Hrvatska glagoljička bašćina povezana s Likom, Krbavom, Gackom, Modrušom i SenjomDarko Žubrinić, 2001. [engl.] ...Vindar
je dobro znal, s kih stran vitri pušu,
Crkva hrvatskih mučenika u Udbini
ije isključeno da su početci hrvatske države povezani upravo s područjem Like i Krbave. Tomu u prilog govori između inog i činjenica da je hrvatski knez Borna s početka 9. st. prije nego što je prešao planinu Velebit bio poznat kao Dux Guduscanorum, tj. knez Gačana (iz doline rijeke Gatske). Osim toga, pored gradića Smiljana pronađeni su ostatci hrvatskoga pletera s početka 10. stoljeća. U petom retku najvažnijieg spomenika rane hrvatske pismenosti s konca 11. st., Bašćanskoj ploči, kao svjedoci spominju se župan Desimir iz Krbave i Martin (Mratin) iz Like.
Tijekom Srednjega vijeka u tome su području bila četiri važna biskupijska središta:
Dojmljiva knjiga o ljepatama Like i Plitvičkih jezera je [Hirc], objavljena još godine 1898., s lijepim crtežima češkog slikara Vaclava Anderlea. Malo je, međutim, poznato da je to područje koje je puno prirodnih ljepota imalo zanimljivu i bogatu povijest i kulturu. Srednjovjekovnu Krbavu (Corbavia) prvi puta spominje bizantski car Konstantin Porfirogenet oko 950. Krbavska biskupija bila je osnovana još godine 1185. O visoko razvijenom pravnom poretku među srednjovjekovnim Hrvatima, čak u europskim razmjerima, vidi važnu monografiju [Sufflay]. sim župa u Lici i Krbavi, postojale su također stare župe u Brinju, Bužanima, Hotuci, Oderjanu, Uni, Lapcu, Nebljusu i Gatskoj (Gat). Bužanska župa spominje se prvi put godine 1071., za vladavine hrvatskoga kralja Krešimira IV. (koji je osnovao grad Šibenik). Ime Bužani podsjeća na ime kneginje Buge koja je zajednom sa svojom sestrom Tugom i petero braće dovela Bijele Hrvate u njihovu novu domovinu. To nam je poznato iz pisanja Konstantina Porfirogeneta, bizantskoga cara iz 10. stoljeća. Pleme Bužani postojalo je u 6. stoljeću sjeverno od područja koje su naseljavali Bijeli Hrvati (oko Krakowa, u dijelovima Poljske, Češke i Slovačke). To doznajemo putem mape prikazane na izložbi "Karolinzi i Hrvati" održanoj u Splitu godine 2001. Čini se da je ime Bužana izvedeno od imena rijeke Bug u Ukrajini gdje su nekada živjeli. Spominju se u tzv. "Geografu Bawarskom" i kasnije u "Povijesti vremennyh let": "Bužane zane sedoša po Bugu". Poslije su bili prozvani Volinjanima. Ove podatke dugujem prof. dr. Halini Watrobskoj sa Sveučilišta u Gdanjsku, Poljska.
Za grad Senj poznato je da je bio biskupijsko središte još od petoga stoljeća. Tijekom stoljeća prije tragične bitke na Krbavskom polju godine 1493., područja Like i Krbave, zajedno s gradom Senjom, imala su mnogobrojna kulturna i duhovna središta. Primjerice, u Srednjem vijeku ta područja imala su čak 20 samostana, dok su nakon turskih prodora preživjela samo dva u Senju. Ta dva jedina preostala samostana koncem 18. st. zatvorio je austrijski nadvojvoda Josip II. Godine 1248. senjski biskup Filip dobio je pismeno dopuštenje Pape Inocenta IV. za služenje glagoljaške mise u Senjskoj katedrali, kao i u svim područjima gdje je postojao taj običaj. Isto dopuštenje dano je godine 1252. benediktincima u velikome samostanu sv. Nikole pored Omišlja na otoku Krku. Te povlastice bile su važne za daljnji procvat hrvatske glagoljaške kulture. Odluka pape Incenta IV. imala je ekumensko značenje. Ova pitanja su detaljno obrađena u [Bogović]. ao zanimljivost valja istaknuti da u Hrvatskoj i danas postoji prezime Glagolić koje datira iz 15. stoljeća. Također je znakovito da pored gradića Kosinja u Lici postoji selo Glagolić. Ime grada Gospića (danas sjedišta Gospićko - senjske biskupije) izvedeno je iz imena Gospe. Većina danas poznatih Glagolića živi u Turopolju. U selu Velika Mlaka postoji i ulica Glagolići. Zahvaljujem g. Miši Glagoliću na ovim podatcima (2005.). Selo Glagolišće spominje se u Acta croatica, u znamenitom djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog objavljenom 1863. (djelo je u Zagrebu tiskano hrvatskim glagoljičkim pismenima!), na str. 75, 132, 133, 210. Ne znamo je li to isto selo kao i spomenuti Glagolići. Sveti Vojtech (Adalbert) posjetio je Hrvatsku godine 989. na povratku iz Rima u svoju rodnu Bijelu Hrvatsku. Tom prigodom zaustavio se u Skradinu i Modrušu. Vidi članak Ivana Kukuljevića Sakcinskog u [Hrvatskom putopisu, str. 76].
Još kao mladić budući češki kralj Karlo IV. posjetio je na nekoliko dana grad Senj. Zbilo se to godine 1337., kad je imao samo 21 godinu. U tom važnom glagoljaškom središtu, s jedincatom rimokatoličkom katedralom gdje se zahvaljujući povlastici pape Inocenta IV. služila jedino glagoljaška misa (umjesto latinske), sprijateljio se s plemenitašem Bartolomejem Frankapanom. Frankapan mu je omogućio vojnu pratnju na putu iz Senja u Tirol gdje se Karlo trebao sresti sa svojim bratom. Postaviši kasnije češkim kraljem, Karlo IV. dao je izgraditi poseban glagoljaški samostan u Pragu godine 1347., gdje su kao učitelji i propovjednici bili pozvani hrvatski benediktinci s otoka Pašmana (po nekima vjerojatnije iz Zadra, vidi npr. [Runje, Školovanje glagoljaša]). Vrijedi istaknuti da je taj samostan smješten blizu znamenitoga Sveučilišta u Pragu, osnovanog sljedeće, 1348. g. (Karlo IV. osnovao je također Sveučilište u Beču godine 1365.). Podsjetimo da je najstarije hrvatsko sveučilište osnovano također vrlo rano, godine 1396. u gradu Zadru. Neke od važnih osoba u povijesti glagoljičkoga pisma povezanih s Likom, Krbavom i Modrušom jesu:
Ja, Stipan od Staroga Dubrovnika, biskup Modruški i vičnik Svete krune Uarske, posvitih ovu crikvu na poštenie svetoga Luke, pisara Marie Blažene. Mihaela Sokić iz Dubrovnika ukazala mi je da se naziv Stari grad Dubrovnik odnosi zapravo na gradić u Bosni, sjeverno od Sarajeva, koji je nestao nakon pada Bosne pod Turke godine 1463. Taj grad su u srednjoj Bosni osnovali trgovci iz Dubrovnika. Vidi također tri članka pod zajedničkim naslovom "Zla kob starobosanskog grada Dubrovnika," Stećak, Sarajevo, br. 65, br. 66 i br. 67, 1999. Gore navodimo faksimil iz
spomenute knjige Historia Tersettana
Franje Glavinića (1585. -
1652).
Završna rečenica (koja opisuje povelju) spominje da je
posvetio crkvu 1288., dvije godine prije dolaska Nazaretske Kućice
(Santa Casa) na Trsatsko svetište kraj Rijeke. Kosim
slovima je
naglašen Stipanov tekst na hrvatskom jeziku, a iznad njega (u
drugom retku) je navedeno da je tekst pisan in "scripttura Illirica",
tj. hrvatskom glagoljicom. Pogledajte str. 34 (hrvatski prijevod
na str. 112) važne knjige Franje Glavinića (1585. -
1652) o povijesti Trsata, objavljene godine 1648. u Udinama: Franjo Glavinić: Historia Tersettana, pretisak i
hrvatski prijevod, Rijeka, Zagreb, Liber, 1989, pogovor Eduard
Hercigonja, UDK 949.713:09
Znameniti Vinodolski zakon iz godine 1288. spominje Modruške knezove. Prvi dio važne glagoljičke zbirke Code Slave 73 (Borislavićev zbornik čuva se u Nacionalnoj knjižnici u Parizu, Francuska) pisali su godine 1375. Grgur, sin Martina Borislavića iz Modruša, zatim manji dio Stipan supisac, i prvad Mikula na Lindare. Knjiga je pisana u Šibeniku, vidi [Šimić, Glagoljica na šibenskom području]. Jedno vrijeme bila je u Španjolskoj, a od 1951. nalazi se u Bibliothéque nationale u Parizu.
Znamo da je koncem 14. st. sagrađen Pavlinski glagoljaški samostan sv. Nikole oko 4.5 km južno od Modruša. Dostupni dokumenti između 1444. i 1475. spominju glagoljaškoga pavlinskog vikara Stanislava koji je podrijetlom bio iz Poljske. Zanimljivo je da je upravo on preveo Pravila pavlinskog reda s latinskog na hrvatski, i to glagoljicom! Stanislav je obavljao službu vikara u spomenutom samostanu sv. Nikole na planini Gvozd (koja je u 18. st. preimenovana u Kapelu). Vidi [Runje].
Paval dijak is Krbave bio je student na pariškome sveučilištu Sorboni početkom 15. st., student Jurja iz Slavonije. Prema [Stanku Tenseku], njegovi predci mogli bi biti iz Krbave. Juraj iz Slavonije, ili Juraj Slovinac, poznat kao Georges d'Esclavonie, ili de Sorbonne, bio je svećenik glagoljaš i profesor na Sorboni u Parizu. Paval dijak is Krbave ostavio nam je zanimljiv list u Toursu koji sadrži njegove vježbe u pisanju raznih pisama, i to gotskog, hebrejskog i hrvatske ćirilice, gdje je napisao i svoje ime ("to pisa Paval Dijak is Krbava kakob umil"). Juraj iz Slavonije bio je blisko povezan sa studentima iz Krbave (de Corbavia). Vrijedi spomenuti da jedan od njegovih rukopisa, koji se čuva u Toursu u Francuskoj, spominje sljedeći popis hrvatskih biskupa koji rabe glagoljašku misu (vidi ovdje, dolje lijevo):
Poklonenje
i pozdravlenje knezu Jurju
kako momu gos-
Jedna od najljepših glagoljičkih knjiga je Misal kneza Novaka iz godine 1368., sada pohranjen u Nacionalnoj knjižnici (bivšoj Dvorskoj knjižnici) u Beču u Austriji. Misal sadrži najstarije poznate hrvatske stihove, pisane glagoljicom: Čakavski stihovi kneza Novaka (vidi Acta croatica, str. 317 318): I pomisli vsaki
h(rst)janin Znamenita srednjovjekovna
sekvenca o
smrti, "Dies irae", pojavljuje se u Misalu kneza Novaka više
od stotinu godina prije nego u latinskim misalima u Europi. On sadrži i
neke glazbene
oznake. Knez Novak Disislavić iz
Krbave pisao je tu knjigu za spasenje svoje duše. Njena
prekrasna glagoljička slova poslije su bila korištena kao
predložak za pripremu prve hrvatske inkunabule
iz godine 1483. (Missale Romanum), otisnute samo 28 godina poslije
Gutenbergove Biblije. Knez Novak bio je iz Ostrovice, iz plemena
Mogorovića. Po dr. Mariji s. Agneziji Pantelić, Novakov misal nastao je
prema jednom misalu iz samostana sv. Marije u Zadru.
Vidi [Hilje
Tomić, Slikarstvo, str. 154]. Glagoljičke knjige pisao je i iluminirao Bartol Krbavac u svojoj pisarnici (skriptoriju) u 15. stoljeću. Znade se da je pisao sljedeće važne knjige:
Sve knjige bogate su vrlo lijepim minijaturama. Zna se da je Bartol živio tridesetak godina u Zadru, od 1410. do 1440., vidi [Runje, str. 17]. Prema dr. Mariji s. Agneziji Pantelić, moguće je da je umjetnička atmosfera koju je u svojoj pisarnici stvorio Bartol Krbavac, omogućila i pojavu svjetski poznatoga slikara Julija Klovića (1498-1578), poznatog kao "Michelangelo minijature." laž Jurjev Trogiranin bio je istaknuti slikar iz razdoblja 15. stoljeća, a stvarao je u Trogiru. Rođen je u Lapcu, u Lici. Među njegovim monogobrojnim sakralnim djelima valja spomenuti veliki poliptih u katedrali sv. Lovre u Trogiru na kojem nam je ostavio i kratku bilješku pisanu glagoljicom oko godine 1435. Najstariji poznati lički glagoljički dokument pisan kurzivnom glagoljicom jest povelja iz Počitelja, iz godine 1393. U njemu se spominju ...Tomaš i Butko krbavski lički buški i pročaja knezi.
Najstarija nama poznata hrvatska povelja pisana kurzivnom glagoljicom (i sačuvana u izvorniku), nešto je starija, iz godine 1376. (Dobrinj). U Golubiću u blizini grada Bihaća, danas u zapadnoj Bosni (tj. u Turskoj Hrvatskoj), nađena je glagoljička ploča na kojoj se među inim spominje i krbavski knez Tomaš Kurjaković i njegova potpora izgradnji utvrda na otočiću Ripac na rijeci Uni godine 1442. Ploča, koja je nekoć bila u crkvi sv. Martina koju su razorili Turci, u današnje vrijeme se nalazi u glasovitome franjevačkom samostanu u Fojnici u središnjoj Bosni. Vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 164]. Hrvatska glagoljička bašćina u Bosni opisana je ovdje. U ruševinama grada Bužima pronađen je kratki glagoljički odlomak s lijepim i dosta velikim glagoljičkim slovima (do 13 cm), koji datira iz 15. st. Čuva se u Muzeju Like u Gospiću, vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 113]. Ostao nam je sačuvan i pečat Petra i Jurja, knezova krbavskih, iz 1492. g., na kojemu je kružni glagoljički zapis Petar i Juri, knezi krbavski i grb plemenite obitelji Gusića. Može se vidjeti na Izložbi glagoljice u Rijeci.
Postoje neka razmišljanja da je prva hrvatska inkunabula (iz godine 1483.) mogla biti otisnuta u nekoć znamenitome Modrušu (mišljenje Valentina Putanca), dok drugi predlažu istarski gradić Roč, ili Kosinj u Lici, a neki i Veneciju. Nažalost, točni podatci nedostaju jer kolofon (tj. završna bilješka u knjizi) ne spominje mjesto tiska.
Hrvatski ban
Ivan Karlović,
posljednji potomak knezova Kurjakovića, rođen je u bogatoj, plemenitoj
obitelji, s posjedima uglavnom na tlu Like i Krbave. Tijekom turskih
prodora izgubio je mnoge svoje posjede. Vladao je u vrijeme najtežih
progonstava Hrvata u 16. stoljeću. Nakon iscrpljujućih bitaka umro je u
gradu Medvedgradu iznad Zagreba, a pokopan je u crkvi Majke Božje
Remetske u Zagrebu. Ušao je u pjesništvo
hrvatskih prognanika u Italiji, Austriji (Gradišće) i u
pjesništvo Muslimana - Hrvata. Njegova sestra Jelena bila je
majka glasovitoga sigetskog junaka Nikole
Šubića
Zrinskog. rlo lijepa glagoljicom pisana povelja (Lička listina) iz godine 1469. sačuvana je sa šest visećih pečata ("pečati visući"). Ona spominje knezove i suce plemenite kraljevske kancelarije u Lici ("knez i suci plemenitoga stola kraljeva... v Lici). Postoji i glagoljicom pisan testament kojim Matijica Utišenić ostavlja svoje posjede crkvi na Velebitu iznad Medka ("crkvi svetago Ivana na Gori").
roz Kolunić (točnije, Broz Kacitić iz klana Kolunića u Lici) napisao je glagoljicom zbirku korizmenih propovjedi godine 1486. u Kneževoj vasi pored Otočca. Zanimljivo je da je kolofon (završna bilješka) s njegovim potpisom zapisan hrvatskom ćirilicom! To je jedan od mnogih znakova tropismene kulture hrvatskoga srednjovjekovlja, vidi [Hercigonja]. Vrijedan zlatni romanički križ krbavskih biskupa iz 13. stoljeća čuva se danas u Bribiru. Godine 1491. dodana je podloga s ugraviranim glagoljičkim slovima gdje se spominje Jurki Andrijić, vidi [Fučić, Glagoljski natpisi, str.105]. Pop Martinac (plemenom Lapčanin, tj. iz Lapca) živio je u Grobniku pored Rijeke. U Novljanskom II. brevijaru, pisanom glagoljicom tijekom 11 godina, i dovršenom godine 1495., opisao je tragičan poraz Hrvata u bitki s Turcima na Krbavskome polju godine 1493. Oba brevijara, i Novljanski I. (1459.) i Novljanski II., priredili su pavlini glagoljaši na hrvatskome jugu. Šimun Kožičić Zadranin (ili Benja) rođen u Zadru, Krbavsko-modruški biskup, osnovao je glagoljašku tiskaru u Rijeci (1530.-1531.) u kojoj je u kratkome razdoblju otisnuto šest knjiga:
ijekom Lateranskog sabora održanog godine 1513. održao je govor pred Papom moleći pomoć u borbi protiv turskih razaranja. Znamo da je Šimun Kožičić Zadranin planirao tiskati povijest hrvatskih zemalja (hrvacke zemle), ali knjiga ili nije izdana, ili je izgubljena. Naime, Kožičić je molio Tomu Nigera (Toma Nigris), skradinskog biskupa (i kasnije trogirskoga biskupa), i bliskoga prijatelja znamenitog Marka Marulića, da se napiše knjiga o povijesti Hrvatske zemlje (hrvacke zemle) i njene slave (slavi ee, čitaj: slavi jeje).
Malo je poznato da su tijekom barem nekoliko desetljeća do sredine 15. stoljeća svećenici znamenitoga samostana na Trsatu ponad Rijeke rabili glagoljašku misu, vidi [Runje].
ikola Modruški, biskup senjski od godine 1457., i biskup modruški od godine 1461., bio je među inim papin izaslanik na dvoru Stjepana Tomaševića u Bosni, kao i na dvoru mađarskoga kralja Matijaša Korvina u Budimu. Njegova golema knjižnica koja potječe iz Modruša, ostavljena je na čuvanje Vatikanu. Napisao je i jednu raspravu u zaštitu glagoljice u modruškoj biskupiji. Smatra se da je to prvi polemički spis u povijesti hrvatske književnosti. Zanimljivo je da je Nikola Modruški rođen u Boki kotorskoj. Godine 1474. dao je tiskati prvu latinsku knjigu u Hrvata. Područja Krbave i Like vrlo su malo izučavana s motrišta njihova odnosa spram Bosne i Crkve bosanske čiji sljedbenici su se zvali krstjani. Čini se da je Krbavska biskupija osnovana još godine 1185. među inim i radi sprječavanja širanje hereze bosanskih krstjana. Ovdje dajemo popis glagoljičkih knjiga povezanih s područjem Like, Krbave i Modruša:
i mnogobrojni, vrlo stari i vrijedni odlomci. Fragment misala iz Kosinja
kupljen 1374. u Kosinj, pisan vjerojatno početkom 14. st. na području
Riječkog zaljeva:
Vatikanski brevijar Illirico 5 (čuva se u Apostolskoj knjižnici u Vatikanu), potječe iz 14. st., a pisao ga je Petar pisac. Knjigu su opljačkali Turci, od kojih je s velikim naporom otkupljena godine 1487. Doista je dirljivo kako su osiromašeni obični ljudi skupljali novac za otkup te stare glagoljičke knjige od Turaka. O tome je nakon otkupa svećenik napisao potresnu zahvalu svojim župljanima na marginama knjige, i to kurzivnom glagoljicom. Prema Henriku Birnbaumu (sa znamenitoga Sveučilišta Los Angeles u SAD), Njujorški misal (pisan oko 1400-1410), koji se čuva u Pierpont Morgan Library u New Yorku, potječe ili iz zadarskog zaleđa, ili iz ličko-krbavskog područja. Ovdje dajemo popis cjelovito očuvanih glagoljičkih brevijara, misala i zbornika vezanih za Liku i Krbavu, prema [Damjanović]:
Modruški urbar iz godine 1486. važan je hrvatski pravni dokument, izvorno pisan glagoljicom, ali sačuvan u dva latinična prijepisa iz 16. i 17. st. Knjiga ima oko 40 str., a objavljen je i njezin pretisak, vidi [Lopašić]. Zanimljivo je da se Modruš, koji je u današnje vrijeme malo selo, prvi puta spominje još godine 1160. eđu hrvatskim pravnim spomenicima spomenimo vrlo zanimljive i lijepe, glagoljicom pisane isprave, koje se čuvaju u Franjevačkom samostanu sv. Križa u Ljubljani, u Sloveniji. Pisane su u Lici godine 1433. i 1469., u Senju godine 1513., i u Slunju u 16. st., vidi [Vončina]. Spomenim i glagoljičku ispravu iz Kasega (Lika) iz 1513, sada u Senjskom arhivu, opisan u [Hercigonja, Na temeljima hrvatske književne kulture]. U gradu Zadru, kao i na otoku Rabu, boravili su tijekom 14. i 15. st. brojni svećenici glagoljaši iz Krbave (de Corbavia). Jakov Blažević de Modrussia (Jakov, sin pokojnog Blaža) bio je istaknuti prepisivač i iluminator glagoljičkih knjiga, a radio je u Zadru. Ime mu govori da je podrijetlom iz Modruša. Također, znantan broj glagoljaša iz istih područja djelovao je na otoku Krku, otocima poreda Zadra (Ugljan, Pašman, Iž, Dugi otok), kao i u Istri. Npr.,
Za mnogobrojne dodatne pojedinosti i zanimljivosti vidi [Runje, Tragom stare ličke povijesti]. Godine 1499. Turci su u okolici Zadra, zajedno s mnogim vjernicima, okrutno ubili i glagoljaše svećenike. To su bili don Ivanko, don Luka, don Martin Hrvatinić, don Jakov Gunjić, don Juraj Oplanić, don Vid i don Stipan. Vidi [Bogović i Jurišić, str. 81]. Na istarskome poluotoku postoje sela Modrušani i Otočani (između Kanfanara i Žminja), zatim još jedno selo Modrušani zapadno od Svetvinčenta. Zapadno od istarskoga grada Buzeta nalazi se selo Krbavica. Zapadno od Svetog Petra u Šumi nalazi se selo Brinjani, dok se u blizini ušća Limskog kanala u Istri nalazi selo Medaki. Očevidno je da su sva ta imena u vezi s Hrvatima koji su morali bježati ispred Turaka s područja Like i Krbave. Dobro je poznato da su Hrvati u Lici prije dolaska Turaka govorili čakavskim hrvatskim jezikom. Kosinjska dolina je jedna od najljepših u Hrvatskoj ada je riječ o Kosinjskom brevijaru iz godine 1491., čiji jedini postojeći primjerak se čuva u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji, treba istaknuti da je Kosinj, danas malo selo u Lici, nekada bilo vrlo poznato. O tome govore mnogobrojne geografske karte iz 15. i 16. st. gdje je Kosinj ucrtan. U [Starim kartama Jadrana] raznih europskih autora, uglavnom talijanskih, Kosinj je naveden u čak 11 puta. Zanimljivo je da je na nekima od njih Corbavia ucrtana kao područje između Metlike (Merling) i Mokrica (Mocriz) u današnjoj Sloveniji, te područje Žumberka u Hrvatskoj (razlog je jasan - to je posljedak masovnih Turskih progona na području Krbave):
Ne treba niti spominjati da vrlo istaknuto mjesto na svim kartama ima grad (utvrda) Modruš, tj. Modrussia. Gornji zemljovidi zorno prikazuju razmjere Turskih progona u Hrvatskoj u 16. st. Za više pojedinosti pogledajte ukupno osam zemljovida u [Lago, na str. 27, 40, 41, 43, 44, 46, 78, 107], objavljenih u Veneciji i Rimu između 1560. 1593., u kojima je CORBAVIA ovako ucrtana, zapadno od Zagreba (na kartama označen kao Zagabria).
Istaknuti holandski geograf Abraham Ortelius (16. stoljeće) priredio je knjigu Theatrum Orbis Terrarum (Antwerpen), koja predstavlja prvi svjetski atlas u povijesti. U njenom izdanju iz 1577. ucrtan je Kesin (Kosinj), dok se u popratnom opisu može pročitati da Kesin ima (glagoljički) tiskarski stroj. Osobna informacija g. Ive Dubravčića, istaknutog hrvatskog skupljača starih knjiga, Delft (Nizozemska). S prethodnog popisa glagoljičkih knjiga povezanih s Likom i Krbavom, navedimo neke od sačuvanih misala i brevijara. Treba istaknuti da su to tek ostatci nekada cvatuće glagoljaške literature u tome dijelu Hrvatske. Glagoljički misali:
Glagoljički brevijari:
Misal Pavla Modrušanina iz godine 1528. Ovaj primjerak se čuva u NSK u Zagrebu. Misal Pavala Modrušanina iz godine1528. Ova primjerak se čuva u Knjižnici HAZU u Zagrebu. Znade se posve sigurno na temelju jednog arhivskog dokumenta da je u gradu Zadru postojala hrvatska glagoljička Biblija još godine 1380. U Biskupskom i Kaptolskom arhivu u Senju nekada postojala opsežna pravna dokumentacija pisana glagoljicom. Danas je preostala jedino kaptolska "Kvaderna" iz 16./17. st. i oporuka Tome Partinića iz 1445. Tijekom Drugog svjetskog rata razorena je početkom jeseni 1944. Senjska katedrala Bl. djevice Marije, u kojoj su se nalazili mnogi glagoljicom pisani pravni dokumenti (zna se da ih je u 19. st. bilo 46, vidi [Lokmer, Katedrala..., str. 509]). Preostala su samo spomenuta dva dokumenta. Mile Bogović je dokazao da je Senjski Kaptolski statut iz 1340. izvorni pisan glagoljicom. U Senjskoj katedrali nalazi se jedan od najstarijih poznatih hrvatskih grbova, iz godine 1491. Grb je pripadao ličkoj obitelji Perović iz Like, koja se spominje u popratnom latinskom tekstu.
Godine 1456. Toma Arciđakon Senjski završio je u Senju svoj Vrbnički I. misal (256 listova pergamene, tj. 512 str.) koji se od 16. st. do danas čuva u dražesnome gradiću Vrbniku na otoku Krku. U gradu Senju se može vidjeti i jedan suvremeni glagoljički natpis:
U Lici, Krbavi i Senju znademo za nekoliko sačuvanih epigrafskih spomenika (tj. klesanih ili uparanih u površinu kamena ili zida):
Crkvica sv. Marka Groba kod Udbine, stara i nova
Dva od nekoliko glagoljičkih fragmenata pronađenih kod crkvice sv. Marka Groba kod Udbine nakon oslobodilačke vojno-redarstvene akcije Oluja godine 1995. Zahvaljujem g. Radomiru Juriću iz Arheološkog muzaje u Zadru i g. Tomislavu Mihatovu. Za opis vidi [Juric].
alja spomenuti i veliki polukružni natpis u Istarskoj Padovi (današnja Kašćerga) koji je uklesao pop Andrij Prasić godine 1529., rodom iz Bužana u Lici. Postoji još nekoliko epigrafskih glagoljičkih spomenika u gradu Senju iz godine 1477., 1483., 1522., 1543., ~1540. (izgubljen), i još dva iz 15. st., vidi [Fučić]. Dne 19. srpnja 1433, vidi [Vončina], pisan je javno-pravni spis izdan od "vlaškoga stola" (suda) u Lici. Sadržaj joj je garancija i zaštita imovinskih prava crkve sv. Ivana na Gori, vjerojatno pored Medka. [JPG]. Dne 9. rujna 1469., [Vončina], sud potvrđuje oporuku ličkoga plemića Matijice Utišenića, kojom ostavlja zemlju crkvi sv. Ivana na Gori, [JPG]. Ovi dokumenti spadaju u Acta croatica. enjska biskupija osnovana je još oko 1150. g. Grad Senj imao je vrlo jako kulturne i gospodarstvene veze s otokom Krkom. Važno je istaknuti malo poznatu činjenicu da su u Senju postojala trgovačka predstavništva gradova kao što su Dubrovnik, Đenova, Barcelona, i još nekih europskih gradova. Prema [Bogović, Glagoljica, bitna odrednica hrvatskog identiteta, str. 73] i [Barbarić, Brodarstvo u Senju i Podgorju kroz prošlost, p. 7], grad Senj je imao Katalonski konzulat još 1248. g.
Ovdje također valja spomenuti Senjski statut iz godine 1388. (ili prema nekim autorima iz 1348.), pisan latinicom, zasnovan na starijim dokumentima. Sa senjskim glagoljičkim nasljeđem povezane su sljedeće knjige:
Profesionalnim uvezom glagoljičkih knjiga bavio se Grgur Kraljić iz Senja, radeći u senjskoj tiskari. U razdoblju između 1497. i 1502. živio je u Istri pored Pazina (u Roču, Bermu i Humu). Znamo da je u Istri nanovo uvezao pet starih glagoljičkih knjiga, među njima i Brevijar Vida Omišljanina (pisan godine 1396.) koji se u današnje vrijeme čuva u Nacionalnoj knjižnici u Beču u Austriji, u odjelu za dragocjenosti. Marko Marulić jedan je od najznamenitijih duhovnih pisaca na latinskom jeziku tijekom 15/16. st. Njegovi stihovi pojavili su se otisnuti glagoljicom već tijekom njegova života u Transitu sv. Jerolima, objavljenog u gradu Senju godine 1508. pod naslvom Anjelske kriposti, u 144 stih s dvostruko rimovanim dvanestercem. Ovi stihovi, koji su preslovljeni na glagoljicu iz hrvatskog izvornika pisanog latinicom, mogu se pronaći pri koncu knjige. Zahvaljujem akademiku Anici Nazor za ovaj podatak (2007.). Evo jednog dijela stihova koji opisuju mudrost sv. Jeronima, vidi [Bratulić, Il poeta Marco Marulic e la tradizione glagolitica in Croazia, str. 232]:
Još starije hrvatske glagoljičke transite sv. Jeronima proučavao je [Štefanić].
U Nacionalnoj knjižnici Szeczenyi u Budimpešti, u Mađarskoj, moguće je vidjeti najbolje očuvan primjerak Baromićeva misala, inkunabule tiskane u gradu Senju godine 1494. Mađari su tu knjigu kupili na dražbi u austrijskome gradu Grazu u 19. st., za golemu svotu koja odgovara današnjem iznosu od oko 150,000 DM (informaciju dugujem dr. Antoniji Zaradiji Kiš). Sačuvana su samo tri primjerka, od kojih je jedan u Ruskoj nacionalnoj knjižnici u Petrogradu (jednoj od najvećih na svijetu, poznatoj i pod starim nazivom Knjižnica Saltykov - Ščedrina). Blaž Baromić, rođen godine 1450. u gradiću Vrbniku na otoku Krku, ušao je povijest svjetskog tiskarstva po svojim nevjerojatnim lomljenim ligaturama kakvih nema nigdje drugdje u svijetu. laž Baromić počeo je svoju tiskarsku izobrazbu u Veneciji, gdje je godine 1493. objavio glagoljički brevijar. Danas tu inkunabulu zovemo Baromićevim brevijarom. U kolofonu (završnoj bilješci) čitamo da ta knjiga predstavlja "brevijal hrvatski" (tj. hrvatski brevijar). Dva primjerka čuvaju se u Zagrebu, jedan u Munchenu u Njemačkoj, jedan u Schwarzau (u Austriji) i jedan u gradu Sibiu (Sibiu u Rumunjskoj). Zanimljivo je radi usporedbe spomenuti da je prvu tiskaru u Zagrebu osnovao godine 1694. Pavao Ritter Vitezović iz grada Senja. Senjski biskup Franjo Jožefić, poliglot i osoba zavidne naobrazbe, napisao je glagoljičko pismo banu Kristoforu Frankapanu vrlo kultiviranim jezikom i stilom. Vidi [Europa - Hrvatska, II., članak Eduarda Hercigonje]. Preostalo nam je samo nekoliko glagoljičkih natpisa nastalih u Senju:
Rudolf Strohal spominje u svojem djelu Hrvatska glagolska knjiga, str. 67, veći broj glagoljičkih listina iz Senja, koje su na žalost većim dijelom stradale tijekom bombardiranja za vrijeme Drugoga svjetskog rata: 1437., 1445., 1463., 1466., 1475., 1482., 1483., 1485. (2x), 1486. (2x), 1487. (2x), 1488. (2x), 1489., 1496. (2x), 1500. (2x), 1509., 1510., 1511., 1518., 1521. (2x), 1523., 1524., 1545. (2x), 1556. (6x), 1557., 1558., 1559. (2x), 1561. (2x), 1577., 1584., 1589., 1599. U vrijeme klesanja Senjskog nadpisa (1330.) nastao je i
Senjski statut, pisan
glagoljicom godine 1340., a ne 1380., kao što navodi većina izvora
(statut je sačuvan u latiničkom prijepisu). Naime, prema dr. Mili
Bogoviću, mnoge povijesne događaje je moguće razumjeti samo ako se za
godinu nastanka Senjskog statuta uzme 1340. Vidi Mile Bogović: Senjska glagoljska
baština, Senjski zbornik 35, 11-26 (2008), bilješka 6 na str. 14.
Usko povezana s Likom i Senjom je važna utvrda Ledenice pored Novog Vinodolskog koja se spominje još u znamenitom Vinodolskom zakonu iz 1288., pisanom glagoljičkim pismom. Utvrda Ledenice bila je osobito važna od 15. do 17. st., kao jedna od onih postaja koje su spriječile slobodan prodor Turaka u područje Istre i Furlanije. Za više pojedinosti vidi [Laszowski]. U Brinju se nalazi vrlo vrijedna gotička kapela Svetoga Trojstva građena oko 1405.-15., koja je dio utvrde Sokolac. Kapelu je dao izgraditi krčki knez Nikola IV. (iz znamenite obitelji Frankapan) sa suprugom Dorotejom Gorjanski. Ova se imena pojavljuju i u vrlo vrijednim glagoljičkim pergamenskim listovima pravila krčke bratovštine Svete Marije od Gorice (Bašćanski zaljev). Dva od tih listova su u Norveškoj kao dio znamenite Schoyenove zbirke starih rukopisa.
Pogledajte glagoljičku ispravu kneza Anža Frankapana (Ivana VIII.) iz 1495. s visećim pečatom, pisanu na pergameni u Brinju, o darovanju jednog sela samostanu sv. Spasa kod Senja.
Moskovski fragmenti glagoljičkog misala iz 15. st. pisani su u pavlinskom samostanu sv. Spasa kod Senja., a čuvaju se u Državnom povijesnom muzeju u Moskvi (Gosudarstvenny istoričeskij muzej, zbirka rukopisa A.D. Čertkova br. 387). obro je poznato da je hrvatska latinistička književnost jedna je od najbogatijih u Europi, po važnosti odmah do talijanske. Iako nisu najizravnije povezani s glagoljičkim nasljeđem, nemoguće je zaobići nekoliko istaknutih hrvatskih latinista povezanih s Likom, Krbavom i Modrušom:
Znameniti hrvatski renesansni pisac Petar Zoranić (1508-1569?) rođen u Zadru i autor domoljubnog romana Planine, ima ličke korijene. Predci su mu bili plemići Tetačići iz Like, a kad su Turci krajem 15. stoljeća napali Nin, obitelj se preselila u utvrđeni Zadar. Zoranić se vraća u Nin kad su se stišali turski napadi. Rođen je u Zadru od oca Ivana i majke Elizabete Medulla. U Planinama on izrijekom spominje glagoljičko pismo: "...i da bi me tumačenje blaženoga Hieronima ne uvižbalo, s prirokom bih pisal, boju se" ("da nisam uvježban u pismu sv. Jeronima, bojim se da bih teško pisao"). Splićanin Mate Karaman
(1745.-1771.) bio je Creski biskup,
kasnije Zadarski nadbiskup. Napisao je Bukvar
slavenskij
tiskan u Rimu 1753. glagoljicom i ćirilicom. Mate Karaman kao zadarski
nadbiskup u svojem
izvješću godine 1740. Zboru
za širenje vjere u
Rim govori o broju glagoljaša u
tadašnjoj Mletačkoj Dalmaciji, izuzevši Korčulu:
Popis imena iz kazala
Kukuljevićevih Acta
croatica, koja se odnose
na Gacku, Liku, Krbavu, Modruš,
Senj i neka obližnja mjesta. Sve odgovarajuće listine su glagoljičke. (D. = Dodatak u Kukuljevićevu djelu Acta
croatica; broj predstavlja
stranicu;
pojam se na istoj stranici ponekad pojavljuje i više puta) Andrija,
biskup senjski (1496), 164, Andrija, žakan
senjski, 164, Andrij fratar, Vikar Bužki, 121, 124, Anić Vladko iz
Srba, 80,
Anton, fra, obrani biskup modruški (1484), 121, 123, Anton,
vikar crkve sv.
Mikule na Gvozdu modruškom i vižitator Hrvat i Istrije, 162,
Antonović Mikula,
sudac purgarah steničkih, 204, Apaj, permancer i vikar
modruški,
92, barak,
kanonik senjski, 185, Baronić Blaž, pop, kanonik senjski, 184, Bašan de Saki, knez, vicekapitan senjski, 260, Batrić Ivan, odvjetnik u Okruglah, D. 318, Belusić Ivan iz Senja, 42, Bičina u Lici, 200, Biseće, selo i kotar lički, 174, 176, 177, Bitoraj, selo brinjsko, 172, Blaž, podknećin plemenitoga stola bužkoga, 58, Blaž s Pola, purgar stenički, 185, Blaževa luka, selo modruško, 126, Bočača u knežtvu bužkom, 172, Bočači, selo ličko, 180, Bogutić Jurja, kanonik i arhiprvad crkve senjske, 281, Bot od Baine Andrijaš, Dalmacije, Hrvat i Slovinskoga Ban i senjski kapetan, 193, 194, 195, Botuke, selo Bužko, Breze, selo modruško, 125, Brinje, grad, 55, 56, 136, 152, 154, 158, 160, 164, 172, 173, 181, Brnardo, arhiprvad modruški, 92, Bročnani, selo ličko, 168, Budišić Franko od plemena Mogorović, priur kloštra sv. Marije u Novom, 156, Budišić Franko, priur od Zažičnom, 175, 176, 178, Budišić Franko, priur u Zažitnom, 181, 190, Budišić Mihalj od Like, 125, Buk, selo bužko, 172, Butko, knez krbavski, lički i bužki, 45, Bužan, grad, 11, Bužani, mjesto, 120, 133, 148, 182, 183, Buže, Bućje, Bužane grad i Bužki grad, 58, 82, 172, Bužin grad, 193, Bužko knežtvo, 119, 135, 172, Crikvenica u biskupiji Krbavskoj, 54, 67, 68, 70, 186, 248, Crikveno,
selo modruško, 126, Čelopek, selo u Bužah, 148, Čičić,
pleme modruško, 126, Čitar u kotaru bužkom, 74,
Črmanj kal, selo, 114, Črna ves, selo ličko, 166, 168, Črnica, selo kod
Modrušah, 157, Čubranić Francisko, sudac senjski, 249, Dabar,
selo krbavsko, 133, Djeanišević Martin iz Srba,
79, Doljani, selo ličko, 168, Dragovola, grašćak rmanskii
knez
stola lapačkoga,
71, Drašković Juraj i njegovi sinovi i unuci, 142,
Drašković Juraj iz bužkoga
stola, 200, Drašković Matija, 139, Draškovići,
plemeniti
iz sela Dolnoga
Zažična, 142, Dražić Šimun iz Bužan, 90, Dubčani, selo
krbavsko,
183, 191, 195,
196, Dubovik u kotaru buškom, 74, Dumankuš,
prepošt belgradski i guvernator
senjski, 124, Durar Jakov, niemački kapetan u Senju (1527), 222,
Dušmanić
Bartol, pop, kanonik senjski, 212, Frankapan
Ivan, sin bana Mikule (1440), Krčkoga otoka
gospodin i knez krčki i modruški (1466), 100, 101, Frankapan
Jelža, udova kneza
Bartola, mati kneza Anža i Mikule, kneginja senjska, brinjska i
jelovska
(1461), 90, Frankapan Martin, knez krčki, modruški, bakarski
i
senjski, špan [župan]
sve zemlje Vrbasa i grada Kozara, sin Mikule bana (1446), 67, (1447),
70, (1450), 76, (1455), 81,
(1458),
85, (1468), 102, (1470), 104, (1475),
113, 114, (1502-2 pokojni), 116, 115,
182, Gal
Ivan, kapetan ogulinski, vošćarski i modruški,
240, Gal Martin, kapetan senjski, 245, Gašele, selo ličko,
168,
Gladovica, selo
modruško, 126, Glagolišće, 75, 132, 133, 210,
Goli vrh,
selo modruško, 126,
Gomerie, Gojmirje, selo modruško, 126, Gradščina
u
Zažičnom s monastirom reda
sv. Pavla, 150, Grd z Bužan, podknežin, 45, Gvozd modruški,
78,
81, 157, 162,
Gvozdnica, selo u Bužanih, 129, Hitrišćevo, selo
modruško, 125, Hotilja vas,
bužko selo, 172, Hrabek, selo modruško, 126,
Hrašćevići,
selo ličko, 171,
Humćan, selo u Bužah, 148, Humčani, selo u bužkom kotaru, 75, Ivan,
knez bužki, 75, Ivan, knez krbavski, 216, 228,
Ivanuš, vikar sv. Mikule z Gvozda, 48, Ivičin Ivan od
Mirine,
špan lički, 170, Jakov,
arhiprvad otočki, 193, Jesen, selo brinjsko,
172, Jožefić Franjo, biskup senjski, 215, 218, 219, 221, 223, 226, 230,
232,
Juraj iz Modruš, priur molstira sv. Spasa blizu Senja, 100,
Jurevac, pleme
ličko, 200, Jurevo, selo modruško, Jurhanić Luka z Otres,
špan rotni suda
ličkoga, 147, Jurko, arhižakan modruško, 92, Kačić
Dragiša z Čehović u Lici, 182, 200, Kapčić
Blažko, kanonik modruški, 92, Karin, priur
klaštra svete
Jelen od Senja, 63,
65, Kosin, grad, 137, Kosin, grad i selo u Bužah, 172, 173, Kosinski
Ivan iz
Bužah, 120, 144, Kosinski Juraj, 130, 137, 172, Koščice,
selo
bužko, 151, 153,
Kovačić, pleme ličko, 200, Krakar, selo brinjsko, 172, Krasno, selo kod
Senja,
153, Krbava, 122, Krbavac Vid D. 327, Krbavčić Matij, 202, Krbavski
knezi:
Tomaš i njegovi sinovi Ivan, Karlo, Pavo, gospoda
Baguška
(od Baga), 89,
Krbavsko polje, 155, Krištofor, arcidjakon senjski, biskup
modruški i krbavski,
244, Krštofor Dubrovčanin, biskup modruški, 154,
155,
156, 165, Kućan, selo
bužko, 120, Kuklić, selo u Lici, 129, 177, Kuterevo, selo kod Senja,
153, Lagodušići,
selo ličko, 167, 210, Lapac u hrv. Lici,
56, Lapački stol, 117, Lapčani, pleme, 120, 144, 156, Lepečić Grgur iz
Bužan,
184, Leporin ili Zečić Mihovil, kanciler senjski, 218, Levnardo, vikar
gatanski, 128, 129, Ličani, selo, 203, Ličko španstvo, 174,
Lika, 138, 199,
Liković Apaj, podknežin modruški, 92, Liš, selo
krbavsko,
196, Ljubčići, selo
kod Senja, 153, Ljubotin blizu Senja, 45, Ljubotina Draga s crkvom i
monastirom
sv. Spasa kod Senja, 159, Lucković Martin s Otočca, 218, Lučani, selo
ličko,
162, Luka, priur sv. SPasa pred Senjom, 54, Lukčica, selo
modruško, 126, Lukov
dol, selo modruško, 126, Maglići,
selo u Bužah, 84, Makšak Petar, tarnik
kapitan senjski, 129, Mali Prokičci, selo u vladanju brinjskom,
159-160, Malić
Juraj od plemena Mogovrović, Malić Petar, knez kraljeva stola ličkoga,
161,
Marin plebanuš sv. Magdalene u Otočcu, 193, Marinac, selo
kod
Senja, 119, Marinci,
selo bužko, 75, 199, 202, Marinci, selo kod Senja, 153, Martin s
Parožić, arhiprvad senjski, 53,
Martinac,
pop,
Lapčanin, 156, Marulić Ivan, kanonik senjski, 209,
Matijašević,
voin iz Srba,
79, Meres Juraj, sudac modruški, 114, Mihovil, arhižakan
senjski, 121, Mikanić
Juraj, pop, plebanuš gački, 233, Mikula, biskup
modruški
(1463), 92, Mikula,
biskup modruški i krbavski (1461), 107, Mikula, opat
modruki,
85, Mikulanić
Ivan iz Senja, 42, Mikulanić Ivan, kanonik i vaikar senjski, 191,
Miletić
Mihovil, kanonik senjski, 206. 209, Modruš, 125,
Modruša
grad, 155, Modruše
grad, 215, Modruši, grad, 45, 83, 85, 92, 110, 170,
Modruški i krbavski, 85,
Mogorović Tomaš, špan bužki, 144, 148,
Mogorovići, pleme
ličko, 166, 173, 174,
175, 177, Mohlić, selo u Bužah, 120, 124, 127, 148, 149, Mokro, selo u
vladanju
brinskom, 163, Mrganić Anton, kanonik senjski, 210, Mrmonić
Šimun z Lapača, 71, Na
ukinjah, selo modruško, 171,
Nebluh, miesto, 69, Nebluškoga plemena
četiri kolena, 69, Nekorićki kotar u Lici, 200, Nemanić Mihovil, sudac
bužki,
188, Nemanić Pavao, sudac bužki, 144, Novak,
knez krbavski, sin kneza Petra, D. 317, Novo, selo
bužko, 195,
196, 197, Očokovo,
selo modruško, 126, Omišlevje, selo gatansko,
193, Orlovčić Grgur, knez, kapitan senjski (1521), 207, 208, 209-210,
Orlovčić,
kapitan senjski (1523), 212, Orlovčić Juraj, špan u Lici,
138, Otočac, grad, 63, 109,
115, 126, 128, 194,
195, 208, Otočac, varoš u gatanskom kotaru, 116, Otres, selo
ličko, 147, Paladinić,
pleme ličko, 175, Paližević Grgur, knez,
vojvoda senjskih vojnikah, 260, Pavao, biskup senjski (1484), 121, 123,
Pavao,
biskup senjski i gatanski, 128, Per Juraj z Tugomer,
vicešpan
lički, 200,
Petar, kanonik otočki 193, Petar, knez, sin kneza Novaka iz Krbave, D.
318,
Petar, priur sv. marie z Brinj, 136, Petelinić Jerolim, kapitan senjski
(1518),
206, 207, 208, Plasi, selo modruško, 125, Plasi, selo
modruško, 125, Plastovo
kod Srba, 79, Pliskovo, selo kod Modruše, Podsmlun, u Lici,
121,
Podstene, selo
bužko, 188, Pohmajević, 130, - sudac bužki, 135, Pohmajević
Miklouš, porkulab u
Otošcu i Gački, Polača, selo ličko, 147, Polak Ivan, fratar,
priur i vaikar od
sv. Mikule od modruškoga gvozda, 47, Polović Pavao, vikar
modruški, 192,
Povovsko, selo modruško, 126, Psivići, selo brinjsko, 130,
173,
180, Račačević
Ivanuš, porkulab rmanjski, 117, Radina vas,
selo ličko, 161, Radoičić Frančiško, pop, kancilir biskupa
modruškoga Šimuna,
218, Radovanić Blaž z Glagolišć, 75, Rafael Miser, svak
kapitana
senjskoga
Petelinića, 208, Ratčić Vekan [treba Vlkan] u Tribihovićih, D. 318,
Ratković
Grgur iy Lapca, 71, Ravnina valška kod Brinja, 172,
Ribničani,
selo ličko, 138,
161, Ribnik, selo ličko, 174, 176, Rman, miesto u Hrvatskoj, 73, Rmanj,
glavni
grad plemena lapačkoga, 118, Rmanje, varoš sada u turskoj
Hrvatskoj, 77, 78,
Rača vas, selo bužko, 195, Ripač, grad, 157, - miesto, 70, Sebidraža
vas, selo ličko, 161, Selca, selo brinjsko,
172, Selišći, selo modruško, 125, Senj, 65, 68,
71, 99,
119, 123, 124, 128,
136, 182, 206, 207, 9, 210, 211, 212, 222, 224, 234, 244, 245, 249, -
grad i
kaštel, 231, Senjski kapitul sv. Marie, 71, Sičić Dumjan iz
Lapaca, 71,
Silvester, arhižakan senjski, 191, Sladoević Juraj, špan
plemenitih ljudih
Mogorovićah u Lici, 166, Slunjski Frankapan Franjo, knez krčki,
senjski,
modruški i pročaja, D. 330, Srakvino, selo bužko, 172, Srb,
miesto, 79,
Stanislav vikar samostana sv. Mikule na Gvozdu [podrijetlom Poljak!
D.Ž.], 91,
109, 114, Stipan od staroga Dubrovnika, biskup modruški, 1,
Sutpetar, selo
ličko, 168, Sveta Jelena, kloštar kod Senja, 63, 65, 68,
Sveta
Jelena kod
Senja, 160, Sveta Jelena, monastir kraj Senja u drazi
vlaškoj, 151, 152, Sveta Jelena
nad Senjom, 113, Sveta
Maria u Brinjah, samostan, 136, Sveta Maria u Črnoj vesi, 166, 168,
Sveta Maria
u Otočcu, 126, Sveti Duh u Modrušah, 92, Sveti Marko, a
kasnije
sveta Maria,
crkva u Modrušah, 92, Sveti Mikula na Gvozdu
modruškom,
91, 92, 95, 109, Sveti
Nikola od modruškoga Gvozda, 47, Sveti Spas, manastir pred
Senjom, 48, 49, 53,
98, 100, Svilić Matej z Bužan, 127, Svoišća kod
Modrušah,
95, Šimić,
kanonik otočki, 193, Šimun, biskup moddruški
(1526), 218, Švićko jezero, 117, Tihotina,
vas u bužkoj županiji, 202, Tomaš, fratar,
vikar klotra sv. Mikule na Gvozdu i provincijal fratar hrvatskih Istrie
i poli
mora, 209, 211, Tomaš, kanonik senjski (1529), 233,
Tomaš, knez krbavski, lički
i bužki, 45, Tomaš, knez krbavski humski i
nebluški
(1447), 68, Tomašić Tomaš,
plem. Mogorović, 185, Tošići, vrh Modrušah, 93,
Tožić,
selo ličko, 200, Tožići,
selo ličko, 209, Tožišće, selo 184, Tribihovići, D. 318,
Tržišće, miesto u
bužkom kotaru, 75, 120, 144, 148, 150, Tugomerići, 138, Tugomerić,
pleme ličko,
166, Urtičević
Ciprijan, sudac senjski, 260, Vaska, selo u
kotaru bužkom, 74, 126, 127, 183, 191, Veronez
Andrij, kanceler senjski, 260, Vitunj, selo
modruško, 126, Vladići, pleme ličko, 167, Vrhovlan,
pleme ličko, 166, Vrhovlani, selo ličko, 138,
161, Vukšić,
selo ličko, 147, 171, Zaborsko,
selo kod Modrušah, 125, Zabrda, selo ličko,
177, Zahumić, selo bužko, 188, - selo i pleme, 175, 177, Zažičan, crkva
i
monastir sv. Marie, 174, 176, 177, - s monastirom sv. Pavla, 147, 149,
Zažitno
sa crkvom sv. Marie, 190, Zorić, pleme modruško, 126,
Zulišće, selo modruško,
126, Žudiin Andrija, purgar modruški, 92, Žunević Maroj, kapitan senjski (1482), 119, Župan hlm, selo kod Senja, 71, Vidi
kartu
srednjevjekovnih župa u Lici Spomenimo na koncu Antuna Mateša Kuhačevića (1697. - 1772.), rođenog u Senju, koji je napisao sljedeće stihove posvećene svomu ujaku Luki, glagoljaškom svećeniku: i ka dila rese, a ka rane dušu, Stihove je pisao u austrijskome zatvoru braneći prava svoga grada nasuprot bečkim generalima. Uzeli smo ih kao moto ovog kratkog i skromnog prikaza koji se bavi poviješću bogate hrvatske glagoljičke kulture na tlu Like, Krbave, Modruša i Senja.
Egzodus 20. stoljeća, Kristian Kreković
Izvori na webu u svezi s Likom:
Ličke pjesme (video): Mala enciklopedija hrvatske glagoljice
|