Kosinjska dolina i kosinjska glagoljička tiskara

ivan mance i darko žubrinić, 2015.

kosinjska dolina i kosinjska glagoljička tiskara

čarobna Kosinjska dolina


Kosinjska dolina: Lipovo polje, meandar rijeke Like. Fotografirao Aleksandar Gospić. U pozadini Velebit.


Kosinjska dolina je vjerojatno najljepša dolina u Hrvatskoj, dugačka oko 5 km.,
sa selima i zaselcima raspoređenim po njenom rubu.


Donji Kosinj, Rudinka


Sumrak u Kosinjskoj dolini


Kosinjska dolina sastoji se od šest sela:  Gornji Kosinj, Kosinjski Bakovac, Donji Kosinj, Lipovo Polje, Krš i Mlakva, te nekoliko zaselaka. Tako Gornji Kosinj sadrži i zaselke: Lopar, Šušanj, Pod Jelar i Draga. Krš sadrži i zaselak Zamost, a Donji Kosinj sadrži i zaselke: Vukelići, Jugovići, Sv. Ivan, Draškovići, Selišće (Selište), Rudinka i Goljak.
Izvor fotografije: Google Maps.


Jezero Krušćica. Izvor: Kosinjski Bakovac.




kosinjski most


Most u Gornjem Kosinju na rijeci Liki izgrađen 1936., s izvedenim valjkastim prorezima,
da bi se olakšao protok vode tijekom čestih poplava. Taj krasan most projektirao je
inž. Milivoj Frković (Petrinja, 1887. – Zagreb, 28. XII. 1946.).


Kosinjski most

Kosinjski most projektirao je inženjer Milivoj Frković 1929.god., a gradnja je dovršena u prosincu 1936. god.


Milivoj Frković (1887.-1946.). Izvor: [Jure Radić, PDF]

O gradnji mosta piše dr. Rudolf Horvat slijedeće:

„Radi toga je tadašnja hrvatska zemaljska vlada odlučila, da će mjesto drvenog mosta sagraditi kameni most. Izvedbu je tada osujetio svjetski rat, a poslije rata nestade i hrvatske zemaljske vlade. Da se ipak jednom dokrajče neprilike, što ih je trpio narod uslijed pomanjkanja valjanog mosta, dali su sami Kosinjani g. 1925. izraditi nacrte za gradnju kamenog mosta; oni su nacrte zajedno s proračunom podnijeli ministarstvu građevina u Beogradu uz molbu, da država podigne taj most. I zaista je država g. 1928. pristupila gradnji toga mosta. Troškom od 630.000 dinara izgrađeni su g. 1929. temelji, stupovi i zidovi za privozne rampe. Ovu je gradnju izveo ing. H. Freund, poduzetnik iz Gospića. Nato je država obustavila daljnju gradnju, te je most ostao nedovršen punih 6 godina. Istom g. 1935. nastavila je gradnju Savska banovina, pod čiju je upravu došla cesta, koja od Gospića vodi kroz Perušić u Kosinj. Posao je preuzela tvrtka I. Slavec iz Ljubljane, a gradnju je izvodio ing. A. Novak, i to po osnovi ing. Milivoja Frkovića. Most je troškom od daljnjih 870.000 dinara dovršen i prometu predan u prosincu g. 1936. Svi su dakle troškovi za gradnju toga mosta iznosili ravno 1,500.000 dinara.

Niveleta nadvisuje temelje mosta za 12 metara. Dužina mosta s upornjacima (ali bez privoznih rampa) iznosi 70 metara, a širina između kamenih parapeta (ograde) 5 i po metra. Most se sastoji od 3 polukružna svoda, koji počivaju na 2 stupa i 2 upornjaka, a svaki ima 18 metara svijetlog otvora. Gradnja je izvedena od teškoga kamenja, koje se vadilo i tesalo blizu mosta. Beton je upotrebljen samo za temelje stupova i za još neke manje radove. Gradnjom toga mosta upravljao je ing. Milivoj Frković, a stalan su nadzor vršili inžiniri J. Plemić i V. Leskovac.“ (Horvat R. , 1941.)

Potvrdu građevinske posebnosti Kosinjski most dobio je 11. ožujka 2009. god. i to od strane Europskog vijeća inženjera građevinarstva (European Council of Civil Engineers – ECCE). Navedeno vijeće postoji od 1985.god. i objedinjuje 26 europskih zemalja članica te gore navedenog datuma objavljuje monografiju pod nazivom „Civil engineering heritage in Europe“, a u kojoj se pojavljuje i kosinjski most. Vidi [PDF].



Valjkasti prorezi na mostu osiguravaju protočnost vode tijekom poplava s visokim vodostajem.

Poplavljen kosinjski most

Evo kako kosinjski most izgleda tijekom poplave! Izvor fotografije je  Kosinjski Bakovac.




lavoslav Vukelić (1840.-1879.)



Jedna od poznatih osoba rodom iz Kosinjske doline je hrvatski pjesnik i prevoditelj Lavoslav Vukelić (1840.-1879.), rodom iz Bočaja kod Gornjeg Kosinja. Prevodio je s engleskoga, njemačkog, poljskog, ruskog, talijanskog i slovenskog. Njegov veoma lijepi nadgrobni spomenik na groblju pored Sv. Križa Začretje u Hrvatskom zagorju (u kojem je Vukelić proveo zadnje godine života) projektirao je Herman Bollé. Prigodni govor tijekom njegova sprovoda održao je August Šenoa. Kulturno-umjetničko društvo u Sv. Križu Začretje nosi ime KUD Lavoslav Vukelić.

Hrvatski jezik obogatio je vrlo lijepom kovanicom zvonjelica za sonet, koju je prihvatio i August Šenoa.

O njemu je opsežan prikaz objavio Bude Budisavljević: Književno cvieće Lavoslava Vukelića, druga naklada, Zagreb 1884.




Na str. 5 navedene Budisavljevićeve knjige spominje se da Tade Smičiklas u svojem poznatom djelu
Poviest hrvatska I, II
(1879. i 1882.) ističe za Kosinj "da je nekad slavan bio, da su se u njem
nekad glagoljske knjige štampale, da se je u sedam crkava u njem bog slavio".



Ova pjesma Lavoslava Vukelića objavljena je izvorno godine 1875.
u časopisu Vienac, koji je uređivao August Šenoa.

Družba Braće Hrvatskoga Zmaja postavile je 1929. na zgradu na Trgu hrvatske kraljice Jelene u Sv. Križu Začretje spomen ploču s tekstom: "Ovdje je umro 26. III. 1875. Lavoslav Vukelić, hrvatski pjesnik (*20.III. 1840.). Postaviše Braća hrvatskog zmaja 1928."


August Šenoa piše ove retke godine 1879. kao glavni urednik
časopisa Vienac, br. 14, str. 224,  u povodu smrti Lavoslava Vukelića.
Zahvaljujemo gospođi Jasmini Reis na poslanoj kopiji.


Nadgrobni spomenik podignut 1887. pored Sv. Križa Začretje u Hrvatskom Zagorju,
devet godina nakon smrti Lavoslava Vukelića. Prednja strana spomenika.

Spomenik je projektirao Herman Bollé godine 1887. Desna strana spomenika.
Fotografije spomenika snimljene su za Dušni dan 2015.

Prednja strana spomenika.
Uz pomoć naroda
Pobratimu
pobratim.



Lijeva strana spomenika.
S Bogom Lici!   (Vienac, 1871.)

S Bogom mi rode! – Svietla ti lica!
Rasti slobodom, rasti bratskom slogom.
Al u bogatstvu, u slavi, slobodi,
Ličkom se nikad duhu ne odrodi.


Desna strana spomenika.
Zadnja pjesma  (Vienac, 1879.)

Rad bih rod svoj probudio pjesmom,
Rado bih ga izbavio mačem,
Rado bih ga poučio umom,
Rado bih ga pomagao trudom,
Al ne mogu, pomoć mu ne mogu!


Stražnja strana spomenika.
Suza nad grobom Frane Turića Ličanina (Vienac, 1871.)

Sad se smiri – a nad grobom tvojim,
Mnoga suza žalostnica sjaje,
Sav nam narod osieća te svojim,
Sav nam narod žice ti poznaje.


Spomen-ploča Lavoslavu Vukeliću u Sv. Križu Začretje, preko puta ulaza u Župni dvor.
Zahvaljujemo vlč. g. Zlatku Pavetiću na poslanoj fotografiji.


Ivan Trnski, hrvatski književnik i prevoditelj (Stara Rača kraj Bjelovara, 1. V. 1819 – Zagreb, 30. VI. 1910), napisao je nakon Vukelićeve smrti ovu pjesmu:

Na grobu Lavoslava Vukelića
I ja sudjah, poslie mene,
Da ćeš dane nebrojene,
Jošte živjet, zviezdom sjati,
Prorok Božji medj Hrvati,
    Dičnik našoj vili.

Pak se nadah Lavoslave,
Kada smrt mi dodje glave,
Ti na grobu da ćeš meni,
Cviet zasadit uspomeni,
    Pažnje znak ti mili.



Damjanović, Dragan: Neogotička arhitektura u opusu Hermana Bolléa, Prostor, 2009.

Najveću grobnicu u užem smislu te riječi Bollé je podigao nekoliko godina kasnije, 1884., za obitelj Jelačić u parku nedaleko od njihova dvorca Novi Dvori kod Zaprešića. Iznad grobnice u ovom slučaju nije podignuta kapela, već platforma, okružena ogradom s kamenim fijalama postavljenim na uglovima i spomenikom s natpisima u dnu. Naručena je od strane Ðure Jelačića kako bi služila kao grobnica cijele njegove obitelji. Bollé je za njezino podizanje iskoristio kamen iz kamenoloma u Vrapču, koji je koristio i pri restauraciji zagrebačke katedrale.

Treći zanimljiv Bolléov neogotički nadgrobni spomenik iz 1880-ih podignut je 1887. u Svetom Križu Začretju za hrvatskoga pisca Lavoslava Vukelića. Spomenik ima oblik stupa na kojem stoji nešto širi, zatvoren neogotički baldahin, odnosno neka vrsta predimenzionirane fijale koja podsjeća u svome gornjem dijelu na segment spomenika na grobnici Jelačićevih.




general Vilim pl. Klobučar



Vilim (Wilhelm, Vilmos) pl. Klobučar (rođen 25. travnja 1843. u Lovincu, umro 21. prosinca 1924. u Zagrebu), barun, general konjaništva (drugi najviši čin generala u Austro-ugarskoj vojsci – njem. General der Kavallerie, engl. General of the Cavalry), vrhovni zapovjednik kraljevskog ugarskog domobranstva (1907. – 1913.). Samo rođen u Lovincu, no obiteljski i vjerojatnim djetinjstvom Kosinjan i to gotovo sigurno iz Donjeg Kosinja. Izuzetno cijenjen kao vojnik u Monarhiji, često spominjan i hvaljen u hrvatskom puku, osebujnog životopisa i vojnog puta, promoviran do drugog najvišeg čina u Monarhiji, više puta odlikovan visokim odlikovanjima.


Članak iz lista Naše pravice, Varaždin, 28.07.1910.
General Vilim Klobučar dobio je plemićki naslov baruna.


Grobnica generala Vilima Klobučara na Mirogoju u Zagrebu.

Izvor: Ivan Mance, Kosinj izvorište hrvatske tiskane riječi




zbirka Sporčić-Kosinjski

Zbrika Sporčić-Kosinjski je privatna zbirka nastala tijekom više generacije obitelji Sporčić-Kosinjski. Tu su predmeti povezni s obiteljima Zrinskih, Frankapana, Vraniczany, Jelačić, Kukuljević-Sakcinski, Radić, Preradović, Matoš. Radi se o namještaju, skulpturama, slikama, oružju, fotografijama, knjigama, pismima, te ranim tiskanim i pisanim materijalima. Dio te zbirke je i Donatellov Sv. Ivan Krstitelj, a to je djelo atribuirao Ivan Meštrović. Više podataka vidi u članku

Ljerka Kanižaj: Privatna zbirka Sporčić-Kosinjski, Zagreb, Informatica Museologica, Vol.15 No.4 Prosinac 1985.

Prezime Sporčić se pojavljuje i u obliku Šporčić, kao na pr. u Muzeju Like Gospić, koji čuva jedan dio Zbirke Šporčić-Kosinjski:

Brojni vrijedni predmeti potječu iz obiteljskih ostavština. Neprocjenjiva je i zbirka plemićke obitelji Milana Šporčića - Kosinjskog iz Zagreba. Od 3000 primjeraka raznog arhivskog i umjetničkog materijala, naročito mjesto zauzimaju plemićki grbovi obitelji, a posebice porodični plemićki grb obitelji Orešković iz Široke Kule pokraj Gospića kao i pismo o plemstvu Marije Terezije izdato u Beču 23. svibnja 1761. godine u kojemu carica daje kapetanu Matiji Oreškoviću nadimak Grube alias Oreskovich Mathias von Breithen - Thurn.




kosinjski brevijar iz 1491.

Druga po redu hrvatska glagoljaška inkunabula je Kosinjski brevijar iz godine 1491. Eduard Hercigonja u svojem značajnom djelu Povijest hrvatske književnosti II, Zagreb 1975., na str. 213, piše sljedeće:

Valja napomenuti da kada je riječ o Kosinju kao mjestu gdje se nalazila oficina, danas više nema sumnje, zahvaljujući preciznim poredbenim, tekstološkim istraživanjima, da je ovdje doista tiskan glagoljski Brevijar iz godine 1491.

Mogućnost da je u Kosinju tiskan i hrvatski Prvotisak iz 1483., razmatra se u [Mance], kao nastavak prijašnjih pregnuća Zvonimira Kulundžića.

Jedini sačuvani primjerak Kosinjskog brevijara, inkunabule tiskane glagoljicom godine 1491., čuva se u Nacionalnoj knjižnici sv. Marka (Marciana) u Veneciji, u Italiji. Manji fragment istoga brevijara, koji se sastoji od samo šest listova, čuva se u Vatikanskoj knjižnici.


Početak Kosinjskoga brevijara, druge po redu poznate hrvatske inkunabule, tiskane godine 1491.
Prazno mjesto ostavljeno je za ručno ucrtavanje inicijala slova BUKI: b. To prazno mjesto na svoj način upućuje
na tadašnje okolnosti dramatičnog turskog okruženja.


Sljedeće stranice Kosinjskoga brevijara iz godine 1491.




Znameniti zapis Jurja iz Roča iz 1482. u Novakovu misalu (pisanom godine 1368.):
Vita, vita, štampa naša gori gre
tako ja oću da naša gori gre.
1482. miseca ijuna 20. te dni
to bje pisano v grade Izule.
To pisa Juri, žakan iz Roča.
Bog mu pomagaj i vsem ki mu
dobro ote.
Zapis najavljuje skoro objavljivanje Prvotiska 1483.
Novakov misal se čuva u Odjelu za rijetkosti Austrijske Nacionalne knjižnice u Beču.

Jedan od triju vatikanskih primjeraka Brozićeva glagoljičkog brevijara tiskanog godine 1561. (Borgiano Illirico 19) ima u uvezu list pergamene koji odgovara Kosinjskom brevijaru iz 1491. Budući da je jedini sačuvani primjerak Kosinjskog brevijara, koji se čuva u Veneciji (Nacionalna knjižnica Marciana), otisnut na papiru, znači da je jedan dio naklade bio otisnut i na pergameni. Ovu informaciju dugujem akademiku Anici Nazor 2012., kao i sljedeći podatak:

Pergamentni odlomak od 6 listova kalendara prišiven je na početku primjerka Brozićeva brevijara iz 1561. godine koji se čuva u Vatikanskoj biblioteci (Borg. Illir. 19.). Taj je odlomak 1876. godine uočio Dragutin Antun Parčić i o njemu pisao u Viencu (god. 1876., str. 826.). Na samom primjerku Brozićeva brevijara Parčić je napisao da taj odlomak pripada nepoznatom izdanju brevijara iz 1492. godine (zapravo iz 1491.).




sačuvani glagoljički natpisi u Kosinjskoj dolini


Glagoljički natpisi u crkvi sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu


Kosinjski Bakovac




POP ELUŠIČ K(I)
TADA BIH PRIBA-
N(U)Š TU I PETRICA G<RU>
<I>B(I)Š(I)Ć KI B(I)H ODV(I)TN(I)K

... pop Jelušić ki tada bih pribanuš tu i Petrica Grubišić (?)
ki bih odvitnik.

Natpis iz 16. st. Izvor [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 218]


Omanji kamen uklesan na zidu crkve, ali naopako. Treba ga gledati ovako:

Ovo je očevidno glagoljičko slovo AZ.
Kamen potječe iz starog grada Ribnika.


Glagoljički natpis iz 1517., te grb Anža Frankapan stavljen naopako na pročelju crkve sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu

CIMER KNEZA
ANŽA F(FRANKPANA)

Natpis iz 16. st. Cimer ovdje znači grb.
Izvor [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 218]


  Č•F •ŽIže MISECA •IJuNA DAN Z
Iže V A VRIME VZ(VE)LIČENOGA I Z-
MOŽNOGA G(OSPO)DINA KNEZA ANŽA
K(RČKOGA) S(ENSKOGA) M(ODRUŠKOGA) I P(RO)ČAJa I VA VRIME PLEMENITO
GA I POČT(OV)ANOGA Č(OVI)KA IVANA MAR-
T(I)NUŠEVIĆA Kl BIŠ(E) OT(O)MU SLUGO(M)

1517, miseca ijuna dan 19, va vrime vzveličenoga
i zmožnoga gospodina kneza Anža Frankapana,
krčkoga, senjskoga, modruškoga i pročaja i va
vrime plemenitoga i počtovanoga čovika
Ivana Martinuševića, ki biše otomu slugom.

Ploča je naknadno uzidana izvana, u sredini nad vratima crkve sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu.
Izvor [Fučić, Glagoljski natpisi, str. 217]

Pogledajmo još jednom taj izvorni natpis iz 1517. na crkvi sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu, ali okrenut za 180 stupnjeva:




Crkva sv. Vida u Kosinjskom Bakovcu, gdje se nalaze gornji glagoljički natpisi.



korbavia, t. j. Krbava, prikazana na europskim zemljovidima 16. i 17. st. za područje koje uključuje današnji Žumberak


Sve kreće od mletačkog kartografa Giacoma Gastaldija i njegova zemljovida na kojem se prvi puta opisuje i Kosinj. Na toj istoj karti prvi puta donosi i Corbaviu. Radi se o ovom zemljovidu:

Disegno delle regioni Constantinopoli, a Venetia, a Viena-Lafreri atlas, Giacomo Gastaldi, Venetia, 1559.

Isključivo tzv. Gastaldijanski kartografski prikazi u 16. i 17. st. imaju Krbavu i to definitivno na području današnjeg Žumberka. Dakle upravo je Gastaldi imao (nije slučajno da je on bio jedan od najvećih mletačkih kartografa) povlaštene informacije o tadašnjem seljenju Uskoka kao i o Kosinju. Kako znam da se radi o Uskocima? Vrlo jednostavno. U 16. i 17. st. imamo nekoliko gastaldijanskih karata s ucrtanom Corbaviom na tlu Žumberka, a u 18. st. nemamo niti jednu jedinu kartu koja to područje posebno ističe, a da bi se u 19.st. pojavilo nekoliko karata koje to područje definiraju kao: Uskoken m.t. - odnosno uskočka planina.

"U taj kraj u više seoba od 1530.do 1538. doseljavani su uskoci iz Bosne i Hercegovine, Cetinske krajine i u zadnjoj iz Senja 1617. "
http://uskok-sosice.hr/zumberacki-svetci/

16. stoljeće; prikaz Corbavie zapadno od Zagreba, na tlu današnjeg Žumberka


Disegno delle regioni Constantinopoli, a Venetia, a Viena-Lafreri atlas, Giacomo Gastaldi, Venetia, 1559.


Geographia particolare d'una gran parte dell' Europa-Lafreri atlas, Giacomo Gastaldi, Venetia, 1560.


Novo dissegno della Dalmatia et Crovatia, Giovanni Francesco Camocio, Venetia, 1563.


Nova discrittione dela Dalmatia et Crovatia, Fernando Bertelli, Venetia, 1565.


La discrittione della Transilvania et parte dell'Ungaria-Lafreri atlas, Giacomo Gastaldi i Forlani,Venetia, 1566


Il vero et nvovo disegno della Dalmatia, Niccola Nellj, Venetia, 1570.


Novo dissegno della Dalmatia et Crovatia, Giovanni Francesco Camocio, Venetia, 1566.


Vera et ultima discrittione di tutta Austria, Vngeria, Dalmatia, Paolo Forlani, Venetia, 1566.


Austria e Ungaria, Domenico Zenoi i Giovanni Francesco Camocio, Venetia, 1566.


Descritione dell Austria, et Ongheria, Domenico Zenoi, Venetia, 1567.


Ungaria, Giacomo Gastaldi, Nicolo Valegio, Venetia, 1593.


17. stoljeće; prikaz Corbavie zapadno od Zagreba, na tlu današnjeg Žumberka


Golfo di Venetia overo Mare Adriatico, Francesco Valeggio, Venetia, 1600.


Nova discrittione della Dalmatia et Crovatia, Francesco Valegio, Venetia, 1616.


La descritione della Transilvania et Ongaria, Stefano Scolari, Venetia, 1673.


Golfo di Venetia Overo Mare Adriatico, Stefano Scolari, Venetia, sredina 17.st.


19. stoljeće; Corbavia se više ne spominje, nego jedino Usksken


Europ. Turkey, Joseph Grassl, Bibliographischen Instituts in Hildburghausen, 1860.


Austro-Hungarian Monarchy, Alexander Keith Johnston, London, 1879.


Oesterreich-Ungarisc he Monarchie, Richard Andree, Leipzig, 1881.


Austria-Hungary, Rand McNally, Chicago, 1897.




kosinjska tiskara

Navedimo nekoliko spomena kosinjske tiskare, od ukupno 36 koliko ih je do sada pronašao Ivan Mance:

1. Vrlo je zanimljiva poveznica znamenitog venecijanskog kartografa Gastaldija s njegovim prikazom Corbavie (na području koje obuhvaća današnji Žumberak) i Kosinja, jer je očito imao najsvježije informacije o seljenju uskoka samo dvadesetak godina nakon same seobe, a Cetinski uskoci značajni su i za Kosinj. Evo važnog podatka što nam ga donosi rad Mate Šimundića "Zgodovinski pomen nepoznane ljudski pesmi iz Sinja", a u kojem Mate Šimundić u jednom slovenskom časopisu donosi epsku cetinsku narodnu pjesmu vjerojatno iz 1500tih godina pod nazivom: "Pisma o banu Ivanu Šimuniću" - banom su se zvali ne samo pravi banovi (jer nema bana Ivana Šimunića), nego vjerovatno i istaknuti vođe onog vremena. U ovom narodnom epu Cetinske (uskočke) krajine koji upravo opisuje seobu Cetinskih uskoka prema Sloveniji, između ostalog stoji:

Štampar Luka, Ive i Mikula
šta s Kosinja ličkog utekoše,
mista mala, po sven svitu znana
po knjigama koje su tiskali.

Kao što vidimo, Corbavia na dijelu današnjeg Žumberka povezuje Gastaldija, Kosinj, Cetinsku krajinu i Pismu o banu Ivanu Šimuniću. Zar je moguće da je sve ovo slučajnost? Ta su pisma, ako prihvatimo razmišljanja i analizu u radu prof. Šimundića, nastala upravo početkom 16.st. i ovo je ujedno i najstariji poznati spomen kosinjske tiskare.

2. 1696. godina i Glavinićev opis Like i Krbave

Odavde, prešavši planine i šume, silazeći prema nižem području, stiže se u Kosinj. Utvrda se nalazi na uzvisini i od nje su preostale samo ruševine. Bogat je nepresušnim izvorima. Da je ovo mjesto za vrijeme onih kršćana, koji su tu prije obitavali, bilo slavno i nadaleko poznato, vani i u zemlji, dokaz su tiskani ilirski brevijari, koji su ovdje tiskani, kao što se to čita u bilješci onih brevijara, kojima se sada služe svećenici glagoljaši pri čitanju kanonskih časova.

3. 1863. godina i Ferdinand Babić

Ferdinand Babić napisao je u Senju te potom objavio svoju pjesmu u Danici Ilirskoj pod nazivom „Vitez Ivo Smertdieljević“, a gdje je između ostalog napisao:

Još obsiede Pišać, Prozor, Novi

Pazarišće, Kosinj grad poznati,

Gdie se brevir glagoljskimi slovi

Za svećenstvo naše upečati. (Babić, 1863.)

4. 1870. godina i Šimun Balenović

O Šimunu Balenoviću sve značajno smo rekli u poglavlju znamenitih kosinjana, a ovdje ističemo kako je u njegovom najvrijednijem djelu, Povjestnici hrvatskoga naroda, koja je, uz put budi rečeno, prva opširnija hrvatski pisana povjestnica. Prije nje povjesnicu je 1861. izdao Ivan Tkalčić, ali znatno kraću. U povjestnici Šimun Balenović navodi sljedeće: „Od Kosinja grada, koji je nekad morao biti slavno mjesto, jer je tu bila štamparija i štampale se glagoljske crkvene knjige, kažu se samo tragovi.“ (Balenović Š. , 1870., str. 303.)

5. 1888. godina i Radoslav Lopašić

Radoslav Lopašić u knjizi dva hrvatska junaka navodi kratko: „U Starom Kosinju štampale su se nekoć glagolske knjige, i to prvi put na hrvatskoj zemlji.“ (Lopašić R. , 1888., str. 16.-17.)

6. 1901. godina i Fran Binički

Dr. Fran Binički u listu Hrvat (Gospić), ovoga puta pod pseudonimom „Pop Hrvat Likota“ objavljuje pripovijest „Grob Hrvatove sreće“ te navodi:

„Liepa ti je Lika naša, djedovina naša. Liepa je, bogata i srećna. Ko bieli se golubovi biele sela i gradovi, a u selih i gradovih ko biserje na prstenju ponosne crkve i samostani. Ej Kosinju drevni, ej stolico silnog Kosin bana, u tebi mi kažu sedam ponosnih crkava; u tebi mi kažu pope glagoljaše što slovi Ćirila svetog Hrvatkinje knjige pišu…“


7. 1916. godina i Mile Magdić

Mile Magdić u Narodnim Novinama objavljuje članak o gradu Bočaju te u njemu spominje i kosinjsku tiskaru:

„U bočaćkoj župi, združenoj s buškom župom, stajao je i stari grad Kosinj u kojemu su se štampale glagolske knjige i slavio Bog u sedam crkvi. Možda je baš grad Kosinj zapravo isto što i Bočaj, naime da se je grad Kosinj u starije vrijeme nazivao Bočaj.“


8. 1922. Godina i Većeslav Henneberg

Većeslav Henneberg u svom neobjavljenom Šumarnom izvještaju o naučnom putovanju u Liku navodi sljedeće:

„Isto tako je tek gradište i naziv gradina preostao i od grada Ribnika, što se dizao kod sela jednakog imena, na jugoistoku kapeli sv. Vida u Bakovcu. To je gradište vrlo kamenito i puno rupa što su ih iskopali kopači blaga. Zidova i temelja nema više nikakvih, a tradicija kaže, da su odavle povađeni glagoljski natpisi uzidani u kapelu sv. Vida i da je u tom gradu bila kosinjska glagolska štamparija.“


Puteljak do starog grada Ribnika kod Kosinjskog Bakovca


Putokaz "Prva hrvatska tiskara" vodi do starog grada Ribnika, davno napuštenog,
gdje se nekada nalazila glagoljaška tiskara. Dolazi se za manje od deset minuta.
Na fotografiji desno su prof.dr. Ante Bežen i mr.sc. Ivan Mance.

Puteljak vodi do krasnog izvora, koji se nalazi s lijeve strane. Pedesetak m. dalje, u sredini, nalazi se
mjesto gdje je nekada stajao stari grad Ribnik.


Smjerokaz prema starom gradu Ribniku


Opis Kosinjske tiskare na mjestu gdje je nekada stajao stari grad Ribnik s glagoljičkom tiskarom.


Lijep i sadržajan opis Kosinjske glagoljičke tiskare na hrvatskom i engleskom jeziku.
Prema današnjim spoznajama, Kosinj je u raznim europskim zemljovidima od 16. do 19. st. spomenut ne 11 puta,
nego čak više od stotinu puta.

Stari grad Ribnik je već davno potpuno razrušen, a jedva se naziru zidovi
u prostoru obraslom gustim raslinjem.

***

Kao zanimljivost valja istaknuti da u Hrvatskoj i danas postoji prezime Glagolić koje datira iz 15. stoljeća. Također je znakovito da pored Kosinja u Lici postoji selo Glagolić. Ime grada Gospića (danas sjedišta Gospićko - senjske biskupije) izvedeno je iz imena Gospe.

Većina danas poznatih Glagolića živi u Turopolju. U selu Velika Mlaka postoji i ulica Glagolići. Zahvaljujem g. Miši Glagoliću na ovim podatcima (2005.). 

Selo Glagolišće spominje se u Acta croatica, u znamenitom djelu Ivana Kukuljevića Sakcinskog objavljenom 1863. (djelo je u Zagrebu tiskano hrvatskim glagoljičkim pismenima!), na str. 75, 132, 133, 210. Ne znamo je li to isto selo kao i spomenuti Glagolići.


***

Kosinj se spominje i u dokumentima pisanim brzopisnom glagoljicom,  iz znamenite zbirke hrvatskih pravnih dokumenata Acta croatica:

  • 1489. Senjski kaptol prepisuje jedan list kneza Jurja Kosinjskoga, koji je ovom dan od kneza Anža Frankapana radi posudbe grada Kosina. 137
  • 1490. U Bužah. Ivan Kosinski zalaže dio svoje plemenštine prioru samostana sv. Spasa pred bužkim sudom. 144 145

Godine 1490. u Bužama, Ivan Kosinjski zalaže dio svoje plemenšćine prioru samostana Sv. Spasa.

  • 13. veljače 1499. U Brinju. Senjski kaptol prepisuje na prošnju kenza Ivanak Lackovića, jednu listinu u kojoj knez Anž Frankapan govori kako je mijenjao s Jurjem Kosinjskim, davši mu za Kosinj Zahumlje. 172 173

Gdje sve Acta croatica spominje izvedenice imena Kosinj, t. j. Kosin:

  • Kosin, grad, 137,
  • Kosin, grad i selo u Bužah, 172, 173,
  • Kosinski Ivan iz Bužah, 120, 140,
  • Kosinski Juraj, 130, 137, 172
***

Udruga za promicanje zdravog života, zaštitu prirode i očuvanje baštine Eko Kosinj, priredila je lijepi zemljovid Kosinjskog kraja. Pogledajmo dio tog zemljovida oko Kosinjskog Bakovca i Gornjeg Kosinja:



Zemljovide šireg područja možete vidjeti ovdje: [JPG1], [JPG2].




stari zemljovidi Kosinja

Prema istraživanjima Ivana Mance objavljenim u njegovoj monografiji [Mance], Kosinj se na raznim europskim zemljovidima od 16. do 19. st. spominje više od stotinu puta. Ovdje navodimo jedan manji broj tih zemljovida.

Najstarija (neizravna) potvrda postojanja Kosinjske tiskare je zemljovid iz godine 1528. Nema nikakve sumnje da je upravo postojanje glagoljaške tiskare u Kosinju razlog njena uvrštavanja u značajne europske zemljovide i atlase.


Zemljovid Tabula Hungariae iz 1528.


Tabula Hungariae, Lazarus secretarius, Ingolstadt, 1528. Interaktivni zemljovid. [JPG]


Pojedinost s gornjeg zemljovida iz godine 1528. Gore lijevo je oznaka Krawatn (Hrvati). Dolje lijevo je uz obalu grad Senj,
desnoje je Jablanac, a iznad njega - Kosinj.



Kosinj ucrtan na zemljovidu
Tabula Hungariae 1528.



Gastaldijev zemljovid iz 1559.


Disegno delle regioni Constantinopoli, a Venetia, a Viena-Lafreri atlas, Giacomo Gastaldi, Venetia, 1559

Pojedinost iz Gastaldijevog zemljovida. Primijetite CORBAVIA skroz gore lijevo, zapadno od Zagreba,
t. j. od Samobora, na području današnjeg Žubmberka. Hrvatska je na sredini zemljovida označena kao CROVATIA,
a Lika je zapisana kao LICHA.

Kosinj na Gastaldijevom zemljovidu 1559.

Anž Frankapan je u Kosinju boravio desetak godina, od 1482. do 1492. Cosin je utvrda, a Bachiache su "mjesto" uz Kosinj gdje je jezero - to je današlji lokalitet Donjeg Kosinja i onog velikog polja koje rijeka Lika plavi. Kao što vidimo, najveći mletački kartograf Giacomo Gastaldi je posebno označio Cosin - Kosinj grad, a posebno Bachiache - Bočać. Bočać jest šire područje Kosinja.


Forlanijev zemljovid nastao nakon 1558.


Golfo di Venetia, Paolo Forlani, Venetia, poslije 1558.

U Liki je uneseno svega nekoliko naselja, među njima i Cosin, t. j. Kosinj.

Kosinj na Forlanijovu zemljovidu nakon 1558.


Bertellijev zemljovid iz 1565.


Nova discrittione dela Dalmatia et Crovatia, Fernando Bertelli, Venetia, 1565.

Na Bertellijevom zemljovidu iz 1565. je gore lijevo, t. j. zapadno od Zagreba,
ucrtana CORBAVIA na području kasnijeg Žumberka.

Cosin, t. j. Kosinj, ucrtan na Bertellijev zemljovid iz 1565.


Mercatorov zemljovid iz 1590.


Karta koja obuhvaća i Liku na Mercatorovom zemljovidu iz 1590: Sclavonia, Croatia, Bosnia cum Dalmatiae parte
(Gerardus Mercator, 1512.-1594.).Crvenom točkom označen je Ottoschatz (Otočac), a jugo-istočno od njega je označne Rhesin, t. j. Kosinj.
Zanimljivo je da je istočno od Otočca označeno mjesto Perušić kao Perunscicsch (Perunšić, t. j., s korijenom Perun).

Mercatorov zemljovid s ucrtaim Rhesinom, t. j. Kosinjem 1590.


Orteliusov zemljovid iz 1570.


Italiae Novissima Descriptio-Ortelius atlas, Giacomo Gastaldi, Abraham Ortelius, Antwerpen, 1570.

Dio Orteliusova atlasa oko Istre i Like.

U Liki je ucrtan veoma mali broj naselja.

Među njima je, naravno, i Cosin, t. j. Kosinj, ucrtan 1570.


Zemljovid Edmunda von Zuccherija iz 1848.


Na ovom von Zuccherijevom zemljovidu iz godine 1848. ucrtani su Dolnji Kosinj (Unt. Kossin) i Gornji Kosinj (Ob. Kossin.)

Edmund von Zuccheri:  Carte Generale des Postes du Royaume de Hongrie y compris Transylvanie, L'Esclavonie, La Croatie avec une partie des provinces de Galice, Moravie, Autrice, Illyrie. etc. Reduite d'apres la grande cart de Lipszky par E. de Zuccheri. . . . 1848. Izvor gallica.bnf.fr.

Više podataka o ovim zemljovidima, a i drugim, nalazi se na portalu kosinjska-tiskara.hr .




tiskare inkunabula u Europi


Mjesta tiskanja inkunabula (t. j. najranijih tiskanih knjiga, u razdoblju od 1455. do uključivo 1500. godine); izvor fotografije je Wikimedia,
gdje se nalazi više pojedinosti. U Hrvatskoj su inkunabule tiskane u Kosinju i Senju, što vidimo označeno dvjema crvenim točkicama.




zemljovid Dr. Helmuta Pressera iz 1961. u Gutenbergovu muzeju u Mainzu


Golemi zemljovid svijeta Dr. Helmuta Pressera iz godine 1961. koji prikazuje širenje tiskarstva u svijetu,
izložen u Gutenbergovu muzeju u Mainzu u Njemačkoj.

U Mainzu je na karti Europe Dr. Helmuta Pressera upisan i Kosinj kao mjesto u kojem su se tiskale inkunabule.
Helmut Presser (1914.-1995.) bio je ravnatelj Gutenbergova muzeja u Mainzu od 1963. do umirovljenja 1977.



kosinjska nadahnuća


Domeniko Gonzi, slikar iz Zagreba, je godine 2015. naslikao ovo lijepo djelo
nadahnuto kosinjskim krajobrazom i kosinjskim glagoljičkim spomenicima.
kosin - Kosinj

Ivan Mance i Darko Žubrinić, 2015.


izvori i povezane teme:


U ovom smo prilogu rabili glagoljički font koji je izradio dr. Filip Cvitić. Također smo upotrijebili font brzopisne (ili kurzivne) glagoljice koji je izradio Eugen Divjak, a doradio Nenad Hančić.




Mala enciklopedija hrvatske glagoljice

Croatia, its History, Culture and Science