Bilješke uz pjesme
Branka Benzie

Vatroslav Lopašić, 1993.
(objavljeno u časopisu Marulić)

Brankove pjesme nisu mnogorječive. Zato pri prvom čitanju često izostane komunikacija između čitatelja i pjesnika tako, da sve djeluje nekako daleko i nerazumljivo, pa se - možda - na kraju pitamo, što nam to pjesnik želi reći. Ta, pjesme su zato da se misli i osjećaji drugome priopće. Odakle ta kratkoća u Brankovim pjesmama? Pokušat ću na ovo odgovoriti.

Branka sam upoznao za vrijeme našeg studija matematike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bilo je to od 1931. do 1934. godine. Tada smo se i sprijateljili. Branko je bio oštrouman i duhovit. U razgovoru s njime znao je kratkom primjedbom, izrečenom uz naoko nezainteresiran i ravnodušan izraz lica, poentirati temeljnu misao razgovora i iznenaditi sugovornika. Studij matematike, gdje se pri izvodima i dokazima nastoji odbaciti sve ono što nije nužno, dobro se je slagao s netom spomenutom Brankovom naravnom sklonošću da bude kratak i jezgrovit. Stoga, mislim, da se iz Brankovih kratkih pjesama visoke formalne pravilnosti i tihe muzikalnosti, osjeća dah matematike i Brankovog dara za glazbu.

Mladi Vatroslav Lopašić u Alpama na izletu... Mladi Vatroslav s mandolinom;
njegova majka Fanika stoji desno od stabla

Branko je poslije svršetka rata 1945. ostao u Beču, tamo se zaposlio i udomio, a tek kasnije opet došao da vidi rodni Senj i preuzme nasljeđe u Svetom Jurju. Živeći u Beču, kao Hrvat i rodoljub, prijateljevao je i suosjećao s gradišćanskim Hrvatima, pa stoga, svoju zbirku pjesama KRAJ REFULA posvećuje "Hrvaticam u Gradišću". Toliko mu je bila mila hrvatska riječ u "germanskom oceanu".

Senj, 1689.

Zamislio sam se nad pjesmom "Legenti" (čitatelju), koja uvodi u spomenutu zbirku. Pjesnik kaže da mu je riječ tiha i u stihu... da bi se takva riječ čula, treba tišina, dakako, duše čitatelja. No, poeta smatra da takvu riječ treba opet i opet reći kad - kad je srce pjesnikovo bolno i nesretno, pa tako sa suosjećajnim čitateljem umanjuje svoju nesreću.

Nakon ovog uvoda vara se čitatelj koji očekuje da će slijediti pjesme plitke turobnosti i tanke osjećajnosti. čekaju ga stihovi tvrdi i muževni, ozbiljni i snažni, izgovoreni tiho, ali puni snage i životne odlučnosti. Pjesnik ne viče patetički nego pomno bira riječi koje, mirno izgovorene, snažno djeluju. Nema jeftine sentimentalnosti.

Poznata je senjska bura. Ruši se s Velebita i u Senju posebno je snažna i žestoka. O tome ne treba tratiti riječi. "Bura" je naslov prvog ciklusa - i s pravom. Tu su pjesme čvrste koje dišu dahom senjske duše. Pođimo sada i pogledajmo redom te pjesme.

"Pod katarkom". Ljetni je dan, sunčan i vruć. Divno je bilo nag uživati sjedeći ili ležeći uz more na toploj kamenoj litici i slušati žubor i romon valova koji udaraju o pećinastu obalu. Ta je glazba sve glasnija jer se je vjetar pojačao, pa su i valovi postali jogunjastiji. Na otvorenom neki su se počeli i pjenom kruniti. Dosta je, više manje, mirnog sunčanja. Čas je da se razapne jedro i poigra jedreći s onim bijelim valovima u kanalu. Već je učvrćen jarbol (katarka), a podignuto jedro nabreklo od vjetra. Baš je svjež! Brodić poskakuje i juri. To pojačava ljubav i nagnuće jedriličara prema jedrenju, ali nagli, pojačani udarac vjetra (reful) opasno je nagnuo barku. Ona juri i reže valove. Za njom se more pjeni. Vjetar je sve snažniji. Užeta i čvrsto (jedro) jedro svojim zvukovima koje vjetar u njima stvara, opominju na oprez. No, tu je jedriličareva strast koju slast jedrenja nema čime povećati. Da li ipak ima čim?

"Dim". Dok je završni "čim" bio sedmi padež upitne zamjenice, ovdje je početni "čim" vremenski veznik. To je jedan od primjera za Brankovu vještinu korištenja riječi različitih značenja, a jednakog zvuka. Čim se, dakle, počnu zloslutno javljati znakovi koji upozoravaju da će se nešto žestoko na moru nagoditi, treba brod osigurati, dobro privezati, a ti se kloni ruba obale da te udarac bure ne baci u more. Bježi i skloni se u sigurnost svojeg doma i odanle gledaj kako žestina vjetra raste i šiba more podižući valove koji, prema otvorenom, bivaju sve viši, pjeneći se i uzmičući pod pritiskom bure. Pjena se u silovitom vjetru raspršuje u kapljice koje vjetar dalje nosi, pa se čini kao da se more dimi. Taj je dim od morskih kapi gorkog okusa (žuk), pa što je bura jača i dim je žuči.

"Didov dvor" je dom što ga je otac naslijedio od svojega oca. No nema doma bez ognjišta, a na živom ognjištu je i vatra koja dimom pokazuje svoju životnost. Stara je to kuća od tesana kamena i časna. Svaki njezin kutak pun je uspomena i topline. Tu je pjesnikova svijest budna izgrađujući na tim temeljima svoju osobnost i značaj. Taj je dom utočište u teškim prilikama, a zajednica doma sve nevolje snaša. Svima im je ugodan i lijep. Kućni prag je jači od svih nasrtaja i traje (tegli) ma kakav neprijatelj (vrag) navalio!

"Marin san". Tko ne zna onu narodnu pjesmu o "lipoj Mari" i njezinoj kruni. Prisjetimo se barem djelomice.

Popuhnul je tihi vetar,
tihi vetar od Levanta
i odnesal Mari krunu.
Sprogovara lipa Mare:
"Ajme meni, kruno moja!
Ki bi meni krunu našal, njegova bin juba bila."
Šli iskat ju dva Bakrana,
dva Bakrana, tri Ričana
i još jedan črni Moro.
Vse vodice prečrpali,
vse kamenje prehitali,
vse travice prežinjali
Mari krunu nisu našli.
Našal ju je jedan mali,
jedan mali črni Moro.
Al govori lipa Mare:
"Volila bin krunu zgubit,
ner črnoga Mora jubit."

Da, da, to je stvarnost; olako dano obećanje! Mare se je nadala, krunu će joj naći kršan, naočit momak, kakvi hode Bakrom i na Rijeci, ali jao, "našal ju je jedan mali, jedan mali črni Moro"! Tamna put odaje da je Moro (naziv i za Crnca) stranac, a uz to ni približno onakav kao što su visoki i čvrsti domaći momci. Mare, međutim, ni u snu nema mira. Priviđa joj se crna odbojna prikaza. Možda je to sam Vrag. Ili neki čarobnjak (mag). Odakle se je samo smogao! Na moru se nazire u mrkloj noći sjena. Pa to je sagena (ratna galija)! Jasno se čuje škripa grube vojničke čizme (kondure). Dolazi onaj koji ju nosi. Već su mu obrisi (konture) jasne. Grabi Mare oko pasa i u taj zao čas, kad se činilo da je nasilnik nadvladao, krajni očaj razdire zavjesu sna i goni lipu Mare u mrku i zloslutnu zbilju. No, da li je izmaknula nevolji?

"Tromeđa XVI. stoljeća". Tada je narod kojem pjesnik pripada, bio gnan od tri neprijatelja. U jednom napisu prof.dr. Ivana Goluba zapazio sam ovu rečenicu (koju navodim po zapamćenju): "Hrvatska je tada bila rastrgana od Turaka, ponižena od Nijemaca i prevarena od Mlećana". Ostali su "tužni ostaci nekoć slavnog kraljevstva". Senj i njegova zavelebitska pozadina bili su poprište i svjedoci tih tragičnih događaja, utočište i pribježište mnogih nevoljnika i prognanika. Narod "gnan od triju" koji su se na njega okomili, preslab a da bi se mogao uspješno oduprijeti nadmoćnim neprijateljima, no ipak, bio je dovoljno jak da se održi na svojem ostatku rodne grude i u okrutnim uvjetima, upirući se na svoju unutarnju snagu i vjeru. Bio je nejak, a ipak jak. No, rane i posljedice su ostale. Ode naš val.

Senj, 1660.

"Bonaca". To je tišina, bezvjetarje. More posve mirno. Nema valova. Površina je mora kao zrcalo. Vidi se na površini lagano ispupčenje, znak da je na dnu vrulja, izvor slatke vode koja se u gušćoj morskoj diže prema površini, pa ju malo izdigne. Ljeto je i sunčano. More mirno i prozirno, pa i ono ispod površine kao da lebdi u zraku. Taj mir, međutim, ne treba shvatiti kao slabost. Iz te tišine može buknuti neukrotiva sila koja sada drijema.

I doista, dođe "Nevera", žestoka i iznenadna oluja. Sada na malo prije tihom žalu sve bruji uz tutanj i grmljavinu. Munje paraju nebo, debele kapi kiše pljušte. Sve se je razularilo. Brodica (kaić) može se lako razbiti ako nije dobro osigurana. Međutim, kako je nevera neočekivano došla, tako i prođe, i kao da bi rukom pljesnuo, sve se smiri i svane divan dan.

Ivo Senjanin Ivo Senjanin oslobađa uskoka Antu
Milanovića iz turskog zarobljeništva Uskok
Kristian Kreković (1901.- 1985.), hrvatsko - peruanski slikar

"Susret" budi spomen na događaje iz uskočke prošlosti Senja. Uskoci, neprijatelji Mlećana, okružili su svojim šajkama, lakim i brzim brodicama, tešku i tromu galiju. Veslače u galiji, lancima prikovane za njihova sjedišta, naime galiote, Mlećani su kupovali kao robove na sajmovima duž dalmatinske obale. Bili su to mahom zarobljenici iz bitaka na jugu Bosne, pa prema tome momci istoga korjena kao i Uskoci, njihova braća. Uskoci su prevladali. Zauzeli galiju, oslobodili jadne galiote iz utrobe galije, pa se svi raduju i grle. Na obali, veselje se je nastavilo uz krijes i ples.

"Kolo". To je ples vila sred moćnog Velebitskog Bila. Ures toga kola je Vila Velebita. Nema nikoga, ni u gori ni u dolini, milijeg i dražeg od te vitke vile, pa ma kakva kola igrala.

Velebit (Bojinčevi kukovi), foto Mladen Žubrinić

"Na modroj buri". Vedro je. Nebo modro, ali bura se nemilosrdno ruši sa Velebita, tutnji, navaljuje, brvina. Sunce, doduše, sja, ali je hladno, vrlo hladno, a morski dim grize i izjeda i kamen. U tom bijesnom urnebesu ima veličanstvene ljepote.

"Bor". On je simbol postojanosti i čvrstine značaja ljudi senjskoga kraja. Uprokos svim nedaćama i teškoćama života (bijes ga bure bije) i kruta kamenita tla u koje korjen teško prodire (živac kamen), on stoji čvrsto ukorjenjen. Prijete neprijatelji, tare oskudica, ali on ne pomišlja nikamo otići i napustiti rodno tlo (ne mniš na ća), bez straha stoji prkosno doviknuvši "A".

"Južnjak". Zovu ga jugo, a i oštro. Kako je to nekakvo drugačije vrijeme! Tmurno je i sunce zastrto tmastim oblacima. Neka mlitavost je u zraku. Ne da ti se prihvatiti nikakva posla, odmah se znojiš. Huči vjetar u dubokom tonu. Ako to oštro (jugo) iznenada (oštro) stane, nastane bonaca ili se prevrne u buru, pa evo novog raspoloženja!

"Gromača". Pjesnikov je zavičaj uz more. Na zaravancima i padinama marne su ruke iznašale kamen po kamen na rub zemljišta. Tako su nastale one karakteristične ograde od naslaganog kamenja, gromače. To se slagalo godinama. Vjekovi su, međutim, prolazili u teškim borbama i pustošenjima, no iz svega diše sjećanje na hrabra djela u borbama i na marni rad na škrtoj zemlji, ali i spoznanje i uvjerenje da je to "moj kraj" moj zavičaj pun rajskog sjaja i slasti.

Bašćanski zaljev s Velebitom u pozadini

"Raj refula". Gdje je taj raj? čiji je to raj? U njemu i nevjera ima sjaja, a u ne-vjeri skrivena je i vjera. Misli li tu pjesnik na senjskog biskupa Gospodnetića (De Dominisa), genijalnog čovjeka koji je kolebao između vjere i nevjere da završi kao heretik? Ili mu se misao navraća na biskupa Kožičića koji je izdavao u svojoj tiskari glagoljaške knjige? Te su bile za neke ne vjera. Da su tu i prevrtljive nevere doma, u svom raju, jedva treba spomenuti. Ali to su udarci i promjene koje je taj naš kamen i naš vrt u svemu drag, a po prirodi škrt, ostajući uvijek svoj, u tijeku stoljeća pretrpio. Marulovi stihovi zvone u pjesnikovoj duši. Kad baci pogled u prošlost, pjesnik u njima nalazi suzvučje sa svojim raspoloženjima. Možda je tu i Marulićeva "Molitva suprotiva Turkom". Evo nekoliko dvanaesteraca iz te pjesme:

Svemogi Bože moj, kim svaka postaju,
odvrati jur gnjiv tvoj, ter pomiluj naju.
Ostavi zlu volju, pozri na virni puk,
gdi trpi nevolju svak čas od turskih ruk.
Luge, sela, grade popliniv s'žegoše,
muže, žene, mlade svezav povedoše.
Ubiše junake, koji se rvihu,
a ine nejake u sinžir vedihu.
Sinke porobiše od krila materam
i jošće činiše njih vašćine kćeram.
Daleć rastavljahu od draga miloga,
tih tamo prodaju, a simo inoga.

Nemaju li ovi Marulovi stihovi nekako suvremeni prizvuk? Ne živimo li i mi u turskim vremenima?

"Bura". To je niz jednosložnih prvih (a po tom i posljednjih) stihova predhodnih pjesama ciklusa BURA. To je stac|cato finale ove simfonije. Zadnji je akord utihnuo, a mi smo ostali obogaćeni pjesnikovim mislima i maštovitim slikama.

Ciklus "More" ima više intiman i subjektivan značaj. Pjesme su vrlo kratke, neposredne i dojmljive. Naročito se ističu prva pjesma "Kraj kraj mora" i posljednja "Kraj mora kraj". Pjesnik vješto koristi tri značenja riječi "kraj". U prvoj je to područje uz more, a u posljednjoj završetak pri moru. Kad pjesnik dođe do mora i tamo stane i dade si vremena da kraj mora "stoji" (boravi), u njega ulazi snaga i samosvijest, pa je to za njega "bit bog". To je bog s malim slovom da se istakne taj unutarnji doživljaj porasta moći božjeg stvora koji si posvješćuje da je slika Boga i Njemu sličan, i tako se diže prema svojemu uzoru. U posljednjoj pjesmi kad pjesnik spava "kraj mora svog" - vjerojatno je to vječni san - kad mu je završio život, on nije nebog, on je bogat i obogaćen blizinom mora. Pa ako shvatimo da se u posljednjem stihu posljednje pjesme dvije negacije - kao i u matematici - dokidaju "ne nebog", onda je i sada pjesnik onakav kakav je bio i za života.

Što ima ljepše no na terasi podno kršnog Velebita uživati odmor daleko od životnih briga, "Procul negotiis", i gledati kako valovi talasaju površinu mora. To more obasjano suncem i milovano lahorom "iskri", pa je kao živo srebro, a valovi kao srebrna rebra.

"Galeb" je ptica mora, dorasla da se bori i s vjetrom i valovima. Njegovu letu u daljinu morske pučine ništa ne smeta.

Za "Oseka u zoru" nebo gori od jutarnjeg rumenila, more se povlači, a litice izranjaju i pokazuju svoje morem nagrižene temelje; priroda se budi, sve u život kreće.

Kako je lijepa "Misao", a možda i uspomena, na besciljno i bezbrižno vrludanje u prirodi među gromačama, pa uživati u šarolikom cvijeću i griskati mirisni komorač.

Doista, u "Reminiscor" (Prisjećam se) pjesnik kaže kako ima dugotrajnih patnji kojima nije dorastao da ih svlada, nego je nastojao da ih ublaži sanjama i nadom da će minuti. No, te su sanje često završavale u razočaranju, pa je stoga pjesnik Bogu zahvalan da je konačno od Njega "san na san" isprosio i tako smirio ispaćeno srce.

Senj danas, pogled s Nehaja
(foto Mladen Žubrinić)

Misao se pjesnikova vraća u rodni Senj i na njegovu buru koja će svojim snažnim zamasima, rušeći se s Velebita, do sita se zadovoljiti otpuhujući i čisteći slomljeno i trulo.

Divna je ta bura, to zlato, prebire po "Eolovoj harfi" i svira svoju glazbu, čas oklijevajući, a onda moćno, silno, svom snagom da konačno zabruji zviždeći i cvileći, tutnjeći i urlajući oko uglova i dimnjaka, šumeći u borovim granama, ostavljajući za sobom čist zrak i pročešljan i pometen kraj. Kako se tu duša razblaži i ohrabri za novi pokušaj!

Oluja na moru, fortunal, snažno udara vjetrom, pljuskom, gromovima. Užeta broda su sad napeta, a sad olabave, vjetar ih baca amo tamo. I mi ljudi, često smo igra fortune. Sve se smuti i pomiješa, pa onda treba iznova "da capo" od početka.

I u bijesnom urnebesu ima nešto neuništivo, nešto što se ne da ugroziti. To je "Galebov" doziv s nebesa, čiji se kliktaj čuje i onda kad se čini da se sve ruši, Doista, doziv - znak života - dolazi s nebesa!

U morskom bezdanu kao i u bezdanu života, potonula su mnoga "Beskrižja", tamo su ona nepovratno nagomilana i zauvjek pohranjena, jer to more iz tame svojega bezdana ništa ne može vratiti na svijetlo dana. Ne nosimo li i mi svaki svoj bezdan u koji nepovratno tonu neke naše misli i osjećaji, uspomene i doživljaji?

Nehaj

"Nehaj", utvrda kockastog lika bdije nad Senjom. O njegovim bridovima i uglovima bura svoju glazbu svira. Kao miris tamjana časti ga vonj bora i onaj što ga vihor nosi iz borbe bure s morem. Časno je to zdanje. Podigle su ga junačke i poštene ruke Senjana da im u slučaju opasnosti i nevolje bude zadnje sigurno utočište. To je citadela od tesana kamena, tvrda i teško osvojiva. I čovjek treba izgraditi svoju unutarnju citadelu kao zadnje pribježište, ako ga snađu teške nevolje i iskušenja u životu. S njom stoji - i pada časno!

U progonstvu nema ničeg ljepšega, ničeg milijega, doli prebiranje po uspomenama na svoj rodni kraj. Kad je sumrak i zimi, a plamen se u "Kaminu..." poigrava, slike su rodnog kraja ljepše i življe. To je spomen na raj, na izgubljeni raj, u koji bi se željeli vratiti. Nema nikoga bez te čežnje i želje da se vrati u raj, koji je u djetinjstvu malo nazreo, a iz kojeg ga je život istjerao.

Kad je "Bonaca" sve se smiri. Nema ni sitnih valića koji žustro bježe po površini mora. Doklegod može oko segnuti more je smireno i glatko kao i mirna duša otvorena da poput zrcala odrazi doživljaje u smiraju i ravnoteži dajući svemu pravu mjeru.

U "Sumrak", u sate kad se tama hvata (ure škure) školji (otoci) kao da plove u novi svijet, u nove nade i maštanja. Sa školjima, zemljom, i naša je sudbina povezana. Kamo to plovimo i što nas sve čeka? što budućnost nosi nakon svega što proživljavamo?

"Nova bura" može mnogo toga pročistiti, nebo razvedriti, pa se ushitno i poletno niz goleti spušta. Puna je mladenačkog zanosa, jedva dočekavši, da krene svojim krajem tjerajući pred sobom ustajalo i dotrajalo, istrošeno i nevaljalo.

"Čuvaj se senjske bure". Šenova je napisao "Čuvaj se senjske ruke". Bila je to poruka onima koji nam dobro ne žele. Senjska bura posebno je jaka, puna snažnih udaraca, refula, koji mogu lako oboriti nesigurna i kolebljiva čovjeka. Diže valove koji su puni opasnosti, mogu satrti slabo građeni brod. Čvrstina se traži, čvrstina duše broda. Ta bura pročišćava, ona je simbol moći ovog kraja i njegovih ljudi.

"Bura" koja je sve vidjela, "stooka", u pjesniku budi čežnju da i njegov pogled (žeđa mojih vjeđa) prodre u dubine zbivanja i duše, pa da se pred njim prostru prošli dani i dogođaji njegova života. Možda je to bilo onda kad se je vratio u svoj obnovljeni dom, pošto je u Vrbniku na otoku Krku sproveo svog bečkog prijatelja Ivana Vitezvića, popa glagoljaša i lektora na Odjelu za slavistiku bečkog sveučilišta. Pa što je naravnije od želje da se u takvoj prigodi čovjek ne osvrne na svoj život?

Malo je postojanih stvari, malo je tvrdih uporišta, zato se treba diviti malenoj, čvrstoj klisuri "Zec" što viri iz mora pred strmom i stjenovitom obalom Krka. "Zec" je primjer da i maleni mogu odoljevati velikima, a i snažnim udarcima valova života. Čist je to goli kamen, izjeden morem, bez travke i bez slobodnog kamenčića, sam, jedan a neoboriv, ponosan i prkosan, premda samo maleni Zec. Nije snaga u materijalnoj veličini, ona ima dublje korjene koji su ispod površine i koje površni i površinski pogled ne hvata. Kako inače razumjeti da su toliki, često neznatni ljudi, sačuvali svoju poštenu dušu, premda su ih trle velike nevolje?

Pjesnik se "po stoti put" u svojim mislima vraća na "More". Kad sklopi oko, da li samo trenutno ili na kraju, konačno, opijen je ljepotom tog "mora svog". To je more temeljna sastavnica života njegove duše. Ono mu daje slast života i želju da se od njega ne dijeli. Ta, u jeseni je svojeg življenja, pa što je naravnije nego da misli postanu šire, da se oslobađaju nebitnog i neznatnog, da se kreću prema iskonu. Blizu smo kraju, pa je na mjestu da se pogled upre u beskraj.

Tu je sada "Ispovjest". Dok je pjesnik u svojim mislima prolazio kroz život i uspomene, pokušavao je dozvati u pamet slike i događaje prošlosti da ih vrednuje i ocijeni. To čovjek može samo nepotpuno i nesavršeno uza svo nastojanje i dobru volju, a sve je to prisutno u cjelini i bez ostaka sveznajućem Bogu. Zato je utješna spoznaja da se je Bogu sve reklo, koliko god su slabe ljudske sile mogle. Pjesnik je svjestan da nakon dugih ramišljanja već ne može dublje i dalje. Što pjesniku njegovo neznanje i zaborav nisu dali da se Bogu potpuno otvori, nadopunit će milosrdni Bog svojim sveznanjem.

Tako se je pjesnik u hodu kroz svoj život i svojim krajem približio svojoj posljednjoj pjesmi "Kraj mora kraj" u kojoj izriče i svoju želju gdje da mu bude kraj i da počiva uz svoje more.

Senj nekada

Ove su Bilješke nastale kad sam Brankove pjesme ponovno čitao u siječnju 1993. One su odraz mojih tadanjih raspoloženja i razumijevanja tih pjesama. Bilo mi je lijepo, kao da vidim svoga dragog prijatelja u razgovoru samnom. Slušao sam njegov smireni ton plemenitih misli i osjećaja. Mislim da mi je mnoga od tih misli duboko sjela u dušu. Možda je to nagrada za onaj trud i vrijeme što sam ga tom čitanju posvetio. Želim čitateljima da na svoj način čitaju Brankove pjesme i da pri tom nađu obilje zadovoljstva i užitka uz želju da svojom maštom dopune pjesnikove slike i misli.

Na kraju želim kazati još par riječi o naslovu što ga je Branko stavio na početak ispred ova dva ciklusa Bura i More. Taj naslov glasi "Kraj refula". Imajući na umu pjesnikovu sklonost da se poigrava riječima s više značenja, a i takvima koje kao dio sadrže neku drugu riječ (napr. s goropadne - gore padne, ... ili ovo: ...visimo... i simo... Fortissimo....) promatrajmo riječ "kraj".

Značenje te riječi može biti "područje" i "svršetak". Dalje u njoj je skrivena riječ "raj". Kako da ju shvatimo? Koje od ovih značenja da odaberemo? Za značenje "područje" kao da govore pjesme "Gromača", "Raj refula", a tu je i prizvuk uključene riječi "raj". U neveri udarci su refula prisutni. Oni mogu značiti i udarce sudbine koji, međutim, ne mogu umanjiti ljubav prema tom našem kraju, tom raju, koji je "naš kam, naš vrt, drag nam...". Ako pjesnik smatra svoje pjesme refulima, jer u njima riječi kao da padaju i udaraju, iznenadno i neočekivano, onda i značenje i "završetak" za riječ "kraj" dolazi u obzir. Sjetimo se samo prve i posljednje pjesme u ciklusu "More". Možda se tu pjesnik, svjesno ili nesvjesno, oprašta - ili možda - samo pomišlja na svoj odlazak.

Ima tu i jedna koincidencija, tiče se riječi "reful". Rekla mi je gospođa Vera Brainović, znanica Brankova, da je to bio njegov nadimak koji je "zaradio" svojim načinom razgovora.

Bilo kako bilo, smatrajmo naslov "Kraj refula" sraslacem svih ovih značenja, pa se on prikazuje sad ovako, sad onako, kao kristal obasjan suncem kad ga okrećući ogledamo, pa bljesne sad ovom, sad onom bojom. Odaberimo si u nekom času ono značenje pjesnikovih riječi koje nam najbolje pristaje uz trenutne misli i raspoloženje. Možda ćemo tako doći najbliže pjesnikovoj poruci i nakani. Ako uz odabrano temeljno značenje neke riječi pomišljamo i na njezina druga značenja, onda prizvuk tih značenja oslobađa riječ i čini ju lepršavo slobodnom izazivajući u našoj mašti nove i neočekivane asocijacije. Tada čitanje pjesama nije samo pasivno primanje nego postaje kreativno sudjelovanje s pjesnikom. Kako je lijepo tako komunicirati s poštenim i plemenitim čovjekom kao što je bio Branko Benzia.


Branko Benzia: Kraj refula, Senia, Društvo Senjana i prijatelja Senja u Rijeci, Rijeka 1995. (s pogovorom Vatroslava Lopašića pod naslovom Od smrti ne strt), tekst glagoljicom Jadranka Ostić, ISBN 953-96449-0-9. Izdavač je objavio i lijepi popratni album sa stihovima Branka Benzie kaligrafski pisanim glagoljičnim pismom.


Vatroslav Lopašić


Branko Benzia: Kraj refula (glagoljicom)

August Šenoa: Čuvaj se senjske ruke (glagoljicom)



Mala enciklopedija hrvatske glagoljice

Croatia - Overview of Its History, Culture and Science

Priredio Darko Žubrinić svibnja 2004.