Mate Ujević (1901. - 1967.)

Posrednik izmedju stare i nove domovine

Gradišćanski Hrvati su u prošlih petsto ljeti u novoj domovini imali nekako dostkrat spačljivih odnosev prema svojoj matičnoj zemlji. Ako pomislimo samo, da pozivi hrvatskih vlastelinov i samoga cesara i kralja na kraju 16. stoljeća — da se novodošljaki vratu u staru domovinu, u kojoj su Turki redovito (još prik sto ljet dugo) harali, palili, plinjili, ubijali i zarobljivali ljude — nisu imali skoro nikakovoga uspjeha, ili da je diboki raskol u narodu jur u sredini 19. stoljeća na Agramite (ili kako je naša književnost nje nazivala: na Hrvaćane) i zapadnougarske i moravske Hrvate, ili skupnim imenom; vizihorvátok ili Wasserkroaten, kako je zovu u znanstvenoj literaturi.

Ipak je bilo uvijek ljudi u ki je spominak na rastočenu granu hrvatstva i obratno na staru domovinu bio živ i nekom tajnovitom snagom izvirao i vezao, akoprem čudakrat nek podzemno i podsvisno, bez toga da bi bilo vidljivo, što nam čudakrat svidoči čudnovito prominjenje psihe i duševnoga raspoloženja naših ljudi u Hrvatskoj. Miloradić, naš veliki pjesnik, je bio mišljenja da smo mi "otčenuta kita, ku je turski vihor simo dostrovašio" i da bi bilo potribno u prvom redu na kulturnom polju, da bi se ta kita najzad pricipila, jer nek samo tako je joj osiguran jezični i kulturni opstanak.

Graditelj vezov izmedju Gradišćanskih Hrvatov i stare domovine

Svakako jedna ideja o kojoj bi bilo vridno razmišljati i staviti neke konkretne korake po tom, akoprem se neki danas jako napuhuju da mi s Hrvati na jugu nimamo nikakove sličnosti i povezanosti. Ne znam što ili ča je krivo da se tako misli ali bilo je u prošlosti čuda ljudi ki su izgradjivali i jačali veze izmedju Gradišćanskih Hrvatov i stare domovine, a med njimi je na najznačajnijem mjestu Mate Ujević, kim počinje sve veća galerija naših prijateljev u Hrvatskoj, kao što su to Ante Blaženčić, Zvane Črnja, Boro Pavlović, Stjepan Krpan, Ivan Esih, Milorad Stojević i mnogi drugi, mladi koje ne moremo sve ovde spomenuti.

Rodjen u Krivodolu, a umro u Zagrebu

Mate Ujević je rodjen u Krivodolu, nedaleko od Imotskoga 13. 7. 1901. kade je i završio osnovnu školu i odakle projde u gimnaziju u Sinj i Split. Slavistiku je polagao u Ljubljani i Zagrebu.

Mi, Gradišćanski Hrvati pak spominjamo njega kao izdavača monografije »Gradišćanski Hrvati« ljeta 1934. koja i danas spada med velika i zaufana ostvarenja o dijaspori. On je izdavač i urednik Ignac Horvatovih novelov i crticov »Gradišćanske«, koja knjižica je sve do Miloradićevoga izbora pjesam 1991. »Hrvat u Gradišću« od Djura Vidmarovića jedino literarno izdanje gradišćanskohrvatske književnosti u Hrvatskoj. Prik te knjige je Mate Ujević upoznavao Hrvatsku s gradišćanskohrvatskim literarnim stvaranjem, Ignac Horvat mu je bio samo uzrok nakani.

Mate Ujević je umro u Zagrebu 7. 1. 1967. a cijeli život mu je bio ispunjen znanstvenim, pedagoškim djelom za svoj narod.

Enciklopedist

Najveći projekt mu je »HRVATSKA ENCIKLOPEDIJA« koju je započeo za vrime drugoga svitskoga boja 1941. ljeta, koncipirana na 12 svezak, od kojeg monumentalnoga djela se pojavilo samo pet sveskov, a političke prilike po boju nisu dopustile da se nastavi s tim djelom. Neke natuknice su pokazale i u kriznom vrimenu njegovu čvrstu volju biti nepristran, korektan i dužan samo znanosti. Peti svezak enciklopedije mu je Titov komunistički režim u slipoj mržnji skoro u potpunosti zničio, tako da je ostalo samo nekoliko primjerkov sačuvano. Mate Ujević je svojim djelovanjem pak nastavio u Jugoslavenskom leksikografskom zavodu kao pomoćni direktor uz velikoga hrvatskoga književnika Miroslava Krležu.

U tom vrimenu je uredjivao »Pomorsku enciklopediju« ka se more miriti i modernimi svitskimi izdanji, pak »Bibliografiju rasprava i članaka« u kojem popisu su neka djela o Gradiišćanski Hrvati i od Gradišćanskih Hrvatov navedena, a na kraju krajeva je glavni redaktor 1. izdanja »Enciklopedije Jugoslavije«.

Pravednik med narodi

Matu Ujevića je zvana toga Yad Vashem memorijalni muzej u Jeruzalemu proglasio "pravednikom med narodi", koja titula je dodiljena do sada nešto prik četrdeset puti. To priznanje je dano onim, koji su za vrime drugoga svitskoga boja spašavali ¨idove od smrti s porukom "Tko spasi samo jedan žitak spasio je svit!" To je posmrtno priznanje židovske države za hrvatskoga leksikografa i znanstvenika, ki je uz sve to imao i srce, i civilni kuraž u teški vrimeni.

Ignac Horvat se u Gradišće kalendaru 1968. s velikom ljubavlju spominje njega. Zapravo ga spominje kao ključ za naše novije veze prema Hrvatskoj pred drugim svitskim bojem. 1930. ljeta je bio Euharistički kongres u Zagrebu kamo su pozvali med ostalimi i Gradišćanske Hrvate na sudjelivanje. Akoprem si je Ujević očekivao veliku gradišćanskohrvatsku delegaciju, silom prilik su je zastupali samo trimi: Ignac Horvat, Slavko Marhold i Fridrik Alfons. Mate Ujević ih je dočekao velikom srdačnošću i pokušavao pokazati Gradišćanskim Hrvatom katoličansku Hrvatsku, ka mu je jako prirasla k srcu. Fra Krsto Križanić piše o njemu da je bio "svidok Kristuševe istine" a to je priznanje s kojim se ne more čuda ljudi dičiti.

»Gradišćanke«

Dobre veze književnomu društvu sv. Jeronima koje je Ignac Horvat uspostavio u ovo vrime je dalekovidno i dalekosežno Ujevićevo djelo koje je za prvi korak imalo rezultat da su se pojavile i njegove »Gradišćanke« s izvrsnimi kritikami po hrvatski novina i časopisi. Popratni tekst "Uz knjigu" je jedan od prvih temeljitijih prikazov naše kulturne i književne tematike u Hrvatskoj s velikim razumivanjem i stručnim znanjem onoga što se u ono vrime još nije ni jako cijenilo ni prikazivalo. Tako i predstavljenje jednoga mladoga gradišćanskohrvatskoga književnika Ignaca Horvata za kojega Hrvatska još nije ništa znala. Sam naslov »Gradišćanke« je serija izdanja "Hrvatskoga književnoga društva sv. Jeronima" s natuknicom "Hrvatski narod u pripovijestima i romanima" i paše u »Hercegovke«, »Slavončice« i »Dalmatinke« — (koja serija se nažalost u Hrvatskoj nije nastavila).

Ignac Horvat i Mate Ujević

O svojem doživljaju Zagreba Ignac Horvat piše sljedeće: Ja sam u sve te dane hodio kao u svetoj groznici, kad sam pri razni svetačnosti i priredba vidio prvi put toliko hrvatskoga naroda iz svih krajev države. Još već mi se je razvrućalo srce kad sam gledao i slušao, s kako dibokom vjerom i iskrenom odanošću častu i slavu oni svi, bogati i siromahi, prosti seoski ljudi i učena varoška gospoda Euharistijskoga Kralja, sakritoga u svetotajstvu.

I redom je Ujević peljao gradišćanskohrvatsku delegaciju u studentsko društvo "Domagoj", u krug hrvatskih književnikov, med intelektualce, u Maticu Hrvatsku, sjemenišće i pokušavao pokazati Ignacu Horvatu strukturu organizirane države. A Ignac Horvat, naš veliki i priznati književnik mu je bio zahvalan doživotnim prijateljstvom i oduševljenjem za hrvatsku kulturu i jezik i počeo studirati gradišćanskohrvatski jezik tako temeljito da bi vladao s njim ravnopravno s hrvaćanskim jezikom. I uspjelo mu je po primjeru Mate Ujevića i hrvatske kulture, ku mu je pokazao ta znameniti i veliki Hrvat Mate Ujević.

Kade je nek mogao je širio znanje o Gradišćanski Hrvati u staroj domovini a kao prvorazredni znanstvenik je našao i prilike da piše dobro fundirane članke o nji. Predstavio je prvu Horvatovu knjigu »Veliki i mali«, a njegovi prijatelji kanonik Janko Barlé, prof. Stjepan Ivšić, Milovan Gavazzi, Franjo Bučar i drugi osnovali su »Društvo prijatelja gradišćanskih Hrvata« koje je u svi veliki varoši Hrvatske održalo predavanja o gradišćanskohrvatskoj grani maloga naroda. Društvo je ali bilo kratkoga vijeka jer je režim Kraljevine Jugoslavije zabranio djelovanje.

Monografija »Gradišćanski Hrvati«

On je imao cijelu poredicu idejov, inicijativov na dotični mjesti u Hrvatskoj, jer je znao, intuitivno ćutio da bez prave i iskrene veze ta stara grana hrvatske dijaspore ne more očuvati svoj jezik ni svoju kulturu. Tomu je služila i monografija »Gradišćanski Hrvati« ku je 1934. skupa s Ignacom Horvatom redigirao u Novoj Gori i ka je isto izašla u nakladi svetoga Jeronima. A znanstveni prikaz u 3. svesku »Jugoslavenske enciklopedije« je isto od njega, a on nam pokazuje svoju privrženost i ljubav prema Gradišćanski Hrvati.

A mi se zahvalnošću spominjemo njega, ki nam je na široko otprio vrata prema staroj domovini srcem i ljubavlju, bez politike i bez pritajenih misli, samo zato da jača i oživi, podupira narodnu svist, kulturu i jezik Gradišćanskih Hrvatov.

On je jedan od onih kojem bi — ako bi se moglo — morali dodiliti počasnu titulu "konzul" kao vječno priznanje za ono što je učinio za ovu granu hrvatstva.

Nikola Benčić

• Tko za svijetom plače, bez očiju ostaje.
• Tko ne zna za sebe, ne zna ni za mene.
• Babu vode kad djevojku ne uhode.
• Bogat je tko nije dužan, a mlad tko je zdrav.
• Svako je bogatstvo na prevaru stečeno.
• Kad se čovjek oženi, meće na sebe jaram.
• Žena muža nosi na licu, a muž ženu na košulji.
• Za obraz sve, a obraz ni za što.
• Niti ima u moru mjere, niti u ljudima vjere.
• Čovjek je čovjeku udica.
• Čovjek je tvrđi od kamena, a slabiji od jajeta.
• Dijete mnogo milovano, nigda nije dobro odgojeno.
• Dijete pozno, rana sirota.
• Djeca i lude istinu gude.
• S djecom teško, bez njih žalosno.