.Ž.



Laičke kolumnice Seada Muhamedagića



1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31
32
33
34
35
36
37
38
39
40
41
42
43
44
45
46
47
48
49
50

51
52
53
54
55
56
57
58
59
60
61
62
63
64
65
66
67
68
69
70
71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85
86
87
88
89
90
91
92
93
94
95
96
97
98
99
100

101
102
103
104
105
106
107
108
109
110
111
112
113
114
115
116
117
118
119
120
121
122
123
124
125
126
127
128
129
130
131
132
133
134
135
136
137
138
139
140
141
142
143
144
145
146
147
148
149
150

151
152
153
154
155
156
157
158
159
160
161
162
163
164
165
166
167
168
169
170
171
172
173
174
175
176
177
178
179
180
181
182
183
184
185
186
187
188
189
190

191
192
193
194
195
196
197
198
199
200



201
202
203
204
205
206
207
208
209
210
211
212
213
214
215
216
217
218
219
220
221
222
223
224
225
226
227
228
229
230
231
232
233
234
235
236
237
238
239



Jesu, Meine Freude - Isus mi je radost, [DOC] (prepjev Seada Ivana Muhamedagića s njemačkog na hrvatski, 2020.)



Zahvaljujem g. Seadu Ivanu Muhamedagiću na poslanim člancima, te na dopuštenju da budu objavljeni ovim putem. Prilozi se objavljuju u Glasniku Srca Isusova i Marijina u Zagrebu.




August Šenoa

Branko Benzia

Azra Ljumanović, little known Croatian sprituality

Ante Sekulić

Biserka Draganić



Croatia, its History, Culture and Science