GLAGOLJSKI BREVIJAR
VIDA OMIŠLJANINA (1396)

Akademik Branko Fučić, pisano u povodu 600te obljetnice brevijara
(na ovom webu s dopuštenjem)
[na engleskom]
Prije Guttenbergova iznašašća pomičnih tiskarskih slova pomoću kojih se može relativno lako i jeftino umnažati veliki broj istisaka neke knjige, srednjovjekovna je knjiga, pisana perom na pergameni ili na papiru, bila vrlo skup unikat. Ako je u srednjem vijeku trebalo izraditi više primjeraka iste knjige, bilo je potrebno da istovremeno radi onoliko pisara koliko je primjeraka trebalo. Oni bi sjedili, svaki za svojim pisarskim pultom s perom u ruci i tintarnicom kraj pulta i s listom pergame ne pred sobom. Jedan bi od njih polako i razgovjetno diktirao tekst a drugi bi po diktatu pisali. Bio je to težak i mukotrpan posao. Zgrbljeni nad pultom s guščjim perom stisnutim među tri prsta, buljeći neprestano u slova, pri lošoj rasvjeti, pisari su bili mučenici s bolovima u plećima i križima.

Jedan francuski pisar zapisao je svoju muku na rubu kodeksa: "Gospode, smiluj mi se. Pucaju mi leđa, grče mi se prsti." Naši pisari bili su krepči ljudi i radili su komotnije što se vidi iz bilježaka u rukopisima. Jedan od njih na rubu pisane knjige zapisao je s uzdahom: "Pisac bi pil!"

Prepisivač knjige, kopist, zvao se latinski "scriptor", a radionica u kojoj su se umnožavale rukom prepisane knjige "scriptorium", skriptorij.

I naši glagoljaši prepisivali su i rukom proizvodili knjige. Umjesto latinskog naziva scriptor, mi smo u srednjem vijeku upotrebljavali naziv "pisac" ili "supisac". Među takovim našim "piscima" bio je i Vid Omišljanin, jedan među proizvođačima naše hrvatske glagoljske pisane knjige. Do naših dana sačuvano je od sveukupne njegove proizvodnje samo jedno djelo, a to je njegov brevijar.

Brevijar je knjiga, sastavljena ustaljenim redoslijedom tekstova, iz koje svećenik sam ili u zboru s drugim svećenicima moli tijekom dana u određene sate molitve, psalme, izvatke iz Sv. Pisma i iz djela crkvenih otaca te iz legendi o životu svetaca.

Brevijar Vida Omišljanina sadrži službe za blagdane Gospodnje i za nedjelje (Proprium de tempore). Odlikuje se obujmom, bogatstvom i opširnošću biblijskih tekst ova.

To je u kožu uvezani kodeks od 468 listova pergamene, težak gotovo 10 kg. Listovi su mu široki 26.7 cm i dugi 35.5 cm. Čuva se u Beču u nekadašnjoj carskoj a danas Austrijskoj nacionalnoj biblioteci (…NB) među dragocjenostima pod signaturom Cod. slav. 3.

Znamo li da je knjiga bila složena od niza kvinterna, tj. od svežanja po 5 preklopljenih dvolistova pergamene, lako je izračunati da je samo za izradbu pergamene od oderanih i prepariranih ovčjih koža, trebalo 117 ovaca a to su gotovo tri stada po četrdeset ovaca. Toliko tek da se zna kolika je bila vrijednost samog materijala na kojem je brevijar Vida Omišljanina napisan.

Sve o Vidu Omišljaninu i o njegovu djelu doznajemo iz bilješke koju je on sam zapisao u brevijaru: V ime Isuhrstovo, amen. Let Gospodnjih ČTPE (=1396), miseca marča 11 dan, početi biše te knigi pisat ot Vida, pisca z Omišla. Vsaka kvaderna za pol marki i B (=2) solda na moju hartu. Ki koli v njoj pomore malim i velikim, pomozi mu Gospodin Bog i sveta Marija i sveti Bartolomei i sveti Anton i vsi Božji sveti i svetice. Iz toga zapisa doznajemo:

  • datum kada je kodeks bio započet: 11. ožujka 1396.
  • ime i zavičaj pisara Vida iz Omišlja, a zaključujemo budući da on nema kleričke titule "žakan" ili "pop" da je bio pismen, obrazovan i profesionalno specijalizirani laik koji je sebe i svoju obitelj prehranjivao proizvodnjom rukom pisanih knjiga.
  • kolika je bila cijena njegova rada time da on daje svoju pergamenu ("na moju hartu"). Po "kvadernu", u stvari kvinternu, ugovorio je honorar od pola marke i 2 solda, a kako cijeli brevijar obasiže 49 kvinterana, on je brutto zaradio oko 35 maraka, a u njegovo vrijeme to je bila vrijednost od 7 - 8 krava.
  • Konačno zaključujemo da je Vid svoj brevijar pisao po narudžbi crkve u Roču u Istri. Zazivajući nebesku pomoć svima koji svojim prilozima pomognu izradbu ovog brevijara, on posebice spominje sv. Bartolomeja i sv. Antona, a to su zaštitnici dviju glavnih crkava u Roču.
Da bi ga mogao sastaviti ustaljenim rimskim redoslijedom tekstova, on je morao imati pred sobom neki uzorak, a to je bio rimski brevijar napisan latinskim jezikom. Znamo da je konačni oblik brevijara kakav je prihvatila i po svoj zapadnoj crkvi proširila rimska kurija nastao u XIII. stoljeću. Prema tome netko od omišaljskih ili krčkih otočkih popova-glagoljaša morao je znati čitati i razumjeti latinski tekst i zatim ga - barem djelomično - besprijekorno prevesti na liturgijski jezik glagoljaša, a to je bio staroslavenski jezik hrvatske redakcije. Već i sami ukrasi u Vidovu brevijaru odaju da je Vid u svojoj pisarni imao pred očima latinski predložak, jer je iz latinske, rukom pisane knjige, precrtavao i u svoj glagoljski tekst unosio pojedine latiničke lijepe, ukrašene inicijale. Inicijali su ona veća i naglašena početna slova važnijih odlomaka u tekstu. A i onda kada je slagao i oblikovao glagoljske inicijale, on bi i njih ukrašavao onim istim ukrasima koje je vidio na inicijalima latinskih knjiga. Sve su to motivi karakteristični za kodekse XIV. stoljeća: rakovice ili đurđice, biseri, pupoljci, vrpce, prepleti i prstenovi oko trupa pojedinog slova. Inicijale i malobrojne minijature crtao je perom crnom, crvenom i žutom bojom.

Redaktori tekstova u brevijaru Vida Omišljanina nisu trebali redom prevoditi sve tekstove iz latinskog brevijara. Najveći dio tekstova već je postojao u starijim glagoljskim liturgijskim knjigama. Oni su morali imati pred očima više starijih hrvatskih glagoljskih brevijara da bi iz njih prepisali većinu već ranije prevedenih tekstova. Jezična i pravopisna analiza brevijara Vida Omišljanina otkriva da su se redaktori služili i nekim liturgijskim knjigama iz Bosne, a one su bile napisane ćirilicom. Taj zaključak potkrjepljuje činjenica da nas i one malobrojne minijature u Vidovom brevijaru živo podsjećaju na bosanske minijature. To su četiri simbola evanđelista na kojima čitamo natpise prepisane ne glagoljicom nego ćirilicom: s(ve)ti Luka, s(ve)ti Ivan.
Svaka stara knjiga putujući kroz stoljeća ima svoju sudbinu: Habent sua fata libelli. I brevijar Vida Omišljanina skupio je na sebi mnoge podatke i dodatke. Svagdašnjom uporabom u ročkoj crkvi i neprestanim listanjem njegov su prvotni uvez i tvrde korice dotrajali. Knjigu je trebalo ponovno uvezati i ukoričiti. To je učinio jedan glagoljaš, profesionalni knjigoveža, pop Grgur Kraljić iz Senja. On je pod sam kraj XV. i početkom XVI. stoljeća, točnije između godine 1497. i godine 1502. boravio u Istri i bio nastanjen u Bermu, u Draguću i "poli Pazina". U Istri je, koliko smo do sada utvrdili, ponovno uvezao pet glagoljskih liturgijskih knjiga, misala i brevijara, među njima u Roču i brevijar Vida Omišljanina. Njegove smo uveze identificirali po njegovim zapisima i po ukrasima na tvrdim koricama nanovo uvezanih knjiga. Tvrde korice izradio je od dašćica, prevučenih smeđom kožom, u koju je pop Grgur, dok je još bila vlažna, utiskivao ukrase zagrijanim metalnim pečatima. To je tehnika takozvanog "slijepog tiska" (Blinddruck). Kompozicije njegovih ukrasa na koricama slijede ukus njemačkih uvezanih knjiga, a ukrasni motivi su deblje ili tanje crte za okvire, te velike i male povijuše (Laubstab), palmete i ljiljani za ispunu okvira. Tako su s brevijarom Vida Omišljanina povezana imena dvaju glagoljaša, zaposlenih na proizvodnji rukom pisanih glagoljskih kodeksa da ne brojimo imena ročkih glagoljaša koji su na praznim mjestima u brevijaru pripisivali svoje bilješke.

Branko Fučić

Back to Croatian Glagolitic Script