Jozo Kljaković

Solin, 10. ožujka 1889. - Zagreb, 1. listopada 1969.
Darko Žubrinić, 2014.




Sadržaj


Jozo Kljaković oko 1942. g., kada je bio u zatvoru u NDH. Umro je 1969. u dobi od 80 g.



Biografija Joze Kljakovića

Jozo Kljaković istaknuti je hrvatski slikar, likovni restaurator, ilustrator i pisac. Bavio se također i portretnim karikaturama, a objavio je šezdesetak članaka, eseja, polemika, te jedno autobiografsko djelo (U suvremenom kaosu).

Studirao je likovne umjetnosti u Pragu, Beču, Ženevi i u Parizu. Od godine 1921. do 1943. bio je zaposlen u Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu. Njegove djela imaju uglavnom religijski sadržaj.

Kljakovićev slikarski opus, u svega par riječi, izgleda ovako:
  • izradio je tri velika mozaika na pročelju Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu; smatraju se njegovim najvažnijim djelom
  • izradio je freske u Crkvi sv. Marka u Zagrebu, 1923.-1940.
  • izradio je freske u spomen-crkvi Naše Gospe u Biskupiji kod Knina, 1938.
  • izradio je freske u Crkvi sv. Martina u Vranjicu kod Splita, 1927.
  • izradio je freske u Crkvi svetog Eustahija u Dobroti, Boka kotorska, 1930.-1938.
  • izradio je freske u Bankovnoj palači u Zagrebu, 1921.-1923.
  • naslikao je oko 150 ulja na platnu
  • kao član Umjetničke redkacije sudjelovao je u pripremi Hrvatske Enciklopedije
  • napisao je četiri knjige, od kojih su objavljene dvije (U suvremenom kaosu i Krvavi val); koje su preostale dvije knjige? Vidi [Dukić, Okvir za biografiju..., str. 178]. 
  • napisao je oko 60 članaka, eseja i polemika.
Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu ostavio je šest umjetničkih djela naslikanih u tehnici ulja na platnu:
  • Posljednja večera (1944.)
  • Kristovo uskrsnuće (1945.)
  • Razapinjanje Krista (1947.)
  • Uskrišenje Lazara (1960.)
  • Isus tjera trgovce iz hrama (1963.)
  • Kardinal Alojzije Stepinac (1964.)
Izdvajamo njegove samostalne zložbe u Buenos Airesu 1948. i 1949. u Galeriji Müller. Osim u Hrvatskoj i Srbiji, skupne su izložbe njegovih djela održane u mnogim gradovima svijeta:

Rim, Venecija, Barcelona, Lyon, Pariz, Ženeva, Beč, Saarbücken, Mainz, London, Bratislava, Philadelphia i New York.

Znatan dio života proveo je u emigraciji. U Rimu i Buenos Airesu živio ukupno 25 godina: 16 u Rimu i 9 u Buenos Airesu.

Godine 1953. Jozo Kljaković je napisao članak "Falsifikatori na djelu", povodom najavljenog propagandnog filma komunističkih vlasti Jugoslavije protiv nadbiskupa zagrebačkog dr. Alojzija Stepinca. Kljaković u jednom pismu iste godine piše:

Mislim da moramo prikazivanje tog filma, u zapadnom svijetu, ako ikako možemo spriječiti.

Radi kritike Titova režima (osobito u njegovu autobiografskom djelu U suvremenom kaosu) bio mu je onemogućavan povratak u Hrvatsku. Zalaganjem njegova nekadašnjeg studenta, kipara Antuna Augustinčića, vratio se u Zagreb u proljeće 1968., gdje je iduće godine umro 1969. u svojoj kući na Rokovom perivoju. Neposredno prije smrti svoju je kuću, knjižnicu, stilski namještaj, slike i umjetničke predmete, darovao gradu Zagrebu, s ciljem da se kuća preuredi u Memorijalnu galeriju. Taj se cilj počeo ostvarivati tek nakon pada komunizma, počevši od 1990tih. U međuvremenu su mnogi od darovanih predmeta iz njegove kuće na Rokovom perivoju otuđeni. U rodnom Solinu postavljena mu je bista tek godine 1996.

Godine 2009.,  četrdeset godina nakon Kljakovićeve smrti, snimljen je o njemu film u produkciji Hrvatske televizije (redateljica Milka Barišić), a iste je godine Galerija Klovićevi Dvori organizirala velebnu retrospektivnu izložbu s opsežnim katalogom obogaćenim popratnim studijama. Iste je godine (ponavljamo, tek četrdeset godina nakon Kljakovićeve odluke o donaciji) svečano otvorena i Memorijalna zbirka Joze Kljakovića u Zagrebu.

Iako je cjelokupno djelo Joze Kljakovića prožeto kršćanstvom, ukop je na zagrebačkom groblju Mirogoj obavljen bez svećenika i bez mise zadušnice.





Papinski hrvatski zavod Sv. Jeronima u Rimu


Jozo Kljaković: The baptism of Croats (mosaic), which took place in 7th century. The Croats were the first among the Slavs who converted to Christianity. Kept in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. Photo by Valentino Radman.

Jozo Kljaković: Coronation of Croatian King Zvonimir, 11th century (mosaic).
Kept in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. Photo by Valentino Radman.



Jozo Kljaković: Croats bow to the Prince of Peace, mosaic.
Kept in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. Photo by Valentino Radman.

Jozo Kljaković (1889-1969), distinguished Croatian painter: Uskrsnuće Krista - The Resurection of Christ, oil on canvas, 147,5x138 cm, kept in the Pontifical Croatian st. Jerome Institute in Rome (Papinski hrvatski insitut Sv. Jeronima u Rimu).
Many thanks to prof. Željak Zdelar, curator of the Memorial Collection "Jozo Kljaković" in Zagreb, for sending us this photo.

Jozo Kljaković: Uskrsnuće Krista - The Resurection of Christ, charcoal drawing, 171x142 cm, kept in the Memorial Collection "Jozo Kljaković", Zagreb. Many thanks to prof. Željak Zdelar, curator of the Memorial Collection "Jozo Kljaković" in Zagreb, for sending us this photo.

 
Crtež Joze Kljakovića, Uskrsnuće Krista, ugljen na pakpapiru, 171x142 cm djelo je iz sakralnog opusa autora koje se čuva u Memorijalnoj zbirci „Jozo Kljaković“ u Zagrebu. Crtež nije signirian, niti mu je precizno određena datacija, no 1945. godine Kljaković je u vrijeme svojeg boravka u Rimu istu kompoziciju ostvario u tehnici ulja na platnu naslova: Kristovo uskrsnuće, 147,5x138 cm. Za razliku od crteža iz Zbirke Kljaković na ovom „rimskom“ djelu Kljaković je signaturu smjestio u donji lijevi kut: J. Kljaković Rim 45. Djelo se i danas nalazi u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.


Jozo Kljaković

Na oba rada vidljivo je kako je voluminoznost likova građena na način talijanskih renesansnih majstora koji su ostavili dubok dojam na našeg umjetnika i čijim se dosezima u ostvarenju klasične ljepote divio i likovno ih slijedio, možemo kazati, gotovo u svojem cjelokupnom likovnom stvaralaštvu.

Željka Zdelar, prof.
kustosica Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, Zagreb





Spomen crkva Naše Gospe u Biskupiji kod Knina


Kljakovićeve freske su spomen-crkvi Naše Gospe u selu Biskupija kod Knina.

Kljakovićeve su freske u Biskupiji kod Knina prvi puta devastirana za Drugog svjetskog rata od četnika (za vrijeme talijanske diktature u Dalmaciji):
  • Meštrovićev mramorni Gospin kip razbijen,
  • Kljakovićeve freske izrešetane metcima a posebno lik kralja Zvonimira itd. 
Izvor:  Josip Ante Soldo: Biskupija, izdavač: Glasnik "Marija", Split 1988.

Četnici su Kljakovićeve freske u Biskupiji kod Knina ponovno ponovno oštetili godine 1991., za vrijeme veliko-sprske agresije na Hrvatsku.



Crkva sv. Marka u Zagrebu


Jozo Kljaković za vrijeme rada na freskama u crkvi sv. Marka u Zagrebu













U prvom planu vidimo autoportret Joze Kljakovića











Crkva sv. Martina u Vranjicu kod Splita


Prijedlog za izradbu freska u crkvi sv. Martina u Vranjicu, Kljakoviću je dao znameniti hrvatski arheolog i povjesničar don Frane Bulić (1846.-1934.), koji je rođen i umro u Vranjicu.



Crkva svetog Eustahija u Dobroti, Boka kotorska


Crkva sv. Eustahija u Dobroti u Boki kotorskoj.
Plafon crkve krasi dvanaest slika Josipa Kljakovića, nastalih 1932. godine.  Tema slika je mučeništvo svetog Eustahija i njegove obitelji, žene i dva sina. Centralna slika „Obraćenje sv. Eustahija“ (tamnije nijanse) djelo  je iz 18. stoljeća i pripisuje se domaćem slikaru Petru Kosoviću.
Fotografije ljubaznošću gđe. Smiljane Šunde.

Jozo Kljaković je župnu crkvu u Dobroti oslikao je zajedno s Antunom Mezdjićem.

Crkva svetog Eustahija u Dobroti; izvor fotografije.





Alojzije Stepinac


Jozo Kljaković: Kardinal Alojzije Stepinac, 1964., ulje na platnu 119 x 78,5 cm
Djelo se čuva u Papinskom hrvatskom Zavodu sv. Jeronima u Rimu.

Alojzije Stepinac, oko 1964. ugljen na papiru, 47,9 x 32,9 cm,
u vlasništvu Zbirke dr. Josipa Kovačića.



Hrvatska enciklopedija


Jozo Kljaković (oko 1940.) bio je član Umjetničke redakcije
 znamenite Hrvatske enciklopedije dr. Mate Ujevića


Naslovnica raskošnog probnog otiska Hrvatske Enciklopedije iz 1940., s hrvatskim grbom.
Gornja fotografija J. Kljakovića objavljena je u probnom otisku Hrvatske Enciklopedije iz 1940. g.,
kojom je najavljeno to djelo u 12 svezaka i upućen poziv na pretplatu na Enciklopediju.
Od veljače 1941. do godine 1945. objavljeno je pet svezaka, od A do Elektrika.


Navještenje, 1938., djelo Joze Kljakovića objavljeno u probnom otisku Hrvatske Enciklopedije.
Ovo ulje na platnu nalazi se u Modernoj galeriji na Zrinjevcu u Zagrebu.

Zadnji list probnog otiska Hrvatske Enciklopedije



Ovi podatci nalaze se na početnim stranicama Hrvatske Enciklopedije:



HIBZ - Hrvatski Izdavalački Bibliografski Zavod

Prvi svezak Hrvatske Enciklopedije, s usporednim nazivom Encyclopaedia Croatica na latinskom jeziku, objavljen je 10. veljače 1941. Drugi svezak objavljen je koncem 1941. godine, treći 1942. godine, četvrti polovicom 1943. godine, a peti, iznimno rijedak, u svibnju 1945. godine.


Treći svezak Hrvatske Enciklopedije




Pojedinost s hrbta Hrvatske Enciklopedije.

Objavljeno je pet svezaka Hrvatske Enciklopedije od planiranih dvanaest.
Peti svezak je iznimno rijedak, jer su komunističke vlasti taj svezak, tek objavljen 1945., uništavale.

Mate Ujević o svojem uredničkom radu u HIBZ-u godine 1943. piše sljedeće:

"U ovim teškim ratnim prilikama možda se mnogima kulturno djelovanje čini suvišnim poslom, ali nije tako – kulturni rad u posljednjoj analizi – nije ništa drugo nego opredjeljivanje prema životu i stvaranje ljepšeg, boljeg i istinitijeg svijeta, a pogotovo sada kada previše sila nastoji uništiti ne samo ono što je sadašnja generacija dala u kulturnom području nego i ono što su vjekovi davali i stvarali. Razornih snaga je previše, a stvaralačkih premalo."



Hrvatska gospodarska komora


Jozo Kljaković: Streličarka



Razna djela



Jozo Kljaković: Otmica Europe

Jozo Kljaković: Moj otac, 1935.

Jozo Kljaković: Domagojevi strijelci, 1942.

Jozo Kljaković: Povratak ribara, 1945.

Jozo Kljaković: Maske, 1949.

Jozo Kljaković: Istezanje mreže, 1956.




Jozo Kljaković: Vezilje (100 x 80 cm), oko 1920. (prema Valentinu Radmanu)

Jozo Kljaković: Anđel, oko 1920.




Jozo Kljaković ispred svojih djela 1930tih

Jozo Kljaković: Tri gracije, oko 1917/1918., ulje na platnu 147,5 x 128 cm, privatno vlasništvo

Jozo Kljaković: Soba, 32 x 40 cm

Jozo Kljaković: Kamenita vrata u Zagrebu

Jozo Kljaković: Isusovo polaganje u grob; detalj s freske na gradskom groblju Mirogoj u Zagrebu.
Fotografirao g. Nikola Piasevoli, Zagreb.


Jozo Kljaković: Pod Isusovim nogama.
Gradski muzej u Novom Vinodolskom.



 
Knjige Joze Kljakovića


Trgovačko-obrtničku komoru u Zagrebu Joza Kljaković je freskama oslikao zajedno s Omerom Mujadžićem.



Autobiografija Joze Kljakovića, objavljena u Zagrebu 1992., tj. 23 godina nakon njegove smrti.
Prvo izdanje objavljeno je 1952. u Buenos Airesu.

Kratki opis

Jozo Kljaković: Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2012.

Jozo Kljaković: Dalmatinske teme, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2012.

Jozo Kljaković: Čovjek bez maske, ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2014.



Giorgio de Chirico



Katalog umjetničkih djela Joze Kljakovića tiskan 1947. u Rimu, s predgovorom
koji je napisao istaknuti talijanski slikar Giorgio de Chirico (na talijanskom i kastiljanskom).
Katalog sadrži 50 crno-bijelih fotografija.




Memorijalna zbirka u Zagrebu


Memorijalna zbirka Jozo Kljaković
Kustosica Memorijalna zbirke Jozo Kljaković je Željka Zdelar, prof.
Zbirka Joze Kljakovića
U kući Joze Kljakovića djeluje i Centar za likovni odgoj grada Zagreba.


"al colega Jozo Kliakovich Recuerdo de Quinquela Martin Abril 1948"
"Kolegi Jozi Kljakoviću, uspomena od Quinquela Martina, travnja 1948."
Benito Quinquela Martin jedan je od najvećih argentinskih slikara u povijesti.


Memorijalna zbirka Jozo Kljaković sadrži ukupno 342 predmeta - umjetnina (ulja na platnu, crteži i skulpture), zatim stilski namještaj, slike, skulpture, knjižnicu i dokumentaciju. Mnogi su predmeti iz inventara Memorijalne zbirke tijekom komunističkog razdoblja nestali (otuđeni), a namještaj gotovo potpuno uništen (vidi [Zdelar, str. 64-65]).


Posveta koju je Joži Kljakoviću uputio Ivan Meštrović:
"Svom starom prijatelju Joži / Meštar / o Božiću 1950"



Ivan Meštrović o Jozi Kljakoviću u povodu izložbe u Buenos Airesu godine 1948.

Prilažemo tekst Ivan Meštrovića objavljen u katalogu Kljakovićeve izložbe održane u Galleriji Müller u Buenos Airesu godine 1948., a u prijevodu Petre Briški s kastiljanskog na hrvatski jezik.

Najteže je govoriti o sebi ili o bliskome prijatelju. Takav je slučaj sa mnom i Kljakovićem. Potječemo iz istoga kraja, obojica smo sinovi hrvatskih seljaka, koji već više od tisuću godina obitavaju na Mediteranu, na istočnoj obali Jadranskog mora. Oni žive patrijarhalnim životom, u kojem se miješaju i isprepliću tragovi starih helenskih i istočnjačkih kultura, koje su, preko naše zemlje, išle na zapad, praćene ostacima ilirskog primitivizma i upornosti i onime što su donijeli sa sobom, prelazeći preko Karpata, gdje se hrvatsko pleme odvojilo od velike košnice Slavena. Iz te simbioze nastao je hrvatski narod sa svim svojim fizičkim i psihičkim karateristikama. Sa Slavenima ga spaja jezik i porijeklo, s Ilirima dijelom krv i zemlja u kojoj obitavaju, a sa starim Helenima i Latinima dijele priroden instinkt za jasnu i lijepu viziju. Dionizijsko se tu proželo s kršćanskim, homersko herojstvo s kršćanskim mučeništvom. Naši preci bijahu vođe slavenskih plemena i učeni ljudi, kao Sveti Jeronim koji je propovijedao priču božanskog učitelja iz Nazareta. U Kljakovićevom selu nalaze se ostaci poganskih hramova pretvorenih u kršćanske bazilike, torza statua Baka i grobnice prvih kršćanskih mučenika; s druge strane, u nedalekom Splitu, u hramu Baka koji datira iz vremena rimskog cara Dioklecijana, krstionica je hrvatskog kralja Tomislava. Zbog toga, na tom je mjestu ugravirana povijesna panorama događaja iz tog doba i ljudskih sudbina.

Postoji velika sličnost između simbioze iz koje je proizašao Kljaković i one na iberskom poluotoku, gdje se isto miješala krv i gdje je, paralelno sa jednostavnim i primitivnim životom, nastala velika kultura stvaralačkog duha koja je iznjedrila čuvene slikare. Uvjeren sam, stoga, da ce Kljakovićeva platna naići na široko razumijevanje i toplo prihvaćanje u Južnoj Americi, koja je prvenstveno formirana od imigranata sa iberskog i italskog poluotoka, gdje su, kao i u Hrvatskoj, ljudi orali zemlju, gradili, klesali, slikali, živjeli u skromnim kućama gradeći veličanstvene crkve, znojili se za kruh svagdanji, no s vjerom da se ne živi same od kruha nego i od duše.

Nijedan «izam» nije privlačio Kljakovića, nikakva vanjska forma ili verbalizam, njemu nedostaju konvencionalne apstrakcije i neiskreno umjetničko vjerovanje. Njega zanimaju i zaokupljaju same provjerene istine, koje su stoljećima privlačile pažnju najsjajnijih duhova naše ljudske civilizacije, od Helena, preko kršćana pa sve do naših dana, stvarajući one novo koje se organski integriralo sa starim. Žensko, uzdignuto do veličanstva u majčinstvu, i muško herojstvo uzdignuto do «prometejskog» u duhovnim borcima. Plastični stil njegov je način i pripovijedanja o tim stvarima, a kist i forma njegov su izričaj. Od fizičkog, povijesnog i legendarnog herojstva on prelazi u duhovno herojstvo, koje se nalazi u kršćanskim etičkim figurama i konceptima, i integralnom metafizičkom zivotu. Uz sarno oblikovanje, Kljaković kao i svi istinski umjetnici kroz povijest - osjeća potrebu za adekvatnim oblikom: naglašavajući u svojim figurama ono osnovno, ali i ono što najbolje ističe sto slikar želi izraziti, kao što su umjetnici to činili od davnine, jos od neobičnih i primitivnih slika u špiljama Francuske i Španjolske.

Potaknut svojim sklonostima, Kljaković je - zbog cjelovite forme i točnosti u crtežu - blizi renesansi, budući da - prema njegovom vjerovanju - ni tonovi ni nijanse ne mogu zamijeniti formu. Koliko god cijeni boju i čisti piktoreskni moment u slici, ono najvažnije i transcendentalno za njega ljudsko je tijelo, čiju formu ne želi žrtvovati efektima, kakvi god oni bili. Ponekad se stoga u svojim djelima pokazuje grub i neobrađen, kao kipar koji crta figure.

Taj način gledanja, svojstven umjetniku, potaknuo je nadahnuće i kompozicija njegove male domovine, Dalmacije, hrvatske provincije gdje se sve crta i profilira oštro i jasno; nedostupne i ogoljele planine uz plavo nebo, stakla i ljudi ispred plavosivog kamenja, gdje je zrak tako čist i proziran da se ljudske figure naziru u daljini, i gdje, kada se popnu na kamenit brežuljak, izgledaju kao spomenici.

Trenutna Kljakoviceva izložba predstavlja samo djelić njegova stvaralaštva; značajna jer sadrži sve prethodno navedene karakteristike njegovih umjetničkih sposobnosti, ali usredotočen i na druge teme. I dok su veličanstvene freske na crkvi Svetog Marka u Zagrebu i drugim mjestima patetične, praćene hijerarhijskim ritmom i obojane klasičnim formama, druge njegove teme, ribari i vinogradi iz rodnog sela, izražavaju mnogo intimnije osjećaje, osjećaje koji izviru tjeskobno i tužno kao krik oneraspoloženog djeteta na kojeg viče majka. Iako je ovdje isto prisutna jedna vrsta patetičnosti i tvrdoće u izrazu tjelesnih formi i crtežu figura, sve je drugačije od freski, sadržajnije i ublaženije, i u podsvjesti se čini puno daljim od svetaca sa freski. Sveci se bore protiv zla u ljudskom zivotu, dok se ovi ljudi bore protiv samog života. Oni ne otkrivaju zamišljene fizionomije, ali se primjećuje da u svojim svakodnevnim teškim poslovima imaju, premda mračan i sakriven, osjećaj da postoji viša pravda i savršeniji red od onog kojeg ljudi obično imaju. Pa ipak, isto kao i sveci, oni predano i marljivo ispunjavaju svoju dužnost i funkciju koju im je sudbina dodijelila. U svim se slikama, makar u nagovještaju, uvida nostalgija, «saudade» za malom domovinom, čežnja za ljudima, okolinom. Na slikama koje predstavljaju njegovo selo i Klis, koji je gledao izvirujući kroz prozor, raspršena je ista nostalgija, ista bol i ljubav. Obrise na nekima od njegovih platana, koje je kasnije izveo na «Roma Eterna», osmislio je i napravio u zatvoru, gdje nas je neprijatelj zajedno zatvorio, u našoj domovini. Dokaz je to da svatko nosi beskonačnost u sebi, odijevajući je svojom odjećom, odjećom svoje domovine, koja za njega postaje sastavni dio besmrtnosti.

El Greco je isto beskonačno čeznuo za svojom Kretom, iako je kao mladić otišao sa svog otoka, no on je u svojim vječnim djelima pronašao simbiozu izmedu grčke i španjolske duše. Pronašao ju je jer je duša jedna i nedjeljiva, kao što je to i čovječanstvo. Uvjeren sam, stoga, da će Južna Amerika biti naklonjena Kljakoviću, i da će otkriti kako slikar govori o poznatim stvarima: o istoj duhovnoj tradiciji.

Kljaković ce, prije svega, naići na razumijevanje onih koji znaju da su nosioci čistih duhovnih vrijednosti gotovo uvijek bili brodolomci, no da one sto su nosili nikada nije propalo.

Ivan Meštrović, Syracuse, N.Y.


Zahvaljujemo prof. Željki Zdelar, kustosici Memorijalne zbirke Jozo Kljaković, na poslanom tekstu.



Smrt Smail Age Čengijića

Djela iz ovog odjeljka sva se nalaze u Memorijalnoj zbirci Jozo Kljaković. Zahvaljujemo upravi Memorijalne zbirke na dopuštenju da objavimo fotografije ovih djela.


































Više podataka možete pronaći u članku prof. Željke Zdelar.



Karikature


Omer, Kršo i Joža (tj. Omer Mujadžić, Fran Kršinić i Jozo Kljaković)

Jozo Kljaković: D'aprés Picasso (Prema Picassu)



Hrvatski dramski pisci, 101,7 x 128,7 cm, karikatura naslikana u Buenos Airesu oko godine 1955.
(Petar Petrović Pecija, Josip Kosor, Ivo Vojnović, Miroslav Krleža, Milan Begović, Joza Ivakić, Gustav Krklec.)
Ovom se karikaturom Kljaković izruguje kubizmu kao umjetnočkom smjeru, kojega je prezirao.
Opširnije vidi u [Dulibić, str. 50].

Najveća karikatura u hrvatskoj povijesti, a predstavlja rijetkost i u svijetu, jest Umjetnost i ljepota (Bakanal umjetnika) koju je Jozo Kljaković naslikao 1922. g. (širina 8 m, visina 4 m), s dvadesetak muških likova i slonom. Čuva se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Izvor [Dulibić, Creži..., str. 48].
 


Malo poznata karikatura mladog Borisa Papandopula (1906.-1991.), istaknutog hrvatskog skladatelja i dirigenta,
koju je Jozo Kljaković nacrtao godine 1925. Čuva se u Gradskoj knjižnici u Zagrebu.



Samo u gradu Zagrebu, djela Joze Kljakovića nalaze se na više mjesta (podrobniji podatci nalaze se u [Vogrinec]):

  • Memorijalna zbirka Jozo Kljaković, Rokov perivoj 4
  • Crkva sv. Marka na Gornjem gradu
  • FINA (Bankovna palača), na raskršću Draškovićeve i Vlaške ulice
  • Hrvatska gospodarska komora, Rooseveltov trg 2
  • Muzej grada Zagreba, Opatička 20
  • Atelier Meštrović, Mletačka 8
  • Kuća Svetozara Rittiga, Opatička 27
  • Mirogoj (Male arkade)
  • Zgrada Assicurazioni Generali, Jelačićev trg 3


Kljakovićeve freske u Meštrovićevoj galeriji na Gornjem gradu u Zagrebu.
Dolje desno gđa. Teodora Kljaković-Bakota, unuka Joze Kljakovića.
U toj je kući Ivan Meštrović stanovao sa suprugom Olgom i svojom djecom
dok i oni nisu otišli u emigraciju  godine 1943.



Palača Svetozara Rittiga, Opatička 27, Gornji grad, Zagreb. Sada je u tom prostoru odvjetnički ured
g. Petra Badovinca. Kljakovićeve vrlo lijepe freske, koje čekaju restauraciju, nalaze se na stropu.

Zahvaljujem g. Petru Badovincu na dopuštenju za fotografiranje.






 
Jozo Kljaković, freska s hrvatskim grbom u Zagrebu (Opatička 27)



Citati

Istaknuti hrvatski pjesnik Viktor Vida je godine 1948. o Jozi Kljakoviću napisao sljedeće riječi (vidi [Dukić, Okvir za biografiju..., str. 173]):

Jozo Kljaković je rođen u Solinu, visoka je rasta i kad hoda gleda u daljinu. On smatra da je život lijep i, pokraj svih nedaća i muka, dostojan da se živi, vršeći misiju, koja je svakom pojedincu dana, optimizmom i neumornim radom.

Jozo Kljaković je jednom svojem prijatelju, imenjaku Jozi, izrekao svoje životno uvjerenje:

Međutim Jozo ja sam cijelog života išao ravnim putem i borio se i borio za pravice i za slobodu čovječje osobe. Možda je u meni neki reinkarnirani Don Kihot, ali drugačiji nisam mogao biti, i neću Jozo sad pod starost demantirati svoj život. Ja ne mogu živjeti medju onima koji nemaju ništa ljudskoga ni kršćanskoga u sebi.

Josip Crnobori, istaknuti hrvatski slikar, napisao je o Jozi Kljakoviću sljedeće (vidi Hrvatska revija, XV (1965) 1-2, str. 96):

Poznato je, da domovine redovito postupaju maćehinski sa svojim najvrjednijim sinovima. Kljakovićeva su djela negdje u podrumima njegove malene domovine Hrvatske, ali ona će jednoga dana dobiti svoje dostojno mjesto u galerijama, medju prvorazrednim  hrvatskim likovnim ostvarenjima. Njegovo se ime danas rijetko i samo stidljivo spominje, ali i ono će jednoga dana blistati u sjaju naših prvih imena. To je, eto, sudbina dragovoljnog prognanika Kljakovića, koji toliko voli svoju zemlju, da u njoj neslobodnoj ne želi provoditi ni svoju starost, a tako bi mu bio mio onaj dragi zavičaj nedaleko carskoga Splita. Mi, stoga, prognanici kao i Kljaković iz svoje domovine, umjesto domovine odajemo skromnu počast ovom velikom majstoru!

Jozo Kljaković, U suvremenom kaosu, govoreći o avangardnoj umjetnosti (str. 190):

... Sva ova umjetnička zbivanja i duhovna previranja stvarala su u meni neki nemir, neki protest i uvlačili me u borbu protiv nečesa, što je izgledalo prolazno, prema tome nevažno. Kraj svega toga, ja sam osjetio, da se treba boriti. Osjećao sam, da je ova umjetnost vjesnik zla što dolazi i da ona utire put tome zlu.

Jozo Kljaković, U suvremenom kaosu:

... Mislio sam, da sve što ljudi u životu rade, treba biti na bazi morala i pravednosti urađeno. Vjerovao sam, da je život jednostavan, ako ga ljudi ne kompliciraju. Da je lijep i da je sama radost, ako ljudi gadostima svojim ne stvore žalost i ružnoću. Vjerovao sam, da ima mnogo dobrih ljudi i da ima mnogo pametnih ljudi. Nisam vjerovao u nad-ljude, još manje sam vjerovao u izabrane narode. Učio sam još u pučkoj školi, da je Bog zadnji dan napravio čovjeka i da je čovjek maksimum savršenstva, što ga jedno živo biće može imati. Istina, čovjek ima mnogo prednosti pred životinjama, ali ima i nekih manjaka, koje ga čine po neki put gorim od životinja. Čovjek ima više mudrosti, više pameti nego životinja, ali kada se analizira, u što tu svoju pamet, svoj razum čovjek upotrebljava, onda se jasno vidi i ispoljava njegova zloba, njegova mržnja, njegova podlost i svakojaki gadaluk, kojeg životinje skoro nemaju. Ispada čovjek gori od životinje. Životinja kolje, uglavnom, kada je gladna. Čovjek kolje da može na prijestolju biti, da može robove imati i tuđa lovišta prisvojiti, da bude slavan u historiji. Kolje da se može u automobilu voziti, da može ženki nakite kupiti. Iz tih razloga su svi dosadašnji ratovi bili, sva dosadašnja klanja bila. I pobjednik je bio u triumfu nošen obično od onih, koji nisu i ne će ništa imati od njegove pobjede. ...

U jednom svojem intervjuu, Jozo Kljaković kaže ovo (vidi članak Petre Senjanović u Retrospektiva..., str. 42):

Kad stignem u nebo, kanim provesti znatan dio mog prvog milijuna godina u slikanju.

Jozo Kljaković, U suvremenom kaosu (str. 182-183):

Ribarenje na jezeru zadnje sam slikao. Na slici sam prikazao Isusa s apostolima, koji izvlače iz mora mrežu punu riba. U pozadini freske druge ribare bez riba i panoramu Vranjica. Mrežu s ribama zadnju sam slikao i te večeri kad sam ribe slikao, bila je puna crkva ribe. Svakojake je ribe bilo, bilo je i rijetkih riba koje su ribari prije ulovili i za taj dan u ledu čuvali. Svaki je ribar donio svoju ribu i čekao, dok tu njegovu ribu ne uslikam u Isusovu mrežu.

Jozo Kljakoivć, U suvremenom kaosu (str. 62-63):

Otišao sam doma u Solin. Taj kratki boravak u SOlinu bio je zadnji, koji me je podsjećao na moje djetinjstvo. Još je stara vinova loza živjela, još su smokve i msaline resile vinograde.

Jozo Kljaković, U suvremenom kaosu (str. 101):

Svaki umjetnik nosi u sebi naslage strasti i ljubavi svoje zemlje, svoga kraja i svoga naroda.


Ivo Kerdić, istaknuti hrvatski kipar i medaljar, i Jozo Kljaković, profesori na
Akademiji likovnih umjetnosti (ALU) u Zagrebu između dva svjetska rata.



Video zapisci


In English (with subtitles in Croatian), 4 min.







Bibliografija
  • Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., Zagreb, 2009.
  • Petra Senjanović: Jozo Kljaković, u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., Zagreb, 2009., 9-43.
  • Petra Senjanović, Kronologija izložbi Joze Kljakovića, u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., Zagreb, 2009., 188-192.
  • Hrvatski biografski leksikon, vidi pod Kljaković, Jozo
  • Jozo Kljaković: U suvremenom kaosu, Uspomene i doživljaji, Buenos Aires 1952., drugo izdanje Matica hrvatska, Zagreb 1992.
  • Jozo Kljaković: Krvavi val, Rim, 1961., ISBN: 978-953-150-948-0 (drugo izdanje Matica hrvatska u Zagrebu 2011.); Domagoj Antonio Petrić preveo je ovu knjigu na španjolski.
  • Jozo Kljaković: Libar mog života, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2012.
  • Jozo Kljaković: Dalmatinske teme,  ur. dr. don Josip Dukić, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2012. (osam članaka Joze Kljakovića, objavljenih u razdoblju od 1948. do 1962., od toga četiri u Buenos Airesu, a četiri u Rimu)
  • Jozo Kljaković: Čovjek bez maske, Dom kulture "Zvonimir", Solin 2014.
  • Memorijalna zbirka Jozo KljakovićRokov perivoj 4, Zagrebu, radno vrijeme utorkom 11:00-17:00, srijedom i petkom 14:00-19:00
  • Zbirka Joze Kljakovića
  • Crteži Joze Kljakovića
  • Centar za likovni odgoj grada Zagreba
  • Kratka biografija Joze Kljakovića, fotografije Kljakovićevih djela
  • Giorgio de Chirico: Jozo Kliaković, Editrice Universitas, Roma 1947.
  • Josip Dukić: Život i rad Joze Kljakovića izvan Hrvatske (1943. – 1968.) [PDF], u: Tusculum,1 (2008), 181-198.
  • J. Dukić, Okvir za biografiju Joze Kljakovića (Solin, 10. III. 1889. - Zagreb, 1. X. 1968.), u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., Zagreb, 2009., 173-183
  • Josip Dukić: Umjetnička ostvarenja Joze Kljakovića u Zavodu sv. Jeronima, Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima (1901-2001). Zbornik u prigodi stoljetnice Papinskoga hrvatskog zavoda svetog Jeronima, Rim 2001, 753-770.
  • Josip Dukić: Dvije epizode iz života Joze Kljakovića [PDF], Crkva u svijetu, 46 (2011), br. 1, 96-119.
  • Frano Dulibić: Crteži, ilustracije, plakati i karikature Joze Kljakovića, u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., Zagreb, 2009., str. 45-51.
  • Željka Zdelar: Memorijalna zbirka Joze Kljakovića, u: Jozo Kljaković - Retrospektiva 1889.-1968., Zagreb, 2009., str. 63-68.
  • Željka Zdelar: Katalog Kljakovićevih crteža koji je pratio Izložbu sakralnih crteža Joze Kljakovića u Galeriji Emanuel Vidović u Splitu, naslova "Bojiš li se sinko ikoga?", u nakladi Memorijalne zbirke Joze Kljakovića, 2011. Izložba je održana u sklopu manifestacije Dani Hrvatske kulture
  • Željka Zdelar: Autorski oslikana knjiga : kustos kao libraries curator, Muzeologija, No. 48/49 Studeni 2012.
  • Dubravka Kuščević: Freske Joze Kljakovića u crkvi sv. Martina u Vranjicu, Hrvatska obzorja VIII, br. 3, Split 2000, 637-646.
  • Vladislav Kušan: Joza Kljaković, u Hrvatsko kolo, br. XXIII, str. 193-208.
  • Valentino Radman: Jozo Kljaković's mosaics
  • Wikipedija
  • Petra Vugrinec: Vodič kroz djela Joze Kljakovića u Zagrebu / Guide to the works of Jozo Kljaković in Zagreb, Zagreb, 2014, 38 str., ISBN 978-953-95685-2-6

U okviru manifestacije Knjiga u muzeju, 2011. godine u organizaciji Muzejskog dokumentacijskog centra, Zagreb, izložba Smrt Smail-age Čengijića je bila predstavljena sudionicima simpozija kao primjer  prezentacije kako se muzeološki ispravno i kreativno postavlja izložba knjige.



Bista Joze Kljakovića u rodnom Solinu


Bista Joze Kljakovića u rodnom Solinu kraj rijeke Jadro, koju je izradio splitski kipar Jozo Vrdoljak.

Prvi je puta postavljen odljev Kljakovićeva portreta koji je izradio veliki hrvatski kipar Frano Kršinić (original se nalazi u Memorijalnoj zbirci u Zagrebu) uz rijeku Jadro u rujnu 1996., koji je svečano otkrila gospođa Teodora Kljaković-Bakota. Istovremeno je u Domu kulture Zvonimir u Solinu bila otvorena i prva izložba slikara u suverenoj Republici Hrvatskoj. Tijekom blagdanskih dana 2007/2008. bista je jedne noći nestala i kasnije su je ronioci našli na dnu rijeke Jadro. Nakon toga je restaurirana i ponovno postavljena i ponovno srušena, te ova bista F.Kršinića više nije postavljena uz rijeku. Počinitelj ovog vandalskog čina nije pronađen. Zatim je novu bistu  izradio solinski kipar Jozo Vrdoljak, ali nije više uz rijeku da ne bi doživjela istu sudbinu kao prethodne.




Summary

Jozo Kljaković (1889-1969) is distinguished Croatian painter and illustrator. He studied painting in the Prague, Vienna, Geneva and Paris. From 1921 till 1943 he worked at the Academy of Fine Arts in Croatia's capital Zagreb. His paintings and murals are mainly of religious content. Kljaković is best known for his frescos that he painted in the church of St. Mark in Zagreb, in the parish churches of Vranjic (near the city of Split), in Dobrota (in Boka kotorska), and in the memorial church in Biskupija near the town of Knin, as well as for his  mosaics in the Pontifical Croatian St. Jerome Institute in Rome. He left Croatia in 1943, and spent the following 25 years in Rome and Buenos Aires (nine years in Buenos Aires and sixteen years, in two stays, in Rome). His first stay in Rome, in the St. Jerome Institute, was from 1943 till 1947, and the second one following his return from Argentina, from 1956 till 1968, when he returned to Zagreb, to have died there in 1969. He donated his house with his paintings, including furniture and library, to the city of Zagreb, which is is now the Memorial Collection of Jozo Kljaković. His authbiography U suvremenom kaosu (In Contemporary Chaos), published in 1952 in Buenos Aires, in which he described his artistic credo and strong antifascist and anticommunist views, has been reedited in his homeland only in 1992. More information: Biography of Jozo Kljaković and Jozo Kljaković Collection.



Zahvaljujem gđi. Teodori Kljaković-Bakota, unuci Joze Kljakovića, na korisnim savjetima, kao i prof. Željki Zdelar, kustosici Memorijalne zbirka Jozo Kljaković. Također zahvaljujem prof. Valentinu Radmanu na dopuštenju da koristim njegove prekranse fotografije Kljakovićevih  mozaika iz Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima u Rimu. D.Ž. Zahvaljujem gđi. Smiljani Šunde za fotografije iz crkve svetog Eustahija u Dobroti u Boki kotorskoj. Zahvaljujem prof.dr. Tanji Vučičić na informaciji o vrijednim izdanjima Doma kulture "Zvonimir" iz Solina (koji je objavio nekoliko književnih djela Joze Kljakovića), te na darovanom djelu Čovjek bez maske.




Ivan Meštrović

Kristian Kreković

Maksimilijan Vanka

Croatian art





Croatia, An Overview of Its History, Culture and Science