VIJENAC 121

Putovanje kroz Liku

Kresimir Mikolcic

Putopisno podlisje

Matica hrvatska u Gospicu objavila je zbornik 100 pjesama 10 gospickih pjesnika.

Putujuci Likom iznenadjuje mali broj naselja, u kojima obitavaju rijetki stanovnici. Nakon rata i priroda se mijenja. Nestankom ljudi neobradjena polja i livade pretvaraju se u sume. I biljni pokrov se mijenja, nestaje poljsko cvijece. Nekada gola primorska strana Velebita obrasta u guste sume. Stjece se dojam kao da nestaje civilizacija. One pastirske-dinarske vise nema, a ona moderna jos ne pokazuje znakove budjenja.

Za vrijeme hrvatskoga proljeca navratio sam, sada pokojnom, zupniku Juri Banicu u Sinac, rodno mjesto moga pradjeda, koji je kao djecak sjekuci sumu dosao u Slavoniju. Zupnikovi predci dobili su austrijsko vojno plemstvo i naslov von Sturmberg (jurisno brdo).

Bili smo uzbudjeni tadasnjim dogadjajima. Pricao je o gubicima u Drugom svjetskom ratu i poracu. Zakljucio je svoje razmisljanje rijecima: "Ako ovo sada propadne, to ce biti kraj hrvatskog naroda u Lici!"

Jos od turskih ratova kada su Hrvati bili stijesnjeni na uski prostor (kod Karlovca je, kao i u posljednjem ratu, iznosio dvanaest kilometara zracne linije do slovenske granice, a na najsirem mjestu oko stotinu te nekoliko dalmatinskih gradova i otoka) moglo se ocekivati da hrvatski narod opstane samo kao povijesni relikt u obliku male etnicke skupine, bez civilizacijskih i kulturnih stvaralackih sposobnosti.

Kada se raspadao komunizam i bili raspisani izbori, cudilo me je da se nije na njima pojavila Hrvatska seljacka stranka, kao jedina gradjanska stranka koja je prezivjela komunizam, a imala je demokratski i nacionalni legitimitet. Trebalo je samo napisati odredjenu kolicinu pisama i poslati diljem Hrvatske i u kratkom roku obnoviti stranacku strukturu i postaviti kandidate za izbore.

Prema prvoj obavijesti, vrh stranke u Sjedinjenim Drzavama bio je misljenja da je ovo zadnji trzaj Hrvata, koji ce Srbi u krvi ugusiti, nakon cega ce preostati mala etnicka grupa bez politickog znacenja.

Drugi su to poricali tvrdeci da su uvjetovali izlazak na izbore, odgodom izbora da se dobije vrijeme potrebno za obnovu stranke i normalnu izbornu promidzbu, jer je stranka pretendirala da nakon uspostave demokracije, s obzirom na svoj povijesni legitimitet, preuzme vlast.

I prvi i drugi razlog ukazuju na povijesno nesnalazenje i nepoznavanje politickog trenutka. Gledajuci unatrag, samo su komunisti mogli razoriti komunizam i Jugoslaviju, sto su oni uspjesno i ucinili. Nositelji gradjanske misli i tradicije u Hrvatskoj (kao i u ostalim komunistickim zemljama) bili su baceni na margine drustva, bez novca i politicke moci, pa se nisu mogli pojaviti ni kao minorna stranka, nego su svoj glas dali stranci koja je obecala gradjansko drustvo i hrvatsku drzavu.

Djilas u zadnjoj knjizi govori o propasti nove (komunisticke) klase. Mislim da je Djilasova prosudba potpuno pogresna. Propale su njegove politicke ideje, ali nova klasa je u svim zemljama komunizma zadrzala svoje pozicije, samo su pojedinci otpali kao i u svim velikim zaokretima komunizma. Otpali su Hebrang, informbiroovci, Djilas, Rankovic, Miko i Savka, ali time nova (komunisticka) klasa nije nista izgubila od svoje supstancijalne biti.

Da se tradicionalni HSS pojavio 1990. na izborima, ne bi dobio veliki broj glasova, ali bi danas Hrvatska imala jednu gradjansku stranku.

Dok putujem pustim prostranstvima Like, zadivljuje me taj hrvatski fenomen, da je bioloski gotovo iskorijenjen narod imao snage zaustaviti jednu od najvecih vojski u Europi i izbaciti je iz Hrvatske. I tako prorijedjeni narod u razrusenoj domovini jos ima snage za kulturno stvaralastvo.

Matica hrvatska u Gospicu objavila je zbornik 100 pjesama 10 gospickih pjesnika. Znam da ce se na licu citatelja pojaviti osmijeh. Poezija u ovom ratu pojavila se u velikim kolicinama i mnogo je toga pocetnickoga. Ipak, u ovom slucaju umjetnicki standard znatno je visi. Lika je dala velike prozaiste: Budu Budisavljevica, Milu i Peru Budaka, Josipa Barkovica, a od pjesnika Zlatka Tomicica. Medjutim, vecina ih je djelovala izvan Like. Pjesnici iz ove zbirke zive u Gospicu. U gradu i pokrajini punoj rusevina pojava te zbirke izraz je vitalnosti i duhovnoga poleta kao preduvjeta za civilizacijski i gospodarski napredak.

Poznati glumac Zlatko Crnkovic pricao mi je, kao anegdotu, da pjesnici jedan drugom govore kako su im pjesme dobre jer ih govori Zlatko Crnkovic.

Tu vecer kada je predstavljena zbirka Gospic je bio grad poezije. Privlacne moderno odjevene djevojke doimale su se kao profesionalne glumice. Urednik i jedan od autora zbirke, predsjednik Matice hrvatske u Gospicu Ranko Simic, objasnio mi je da su to gimnazijalke i da je mnogo truda ulozeno u uvjezbavanje dikcije, ritma i naglaska, tako da je to djelovalo kao velika poezija. I po tome predstavljanju poezije Gospic je veliki grad.

Biti u Lici, a ne zaviriti u Velebit bio bi promasaj. Nadomak hotelu Velebno, izmedju stjenovitih vapnenackih vrhova, pruzaju se kraska polja, podrucje Dabrova. Do 1974. to je bio zivi kraj. Na planinarskom domu u Ravnom Dabru ploca je s imenima poubijanih stanovnika. Na 500 zitelja ubijeno ih je 33, uglavnom nakon Drugog svjetskog rata. Matica hrvatska u Gospicu objavila je Zrtvoslov ubijenih iz opcina Gospic, Karlobag i Perusic. Od 3.453 ubijene osobe 1.462 ubijene su do 1945, a svi ostali poslije. Samo cetiri su u sudskom postupku osudjene i ubijene. U borbi ih je poginulo 992.

S hrvatskim proljecem ljudi su se poceli vracati u Dabrove. Njegovim slomom ljudi pomisljaju na oruzani otpor. U rujnu 1972. na cesti iznad Karlobaga ubijen je komandir mjesne milicije Djuro Uzelac. Tada pocinju progoni. Nenad Vadjic, moj gimnazijski kolega iz Slavonskog Broda, dugogodisnji istrazivac toga dijela Velebita, vodi me do mjesta gdje su se krili domaci sin Mate Prpic i njegov prijatelj Ivan Maticevic iz Bosne. Cijeli sat se provlacimo kroz stijene do mjesta gdje je bila koliba. Na zemlji, prije ulaska u mali prostor medju stijenama, nalazim crveni plasticni karanfil. Nenad Vadjic mi objasnjava da je to cvijet iz zvijezde koja se nalazila na tom mjestu pogibije milicionera Milana Vucinica iz Okucana, prigodom borbe u kojoj su poginuli i hrvatski ustanici. Otkrili su ih tako sto su pratili djevojcicu koja im je nosila hranu. Bilo je to u listopadu 1974. Probijamo se kroz visoku travu do mjesnog groblja. Na grobu Kate Dosen spava poskok. Ubijena je u Udbinu zatvoru u Rijeci 1973, a pokopana 1974. To je posljednji ukop. Nakon toga unisteno je i rastjerano cjelokupno stanovnistvo, pa vise nema ni ukopa. Samo je jedan novouredjeni grob. Na ploci su urezana imena Mate Prpica rodj. 1929, poginula u listopadu 1974, i Ivana Maticevica, kojeg nisu poznavali, pa je samo napisano vrijeme pogibije. Na stijeni sto podsjeca na oltar, uz mjesto pogibije Vadjic je postavio kriz. Njihova imena nisu zabiljezena u Zrtvoslovu. Gospodin Simic mi objasnjava da ih nitko nije vidio mrtve, pa je ostala legenda da su se probili.

Zadivljen sam upornoscu tih ljudi. Mati Prpicu bilo je cetrdeset i pet godina. Za brdjane to je vec covjek na pragu starosti. Od ubojstva komandira milicije dvije godine krio se u stijenama. Slavni hajduci Mijat Tomic i Andrijica Simic hajdukovali su sest godina, a braca Smiljanici znatno krace, a bili su mnogo mladji.

Srbin Djuro Uzelac i Milan Vucinic bili su isto tako uporni da stvore veliku Srbiju. Sada je sve to proslost.

Ostaje sjecanje na silovitost borbe i snagu ljudske volje.

Glagoljska bastina u Lici, Krbavi, Modrusu, Gatskoj i Senju