PRVI ISTRAŽIVAČI BAŠĆANSKE PLOČE

Iz knjige Hrvatska glagoljica Darka Žubrinića, 1996.

Jedan od najvažnijih spomenika glagoljske pismenosti jest Bašćanska ploča, pronađena u Crkvici sv. Lucije u Jurandvoru kod Baške na otoku Krku. Služila je kao lijeva okomita pregradna ploha (septum) između svetišta i prostora za puk. Od 1498. bila je položena na crkveni pod, najvjerojatnije kao nadgrobna ploča.

Stjepan Ivšić (1884.-1962)

veličanstvena slika...Evo kako je Bašćansku ploču opisao Stjepan Ivšić: "Tko se jedan put za vedra vremena vozio od Novoga prema Senju, tome će zauvijek ostati usječena u pameti veličanstvena slika: gorostasni kameniti Velebit, koji tu, što se dalje od Novoga odmičemo, raste pred nama iz mora u sve impozantnijem veličanstvu, sve dok ne stignemo u Senjska vrata, gdje se nađemo sa svih strana kao blokirani divovskim kamenim gromadama: s istoka rastrganim krševitim velebitskim brdima, s juga golim otokom Prvićem a sa zapada brdima krčkim. I gle! Baš među tim brdima silnoga kamenja našao se i jedan dragi kamen, a to je naša "Bašćanska ploča"... Stotine i stotine godina gazili su pobožni otočani po tome kamenu i ne znajući, da svojim nogama otiru njegovu najdragocjeniju površinu." Vidi [Ivšić].

Dragi kamen

Za znanost ju je otkrio Ivan Kukuljević Sakcinski 1851. g., i u tom trenutku ju nije znao pročitati. Istaknimo njegove velike zasluge u očuvanju glagoljaške baštine. U svojim bilješkama iz 1854. g. spominje da je za samo tri dana boravka na otoku Krku skupio 27 glagoljskih knjiga, među kojima je najstarija iz 1321. g., zatim preko 20 listina.

Evo kako Kukuljević opisuje svoj pohod jurandvorskoj Crkvici sv. Luciji iz Senja: "Kad već govorim o napisih, valja mi spomenuti kako, desivši se u Senju, nisam mogao pregorjeti da ne posjetim opetovano crkvicu sv. Lucije kod Baške na bližnjem otoku Krku, gdje sam prije njekoliko godina na velikoj kamenitoj ploči našo prastari glagolski napis, kojega uz sav trud nisam umio potanko prepisati, jer je kamen znatno izgažen i izjeden. Isto se zgađalo i drugim učenjakom, koji su na moju molbu otaj napis prepisivali. Dne 16. rujna oko 4 ure poslije podne spremih se dakle s pokojnim profesorom Sladovićem i svećenikom Fiaminom na jednoj filupi sa šest vesala put Baške... Bijaše se jur (već) prihvatio mrak, kad dođosmo u Bašku: pohitismo odmah u sv. Luciju. U crkvi vladaše jur gusta tama. Mi upalismo voštene svijeće... te polegosmo oko golema kamena, učvršćena u pločniku, stavši razglabati pismo za pismom. Ali nam se doskora svim u glavi zavrti, jer uz sav naš golemi trud, ne mogasmo izvaditi ikakova smisla. Samo gdjekoje riječi pročitasmo na sreću, kaoopat, svetu Luciju, župan itd. Sad stadoh prepisivati pismo za pismom, te napisah čitav list četvrtine. Ali kad bi trebalo da pročitam napisano, opet nikuda nikamo, jer među poznatimi glagolskimi pismeni bijaše njekih nepoznatih, njekih izlizanih ili zamazanih, a njekih krivo izrezanih ili zubom vremena izgrebenih. Tekar kasnije nagađah iz pisma, da će biti napis XI. ili XII. vijeka, dakle najstariji hrvatski što ga imamo... Dvije debele ure potrošismo čitanjem i prepisivanjem toga napisa, a međutim zaokružiše nas seljaci, koji vidivši u crkvi neobičnu svjetlost, čuvši za došašće njekih stranaca, pohitiše u crkvu, da vide što se tu radi. Njeki od njih dođoše na misao, da li mi ne tražimo blaga tu zakopana...'' (vidi [Ivšić]).

Evo kako Ivan Crnčić, glagoljaški pop iz Dobrinja na otoku Krku, opisuje svoje istraživanje Bašćanske ploče prilikom posjeta sv. Luciji: "Meni jošte žaknu dođe do ušiju da je nešto napisano na kamenu u nekoj crkvi bašćanskoj i da su to dolazili čitati učenjaci iz velike daljine, ali da nisu mogli nikako pročitati, a da je najbrže glagoljica od davna (tj. najvjerojatnije stara glagoljica, opaska D. ž.). Ja na to zasjedem konja, te odletim tamo za tri do četiri ure... I tako doskakah do Bašćanske Drage, te do crkve sv. Lucije, zatvorene. Nemiran dozvah njezina čuvara, da mi ju brzo otvori, da vidim i pročitam, što je unutri napisano. On mi ju... otvori, a ja poželjno stupim unutra, i nađoh na tlih veliku ploču dugu i široku te svu napisanu izvana, pak joj se naradovah. Ali čemu? Htijah to pročitati, ali zaman: ne mogoh ni jedne besjede zdvignuti, a ni slova nijednoga ni s desne, ni s lijeve, ni s glave ni s boka, niti stojeć, niti sjedeć, niti klečeć. Pak mučan (šutljiv) i tužan domislih se to vodom oprati, da mi bude to čistije to očitije. Ali ni tako nesreće! ništa ne raspoznah, ništa ne dvignuh; ni tako ne mogah tomu pismu najti ni konca ni kraja, ter ni poznati pravo, je li glagoljica... A i slova na ploči ne bijahu već sva cijela ni čitovata, niti na narednu mjestu na tlih, te sam se morao grbiti nad njimi i okolo njih. I kad mi taj kamen nije hotio nikako progovoriti, kako nije bio ni drugim većim gostom, ja ga ostavih, neka muči (šuti), dokle ga tkogod ne razgovori..."

Nakon boravka u Beču, naoružan novim znanjima o glagoljskome pismu, Ivan Crnčić se ponovno zaputio u Jurandvor: "Sada mi je pisati, kako mi je i on mučeći kamen progovorio, nakon šest sedam godin... Pak gledajuć ju krijesećim se očima i željnim srcem i drage volje, ter poznah jedno za drugim malo ne sva slova, hrvatska... Kada sam bio to sve doznao, pozvah iz Dobrinja u Krk popa Antuna Kirnčića... Ondje (u Baškoj) se k nama pridruži pop Petar Dorčić... pak svi tri skupa željno skočismo do sv. Lucije... čitat ono, što ja nisam pročitao ni prvi ni drugi put... Pak mudri pristupismo k onom napisu, za koj bismo i došli. Neko slovo mu je brez glavice, neko brez nožice, neko brez ručice; ovomu nije vrha, onomu dna; nekom nije međe, nekomu nije plota; ovo se raskračilo, ono skračilo. Pak što bi koristilo mokru hartu na nj pritisnuti [tj. navlaženi papir, na kojem se dobiva otisak.]? Pravo ništa... Zato... šestilo [šestar] u ruke da pismena očita i neočita izmjerimo i primjerimo... Nagledali smo toga, namjerili i načitali, ali i pročitali, hvala dragomu Bogu, dobar dijel, i to besjed zlata vrijednih.... Pak, Hrvate moj, kako se mi tomu radovasmo i veseljasmo! te uskiknusmo: Zvonimir, kralj hrvatski! napis jedanaestoga vijeka! Da je za nj znao tvrdi Dobrovsky! da ga je pročitao željni Šafaržik! da ga je vidio neki hrvatski neprijatelj i njegovi poslušnici!" (vidi [Ivšić] ili [Bašćanska I], str. 157-159).

Godine 1902. je Staroslavenska akademija u Krku među svoje najvažnije zadaće uvrstila spašavanje svetolucijanske ploče. Biskup Mahnić, ravnatelj Akademije, bojao se čak i toga da ju neki austrijski konzervatorski ured ne bi tražio za koji austrijski muzej, jer je otok Krk tada potpadao pod Austriju. Za vrijeme talijanske okupacije koja je počela 1919. g. postojala je opasnost da spomenik bude uništen. Ozbiljno se mislilo da se ploča prenese u koji muzej, ali ipak nije micana sa svoga mjesta, i to iz straha, da se ne bi pri prenošenju raspala. Evo kako spašavanje ploče nakon premještenja u Zagreb opisuje Stjepan Ivšić: "Ploča je sretno stigla u Akademiju 31. kolovoza 1934., ali teško bolesna. Trebalo ju je konservirati. Ovdje se na njoj, kako je bila neprestano na očima, vidjelo još jasnije, kako je so, kristalizirajući se na njezinoj površini, razara. Da bi se oslobodila toga svog najvećeg neprijatelja, bila je u posebnoj kadi zaronjena u vodu, i u vodi je, koja se mijenjala, ostala preko 200 dana. Oslobođena tog neprijatelja čeka svoj mirni svetački dan, da iziđe pred oči, koje su je željne vidjeti. Da se nekad pred ovakvom, kakva je sada, okupana, našao mladi Crnčić, ne bi se onoliko mučio ne mogući nijednoga slova dići... (vidi [Ivšić]).



Sveta Lucija u Jurandvoru i njezin dragi kamen

Krk, noć od 29./30. kolovoza 1934.

Ležim u gradu nekadašnjih krčkih knezova. Ležim umoran, ali ne mogu da usnem, a kad me san i nadvlada, brzo se prezam: u meni kao da svi živci dršću poslije svega onoga,  što sam čuo, vidio i osjetio prošloga dana, kad sam ploču Jurandvorske Lucije prenio iz Jurandvora u Krk, da je otud prenesem dalje u naš Zagreb. Diže se južnjak, i razbija noćnu tišinu. Čujem i valove kako udaraju u stijene i zidove. Vjetar fijuće. Prozori se i vrata svaki čas otresaju i moj san odgone. Vjetar zavija. Čini mi se, da sa njegovim zavijanjem čujem ridanje i jaukanje, koje dolazi preko brda Treskavca i Veloga Vrha od Jurandvora, gdje se rastužila i gorko rasplakala sv. Lucija, što se morala rastati od svoje drage ploče, koja svijetu kazuje, da je njezin dorbotvor, onaj "dobri i sveti" hrvatski kralj Zvonimir, koga "nevjerni Hrvati" ubiše, a sad i njoj jedan Hrvat odnese njezin dragi kamik! I meni bude žao sv. Lucije, pa zaplačem i ja s njom i sa svima pobožnim jurandvorskim ženama, koje se jučer čuđahu, što njihova sv. Lucija ne htjede da kazni one, koji njezinu crkvicu, ne bojeći se ni strašne kletve na ploči, zaštićeni žandarskim bajonetama, plijene! Sv. Lucija plače: umiruje se na mahove istom pred zoru. S njom plačem i ja.  Oh kako mi je nekad, kad sam bio nerazborito ludo dijete, bila strašna i mrska ta svetica, koja mi se u navečerje svoga godovnoga iz vatrene bundevske lubanje strašnim zubima grozila, da će mi spaliti prste ako ne budem dobar, a kako mi je poslije, od kad sam prvi put stupio u njezinu jadnu jurandvorsku kapelicu, u kojoj je sačuvala našu "zlatnu ploču" hrvatskog jezika, postala blaga i draga! Zato i sad dijelim njezinu tugu, pa je i mirim. Tiješim je kao majku, koja se mora rastati od svoga bolesnoga jedinčeta, ako hoće, da mu se zdravlje vrati i život očuva. Velim joj, neka ne plače, jer njezina ploča odlazi u svoj rod, koji je u boljim i povoljnijim prilikama, koji će nad njezinom pločom lebdjeti s jednakom ljubavlju s kojom i ona i koji će taj naš dragi kamen čuvati, dok bude koljena Hrvata, koji nisu više onako divlji i bijesni, kako su bili oni, koji su "kako psi na vuke lajući" nasrnuli i ubili njezina kraljevskoga dobrotvora. Tješim je tako i velim joj, da ne sluša onih, koji joj govore, neka svoje ploče ne daje iz svoje crkvice, pa makar na njoj ne ostalo ni jednoga slova, makar se na njoj zatro i posljednji trag od imena njezina ktitora, hrvatskoga kralja Zvonimira! Ona me sluša i, čini mi se, shvaća.

Stjepan Ivšić
Jutarnji list XXIII br. 8115, str. 3, Zagreb, 1934.



Antun Radić, tajnik Matice hrvatske, kod Khuena Hedervary-ja koncem 19. st.:

... Na tom je kamenu pred osam stotina i više godina napisano hrvatskim jezikom Zvonimir kralj hrvatski. Ne uzdrhće li vam srce kad ugledate taj malne tisućljetni kamen s hrvatskim uklesanim imenom hrvatskog kralja. Možda se i smijete tome, a možda samo sliježete ramenima! A ja ne mogu a da ne uzdrhćem kad god tu kamenu ploču ugledam.


Stjepan Ivšić dao je naputke Ivanu Meštroviću za njegov poznati spomenik Povijest Hrvat'.












Zahvaljujem g. Stjepanu Sučiću iz Matice hrvatske na poslanim stranicama iz časopisa "Omladina",
te gđi. Gordani Linke i g. Pavlu Damjanoviću iz MH na pomoći. Zahvalnost dugujem i gđi. Ljiljani Ivišić, unuci Stjepana Ivšića.


Izvori:

  • Stjepan Ivšić: Bašćanska ploča, "Omladina", 1. svibnja 1940, Zagreb,
  • Bašćanska ploča I, glavni urednici Andre Mohorovičić i Petar Strčić, Zagreb - Krk - Rijeka, 1988.

The Baska Tablet

Croatian Glagolitic Script