VIJENAC 121

Putovanje kroz Liku

Krešimir Mikolčić

Putopisno podlistje

Matica hrvatska u Gospiću objavila je zbornik 100 pjesama 10 gospićkih pjesnika.

Putujući Likom iznenađuje mali broj naselja, u kojima obitavaju rijetki stanovnici. Nakon rata i priroda se mijenja. Nestankom ljudi neobrađena polja i livade pretvaraju se u sume. I biljni pokrov se mijenja, nestaje poljsko cvijeće. Nekada gola primorska strana Velebita obrasta u guste šume. Stječe se dojam kao da nestaje civilizacija. One pastirske-dinarske više nema, a ona moderna još ne pokazuje znakove buđenja.

Za vrijeme hrvatskoga proljeća navratio sam, sada pokojnom, župniku Juri Baniću u Sinac, rodno mjesto moga pradjeda, koji je kao dječak sjekući šumu došao u Slavoniju. Župnikovi predci dobili su austrijsko vojno plemstvo i naslov von Sturmberg (jurišno brdo).

Bili smo uzbuđeni tadašnjim dogadjajima. Pričao je o gubicima u Drugom svjetskom ratu i poraću. Zaključio je svoje razmišljanje riječima: "Ako ovo sada propadne, to će biti kraj hrvatskog naroda u Lici!"

Jos od turskih ratova kada su Hrvati bili stiješnjeni na uski prostor (kod Karlovca je, kao i u posljednjem ratu, iznosio dvanaest kilometara zračne linije do slovenske granice, a na najširem mjestu oko stotinu te nekoliko dalmatinskih gradova i otoka) moglo se očekivati da hrvatski narod opstane samo kao povijesni relikt u obliku male etničke skupine, bez civilizacijskih i kulturnih stvaralačkih sposobnosti.

Kada se raspadao komunizam i bili raspisani izbori, čudilo me je da se nije na njima pojavila Hrvatska seljačka stranka, kao jedina građanska stranka koja je preživjela komunizam, a imala je demokratski i nacionalni legitimitet. Trebalo je samo napisati određenu količinu pisama i poslati diljem Hrvatske i u kratkom roku obnoviti stranačku strukturu i postaviti kandidate za izbore.

Prema prvoj obavijesti, vrh stranke u Sjedinjenim Državama bio je mišljenja da je ovo zadnji trzaj Hrvata, koji će Srbi u krvi ugušiti, nakon čega će preostati mala etnička grupa bez političkog značenja.

Drugi su to poricali tvrdeći da su uvjetovali izlazak na izbore, odgodom izbora da se dobije vrijeme potrebno za obnovu stranke i normalnu izbornu promidžbu, jer je stranka pretendirala da nakon uspostave demokracije, s obzirom na svoj povijesni legitimitet, preuzme vlast.

I prvi i drugi razlog ukazuju na povijesno nesnalaženje i nepoznavanje političkog trenutka. Gledajući unatrag, samo su komunisti mogli razoriti komunizam i Jugoslaviju, što su oni uspješno i učinili. Nositelji građanske misli i tradicije u Hrvatskoj (kao i u ostalim komunističkim zemljama) bili su bačeni na margine društva, bez novca i političke moći, pa se nisu mogli pojaviti ni kao minorna stranka, nego su svoj glas dali stranci koja je obećala građansko društvo i hrvatsku državu.

Đilas u zadnjoj knjizi govori o propasti nove (komunističke) klase. Mislim da je Đilasova prosudba potpuno pogrešna. Propale su njegove političke ideje, ali nova klasa je u svim zemljama komunizma zadržala svoje pozicije, samo su pojedinci otpali kao i u svim velikim zaokretima komunizma. Otpali su Hebrang, informbiroovci, Đilas, Ranković, Miko [Tripalo] i Savka [Dabčević Kučar], ali time nova (komunistička) klasa nije nista izgubila od svoje supstancijalne biti.

Da se tradicionalni HSS pojavio 1990. na izborima, ne bi dobio veliki broj glasova, ali bi danas Hrvatska imala jednu građansku stranku.

Dok putujem pustim prostranstvima Like, zadivljuje me taj hrvatski fenomen, da je biološki gotovo iskorijenjen narod imao snage zaustaviti jednu od najvećih vojski u Europi i izbaciti je iz Hrvatske. I tako prorijedjeni narod u razrušenoj domovini jos ima snage za kulturno stvaralaštvo.

Matica hrvatska u Gospiću objavila je zbornik 100 pjesama 10 gospićkih pjesnika. Znam da će se na licu čitatelja pojaviti osmijeh. Poezija u ovom ratu pojavila se u velikim količinama i mnogo je toga početničkoga. Ipak, u ovom slučaju umjetnički standard znatno je viši. Lika je dala velike prozaiste: Budu Budisavljevića, Milu i Peru Budaka, Josipa Barkovića, a od pjesnika Zlatka Tomičića. Međutim, većina ih je djelovala izvan Like. Pjesnici iz ove zbirke žive u Gospiću. U gradu i pokrajini punoj ruševina pojava te zbirke izraz je vitalnosti i duhovnoga poleta kao preduvjeta za civilizacijski i gospodarski napredak.

Poznati glumac Zlatko Crnković pričao mi je, kao anegdotu, da pjesnici jedan drugom govore kako su im pjesme dobre jer ih govori Zlatko Crnković.

Tu večer kada je predstavljena zbirka Gospić je bio grad poezije. Privlačne moderno odjevene djevojke doimale su se kao profesionalne glumice. Urednik i jedan od autora zbirke, predsjednik Matice hrvatske u Gospiću Ranko Šimić, objasnio mi je da su to gimnazijalke i da je mnogo truda ulozeno u uvježbavanje dikcije, ritma i naglaska, tako da je to djelovalo kao velika poezija. I po tome predstavljanju poezije Gospić je veliki grad.

Biti u Lici, a ne zaviriti u Velebit bio bi promašaj. Nadomak hotelu Velebno, između stjenovitih vapnenačkih vrhova, pružaju se kraška polja, područje Dabrova. Do 1974. to je bio živi kraj. Na planinarskom domu u Ravnom Dabru ploča je s imenima poubijanih stanovnika. Na 500 žitelja ubijeno ih je 33, uglavnom nakon Drugog svjetskog rata. Matica hrvatska u Gospiću objavila je Žrtvoslov ubijenih iz općina Gospić, Karlobag i Perušić. Od 3.453 ubijene osobe 1.462 ubijene su do 1945, a svi ostali poslije. Samo četiri su u sudskom postupku osuđene i ubijene. U borbi ih je poginulo 992.

S hrvatskim proljećem ljudi su se počeli vracati u Dabrove. Njegovim slomom ljudi pomišljaju na oružani otpor. U rujnu 1972. na cesti iznad Karlobaga ubijen je komandir mjesne milicije Đuro Uzelac. Tada počinju progoni. Nenad Vađic, moj gimnazijski kolega iz Slavonskog Broda, dugogodišnji istraživač toga dijela Velebita, vodi me do mjesta gdje su se krili domaći sin Mate Prpić i njegov prijatelj Ivan Matičević iz Bosne. Cijeli sat se provlačimo kroz stijene do mjesta gdje je bila koliba. Na zemlji, prije ulaska u mali prostor među stijenama, nalazim crveni plastični karanfil. Nenad Vađic mi objašnjava da je to cvijet iz zvijezde koja se nalazila na tom mjestu pogibije milicionera Milana Vučinića iz Okučana, prigodom borbe u kojoj su poginuli i hrvatski ustanici. Otkrili su ih tako što su pratili djevojčicu koja im je nosila hranu. Bilo je to u listopadu 1974. Probijamo se kroz visoku travu do mjesnog groblja. Na grobu Kate Došen spava poskok. Ubijena je u Udbinu zatvoru u Rijeci 1973, a pokopana 1974. To je posljednji ukop. Nakon toga uništeno je i rastjerano cjelokupno stanovništvo, pa više nema ni ukopa. Samo je jedan novouređeni grob. Na ploči su urezana imena Mate Prpića rođ. 1929, poginula u listopadu 1974, i Ivana Matičevića, kojeg nisu poznavali, pa je samo napisano vrijeme pogibije. Na stijeni što podsjeća na oltar, uz mjesto pogibije Vađicćje postavio križ. Njihova imena nisu zabilježena u Žrtvoslovu. Gospodin Simić mi objašnjava da ih nitko nije vidio mrtve, pa je ostala legenda da su se probili.

Zadivljen sam upornošću tih ljudi. Mati Prpiću bilo je četrdeset i pet godina. Za brđane to je već čovjek na pragu starosti. Od ubojstva komandira milicije dvije godine krio se u stijenama. Slavni hajduci Mijat Tomić i Andrijica Simić hajdukovali su šest godina, a braća Smiljanići znatno kraće, a bili su mnogo mlađi.

Srbin Đuro Uzelac i Milan Vučinić bili su isto tako uporni da stvore veliku Srbiju. Sada je sve to prošlost.

Ostaje sjećanje na silovitost borbe i snagu ljudske volje.

Glagoljska bastina u Lici, Krbavi, Modrusu, Gatskoj i Senju