Hrvatska glagoljička bašćina povezana s Likom, Krbavom, Gackom, Modrušom i Senjom

Darko Žubrinić, 2001. [engl.]

...Vindar je dobro znal, s kih stran vitri pušu,
i ka dila rese, a ka rane dušu,
Antun Mateša Kuhačević, Pohvala glagoljaša

Crkva hrvatskih mučenika u Udbini

Nije isključeno da su početci hrvatske države povezani upravo s područjem Like i Krbave. Tomu u prilog govori između inog i činjenica da je hrvatski knez Borna s početka 9. st. prije nego što je prešao planinu Velebit bio poznat kao Dux Guduscanorum, tj. knez Gačana (iz doline rijeke Gatske). Osim toga, pored gradića Smiljana pronađeni su ostatci hrvatskoga pletera s početka 10. stoljeća. U petom retku najvažnijieg spomenika rane hrvatske pismenosti s konca 11. st., Bašćanskoj ploči, kao svjedoci spominju se župan Desimir iz Krbave i Martin (Mratin) iz Like.

[Bogovic]Tijekom Srednjega vijeka u tome su području bila četiri važna biskupijska središta:

  • Senjska biskupija, oko 1150. - 1969.,
  • Krbavska biskupija, 1185. - 1460.,
  • Modruška biskupija, 1460. - 1493.,
  • Otočačka biskupija, 1460. - 1534.,
Godine 2000. poveljom pape Ivana II. bila je osnovana Gospićko - senjska biskupija, a dr. Mile Bogović bio je imenovan biskupom. Na području te biskupije nalaze se neke od najvećih hrvatskih prirodnih znamenitosti:
  • Plitvička jezera (najljepša jezera u Europi),
  • planina Velebit, najznamenitija planina u Hrvatskoj i jedan od njezinih simbola. Nadahnuti stihovi Vile Velebita posvećeni su upravo toj planini nesvakidašnje ljepote.
  • vrijedi spomenuti i dva prekrasna izvora u dolini Gatske, koja su među najljepšima u Hrvatskoj, a možete ih vidjeti u blizini mjesta Sinac (Hoffmanovo i Mayerovo vrilo).


Velebit (Bojincevi kukovi), photo by Mladen Zubrinic

Dojmljiva knjiga o ljepatama Like i Plitvičkih jezera je [Hirc], objavljena još godine 1898., s lijepim crtežima češkog slikara Vaclava Anderlea. Malo je, međutim, poznato da je to područje koje je puno prirodnih ljepota imalo zanimljivu i bogatu povijest i kulturu.

Gatsko polje danas (foto Mladen Žubrinić)

Srednjovjekovnu Krbavu (Corbavia) prvi puta spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet oko 950. Krbavska biskupija bila je osnovana još godine 1185. O visoko razvijenom pravnom poretku među srednjovjekovnim Hrvatima, čak u europskim razmjerima, vidi važnu monografiju [Sufflay].

Osim župa u Lici i Krbavi, postojale su također stare župe u Brinju, Bužanima, Hotuci, Oderjanu, Uni, Lapcu, Nebljusu i Gatskoj (Gat). Bužanska župa spominje se prvi put godine 1071., za vladavine hrvatskoga kralja Krešimira IV. (koji je osnovao grad Šibenik). Ime Bužani podsjeća na ime kneginje Buge koja je zajednom sa svojom sestrom Tugom i petero braće dovela Bijele Hrvate u njihovu novu domovinu. To nam je poznato iz pisanja Konstantina Porfirogeneta, bizantskoga cara iz 10. stoljeća.

Pleme Bužani postojalo je u 6. stoljeću sjeverno od područja koje su naseljavali Bijeli Hrvati (oko Krakowa, u dijelovima Poljske, Češke i Slovačke). To doznajemo putem mape prikazane na izložbi "Karolinzi i Hrvati" održanoj u Splitu godine 2001. Čini se da je ime Bužana izvedeno od imena rijeke Bug u Ukrajini gdje su nekada živjeli. Spominju se u tzv. "Geografu Bawarskom" i kasnije u "Povijesti vremennyh let": "Bužane zane sedoša po Bugu". Poslije su bili prozvani Volinjanima. Ove podatke dugujem prof. dr. Halini Watrobskoj sa Sveučilišta u Gdanjsku, Poljska.


Izvor Hrvatska enciklopedija, pod Bužan, napisao Josip Pavičić. Velika karta može se vidjeti na web stranici Acta croatica.

Za grad Senj poznato je da je bio biskupijsko središte još od petoga stoljeća. Tijekom stoljeća prije tragične bitke na Krbavskom polju godine 1493., područja Like i Krbave, zajedno s gradom Senjom, imala su mnogobrojna kulturna i duhovna središta. Primjerice, u Srednjem vijeku ta područja imala su čak 20 samostana, dok su nakon turskih prodora preživjela samo dva u Senju. Ta dva jedina preostala samostana koncem 18. st. zatvorio je austrijski nadvojvoda Josip II.

Velebit (vrijesak), foto Mladen ŽubrinićGodine 1248. senjski biskup Filip dobio je pismeno dopuštenje Pape Inocenta IV. za služenje glagoljaške mise u Senjskoj katedrali, kao i u svim područjima gdje je postojao taj običaj. Isto dopuštenje dano je godine 1252. benediktincima u velikome samostanu sv. Nikole pored Omišlja na otoku Krku. Te povlastice bile su važne za daljnji procvat hrvatske glagoljaške kulture. Odluka pape Incenta IV. imala je ekumensko značenje. Ova pitanja su detaljno obrađena u [Bogović].

Povlastica pape Incenta IV. senjskom biskupu Filipu iz 1248.

Kao zanimljivost valja istaknuti da u Hrvatskoj i danas postoji prezime Glagolić koje datira iz 15. stoljeća. Također je znakovito da pored gradića Kosinja u Lici postoji selo Glagolić. Ime grada Gospića (danas sjedišta Gospićko - senjske biskupije) izvedeno je iz imena Gospe.

Većina danas poznatih Glagolića živi u Turopolju. U selu Velika Mlaka postoji i ulica Glagolići. Zahvaljujem g. Miši Glagoliću na ovim podatcima (2005.). 

Selo Glagolišće spominje se u Acta croatica, u znamenitom djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog objavljenom 1863. (djelo je u Zagrebu tiskano hrvatskim glagoljičkim pismenima!), na str. 75, 132, 133, 210. Ne znamo je li to isto selo kao i spomenuti Glagolići.

Sveti Vojtech (Adalbert) posjetio je Hrvatsku godine 989. na povratku iz Rima u svoju rodnu Bijelu Hrvatsku. Tom prigodom zaustavio se u Skradinu i Modrušu. Vidi članak Ivana Kukuljevića Sakcinskog u [Hrvatskom putopisu, str. 76].

Još kao mladić budući češki kralj Karlo IV. posjetio je na nekoliko dana grad Senj. Zbilo se to godine 1337., kad je imao samo 21 godinu. U tom važnom glagoljaškom središtu, s jedincatom rimokatoličkom katedralom gdje se zahvaljujući povlastici pape Inocenta IV. služila jedino glagoljaška misa (umjesto latinske), sprijateljio se s plemenitašem Bartolomejem Frankapanom. Frankapan mu je omogućio vojnu pratnju na putu iz Senja u Tirol gdje se Karlo trebao sresti sa svojim bratom. Postaviši kasnije češkim kraljem, Karlo IV. dao je izgraditi poseban glagoljaški samostan u Pragu godine 1347., gdje su kao učitelji i propovjednici bili pozvani hrvatski benediktinci s otoka Pašmana (po nekima vjerojatnije iz Zadra, vidi npr. [Runje, Školovanje glagoljaša]). Vrijedi istaknuti da je taj samostan smješten blizu znamenitoga Sveučilišta u Pragu, osnovanog sljedeće, 1348. g. (Karlo IV. osnovao je također Sveučilište u Beču godine 1365.). Podsjetimo da je najstarije hrvatsko sveučilište osnovano također vrlo rano, godine 1396. u gradu Zadru.

Neke od važnih osoba u povijesti glagoljičkoga pisma povezanih s Likom, Krbavom i Modrušom jesu:

  1. biskup Stipan, Modruš (13. st.),
  2. Grgur, sin Martina Borislavića iz Modruša (14. st.),
  3. Petar pisac, autor brevijara Illirico 8 koji se čuva u Vatikanskoj apostolskoj knjižnici (14. st.),
  4. knez Novak Disislavić (14. st.),
  5. Paval dijak is Krbave (14/15. st.),
  6. Grgur (14. st.),
  7. vikar Stanislav iz Poljske (14/15. st.),
  8. Bartol Krbavac (15. st.),
  9. Broz Kolunić iz Bužana (15. st.),
  10. Jakov Blažević de Modrussia (Jakov, sin pokojnoga Blaža, 15. st.),
  11. Blaž Jurjev Trogiranin (iz Lapca, 15. st.),
  12. Kristofor, biskup Modruški, podrijetlom iz Dubrovnika (15. st.),
  13. Nikola Modruški (Nicolas de Modrus, ~1427-1480), rodom iz Boke kotorske,
  14. pop Martinac (15. st.),
  15. Šimun Kožičić Zadranin (ili Benja), Krbavsko-modruški biskup (15/16. st.),
  16. Bernardin Frankapan (1453-1529).
U najvažnijoj zbirci hrvatskih pisanih pravnih dokumenata poznatoj pod nazivom Acta Croatica (drugo izdanje iz godine 1898.), navedena je povelja iz godine 1288., pisana glagoljičkim pismom, čiji autor je Stipan iz Staroga Dubrovnika, glagoljaški biskup iz Modruša u Lici (vidi Šurminovu Acta Croatica, str. 74., i [Historia Tersattana, str. 112], koju je napisao Franjo Glavinić). Točan glagoljički tekst povelje glasi:
Ja, Stipan od Staroga Dubrovnika, biskup Modruški i vičnik Svete krune Uarske, posvitih ovu crikvu na poštenie svetoga Luke, pisara Marie Blažene.

Mihaela Sokić iz Dubrovnika ukazala mi je da se naziv Stari grad Dubrovnik odnosi zapravo na gradić u Bosni, sjeverno od Sarajeva, koji je nestao nakon pada Bosne pod Turke godine 1463. Taj grad su u srednjoj Bosni osnovali trgovci iz Dubrovnika. Vidi također tri članka pod zajedničkim naslovom "Zla kob starobosanskog grada Dubrovnika," Stećak, Sarajevo, br. 65, br. 66 i br. 67, 1999.

Gore navodimo faksimil iz spomenute knjige Historia Tersettana Franje Glavinića (1585. - 1652).

Završna rečenica (koja opisuje povelju) spominje da je posvetio crkvu 1288., dvije godine prije dolaska Nazaretske Kućice (Santa Casa) na Trsatsko svetište kraj Rijeke. Kosim slovima je naglašen Stipanov tekst na hrvatskom jeziku, a iznad njega (u drugom retku) je navedeno da je tekst pisan in "scripttura Illirica", tj. hrvatskom glagoljicom.  Pogledajte str. 34 (hrvatski prijevod na str. 112) važne knjige Franje Glavinića (1585. - 1652) o povijesti Trsata, objavljene godine 1648. u Udinama: 

Franjo Glavinić: Historia Tersettana, pretisak i hrvatski prijevod, Rijeka, Zagreb, Liber, 1989, pogovor Eduard Hercigonja, UDK 949.713:09

Znameniti Vinodolski zakon iz godine 1288. spominje Modruške knezove.

Prvi dio važne glagoljičke zbirke Code Slave 73 (Borislavićev zbornik čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Francuska) pisali su godine 1375. Grgur, sin Martina Borislavića iz Modruša, zatim manji dio Stipan supisac, i prvad Mikula na Lindare. Knjiga je pisana u Šibeniku, vidi [Šimić, Glagoljica na šibenskom području]. Jedno vrijeme bila je u Španjolskoj, a od 1951. nalazi se u Bibliothéque nationale u Parizu.

Glagoljički zbornik iz 1375. godine, pohranjen u Parizu (Bibliotheque Nationale, Slave 73), ima posebno mjesto među hrvatskim glagoljičkim spomenicima (jedini rukopisni "liber horarum"). Izdvaja se od ostalih hrvatskih glagoljičkih spomenika i po tome što ima dva teksta Očenaša: jedan među liturgijskim molitvama (f. 137v) koji se pripisuje ruci glavnoga pisca, Gregorija Borislavića, a drugi u misalskom dijelu - u Kanonu mise (f. 219r) i pripisuje se darovitom pisaru Stipanu. Oba se teksta razlikuju međusobno, a tekst Gregorija Borislavića razlikuje se od svih tekstova Očenaša u dosad poznatim hrvatskoglagoljičkim spomenicima, i to dvjema ključnim leksičkim pojedinostima - riječima "kraljevstvo" i "kruh" u zazivima. Time je dobiven odgovor na pitanje kad se u hrvatskom glagoljaškom Očenašu javljaju riječi "kraljevstvo" i "kruh". Izvor Anica Nazor.

Znamo da je koncem 14. st. sagrađen Pavlinski glagoljaški samostan sv. Nikole oko 4.5 km južno od Modruša. Dostupni dokumenti između 1444. i 1475. spominju glagoljaškoga pavlinskog vikara Stanislava koji je podrijetlom bio iz Poljske. Zanimljivo je da je upravo on preveo Pravila pavlinskog reda s latinskog na hrvatski, i to glagoljicom! Stanislav je obavljao službu vikara u spomenutom samostanu sv. Nikole na planini Gvozd (koja je u 18. st. preimenovana u Kapelu). Vidi [Runje].

Paval dijak is KrbavePaval dijak is Krbave bio je student na pariškome sveučilištu Sorboni početkom 15. st., student Jurja iz Slavonije. Prema [Stanku Tenseku], njegovi predci mogli bi biti iz Krbave. Juraj iz Slavonije, ili Juraj Slovinac, poznat kao Georges d'Esclavonie, ili de Sorbonne, bio je svećenik glagoljaš i profesor na Sorboni u Parizu. Paval dijak is Krbave ostavio nam je zanimljiv list u Toursu koji sadrži njegove vježbe u pisanju raznih pisama, i to gotskog, hebrejskog i hrvatske ćirilice, gdje je napisao i svoje ime ("to pisa Paval Dijak is Krbava kakob umil"). Juraj iz Slavonije bio je blisko povezan sa studentima iz Krbave (de Corbavia). Vrijedi spomenuti da jedan od njegovih rukopisa, koji se čuva u Toursu u Francuskoj, spominje sljedeći popis hrvatskih biskupa koji rabe glagoljašku misu (vidi ovdje, dolje lijevo):

  • Episcopus de Korbavia (tj. biskup krbavski), na prvome mjestu;
  • Episcopus Cnynski (kninski biskup);
  • Episcopus Krxki (krčki biskup, s otoka Krka); zatim
  • nadbiskup splitski
  • biskup trogirski
  • biskup šibenski
  • nadbiskup zadarski
  • biskup ninski
  • biskup rabski
  • biskup osorski (na otoku Cresu)
  • Episcopus Senski (senjski biskup).
Razumije se, on ne propušta spomenuti i Istru sljedećim riječima na latinskom jeziku: Istria eadem patria Harwati (Istra je i domovina Hrvatske), vidi dolje desno, uokvireno. Na ovom listu čitamo zapis Pavla dijaka lijepim glagoljičkim brzopisom:

Poklonenje i pozdravlenje knezu Jurju kako momu gos-
podinu plemenitomu dam ti viditi da sam
zdrav Božju milostju i svete Marie Gospoe.

Missal of prince Novak, 1368Jedna od najljepših glagoljičkih knjiga je Misal kneza Novaka iz godine 1368., sada pohranjen u Nacionalnoj knjižnici (bivšoj Dvorskoj knjižnici) u Beču u Austriji. Misal sadrži najstarije poznate hrvatske stihove, pisane glagoljicom: Čakavski stihovi kneza Novaka (vidi Acta croatica, str. 317 318):

I pomisli vsaki h(rst)janin
da se svyt ništare ni,
jere gdo ga veće ljubi,
ta ga brže zgubi.
Nu jošće pomisli vsaki sada:
ča se najde ot nas tada,
gda se d(u)ša strahom smete,
a dila n(a)m skriti nete.. 

Znamenita srednjovjekovna sekvenca o smrti, "Dies irae", pojavljuje se u Misalu kneza Novaka više od stotinu godina prije nego u latinskim misalima u Europi. On sadrži i neke glazbene oznake. Knez Novak Disislavić iz Krbave pisao je tu knjigu za spasenje svoje duše. Njena prekrasna glagoljička slova poslije su bila korištena kao predložak za pripremu prve hrvatske inkunabule iz godine 1483. (Missale Romanum), otisnute samo 28 godina poslije Gutenbergove Biblije. Knez Novak bio je iz Ostrovice, iz plemena Mogorovića. Po dr. Mariji s. Agneziji Pantelić, Novakov misal nastao je prema jednom misalu iz samostana sv. Marije u Zadru. Vidi [Hilje Tomić, Slikarstvo, str. 154].
Spomenuti misal važan je i zbog kratkoga glagoljičkog zapisa dopisanoga više od stotinu godina nakon njezina nastanka, točnije, godine 1482. U njemu Juraj Žakan iz Roča u Istri oduševljeno spominje tekuće aktivnosti oko pripreme prvotiska iz godine 1483. riječima Vita, vita, štampa naša gori gre... Bilješku je napisao u gradu Izoli (slovenski dio Istre) koje je u srednjem vijeku bilo jako središte hrvatskih glagoljaša.

Misal kneza Novaka, 1368. Misal kneza Novaka, 1368.


Govori dr. Vesna Badurina Stipčević, Zagreb

Glagoljičke knjige pisao je i iluminirao Bartol Krbavac u svojoj pisarnici (skriptoriju) u 15. stoljeću. Znade se da je pisao sljedeće važne knjige:

  1. Berlinski missal, 1402.Berlinski misal (218 listova pergamene, tj. 436 str., pisan dvostupčano s 31 retkom) iz godine 1402., sada u Berlinu, u Staatsbibliothek, tj. u Državnoj knjižnici. Knjiga je imala zanimljivu povijest: pisana za crkvu sv. Jurja Koprivskog na prekrasnoj rijeci Zrmanji (koja se u to vrijeme zove Kopriva) dospjela je u Zadar godine 1404. g., zatim u Rim godine 1627., u Englesku godine 1808. (u Kensington house). Poznato je da je godine 1882. dospjela iz Londona u Berlin kao dio Hamiltonove zbirke (nazvane prema škotskom skupljaču knjiga Hamiltonu). Konačno, godine 1956. knjiga je opet bila pronađena u Berlinu, gdje se nalazi i u današnje vrijeme, pa se stoga zove Berlinski misal. Bilo bi ga bolje zvati misal Bartola Krbavca. Početak misala sadrži kratke bilješke Caperana (profesora orijentalnih jezika) na francuskome jeziku, preporučajući tu knjigu učenim ljudima zbog njezine ljepote i starine.
    [1] - [2] - [3] - [4] - [5] - [6] - [7] - [8]
  2. Ročki misal, 15. stoljeće (Nacionalna knjižnica u Beču, Austrija), Cod. Slav. 4, 252 listova, (24 x 35.5 cm), napisao ga je vjerojatno Bartol Krbavac. Ovu fantastičnu knjigu, s predivnim iluminacijama i inicijalima, imao sam u rukama 2007. prigodom posjeta Austrijskoj nacionalnoj knjižnici u Beču.
  3. Beramski misal, Bartol Krbavac, ~1425Beramski misal (490 listova pergamene, Nacionalna knjižnica u Ljubljani, Slovenija), oko godine 1425., napisan vjerojatno u gradu Bakru za župnu crkvu u Bermu u Istri.
  4. Bakarski brevijar (sadrži također kroniku grada Bakra) iz godine 1414., izgubljen.
  5. Humski brevijar iz godine 1442., pisao ga je vjerojatno također Bartol Krbavac.

Sve knjige bogate su vrlo lijepim minijaturama. Zna se da je Bartol živio tridesetak godina u Zadru, od 1410. do 1440., vidi [Runje, str. 17].

Prema dr. Mariji s. Agneziji Pantelić, moguće je da je umjetnička atmosfera koju je u svojoj pisarnici stvorio Bartol Krbavac, omogućila i pojavu svjetski poznatoga slikara Julija Klovića (1498-1578), poznatog kao "Michelangelo minijature."

Beramski misal Bartola Krbavca, ~1425 (Nacionalna knjižnica u Ljubljani)

Blaž Jurjev Trogiranin bio je istaknuti slikar iz razdoblja 15. stoljeća, a stvarao je u Trogiru. Rođen je u Lapcu, u Lici. Među njegovim monogobrojnim sakralnim djelima valja spomenuti veliki poliptih u katedrali sv. Lovre u Trogiru na kojem nam je ostavio i kratku bilješku pisanu glagoljicom oko godine 1435.

Najstariji poznati lički glagoljički dokument pisan kurzivnom glagoljicom jest povelja iz Počitelja, iz godine 1393. U njemu se spominju ...Tomaš i Butko krbavski lički buški i pročaja knezi.

 
kurzivna glagoljička listina iz Ličkog Počitelja, 1393.

Najstarija nama poznata hrvatska povelja pisana kurzivnom glagoljicom (i sačuvana u izvorniku), nešto je starija, iz godine 1376. (Dobrinj).

U Golubiću u blizini grada Bihaća, danas u zapadnoj Bosni (tj. u Turskoj Hrvatskoj), nađena je glagoljička ploča na kojoj se među inim spominje i krbavski knez Tomaš Kurjaković i njegova potpora izgradnji utvrda na otočiću Ripac na rijeci Uni godine 1442. Ploča, koja je nekoć bila u crkvi sv. Martina koju su razorili Turci, u današnje vrijeme se nalazi u glasovitome franjevačkom samostanu u Fojnici u središnjoj Bosni. Vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 164]. Hrvatska glagoljička bašćina u Bosni opisana je ovdje.

U ruševinama grada Bužima pronađen je kratki glagoljički odlomak s lijepim i dosta velikim glagoljičkim slovima (do 13 cm), koji datira iz 15. st. Čuva se u Muzeju Like u Gospiću, vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 113].

Ostao nam je sačuvan i pečat Petra i Jurja, knezova krbavskih, iz 1492. g., na kojemu je kružni glagoljički zapis Petar i Juri, knezi krbavski i grb plemenite obitelji Gusića. Može se vidjeti na Izložbi glagoljice u Rijeci.



Glagoljjički pečat: Pet(a)r Juri Kn(e)zi Krbavski.
U sredini su tri grba, jedan s okrunjenom guskom, koja predstavlja Gušiće,
i s krunom oko vrata.  Vidi [Fučić, Glagoljski natpisi], str. 222.

Postoje neka razmišljanja da je prva hrvatska inkunabula (iz godine 1483.) mogla biti otisnuta u nekoć znamenitome Modrušu (mišljenje Valentina Putanca), dok drugi predlažu istarski gradić Roč, ili Kosinj u Lici, a neki i Veneciju. Nažalost, točni podatci nedostaju jer kolofon (tj. završna bilješka u knjizi) ne spominje mjesto tiska.


Grob Kristofora, biskupa Modruškog (Xtophoro episcopo Modrvsiensi) u
crkvi Sv. Filipa i Jakova u Novom Vindolskom.


Godine 1486. biskup Kristofor Modruški (podrijetlom iz grada Dubrovnika) morao je uslijed turskih razaranja pobjeći iz dičnoga grada Modruša u Novi Vinodolski na hrvatsku obalu. Nekoć znameniti Modruš, važno duhovno i trgovačko središte srednjovjekovne Hrvatske, izgubio je svoju važnost nakon tragične bitke na Krbavskom polju godine 1493. U današnje vrijeme je to malo selo sa žalosnim ostatcima velikoga i slavnog dvorca Tržana, čije zidine su bile dugačke 1200 m.
Isto područje je pretrpjelo teška razaranja od strane partizana tijekom godine 1942., i za velikosrpske agresije na Hrvatsku od godine 1991. do 1995.

Velebit (vrijesak)Hrvatski ban Ivan Karlović, posljednji potomak knezova Kurjakovića, rođen je u bogatoj, plemenitoj obitelji, s posjedima uglavnom na tlu Like i Krbave. Tijekom turskih prodora izgubio je mnoge svoje posjede. Vladao je u vrijeme najtežih progonstava Hrvata u 16. stoljeću. Nakon iscrpljujućih bitaka umro je u gradu Medvedgradu iznad Zagreba, a pokopan je u crkvi Majke Božje Remetske u Zagrebu. Ušao je u pjesništvo hrvatskih prognanika u Italiji, Austriji (Gradišće) i u pjesništvo Muslimana - Hrvata. Njegova sestra Jelena bila je majka glasovitoga sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog.
U gradu Medvedgradu iznad Zagreba umro je u 15. st. i znameniti hrvatski latinistički pjesnik Jannus Panonius.

Vrlo lijepa glagoljicom pisana povelja (Lička listina) iz godine 1469. sačuvana je sa šest visećih pečata ("pečati visući"). Ona spominje knezove i suce plemenite kraljevske kancelarije u Lici ("knez i suci plemenitoga stola kraljeva... v Lici). Postoji i glagoljicom pisan testament kojim Matijica Utišenić ostavlja svoje posjede crkvi na Velebitu iznad Medka ("crkvi svetago Ivana na Gori").

Broz Kolunić (točnije, Broz Kacitić iz klana Kolunića u Lici) napisao je glagoljicom zbirku korizmenih propovjedi godine 1486. u Kneževoj vasi pored Otočca. Zanimljivo je da je kolofon (završna bilješka) s njegovim potpisom zapisan hrvatskom ćirilicom! To je jedan od mnogih znakova tropismene kulture hrvatskoga srednjovjekovlja, vidi [Hercigonja].

Vrijedan zlatni romanički križ krbavskih biskupa iz 13. stoljeća čuva se danas u Bribiru. Godine 1491. dodana je podloga s ugraviranim glagoljičkim slovima gdje se spominje Jurki Andrijić, vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str.105].

Novljanski II. brevijar, 1495.Pop Martinac (plemenom Lapčanin, tj. iz Lapca) živio je u Grobniku pored Rijeke. U Novljanskom II. brevijaru, pisanom glagoljicom tijekom 11 godina, i dovršenom godine 1495., opisao je tragičan poraz Hrvata u bitki s Turcima na Krbavskome polju godine 1493. Oba brevijara, i Novljanski I. (1459.) i Novljanski II., priredili su pavlini glagoljaši na hrvatskome jugu.

Šimun Kožičić Zadranin (ili Benja) rođen u Zadru, Krbavsko-modruški biskup, osnovao je glagoljašku tiskaru u Rijeci (1530.-1531.) u kojoj je u kratkome razdoblju otisnuto šest knjiga:


Šimuna Kožičića Zadranina, biskupa modruškoga
Knjižice od žitija rimskih arhijereov i cesarov

Tijekom Lateranskog sabora održanog godine 1513. održao je govor pred Papom moleći pomoć u borbi protiv turskih razaranja. Znamo da je Šimun Kožičić Zadranin planirao tiskati povijest hrvatskih zemalja (hrvacke zemle), ali knjiga ili nije izdana, ili je izgubljena. Naime, Kožičić je molio Tomu Nigera (Toma Nigris), skradinskog biskupa (i kasnije trogirskoga biskupa), i bliskoga prijatelja znamenitog Marka Marulića, da se napiše knjiga o povijesti Hrvatske zemlje (hrvacke zemle) i njene slave (slavi ee, čitaj: slavi jeje).

Toma Niger, (Toma Nigris) (Lorenzo Lotto, talijanski slikar u Hrvatskoj

Malo je poznato da su tijekom barem nekoliko desetljeća do sredine 15. stoljeća svećenici znamenitoga samostana na Trsatu ponad Rijeke rabili glagoljašku misu, vidi [Runje].

Nikola Modruški, biskup senjski od godine 1457., i biskup modruški od godine 1461., bio je među inim papin izaslanik na dvoru Stjepana Tomaševića u Bosni, kao i na dvoru mađarskoga kralja Matijaša Korvina u Budimu. Njegova golema knjižnica koja potječe iz Modruša, ostavljena je na čuvanje Vatikanu. Napisao je i jednu raspravu u zaštitu glagoljice u modruškoj biskupiji. Smatra se da je to prvi polemički spis u povijesti hrvatske književnosti. Zanimljivo je da je Nikola Modruški rođen u Boki kotorskoj. Godine 1474. dao je tiskati prvu latinsku knjigu u Hrvata.

Područja Krbave i Like vrlo su malo izučavana s motrišta njihova odnosa spram Bosne i Crkve bosanske čiji sljedbenici su se zvali krstjani. Čini se da je Krbavska biskupija osnovana još godine 1185. među inim i radi sprječavanja širanje hereze bosanskih krstjana.

Ovdje dajemo popis glagoljičkih knjiga povezanih s područjem Like, Krbave i Modruša:

  1. Code Slave 73, iz 1375., Pariz (Bibliotheque Nationale), Francuska, 296 listova pergamene, pisao Gregorij, sin Martina Borislavića iz Modruša,
  2. Code Slave 78, Pariz (Bibliotheque Nationale)
  3. Misal kneza Novaka Disislavića, 1368. (Austrijska nacionalna knjižnica u Beču)
  4. Glagoljički brevijar, Borgiano Illirico 6, 14. st.Vatikanski brevijar Illirico 5, 1379. (Apostolska knjižnica u Vatikanu)
  5. Vatikanski brevijar Illirico 6, 14. st.
  6. Vatikanski brevijar Illirico 10
  7. Vatikanski misal Illirico 8, 14. st.
  8. Bula pavlina, 14. st.
  9. Krbavski brevijar, izgubljen (vidi [Pantelić, str. 84])
  10. Fragment misala iz Kosinja (osam listova pronađeno u Podbrezju u Sloveniji), s početka 14. st.
  11. Izgubljen misal (Kukuljević), 14/15. st.,
  12. Berlinski misal Bartola Krbavca (436 lista pergamene), 1402.
  13. Njujorški misal (prema prof. Henriku Birnbaumu, UCLA, Los Angeles, misal je iz ličko-krbavskog područja ili iz zadarskoga zaleđa)
  14. Ročki misal, 15. stoljeće (Nacionalna knjižnica u Beču, Austrija), Cod. Slav. 4, 252 listova, (24 x 35.5 cm), napisao vjerojatno Bartol Krbavac,
  15. Beramski misal Bartola Krbavca, oko godine 1425. (Nacionalna knjižnica u Ljubljani, Slovenija)
  16. Dragućki brevijar, 1407., vjerojatno iz Krbave (u uporabi u Istri, u Roču i Humu)
  17. Dio brevijara (Arhiv HAZU u Zagrebu, III c 12), 70 listova, pisan u Krbavi
  18. Humski brevijar, 1442.Bakarski brevijar (sadrži također i kroniku grada Bakra) 1414., izgubljen
  19. Misal iz 1435., 564 listova pergamene,
  20. Humski brevijar, 1442.
  21. Bribirski misal, 1459.
  22. Bribirski brevijar, 1470.
  23. Kolunićev zbornik korizmenih propovjedi, 1486., pisan kod Otočca
  24. Vinodolski zbornik, 15. st.
  25. Vinodolski (Kukuljevićev) brevijar
  26. Metropolitanski brevijar (Metropolitana, Zagreb, MR 161)
  27. Modruški urbar, 1486. (40 str.)
  28. Dabarski brevijar, 1486. (frankapanski grad Dabar kod Otočca u Gatskoj župi)
  29. Novljanski misal
  30. Novljanski I. brevijar, 1459.
  31. Novljanski II. brevijar, 1495.Novljanski II. brevijar, 1495., vidi ovdje
  32. Kosinjski brevijar, 1491. (inkunabula), jedini poznati primjerak čuva se u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji, Italija
  33. Oxfordski zbornik, 15. st., Engleska (Oxford, Bodlean Library), poznato je da je bio jedno vrijeme u vlasništvu Alberta Fortisa
  34. Ljubljanski zbornik (Nacionalna knjižnica u Ljubljani, Slovenija, NUK 368)
  35. Tkonski zbornik (Tkon je grad otoku Ugljanu), početak 16. st., pisan vjerojatno u Modrušu
  36. Petrinićev zbornik
  37. Blagdanar popa Andrije iz Novog
  38. Dijalog Grgura pape
  39. Misal Pavla Modrušanina, tiskan u Veneciji 1528. (po jedan primjerak čuva se u Odesi, Cambridgeu, Londonu i Pragu, dva u Petrogradu, i tri u Zagrebu)

i mnogobrojni, vrlo stari i vrijedni odlomci.


Fragment misala iz Kosinja kupljen 1374. u Kosinj, pisan vjerojatno početkom 14. st. na području Riječkog zaljeva:


Korišten je u kosinjskim srednjovjekovnim crkvama i selima Buci i Srakovina. Crkva u Bucima predstavlja današnju crkvu sv. Antuna Padovanskog u Gornjem Kosinju, dok je selo Srakovina u novom vijeku nazvano Sraklin, koji je tek 1913. primenovan u današnji Kosinjski Bakovac. Vidi [Zor] i [Mance]. Ovo je jedan od osam sačuvanih listova, koji se čuva u Podbrezju u današnjoj Sloveniji.

Vatikanski brevijar Illirico 5 (čuva se u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu), potječe iz 14. st., a pisao ga je Petar pisac. Knjigu su opljačkali Turci, od kojih je s velikim naporom otkupljena godine 1487. Doista je dirljivo kako su osiromašeni obični ljudi skupljali novac za otkup te stare glagoljičke knjige od Turaka. O tome je nakon otkupa svećenik napisao potresnu zahvalu svojim župljanima na marginama knjige, i to kurzivnom glagoljicom.

Prema Henriku Birnbaumu (sa znamenitoga Sveučilišta Los Angeles u SAD), Njujorški misal (pisan oko 1400-1410), koji se čuva u Pierpont Morgan Library u New Yorku, potječe ili iz zadarskog zaleđa, ili iz ličko-krbavskog područja.

Ovdje dajemo popis cjelovito očuvanih glagoljičkih brevijara, misala i zbornika vezanih za Liku i Krbavu, prema [Damjanović]:

  1. Misal kneza Novaka, 1386., Austrijska nacionalna knjižnica u Beču
  2. Berlinski misal, 1402., Državna knjižnica u Beču
  3. Ročki misal, prva trećina 15. st.
  4. Beramski misal (prva trećina 15. st.), Nacionalna knjižnica u Ljubljani
  5. Misal Illyrico 8, 1435., Apostolska knjižnica u Vatikanu
  6. Bribirski misal, 15. st.
  7. Novljanski misal, prijelaz 15. u 16. st.
  1. Brevijar u dva dijela (Illyirco 5 i 6), 1379, 1387, Apostolska knjižnica u Vatikanu
  2. Prvi novljanski brevijar, sredina 15. st.
  3. Vinodolski brevijar, 1470, Novi
  4. Illyrico 10, 1485, Apostolska knjižnica u Vatikanu
  5. Drugi novljanski brevijar, 1495., Novi
  6. MR 161, 15. st.

  1. Borislavićev zbornik, 1375.
  2. Oxfordski zbornik, 15. st.
  3. Kolunićev zbornik, 15. st.
  4. Ljubljanski zbornik, 15. st.
  5. Petrinićev zbornik, početak 16. st.
  6. Tkonski zbornik, početak 16. st.

Modruški urbar iz godine 1486. važan je hrvatski pravni dokument, izvorno pisan glagoljicom, ali sačuvan u dva latinična prijepisa iz 16. i 17. st. Knjiga ima oko 40 str., a objavljen je i njezin pretisak, vidi [Lopašić]. Zanimljivo je da se Modruš, koji je u današnje vrijeme malo selo, prvi puta spominje još godine 1160.

Među hrvatskim pravnim spomenicima spomenimo vrlo zanimljive i lijepe, glagoljicom pisane isprave, koje se čuvaju u Franjevačkom samostanu sv. Križa u Ljubljani, u Sloveniji. Pisane su u Lici godine 1433. i 1469., u Senju godine 1513., i u Slunju u 16. st., vidi [Vončina]. Spomenim i glagoljičku ispravu iz Kasega (Lika) iz 1513, sada u Senjskom arhivu, opisan u [Hercigonja, Na temeljima hrvatske književne kulture].

ostatci Modruša, 1660.U gradu Zadru, kao i na otoku Rabu, boravili su tijekom 14. i 15. st. brojni svećenici glagoljaši iz Krbave (de Corbavia). Jakov Blažević de Modrussia (Jakov, sin pokojnog Blaža) bio je istaknuti prepisivač i iluminator glagoljičkih knjiga, a radio je u Zadru. Ime mu govori da je podrijetlom iz Modruša. Također, znantan broj glagoljaša iz istih područja djelovao je na otoku Krku, otocima poreda Zadra (Ugljan, Pašman, Iž, Dugi otok), kao i u Istri. Npr.,

  • svećenik Butko Budonja iz Like spominje se kao pisar bratovštine sv. Silvestra iz Zadra godine 1388., vidi [Antun Badurina, članak Petra Runje, str. 63];
  • godine 1401. pop glagoljaš Ratko pok. Bilaca Meglanice "de Corbavia" dobio je brevijar u Bokanjcu, vidi [Antun Badurina, članak Petra Runje, str. 116];
  • zadarski svećenik Volkacije ostavio je godine 1413. svoj srebrni krž jednoj crkvi u Krbavi, i svoj misal samostanu sv. Jurja "de Lesac" blizu Senja; vidi [Antun Badurina, članak Petra Runje, str. 63];
  • svećenik glagoljaš Butko pokojnog Radoslava ostavio je svoj brevijar crkvi sv. Mihovila u "Dolnjoj vasi" u Krbavi;
  • godine 1441. zadarski svećenik Jursa pok. Mateja odredio je svojom posljednjom željom da bude pokopan u glagoljaškoj crkvi sv. Mihovila u Zadru, te da njegov brevijar treba biti predan crkvi sv. Marije u Modrušu;
  • 1441. g. velečasni Jakov, svećenik na otoku Ugljanu kod Zadra, ostavio je jednu glagoljičku knjigu crkvi sv. Jakova u Krbavi;
  • vrijedi spomenuti da i znatan broj hrvatskih žena plemenita roda podupire pisanje i kupovanje liturgijskih knjiga, vidi [Antun Badurina, članak Petra Runje, str. 64-65];
  • glagoljički starohrvatski brevijar prodan je crkvi sv. Marije Magdalene u Lici;
  • godine 1449. Jurko Garković "de Corbavia" dobio je od nekog svećenika s otoka Ugljana kod Zadra jedan kodeks za crkvu sv. Jakova "in Corbavia".
  • u Komrčaru na otoku Rabu, umro je godine 1450. franjevac trećoredac glagoljaš Petar "de Corbavia", a njegovi kolege pišu da će voditi brigu o njegovim knjigama;
  • Ivan Kordica, svećenik iz crkve sv. Marije Magdalene u Bužanima, kupio je potpun brevijar u Zadru za 26 zlatnika, vidi [Antun Badurina, članak Petra Runje, str. 116];
  • u istarskom gradiću Medulinu nalazi se natpis To pisa pop Marko Dabran (iz Dabra u Lici), vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 245].
  • u lijepom gradiću Barbanu u Istri, u crkvi sv. Antuna Opata, nalazi se sljedeći grafiti: To pisa pop Vid s(i)n' Pavlov' z Like 1453., vidi [Fučić, str. 35];
  • Selo Paz u Istri, ima grafiti u kojem se spominje plovan Andrij iz Bužan, 1461.;
  • u prekrasnim gradićima Draguću i Humu u Istri, godine 1529. i 1537. svoje ime zapisuje i pop Andrij iz Bužan;
  • u glagoljičkoj matici iz gradića Huma u Istri (1618.-1672.) u knjizi krštenih nalazima 32 prezimena Ličanin i 2 Ličanica. Vidi [Vlahov], "Još jedna glagoljička matica iz Huma", str. 174-175.

Za mnogobrojne dodatne pojedinosti i zanimljivosti vidi [Runje, Tragom stare ličke povijesti].

Godine 1499. Turci su u okolici Zadra, zajedno s mnogim vjernicima, okrutno ubili i glagoljaše svećenike. To su bili don Ivanko, don Luka, don Martin Hrvatinić, don Jakov Gunjić, don Juraj Oplanić, don Vid i don Stipan. Vidi [Bogović i Jurišić, str. 81].

Na istarskome poluotoku postoje sela Modrušani i Otočani (između Kanfanara i Žminja), zatim još jedno selo Modrušani zapadno od Svetvinčenta. Zapadno od istarskoga grada Buzeta nalazi se selo Krbavica. Zapadno od Svetog Petra u Šumi nalazi se selo Brinjani, dok se u blizini ušća Limskog kanala u Istri nalazi selo Medaki. Očevidno je da su sva ta imena u vezi s Hrvatima koji su morali bježati ispred Turaka s područja Like i Krbave. Dobro je poznato da su Hrvati u Lici prije dolaska Turaka govorili čakavskim hrvatskim jezikom.

Kosinjska dolina s rijekom Likom, foto gdja. Marijana Spoljarić

Kosinjska dolina je jedna od najljepših u Hrvatskoj

Kada je riječ o Kosinjskom brevijaru iz godine 1491., čiji jedini postojeći primjerak se čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji, treba istaknuti da je Kosinj, danas malo selo u Lici, nekada bilo vrlo poznato. O tome govore mnogobrojne geografske karte iz 15. i 16. st. gdje je Kosinj ucrtan. U [Starim kartama Jadrana] raznih europskih autora, uglavnom talijanskih, Kosinj je naveden u čak 11 puta. Zanimljivo je da je na nekima od njih Corbavia ucrtana kao područje između Metlike (Merling) i Mokrica (Mocriz) u današnjoj Sloveniji, te područje Žumberka u Hrvatskoj (razlog je jasan - to je posljedak masovnih Turskih progona na području Krbave):

  • Cosin, karta iz 1560. (str. 27); tu se nalazi i područje Corbavia, ali ne na uobičajenom mjestu u Lici, nego kao područje između Metlike (Merling) i Mokrica (Mocriz), tj. u bitnom na području današnjeg Žumberka kod Samobora i Bele Krajine u Sloveniji; naziv je očevidno u vezi sa stanovnicima Krbave kod Velebita koje su prognali Turci;
  • Cosin, karta iz 1563. (str. 40); Corbavia je ucrtana isto kao gore;
  • Cosin, karta iz 1565. (str. 43); Corbavia je ucrtana kao gore;
  • i na kartama iz ~1563. i 1565. (na str. 43 i 78) ucrtana je Corbavia s Metlikom (Merling) i Mokricama (Mocriz);
  • Cosin, karta iz 1565. (str. 77);
  • Cosin, karta iz 1570. (str. 84);
  • Khesin, karta iz 1573. (str. 89);
  • Cosin, karta iz 1620. (str. 108);
  • Cosin, karta iz 1630. (str. 118);
  • Kosin, karta iz 17. st. (str. 138).

Ne treba niti spominjati da vrlo istaknuto mjesto na svim kartama ima grad (utvrda) Modruš, tj. Modrussia.


Pojedinost sa zemljovida Antonia Lafrérya objavljenog 1560. u Rimu, [Lago, str. 27].


Pojedinost sa zemljovida Ferranda Bertellia objavljenog 1565., [Lago, str. 41].


Pojedinost sa zemljovida Stefano Scolarija objavljenog u 16. st. u Veneciji, [Lago, p. 43].


Pojedinost sa zemljovida Nicole Nellja objavljenog 1570. u Venecji, [Lago, str. 44].


Pojedinost sa zemljovida Giacoma Gastaldia objavljenog 1566. u Veneciji, [Lago, str. 46].

Gornji zemljovidi zorno prikazuju razmjere Turskih progona u Hrvatskoj u 16. st. Za više pojedinosti pogledajte ukupno osam zemljovida u [Lago, na str. 27, 40, 41, 43, 44, 46, 78, 107], objavljenih u Veneciji i Rimu između 1560. 1593., u kojima je CORBAVIA ovako ucrtana, zapadno od Zagreba (na kartama označen kao Zagabria).

Kosinjska dolina, foto gdja. Marijana Spoljaric
Kosinjska dolina, foto gđa. Marijana Špoljarić

Istaknuti holandski geograf Abraham Ortelius (16. stoljeće) priredio je knjigu Theatrum Orbis Terrarum (Antwerpen), koja predstavlja prvi svjetski atlas u povijesti. U njenom izdanju iz 1577. ucrtan je Kesin (Kosinj), dok se u popratnom opisu može pročitati da Kesin ima (glagoljički) tiskarski stroj. Osobna informacija g. Ive Dubravčića, istaknutog hrvatskog skupljača starih knjiga, Delft (Nizozemska).

S prethodnog popisa glagoljičkih knjiga povezanih s Likom i Krbavom, navedimo neke od sačuvanih misala i brevijara. Treba istaknuti da su to tek ostatci nekada cvatuće glagoljaške literature u tome dijelu Hrvatske.

Glagoljički misali:

  1. Misal kneza Novaka, 1368.Vatikanski Illirico 8 (čuva se u Biblioteca Apostolica Vaticana), 14. st.
  2. Misal kneza Novaka Disislavića, 1368. (Austrijska nacionalna knjižnica u Beču, bivša Kraljevska knjižnica, knjiga se čuva u odjelu dragocjenosti); to je jedna od najljepših glagoljičkih knjiga uopće;
  3. Berlinski misal Bartola Krbavca (436 listova pergamene, dakle 872 str.), 1402.,
  4. Ročki misal, 15. stoljeće (Nacionalna knjižnica u Beču, Austrija), Cod. Slav. 4, 252 listova, (24 x 35.5 cm), napisao vjerojatno Bartol Krbavac,
  5. Beramski misal Bartola Krbavca, oko godine 1425. (Nacionalna knjižnica u Ljubljani),
  6. Novljanski misal,
  7. Bribirski misal, 1459.,
  8. Misal Pavla Modrušanina, tiskan u Veneciji godine 1528. (po jedan primjerak čuva se u Odessi, Cambridgeu, Londonu, Pragu, dva u Petrogradu, i tri u Zagrebu).

Glagoljički brevijari:

  1. Dabarski brevijar, 1486.Vatikanski Illirico 5 (1379.), čuva se u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu,
  2. Vatikanski Illirico 6,
  3. Vatikanski Illirico 10,
  4. Metropolitanski brevijar (MR 161), čuva se u Kaptolskoj knjižnici (Metropolitana) u Zagrebu,
  5. Dio brevijara (Arhiv HAZU u Zagrebu, III c 12), 70 listova, pisan u Krbavi,
  6. Vinodolski (Kukuljevićev) brevijar,
  7. Dragućki brevijar, 1407., vjerojatno iz Krbave (u uporabi u Istri, u Roču i Humu),
  8. Bakarski brevijar, 1414. (izgubljen),
  9. Humski brevijar, 1442. (Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb),
  10. Bribirski brevijar, 1470.,
  11. Dabarski brevijar, 1486. (frankapanski grad Dabar kod Otočca u Gatskoj župi),
  12. Kosinjski brevijar, tiskan godine 1491. u Kosinju (inkunabula, jedini sačuvani primjerak nalazi se u Nacionalnoj knjižnici Marciana u Veneciji, Italija),
  13. Novljanski I. brevijar (1459.),
  14. Novljanski II. brevijar (1495.).

Misal Pavla Modrušanina iz godine 1528. Ovaj primjerak se čuva u NSK u Zagrebu.

Misal Pavala Modrušanina iz godine1528. Ova primjerak se čuva u Knjižnici HAZU u Zagrebu.






















Senj danas, pogled s Nehaja (foto Mladen Žubrinić)

"Lobkowitzov psaltir" (zbirka psalama) dobio je naziv prema jednom od njegovih vlasnika u Pragu u Češkoj. Knjigu je pisao žakan Kirin iz Like i dovršio je godine 1359. u dičnome gradu Senju. Prema tome, bilo bi svakako primjerenije zvati ju Kirinov psaltir, kao što je nekada bio običaj (npr. tako ju naziva češki znanstvenik Josef Vajs). Kirinov psaltir je najstarija hrvatska glagoljička knjiga psalama. To je potpuna knjiga psalama, predviđena za pjevanje. Knjiga se čuva u Nacionalnoj knjižnici Klementinum u Pragu u Češkoj, u Odjelu za rijetkosti. Usput, u istom odjelu nalazi se i impresivna Češka glagoljička Biblija iz godine 1416., koja je također rezultat djelovanja hrvatskih glagoljaša u Pragu, a pisali su ju njihovi češki učenici.
Znade se posve sigurno na temelju jednog arhivskog dokumenta da je u gradu Zadru postojala hrvatska glagoljička Biblija još godine 1380.

U Biskupskom i Kaptolskom arhivu u Senju nekada postojala opsežna pravna dokumentacija pisana glagoljicom. Danas je preostala jedino kaptolska "Kvaderna" iz 16./17. st. i oporuka Tome Partinića iz 1445. Tijekom Drugog svjetskog rata razorena je početkom jeseni 1944. Senjska katedrala Bl. djevice Marije, u kojoj su se nalazili mnogi glagoljicom pisani pravni dokumenti (zna se da ih je u 19. st. bilo 46, vidi [Lokmer, Katedrala..., str. 509]). Preostala su samo spomenuta dva dokumenta. Mile Bogović je dokazao da je Senjski Kaptolski statut iz 1340. izvorni pisan glagoljicom.

Katedrala u Senju (foto M. Zubrinic, 2005.)

U Senjskoj katedrali nalazi se jedan od najstarijih poznatih hrvatskih grbova, iz godine 1491. Grb je pripadao ličkoj obitelji Perović iz Like, koja se spominje u popratnom latinskom tekstu.

Senj Cathedral, 1491


U to je vrijeme Tursko carstvo u neposrednoj blizini Senja, Karlovca i Siska.

Godine 1456. Toma Arciđakon Senjski završio je u Senju svoj Vrbnički I. misal (256 listova pergamene, tj. 512 str.) koji se od 16. st. do danas čuva u dražesnome gradiću Vrbniku na otoku Krku.

Vrbnički I. misal, 1456. Vrbnički I. misal, 1456. Vrbnički I. misal, 1456.

U gradu Senju se može vidjeti i jedan suvremeni glagoljički natpis:

 

U Lici, Krbavi i Senju znademo za nekoliko sačuvanih epigrafskih spomenika (tj. klesanih ili uparanih u površinu kamena ili zida):

  • vrlo važna je Senjska ploča, 12. st., nažalost, sačuvana samo u bijednim odlomcima, sestra znamenite Bašćanske ploče,

    Senjska ploča, 12. st.

  • reljef s figurom sv. Martina, Senj, i s glagoljičkim natpisom iz godine 1330.,
  • glagoljička ploča iz godine 1492. u istarskom gradiću Kožljaku spominje ime kneza Martina Mojsjevića, gospodara Kožljaka, koji je rođen u Senju.
  • Brušane, 1512.,
  • Kosinj, 1517.,
  • Kosinjski Bakovac, dva fragmenta iz 16. st. u crkvi sv. Vida,
  • Otočac, 1751. (izgubljena ploča, župna crkva sv. Trojstva, vidi [Fucic, Glagoljski natpisi, str. 273]),
  • Brinje, 1660.Brinje, 1518., župna crkva B.D. Marije, dijelom uništena prilikom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu,
  • nekoliko glagoljičkih fragmenata nađeno je godine 1995. u gradu Udbini (u crkvici sv. Marka Groba), neposredno nakon vojno-redarstvene operacije Oluja (fragmenti su u Arheološkom muzeju u Zadru),
  • glagoljička ploča u Modrušu, nedavno otkriće,
  • natpis iz Krbavice (osobna informacija biskupa dr. Mile Bogovića).

Crkvica sv. Marka Groba kod Udbine, stara i nova

 

Dva od nekoliko glagoljičkih fragmenata pronađenih kod crkvice sv. Marka Groba kod Udbine nakon oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja godine 1995. Zahvaljujem g. Radomiru Juriću iz Arheološkog muzaje u Zadru i g. Tomislavu Mihatovu. Za opis vidi [Juric].

 

Valja spomenuti i veliki polukružni natpis u Istarskoj Padovi (današnja Kašćerga) koji je uklesao pop Andrij Prasić godine 1529., rodom iz Bužana u Lici. Postoji još nekoliko epigrafskih glagoljičkih spomenika u gradu Senju iz godine 1477., 1483., 1522., 1543., ~1540. (izgubljen), i još dva iz 15. st., vidi [Fučić].

Dne 19. srpnja 1433, vidi [Vončina], pisan je javno-pravni spis izdan od "vlaškoga stola" (suda) u Lici. Sadržaj joj je garancija i zaštita imovinskih prava crkve sv. Ivana na Gori, vjerojatno pored Medka. [JPG].

Dne 9. rujna 1469., [Vončina], sud potvrđuje oporuku ličkoga plemića Matijice Utišenića, kojom ostavlja zemlju crkvi sv. Ivana na Gori, [JPG]. Ovi dokumenti spadaju u Acta croatica.

Senjska biskupija osnovana je još oko 1150. g. Grad Senj imao je vrlo jako kulturne i gospodarstvene veze s otokom Krkom. Važno je istaknuti malo poznatu činjenicu da su u Senju postojala trgovačka predstavništva gradova kao što su Dubrovnik, Đenova, Barcelona, i još nekih europskih gradova. Prema [Bogović, Glagoljica, bitna odrednica hrvatskog identiteta, str. 73] i [Barbarić, Brodarstvo u Senju i Podgorju kroz prošlost, p. 7], grad Senj je imao Katalonski konzulat još 1248. g.


Ovdje također valja spomenuti Senjski statut iz godine 1388. (ili prema nekim autorima iz 1348.), pisan latinicom, zasnovan na starijim dokumentima.

Senj, 1689.Sa senjskim glagoljičkim nasljeđem povezane su sljedeće knjige:

  • Illirico 10, Biblioteca Apostolica Vaticana,
  • Kirinov psaltir, 1359., nepravedno nazvan "Lobkowitzov" (čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Pragu),
  • Senjska tiskara:
    • Baromićev misal, 1494. (inkunabula),
    • Spovid općena, 1496. (inkunabula),
    • Naručnik plebanušev, 1507.,
    • Mirakuli slavne djeve Marije, 1507/1508.,
    • Transit sv. Jerolima, 1508.,
    • Korizmenjak, 1508.,
    • Meštrija od dobra umrtija, 1508.


Kolofon Baromićeva misala, hrvatske inkunabule iz 1494. tiskane u Senju.


Kolofon Spovidi općene, hrvatske inkunabule iz 1496. tiskane u Senju.

Profesionalnim uvezom glagoljičkih knjiga bavio se Grgur Kraljić iz Senja, radeći u senjskoj tiskari. U razdoblju između 1497. i 1502. živio je u Istri pored Pazina (u Roču, Bermu i Humu). Znamo da je u Istri nanovo uvezao pet starih glagoljičkih knjiga, među njima i Brevijar Vida Omišljanina (pisan godine 1396.) koji se u današnje vrijeme čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču u Austriji, u odjelu za dragocjenosti.

Marko Marulić jedan je od najznamenitijih duhovnih pisaca na latinskom jeziku tijekom 15/16. st. Njegovi stihovi pojavili su se otisnuti glagoljicom već tijekom njegova života u Transitu sv. Jerolima, objavljenog u gradu Senju godine 1508. pod naslvom Anjelske kriposti, u 144 stih s dvostruko rimovanim dvanestercem. Ovi stihovi, koji su preslovljeni na glagoljicu iz hrvatskog izvornika pisanog latinicom, mogu se pronaći pri koncu knjige. Zahvaljujem akademiku Anici Nazor za ovaj podatak (2007.). Evo jednog dijela stihova koji opisuju mudrost sv. Jeronima, vidi [Bratulić, Il poeta Marco Marulic e la tradizione glagolitica in Croazia, str. 232]:
Bog razum skupi u njem tr izvrstnu mudrost,
Sveta Pisma po njem da prosine svitlost,
Prorokov otajna, Kristove pritači
Nam su sad nahajna, jer je on stlmači.
Vsu knjigu latinsku i grčku umiše
I ošče ijudejsku…

Još starije hrvatske glagoljičke transite sv. Jeronima proučavao je [Štefanić].

 

Senj, 1660.U Nacionalnoj knjižnici Szeczenyi u Budimpešti, u Mađarskoj, moguće je vidjeti najbolje očuvan primjerak Baromićeva misala, inkunabule tiskane u gradu Senju godine 1494. Mađari su tu knjigu kupili na dražbi u austrijskome gradu Grazu u 19. st., za golemu svotu koja odgovara današnjem iznosu od oko 150,000 DM (informaciju dugujem dr. Antoniji Zaradiji Kiš). Sačuvana su samo tri primjerka, od kojih je jedan u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Petrogradu (jednoj od najvećih na svijetu, poznatoj i pod starim nazivom Knjižnica Saltykov - Ščedrina). Blaž Baromić, rođen godine 1450. u gradiću Vrbniku na otoku Krku, ušao je povijest svjetskog tiskarstva po svojim nevjerojatnim lomljenim ligaturama kakvih nema nigdje drugdje u svijetu.

Blaž Baromić počeo je svoju tiskarsku izobrazbu u Veneciji, gdje je godine 1493. objavio glagoljički brevijar. Danas tu inkunabulu zovemo Baromićevim brevijarom. U kolofonu (završnoj bilješci) čitamo da ta knjiga predstavlja "brevijal hrvatski" (tj. hrvatski brevijar). Dva primjerka čuvaju se u Zagrebu, jedan u Munchenu u Njemačkoj, jedan u Schwarzau (u Austriji) i jedan u gradu Sibiu (Sibiu u Rumunjskoj).

Zanimljivo je radi usporedbe spomenuti da je prvu tiskaru u Zagrebu osnovao godine 1694. Pavao Ritter Vitezović iz grada Senja.

Senjski biskup Franjo Jožefić, poliglot i osoba zavidne naobrazbe, napisao je glagoljičko pismo banu Kristoforu Frankapanu vrlo kultiviranim jezikom i stilom. Vidi [Europa - Hrvatska, II., članak Eduarda Hercigonje].

Preostalo nam je samo nekoliko glagoljičkih natpisa nastalih u Senju:

  • odlomci Senjske ploče iz 12. st.

    Senjska ploča, 12. st., (rekonstrukcija Branka Fučića)

  • natpis na crkvi Sv. Martina, 1330.

    Senjski natpis iz 1330.

  • glagoljički natpis iz iste crkve, koji se danas nalazi u Povijesnom muzeju grada Zagreba
  • Glagoljički natpis iz 1543. s pročelja senjske katedrale sv. Marije

    Glagoljički natpis iz 1543., senjska katedrala

  • natpis u ulici Gorica u Senju, 1477.
  • Natpis iz 1483.

    Glagoljički natpis iz 1483., Senj

  • natpis Šimuna Mečarića, nađen u tvrđavi Nehaj (Gradski muzej u Senju)
  • tri glagoljička odlomka nađena u tvrđavi Nehaj (Gradski muzej u Senju).

Rudolf Strohal spominje u svojem djelu Hrvatska glagolska knjiga, str. 67, veći broj glagoljičkih listina iz Senja, koje su na žalost većim dijelom stradale tijekom bombardiranja za vrijeme Drugoga svjetskog rata: 1437., 1445., 1463., 1466., 1475., 1482., 1483., 1485. (2x), 1486. (2x), 1487. (2x), 1488. (2x), 1489., 1496. (2x), 1500. (2x), 1509., 1510., 1511., 1518., 1521. (2x), 1523., 1524., 1545. (2x), 1556. (6x), 1557., 1558., 1559. (2x), 1561. (2x), 1577., 1584., 1589., 1599.

U vrijeme klesanja Senjskog nadpisa (1330.) nastao je i Senjski statut, pisan glagoljicom godine 1340., a ne 1380., kao što navodi većina izvora (statut je sačuvan u latiničkom prijepisu). Naime, prema dr. Mili Bogoviću, mnoge povijesne događaje je moguće razumjeti samo ako se za godinu nastanka Senjskog statuta uzme 1340. Vidi Mile Bogović: Senjska glagoljska baština, Senjski zbornik 35, 11-26 (2008), bilješka 6 na str. 14.

Prema istom članku dr. Mile Bogovića, u vrijeme Ivana Kukuljevića Sakcinskog se 46 glagoljičkih listina nalazilo u Senjskom kaptolskom arhivu (sada nema niti jednog), a oko 70 iz Acte croatice ih je po sadržaju ili mjestu izdanja vezano uz Senj. To je (uz ljudske žrtve)  tragična posljedica višestrukog bombardiranja Senja od Nijemaca i Saveznika u razodblju od 1943. do 1945. Vidi članke Ante Glavičića i Mihaela Sobolevskog.

Usko povezana s Likom i Senjom je važna utvrda Ledenice pored Novog Vinodolskog koja se spominje još u znamenitom Vinodolskom zakonu iz 1288., pisanom glagoljičkim pismom. Utvrda Ledenice bila je osobito važna od 15. do 17. st., kao jedna od onih postaja koje su spriječile slobodan prodor Turaka u područje Istre i Furlanije. Za više pojedinosti vidi [Laszowski].

Utvrda Sokolac, Brinje Kapela Svetoga Tojstva, Brinje

U Brinju se nalazi vrlo vrijedna gotička kapela Svetoga Trojstva građena oko 1405.-15., koja je dio utvrde Sokolac. Kapelu je dao izgraditi krčki knez Nikola IV. (iz znamenite obitelji Frankapan) sa suprugom Dorotejom Gorjanski. Ova se imena pojavljuju i u vrlo vrijednim glagoljičkim pergamenskim listovima pravila krčke bratovštine Svete Marije od Gorice (Bašćanski zaljev). Dva od tih listova su u Norveškoj kao dio znamenite Schoyenove zbirke starih rukopisa.

 
Sokolac u 17. st., Brinje
Glagoljički natpis iz Brinja, 1518.

Pogledajte glagoljičku ispravu kneza Anža Frankapana (Ivana VIII.) iz 1495. s visećim pečatom, pisanu na pergameni u Brinju, o darovanju jednog sela samostanu sv. Spasa kod Senja.

Glagoljička isprava s visećim pečatom (Acta Croatica), Brinje, 1495.

Moskovski fragmenti glagoljičkog misala iz 15. st. pisani su u pavlinskom samostanu sv. Spasa kod Senja., a čuvaju se u Državnom povijesnom muzeju u Moskvi (Gosudarstvenny istoričeskij muzej, zbirka rukopisa A.D. Čertkova br. 387).

Utvrda Sokolac u Brinju (foto Joseph Birkas)

Dobro je poznato da je hrvatska latinistička književnost jedna je od najbogatijih u Europi, po važnosti odmah do talijanske. Iako nisu najizravnije povezani s glagoljičkim nasljeđem, nemoguće je zaobići nekoliko istaknutih hrvatskih latinista povezanih s Likom, Krbavom i Modrušom:

  • ostatci Modruša, 1660.Među latinskim hrvatskim inkunabulama, najraniji rad nekog Hrvata jest pogrebni govor Oratio in funere Reverendissimi Domini D. Petri Cardinalis Sancti Sixti habita koji je održao biskup Nikola Modruški za kardinala Pietra Riaria, papina nećaka. Taj rad bio je otisnut u šest izdanja između 1473. i 1482. u Veneciji i Padovi. Biskup Nikola bio je suvremenik latinističkoga pjesnika Janusa Pannoniusa, vrlo poznatog u povijesti Humanizma. Rođen je godine 1434. blizu Čazme na hrvatsko-ugarskoj granici, a umro je u Medvedgradu kod Zagreba godine 1478.
  • Potresan je govor Šimuna Kožičića Zadranina (1460. -1536.), biskupa Modruškog, koji na Lateranskom koncilu održanom 27. travnja 1513. opisuje strahovito razaranje Hrvatske: Simoni Begnae Episcopi Modrusiensis de Croatiae desolatione ad Leonem X Pont. Max. (Romae, 1516). Također valja spomenuti i Oratio Stephani Possedarski pro Domino Johanne Torquato . . . defensore Crovacie, molbu za pomoć u oružju, upućenu u ime bana Ivana Torquata Karlovića (1521-1525) u svrhu obrane Hrvatske, i za pomoć u svećenstvu koje bi ohrabrilo i umirilo ljude u očajanju pred naletima Turaka.
  • Velebit, pogled na Losinj, Rab, Goli (foto Nino Marcutti)Godine 1522., grof Bernardinus de Frangepanibus (Bernardin Frankapan, 1453-1529), koji je preživio bitku na Krbavskom polju godine 1493., održao je glasoviti govor pred Državnim senatom u Nurnbergu, Oratio pro Croatia, Nurenbergae in Senatu Principum Germaniae habita, zaklinjući zapadne snage za pomoć. Bernardin je bio jedan od najisatknutijih predstavnika obitelji Frankapana, koja je tijekom nekoliko stoljeća bila povezana sa sudbinom Hrvatske. Svoj apel zaključio je navodeći Horacijeve stihove: "Et tua res agitur, paries quum proximus ardet" ("Tiče te se dok susjedova kuća gori").
    Jedna Glagoljička Biblija u posjedu Bernardina Frankapana početkom 16. st. spominje se u [Bratulic, Leksikon..., str. 150], i da nije bilo kasnijih vijesti o njenoj sudbini. Je li to bila Zadarska Glagoljička Biblija? O Bernardinu Frankapanu kao ratniku i intelektualcu govori zapis Šimuna Kožičića Zadranina da on "i pod oružjem i mačem uvijek nešto piše i prevodi".
  • Velebit (vrijesak), foto Mladen ŽubrinićGotovo u isto vrijeme jedan govor održao je pred samim papom i Kristofor Frankapan (1492.-1527.), Bernardinov herojski sin. Postao je znamenit po svojoj čudnoj sudbini, tj. po nekoliko godina provedenih u pritvoru u Veneciji. Danski povjesničar umjetnosti Henry Thode posvetio je svoju divljenja vrijednu knjigu Frangipanijev prsten, događaj u životu Henrija Thodea (izdao John Macqueen, London, 1900.), posvećenu uspomeni na Kristofora. Preostala je samo jedna kopija Kristoforova govora Oratio ad Adrianum Sextum Pont. Max. Christophori de Frangepanibus veg. Seg. Modrusieque Comitis (Paris, 1523?), a čuva se u Britanskoj nacionalnoj knjižnici u Londonu. Kristofor je svojemu govoru dodao i memorijal koji počinje ovako: "Sveti Oče! Grofovi, baruni, plemeniti i obični ljudi Kraljevstva hrvatskoga obraćaju se Svevišnjem Bogu Ocu govoreći ovako, `Ti koji si najstariji i najmoćniji među nama moraš zauzeto iznijeti naš slučaj pred Svetim Ocem Papom i pred Svetom Stolicom, kao i pred kršćanskim knezovima i kraljevima. Opiši im sve boli, nedaće i grozote s kojim nas Turci razdiru, kako napadajući našu zemlju nasilno odvode ljude u okrutno zatočeništvo, kako smo - napušteni od sviju - prisiljeni ili svi napustiti naše domove i lutati po svijetu, moleći milostinju, ili zaključiti sporazum s Turcima i služiti im ukoliko nam pomoć Svete Stolice bude uskraćena."'.
  • Paulus Scalichiis von Lika (grof Pavao Skalić, rođen u Zagrebu, 1534.-1575.) napisao je rasprave Dialogus P. Scalichii de Lika ... de Missa Tubingae, 1558, i Glossa Pauli Scalichii de Lika ... in triginta duos Articulos Canonis Missae ex Apostolo [tj. izvatke iz epistola sv. Pavla]. Apud Iodocum Cortesanum: Romae, 1558., knjiga je tiskana zapravo u Njemačkoj.
  • Balthasar Adam Kercselich de Corbavia (Baltazar Adam Krčelić, rođen pored Zagreba, 1715.-1778.) napisao je sljedeću važnu povijest Zagrebačke katedrale: Historiarum Cathedralis ecclesiae Zagrabiensis Partis Primae tomus 1 ... continens seriem episcoporum ab anno 1091 ad annum 1603 et tam episcoporum quam et alias notitias, etc. tom. 1. Zagrabiae, [1770.]. Drugi dio nije izdan.
Gornji izvadci preuzeti su iz sljedećih priloga Branka Franolića: Zanimljivo je spomenuti da, iako je Pavao Skalić rođen u Zagrebu, a Baltazar Adam Krčelić u okolici Zagreba, obojica ističu znakovito obiteljsko podrijetlo iz Like i Krbave u svojim imenima.

Znameniti hrvatski renesansni pisac Petar Zoranić (1508-1569?) rođen u Zadru i autor domoljubnog romana Planine, ima ličke korijene. Predci su mu bili plemići Tetačići iz Like, a kad su Turci krajem 15. stoljeća napali Nin, obitelj se preselila u utvrđeni Zadar. Zoranić se vraća u Nin kad su se stišali turski napadi. Rođen je u Zadru od oca Ivana i majke Elizabete Medulla. U Planinama on izrijekom spominje glagoljičko pismo: "...i da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal, boju se" ("da nisam uvježban u pismu sv. Jeronima, bojim se da bih teško pisao").

Splićanin Mate Karaman (1745.-1771.) bio je Creski biskup, kasnije Zadarski nadbiskup. Napisao je Bukvar slavenskij tiskan u Rimu 1753. glagoljicom i ćirilicom. Mate Karaman kao zadarski nadbiskup u svojem izvješću godine 1740. Zboru za širenje vjere u Rim govori o broju glagoljaša u tadašnjoj Mletačkoj Dalmaciji, izuzevši Korčulu:

  • splitska nadbiskupija ima 300 glagoljaša
  • u zadarskoj nadbiskupiji, osima grada Zadra i Paga, sve su župe glagoljaške, s ukupno 300 glagoljaša
  • u ninskoj biskupiji sve su župe glagoljaške, osim onih koje su držali redovnici
  • u rabskoj i osorskoj biskupiji samo su neke latinske
  • modruško-senjska biskupija ima 30 glagoljaških župa
  • u Istri su glagoljaši u svim biskupijama i hrvatskim naseljima - kako pod mletačkom tako i pod habsburškom vlašću.


Tim glagoljašima treba dodati franjevce Trećega reda koji su se u cijeloj Dalmaciji i Istri služili glagoljicom, te benediktince u zadarskoj biskupiji, koji imaju dva samostana s nekoliko glagoljaških redovnika. Vidi [Krasić, Počelo je u Rimu, str. 174].

Na području Smiljana (Smiljan je rodno mjestu Nikole Tesle u Lici), postoje dokazi o glagoljaškoj pismenosti već od 15. st., točnije, od 1445. O tome piše i fra Petar Runje, počasni član Društva prijatelja glagoljice (DPG-a), navodeći dokument iz 1504. Naveden je i dokaz o glagoljašima u okolici Smiljanskoj iz 1732. O tome svemu piše Ana Tomljenović (1938.-2023.) na str. 131 svoje izvrsne knjige [Smiljan i okolica] objavljene 2003. Recenzetni knjige su istaknuti stručnjaci: prof. dr. Ante Bežen, biskup dr. Mile Bogović (počasni član DPG-a), dr. Željko Holjevac i prof. dr. Dane Pejnović).


Popis imena iz kazala Kukuljevićevih Acta croatica, koja se odnose na Gacku, Liku, Krbavu, Modruš, Senj i neka obližnja mjesta.

Sve odgovarajuće listine su glagoljičke. 

(D. = Dodatak u Kukuljevićevu djelu Acta croatica; broj predstavlja stranicu; pojam se na istoj stranici ponekad pojavljuje i više puta)

Andrija, biskup senjski (1496), 164, Andrija, žakan senjski, 164, Andrij fratar, Vikar Bužki, 121, 124, Anić Vladko iz Srba, 80, Anton, fra, obrani biskup modruški (1484), 121, 123, Anton, vikar crkve sv. Mikule na Gvozdu modruškom i vižitator Hrvat i Istrije, 162, Antonović Mikula, sudac purgarah steničkih, 204, Apaj, permancer i vikar modruški, 92, barak, kanonik senjski, 185,

Baronić Blaž, pop, kanonik senjski, 184, Bašan de Saki, knez, vicekapitan senjski, 260, Batrić Ivan, odvjetnik u Okruglah, D. 318, Belusić Ivan iz Senja, 42, Bičina u Lici, 200, Biseće, selo i kotar lički, 174, 176, 177, Bitoraj, selo brinjsko, 172, Blaž, podknećin plemenitoga stola bužkoga, 58,  Blaž s Pola, purgar stenički, 185, Blaževa luka, selo modruško, 126, Bočača u knežtvu bužkom,  172, Bočači, selo ličko, 180, Bogutić Jurja, kanonik i arhiprvad crkve senjske, 281, Bot od Baine Andrijaš, Dalmacije, Hrvat i Slovinskoga Ban i senjski kapetan, 193, 194, 195, Botuke, selo Bužko, Breze, selo modruško, 125, Brinje, grad, 55, 56, 136, 152, 154, 158, 160, 164, 172, 173, 181, Brnardo, arhiprvad modruški, 92, Bročnani, selo ličko, 168, Budišić Franko od plemena Mogorović, priur kloštra sv. Marije u Novom, 156, Budišić Franko, priur od Zažičnom, 175, 176, 178, Budišić Franko, priur u Zažitnom, 181, 190, Budišić Mihalj od Like, 125, Buk, selo bužko, 172, Butko, knez krbavski, lički i bužki, 45, Bužan, grad, 11, Bužani, mjesto, 120, 133, 148, 182, 183, Buže, Bućje, Bužane grad i Bužki grad, 58, 82, 172, Bužin grad, 193, Bužko knežtvo, 119, 135, 172, Crikvenica u biskupiji Krbavskoj, 54, 67, 68, 70, 186, 248, 

Crikveno, selo modruško, 126, Čelopek, selo u Bužah, 148,

Čičić, pleme modruško, 126, Čitar u kotaru bužkom, 74, Črmanj kal, selo, 114, Črna ves, selo ličko, 166, 168, Črnica, selo kod Modrušah, 157, Čubranić Francisko, sudac senjski, 249,

Dabar, selo krbavsko, 133, Djeanišević Martin iz Srba, 79, Doljani, selo ličko, 168, Dragovola, grašćak rmanskii knez stola lapačkoga, 71, Drašković Juraj i njegovi sinovi i unuci, 142, Drašković Juraj iz bužkoga stola, 200, Drašković Matija, 139, Draškovići, plemeniti iz sela Dolnoga Zažična, 142, Dražić Šimun iz Bužan, 90, Dubčani, selo krbavsko, 183, 191, 195, 196, Dubovik u kotaru buškom, 74, Dumankuš, prepošt belgradski i guvernator senjski, 124, Durar Jakov, niemački kapetan u Senju (1527), 222, Dušmanić Bartol, pop, kanonik senjski, 212,

Frankapan Ivan, sin bana Mikule (1440), Krčkoga otoka gospodin i knez krčki i modruški (1466), 100, 101, Frankapan Jelža, udova kneza Bartola, mati kneza Anža i Mikule, kneginja senjska, brinjska i jelovska (1461), 90, Frankapan Martin, knez krčki, modruški, bakarski i senjski, špan [župan] sve zemlje Vrbasa i grada Kozara, sin Mikule bana (1446), 67, (1447), 70,  (1450), 76, (1455), 81,  (1458), 85, (1468), 102, (1470), 104, (1475), 113, 114, (1502-2 pokojni),  116, 115, 182,

Gal Ivan, kapetan ogulinski, vošćarski i modruški, 240, Gal Martin, kapetan senjski, 245, Gašele, selo ličko, 168, Gladovica, selo modruško, 126, Glagolišće, 75, 132, 133, 210, Goli vrh, selo modruško, 126, Gomerie, Gojmirje, selo modruško, 126, Gradščina u Zažičnom s monastirom reda sv. Pavla, 150, Grd z Bužan, podknežin, 45, Gvozd modruški, 78, 81, 157, 162, Gvozdnica, selo u Bužanih, 129, Hitrišćevo, selo modruško, 125, Hotilja vas, bužko selo, 172, Hrabek, selo modruško, 126, Hrašćevići, selo ličko, 171, Humćan, selo u Bužah, 148, Humčani, selo u bužkom kotaru, 75,

Ivan, knez bužki, 75, Ivan, knez krbavski, 216, 228, Ivanuš, vikar sv. Mikule z Gvozda, 48, Ivičin Ivan od Mirine, špan lički, 170,

Jakov, arhiprvad otočki, 193, Jesen, selo brinjsko, 172, Jožefić Franjo, biskup senjski, 215, 218, 219, 221, 223, 226, 230, 232, Juraj iz Modruš, priur molstira sv. Spasa blizu Senja, 100, Jurevac, pleme ličko, 200, Jurevo, selo modruško, Jurhanić Luka z Otres, špan rotni suda ličkoga, 147, Jurko, arhižakan modruško, 92,

Kačić Dragiša z Čehović u Lici, 182, 200, Kapčić Blažko, kanonik modruški, 92, Karin, priur klaštra svete Jelen od Senja, 63, 65, Kosin, grad, 137, Kosin, grad i selo u Bužah, 172, 173, Kosinski Ivan iz Bužah, 120, 144, Kosinski Juraj, 130, 137, 172, Koščice, selo bužko, 151, 153, Kovačić, pleme ličko, 200, Krakar, selo brinjsko, 172, Krasno, selo kod Senja, 153, Krbava, 122, Krbavac Vid D. 327, Krbavčić Matij, 202, Krbavski knezi: Tomaš i njegovi sinovi Ivan, Karlo, Pavo, gospoda Baguška (od Baga), 89, Krbavsko polje, 155, Krištofor, arcidjakon senjski, biskup modruški i krbavski, 244, Krštofor Dubrovčanin, biskup modruški, 154, 155, 156, 165, Kućan, selo bužko, 120, Kuklić, selo u Lici, 129, 177, Kuterevo, selo kod Senja, 153, 

Lagodušići, selo ličko, 167, 210, Lapac u hrv. Lici, 56, Lapački stol, 117, Lapčani, pleme, 120, 144, 156, Lepečić Grgur iz Bužan, 184, Leporin ili Zečić Mihovil, kanciler senjski, 218, Levnardo, vikar gatanski, 128, 129, Ličani, selo, 203, Ličko španstvo, 174, Lika, 138, 199, Liković Apaj, podknežin modruški, 92, Liš, selo krbavsko, 196, Ljubčići, selo kod Senja, 153, Ljubotin blizu Senja, 45, Ljubotina Draga s crkvom i monastirom sv. Spasa kod Senja, 159, Lucković Martin s Otočca, 218, Lučani, selo ličko, 162, Luka, priur sv. SPasa pred Senjom, 54, Lukčica, selo modruško, 126, Lukov dol, selo modruško, 126,

Maglići, selo u Bužah, 84, Makšak Petar, tarnik kapitan senjski, 129, Mali Prokičci, selo u vladanju brinjskom, 159-160, Malić Juraj od plemena Mogovrović, Malić Petar, knez kraljeva stola ličkoga, 161, Marin plebanuš sv. Magdalene u Otočcu, 193, Marinac, selo kod Senja, 119, Marinci, selo bužko, 75, 199, 202, Marinci, selo kod Senja, 153, Martin s Parožić,  arhiprvad senjski, 53, Martinac, pop, Lapčanin, 156, Marulić Ivan, kanonik senjski, 209, Matijašević, voin iz Srba, 79, Meres Juraj, sudac modruški, 114, Mihovil, arhižakan senjski, 121, Mikanić Juraj, pop, plebanuš gački, 233, Mikula, biskup modruški (1463), 92, Mikula, biskup modruški i krbavski (1461), 107, Mikula, opat modruki, 85, Mikulanić Ivan iz Senja, 42, Mikulanić Ivan, kanonik i vaikar senjski, 191, Miletić Mihovil, kanonik senjski, 206. 209, Modruš, 125, Modruša grad, 155, Modruše grad, 215, Modruši, grad, 45, 83, 85, 92, 110, 170, Modruški i krbavski, 85, Mogorović Tomaš, špan bužki, 144, 148, Mogorovići, pleme ličko, 166, 173, 174, 175, 177, Mohlić, selo u Bužah, 120, 124, 127, 148, 149, Mokro, selo u vladanju brinskom, 163, Mrganić Anton, kanonik senjski, 210, Mrmonić Šimun z Lapača, 71,

Na ukinjah, selo modruško,  171, Nebluh, miesto, 69, Nebluškoga plemena četiri kolena, 69, Nekorićki kotar u Lici, 200, Nemanić Mihovil, sudac bužki, 188, Nemanić Pavao, sudac bužki, 144,  Novak, knez krbavski, sin kneza Petra, D. 317, Novo, selo bužko, 195, 196, 197,

Očokovo, selo modruško, 126, Omišlevje, selo gatansko, 193, Orlovčić Grgur, knez, kapitan senjski (1521), 207, 208, 209-210, Orlovčić, kapitan senjski (1523), 212, Orlovčić Juraj, špan u Lici, 138,  Otočac, grad, 63, 109, 115, 126, 128, 194, 195, 208, Otočac, varoš u gatanskom kotaru, 116, Otres, selo ličko, 147,

Paladinić, pleme ličko, 175, Paližević Grgur, knez, vojvoda senjskih vojnikah, 260, Pavao, biskup senjski (1484), 121, 123, Pavao, biskup senjski i gatanski, 128, Per Juraj z Tugomer, vicešpan lički, 200, Petar, kanonik otočki 193, Petar, knez, sin kneza Novaka iz Krbave, D. 318, Petar, priur sv. marie z Brinj, 136, Petelinić Jerolim, kapitan senjski (1518), 206, 207, 208, Plasi, selo modruško, 125, Plasi, selo modruško, 125, Plastovo kod Srba, 79, Pliskovo, selo kod Modruše, Podsmlun, u Lici, 121, Podstene, selo bužko, 188, Pohmajević, 130, - sudac bužki, 135, Pohmajević Miklouš, porkulab u Otošcu i Gački, Polača, selo ličko, 147, Polak Ivan, fratar, priur i vaikar od sv. Mikule od modruškoga gvozda, 47, Polović Pavao, vikar modruški, 192, Povovsko, selo modruško, 126, Psivići, selo brinjsko, 130, 173, 180,

Račačević Ivanuš, porkulab rmanjski, 117, Radina vas, selo ličko, 161, Radoičić Frančiško, pop, kancilir biskupa modruškoga Šimuna, 218, Radovanić Blaž z Glagolišć, 75, Rafael Miser, svak kapitana senjskoga Petelinića, 208, Ratčić Vekan [treba Vlkan] u Tribihovićih, D. 318, Ratković Grgur iy Lapca, 71, Ravnina valška kod Brinja, 172, Ribničani, selo ličko, 138, 161, Ribnik, selo ličko, 174, 176, Rman, miesto u Hrvatskoj, 73, Rmanj, glavni grad plemena lapačkoga, 118, Rmanje, varoš sada u turskoj Hrvatskoj, 77, 78, Rača vas, selo bužko, 195, Ripač, grad, 157, - miesto, 70,

Sebidraža vas, selo ličko, 161, Selca, selo brinjsko, 172, Selišći, selo modruško, 125, Senj, 65, 68, 71, 99, 119, 123, 124, 128, 136, 182, 206, 207, 9, 210, 211, 212, 222, 224, 234, 244, 245, 249, - grad i kaštel, 231, Senjski kapitul sv. Marie, 71, Sičić Dumjan iz Lapaca, 71, Silvester, arhižakan senjski, 191, Sladoević Juraj, špan plemenitih ljudih Mogorovićah u Lici, 166, Slunjski Frankapan Franjo, knez krčki, senjski, modruški i pročaja, D. 330, Srakvino, selo bužko, 172, Srb, miesto, 79, Stanislav vikar samostana sv. Mikule na Gvozdu [podrijetlom Poljak! D.Ž.], 91, 109, 114, Stipan od staroga Dubrovnika, biskup modruški, 1, Sutpetar, selo ličko, 168, Sveta Jelena, kloštar kod Senja, 63, 65, 68, Sveta Jelena kod Senja, 160, Sveta Jelena, monastir kraj Senja u drazi vlaškoj,  151, 152, Sveta Jelena nad Senjom, 113, Sveta Maria u Brinjah, samostan, 136, Sveta Maria u Črnoj vesi, 166, 168, Sveta Maria u Otočcu, 126, Sveti Duh u Modrušah, 92, Sveti Marko, a kasnije sveta Maria, crkva u Modrušah, 92, Sveti Mikula na Gvozdu modruškom, 91, 92, 95, 109, Sveti Nikola od modruškoga Gvozda, 47, Sveti Spas, manastir pred Senjom, 48, 49, 53, 98, 100, Svilić Matej z Bužan, 127, Svoišća kod Modrušah, 95,

Šimić, kanonik otočki, 193, Šimun, biskup moddruški (1526), 218, Švićko jezero, 117,

Tihotina, vas u bužkoj županiji, 202, Tomaš, fratar, vikar klotra sv. Mikule na Gvozdu i provincijal fratar hrvatskih Istrie i poli mora, 209, 211, Tomaš, kanonik senjski (1529), 233, Tomaš, knez krbavski, lički i bužki, 45, Tomaš, knez krbavski humski i nebluški (1447), 68, Tomašić Tomaš, plem. Mogorović, 185, Tošići, vrh Modrušah, 93, Tožić, selo ličko, 200, Tožići, selo ličko, 209, Tožišće, selo 184, Tribihovići, D. 318, Tržišće, miesto u bužkom kotaru, 75, 120, 144, 148, 150, Tugomerići, 138, Tugomerić, pleme ličko, 166,

Urtičević Ciprijan, sudac senjski, 260, Vaska, selo u kotaru bužkom, 74, 126, 127,  183,  191,

Veronez Andrij, kanceler senjski, 260, Vitunj, selo modruško, 126, Vladići, pleme ličko, 167,  Vrhovlan, pleme ličko, 166, Vrhovlani, selo ličko, 138, 161, Vukšić, selo ličko, 147, 171,

Zaborsko, selo kod Modrušah, 125, Zabrda, selo ličko, 177, Zahumić, selo bužko, 188, - selo i pleme, 175, 177, Zažičan, crkva i monastir sv. Marie, 174, 176, 177, - s monastirom sv. Pavla, 147, 149, Zažitno sa crkvom sv. Marie, 190, Zorić, pleme modruško, 126, Zulišće, selo modruško, 126,

Žudiin Andrija, purgar modruški, 92, Žunević Maroj, kapitan senjski (1482), 119, Župan hlm, selo kod Senja, 71,

Vidi kartu srednjevjekovnih župa u Lici

Spomenimo na koncu Antuna Mateša Kuhačevića (1697. - 1772.), rođenog u Senju, koji je napisao sljedeće stihove posvećene svomu ujaku Luki, glagoljaškom svećeniku:

...Vindar je dobro znal, s kih stran vitri pušu
i ka dila rese, a ka rane dušu,

Stihove je pisao u austrijskome zatvoru braneći prava svoga grada nasuprot bečkim generalima. Uzeli smo ih kao moto ovog kratkog i skromnog prikaza koji se bavi poviješću bogate hrvatske glagoljičke kulture na tlu Like, Krbave, Modruša i Senja.

Egzodus 20. stoljeća

Egzodus 20. stoljeća, Kristian Kreković

VRELA:

Izvori na webu u svezi s Likom:

Ličke pjesme (video):

 
CD koji je u Argentini izdala Nacionalna akademija za obrazovanje, a LIKA  je upisana glagoljicom!

Mala enciklopedija hrvatske glagoljice