Zapis popa Martinca
o bitki na Krbavskom polju
godine 1493.

Ja mnogorješni pop Martinac, plemenom Lapčanin, pošto mi je Bog dao, ovako ponizno dovrših ove knjige, sjedeći u svojoj kući u Grobniku, budući u punom crkvenom beneficiju kod časnog muža gospodina Davida, župnika grobničkoga, u vrijeme svetoga oca u Bogu pape Aleksandra Šestoga, i u vrijeme Maksimijana kralja rimskoga, i u vrijeme kralja Laclava češkoga i ugarskoga, i u vrijeme našega gospodina kneza Bernardina Frankapana i njegovih sinova kneza Matije i kneza Kristofora i kneza Fernata, i u duhovnom (smislu) našega gospodina i oca, gospodina biskupa Kristofora Dubrovčanina, biskupa modruškoga i krbavskoga i ostalo.

I ja pop Martinac višeimenovani pisah ovo crkvi Blažene Djevice Marije i njezinu samostanu pod Novim Vinodolskim gdje stanovahu fratri reda Svetoga Pavla prvoga pustinjaka. Njihov vikar bijaše izabrani otac Valentin, a starješina u ovom samostanu blagi muž, fratar Franko imenom Budišić, plemenom Mogorović, sa svojom braćom i ocima koji su živjeli u primorskim samostanima, bogobojaznim muževima, časnim Kristovim slugama, obdržavateljima regule, koji su iskrenom pobožnošću obdržavali regulu Svetoga Augustina i trsili se da obave sve potrebno Crkvi Božjoj. Njihova nagrada neka bude Isukrst i Djevica Marija. Amen.

I bijahu mi u Novom poštovani muž, gospodin Petar, župnik novogradski i gospodin Andrija, vikar vinodolski, sa svojim dragim redovnicima i sa stavnovnicima ovoga grada odlični pomoćnici u ovom poslu. Neka njihova imena budu zapisana u knjigama života. Amen. Stoga molim svu gospodu redovnike, od Boga dane oce, također i đakone, kao braću; isto tako i čitatelje razumnije od mene zbog mnogih pogrešaka koje su mi se dogodile u ovom djelu: ne prokunite me, nego popravite svojom poštovanom mudrošću i čitajući blagoslovite Boga. I učite se svoja blaga davati Bogu za potrebne - da time ostvarite spasenje. Jer nije ovo pisao Duh Sveti, nego uboga grešnikova ruka.

I k tomu bio sam u brizi i stalno ožalošćen mišlju zbog velikih ratova i nemira koji su se zbili u naše vrijeme, koje digoše Turci koji potječu od Izmaila, sina Abrahamova sluškinje Agare, protiv svih zemalja svijeta. I zauzevši Grčku i Bugarsku, Bosnu i Albaniju, navališe na narod hrvatski šaljući velike čete. Silni vojvode zametahu česte bojeve s kršćaniskim pukom tukući se na poljima i na gorskim prijelazima i na prijelazima voda. Tada robijahu sve zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave, čak do Gore Zaprte (= Moslavine), sva mjesta kranjska čak do mora; robeći, harajući, kuće Božje paleći i oltare Gospodnje rušeći. Starce su tukli oružjem, mlade djevojke i udovice, čak i kmečeću djecu (kvekajući čeda); ne samo da su odvodili puk Božji u tuzi nasilja, vezan lancem, nego su i prodavali ljude na sajmovima kao što je običaj činiti sa stokom. I još iziđe baša Romanije i Vrhbosne i porobivši Posavlje stigne pod Modruš. I poče napadati Modruš. Popali ognjem okolne utvrde i samostane te crkve Gospodnje. Tada pak gospoda hrvatske i bani hrvatski digoše vojsku protiv njega i poče boj između četa na polju velikom krbavskom. I tu se boriše u velikoj bitci. Tada bijaše pobijeđena čast kršćanska, tada uhvatiše bana hrvatskoga još živa. Tada ubiše kneza Ivana Frakapana. Tada odvedoše kneza Mikulu Frankapana. Tada ubiše bana jajačkoga. Tada padoše krepki vitezovi i slavni borci, u svome porazu, radi Kristove vjere. Još i pješaci, odabrani borci, umriješe opkoljeni četama u širini polja. Tu primiše smrt radi vjere kao družba Svetoga Mauricija. Samo se knez Bernardin Frankapan izvuče s malo ljudi. I tada počeše cviliti rodilje i udovice mnoge te mnogi drugi. I bi zabrinutost (skrb) velika kakve nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile. Godine Gospodnje 1493.