Velikani hrvatske znanostiProf.dr. Vojislav BegoKada se osvrnem unazad na godine koje su prošle, tada će mi 1996. ostati u pamćenju po razgovorima koje sam vodio s velikanima naše znanstvene povijesti. Ponosan sam što sam imao mogućnost razgovarati s velikim profesorima i akademicima Tomom Bosancem, Vojislavom Begom, Zlatkom Plenkovićem i Zvonkom Sirotićem i zabilježiti jedan važan dio povijesti razvoja elektrotehnike. Mislim da su svi ti razgovori (osim razgovora sa profesorom Sirotićem) bili zadnji objavljeni razgovori s njima. Kada ponovno čitam te 16 godina stare intervjue još više se divim tim velikim ljudima.
Razgovarajući jednom 1996. s kolegama iz Končarevih tvornica transformatora u Jankomiru pohvalili su mi se svojim novim, originalnim, kombiniranim transformatorom. Ali su posebno istakli da je važna komponenta njihovog rješenja “dijete” prof. dr. Vojislava Bege iz 1962. godine. Razvoj je dugogodišnja štafeta znanja, truda i rada niza generacija. Nekada davno Newton je otklanjajući pretjeranu hvalu zbog svojih znanstvenih dostignuća rekao: “Stajao sam na ramenima divova”. I kolege iz transformatora znaju da su mogli dostići značajne rezultate, jer su stajali na ramenima značajnih ljudi koji su radili prije njih. Taj kontinuitet je snaga jednog poduzeća. Jedan kolega me je kritizirao i rekao da trebam titulirati prof. Begu i prof. Bosanca titulom akademik. Ja sam svjestan toga, ali gospoda Bego i Bosanac su za nas sve uvijek bili naši profesori, koji su nas naučili elektrotehniku. Kada kažemo profesor, to znači mnogo, ima jednu emocionalnu komponentu dubokog poštovanja. Gospodin Marijan Škrobot koji je sa svojim sinovima Milanom i Darkom (svi bivši končarevci), imao informatičku tvrtku Times i nakon gotovo trideset godina, te 1996. godine rado se sjećao suradnje s profesorom Begom: „Profesor je izuzetan čovjek, uvijek smiren i staložen. Od njega sam puno naučio. Posebno je bio raspoložen, kada je trebalo riješiti neki problem. Problemi su ga privlačili i veselili, a izrazito je cijenio ljude s inicijativom.” U ovo turbulentno vrijeme, u kome se mnoge dosadašnje vrijednosti gube, a nove nisu postavljene, ja cijenim velike ljude kao što je bio prof. Bego, ljude stvaratelje, koji stoje smireno i uspravno i koji svoje rezultate i znanje ostavljaju generacijama iza sebe. S profesorom Begom sam razgovarao na fakultetu, u lipnju 1996. godine. Profesor je govorio smireno, sa sjetom se sjećajući godina koje su prošle u kojima je zajedno s ostalim profesorima gradio KONČAR, hrvatsku elektrostrojogradnju, ali i hrvatsku i svjetsku znanost. I on, kao i ostali profesori iz njegove generacije, s velikim poštovanjem se sjećao prof. Antona Dolenca koji je prije Drugog svjetskog rata bio upravitelj proizvodnje u zagrebačkom Siemensu, veliki inovator, a poslije veliki sveučilišni profesor. Profesor Bego je ispričao svoju priču: „Rođen
sam u Splitu 1923. Moj otac je Marin Bego, odvjetnik i
književnik. Uvijek mi je govorio: 'Nemoj nikada suditi ljudima, to je
Božji posao.' On je bio klasičar, pa sam i ja išao u
splitsku
klasičnu gimnaziju. Dobio sam lijepu opću naobrazbu. U gimnaziji smo
razgovarali o planskoj i o tržišnoj privredi, djelima Adama
Smitha. To me je privlačilo, ali u 8. razredu sam zaključio da je prava
budućnost u tehnici. I tada sam uzeo knjige iz matematike za svih 8
razreda i prošao sve od početka do kraja. Kada sam
došao
na studij, nisam imao problema. Za vrijeme rata otac se odlučio da
dođemo u Zagreb. Bili smo bez stana i stvarno smo teško
živjeli.
Praksa u Siemensu Nakon
druge godine fakulteta, 1943. na praksu sam išao u
Siemens, malo, lijepo poduzeće, na Trešnjevci. Imali su
namataonicu,
montažu, strojnu obradu, ispitnu stanicu, oko 70 ljudi. Imali su i
restoran, bazen i tenis igralište. Dođem prvi dan u
restoran, a
tamo stolovi, kelner, bijeli stolnjak, inženjeri, pa neke curice iz
srednje škole na praksi. Bio sam impresioniran.
Najprije
sam išao u namataonu, a poslije u Ispitnu stanicu kod Jože
Rukavine. Interesantan čovjek s malo škole, talentiran,
bistar,
poslije je odigrao veliku ulogu u ispitivanjima. Meni je praksa puno
značila, odnos starijih inženjera prema nama bio je korektan,
mogli smo dolaziti navečer, kupali smo se.
Dolenc
je bio atraktivan. Ujutro ga nisi vidio, ali navečer bi
došao ispitivati svoje stvari.
Posel mi stoji Dolenc
je razvijao samouzbudni generator, mi smo gledali
kako se
to radi. Jednom je Bosanac snimao neki oscilogram, ja sam mu pomagao i
evo Dolenca. Dolenc je to pohvalio:
„Dobro
je to, ali daj ti
to
popodne, posel mi stoji.“ On je imao osjećaj odgovornosti za
ljude kojima je trebalo osigurati plaću i zato uvijek kada
nešto
istražujem uvijek se sjetim njegovog “posel mi
stoji “.
I na kraju završi ta praksa Najednom
zove me Erika, tajnica od Dolenca, da dođem i ona mi daje
kuvertu, a tamo plaća veća, nego što ju je imao moj stari u
to
vrijeme.
A moj kolega koji je bio sa mnom, pravi fakin, često je zbrisao s posla, nije dobio ništa. Erika je bila lijepa, dolazila je na bazen, gimnasticirala, mi smo je gledali. (Poslije joj je Dolenc zabranio da dolazi u tvornicu). Na fakultetu sam u međuvremenu bio demonstrator kod Hegedušića. On je tada dopremio na fakultet automatsku telefonsku centralu sa sto brojeva, najmoderniju, oscilatore, mostove. Dobili smo ključeve od laboratorija i cijeli smo dan nešto prčkali, mjerili, tako da sam zavolio tu dojavnu tehniku. Dolazak u KONČAR, Šafarik, Bora Petrov Šafarik Jedanput
idem ja po nasipu i prolazim uz KONČAR, uz zgradu u kojoj je
stanovao Dolenc. Bilo je ljeto, otvoreni prozori, zamiriše
neka
svinjska pečenka. I tada mi pristupi jedan čovjek, neobrijan,
mršav i počne psovati Dolenca, pa da je to pečenje mojoj
djeci,
imam četvero djece. Ja sam znao profesora i čudim se: „Ovaj
bi mu
radi toga pečenja svašta napravio“. Tada
završi
rat, ja sam već bio asistent na fakultetu, ali meni dođe Jura
Škreb i zove me u KONČAR: „Dođi, dočekat će te
personalac
na porti, pa se ti s njim dogovori”. Ja sam osjećao da mi to
leži
i pristanem. Dođem na portu, a personalac je onaj čovjek koji je tada
psovao Dolenca. On me odvede na radno mjesto i ja počnem raditi, kad
čujem da smo dobili novog direktora, Šafarika. A to je taj.
Mislim si, to neće biti dobro, on to pečenje neće zaboraviti. Međutim,
on je zatražio da Dolenc bude tehnički direktor i bio prema njemu vrlo
korektan. Ta preobrazba Šafarika ostala mi je u divnoj
uspomeni.
Prvi dan Buchberger mi je rekao: “To je tvoj stol, tu ćeš sjediti, s lijeve strane telefon, kada zoveš predstaviš se. Tu ti je kutija za ulaz, a s druge strane izlaz dopisa. Ovdje ti je ladica, tu imaš skladišnu listu, tu su svi materijali i cijene. Izabereš cijenu, izračunaš i ne smiješ probiti dozvoljeni fond. I stvarno sve je to štimalo. Jedna curica je dolazila, uzimala i donosila poštu i ažurirala dokumente u ladicama. Nije prošlo godinu dana, nema više curice, malo pomalo nestalo skladišne liste, nakon toga otiđem na skladište i tražim sam. Tu sam vidio kako su se neke stvari, koje su kod Siemensa štimale kao sustav, pokvarile i nestale. Bora Petrov, val hapšenja i otkaza Godine
1947. nastala neka uzbuna, smijenili Šafarika i dođe
novi
direktor, Bora Petrov. Prvi je dan uhapšeno 49 končarevaca i
300
otkaza. Premjestili su Plohla u Svetozarevo i uhapsili Juru
Škreba. Odveden je na saslušavanje i tamo je, po
njihovoj
verziji, skočio kroz prozor.
Poslije se Petrov promijenio.To su bili mladi ljudi kojima je netko uvalio tu dužnost za koju nisu bili zreli i navalili s katastrofalnim potezima. Bilo je mnogo i nerazumnih stvari, bilo je primitivaca, kakav je u početku bio Bora Petrov. Sjećam se kakve su probleme stvarali za Božić. No, nije čovjek konstanta, promijeni se, mnogima je kasnije Bora Petrov ostao u dobroj uspomeni, jer je bio veseljak. Mnogo inženjera Ipak
možemo reći da je u vrijeme tog rigidnog komunizma tehnički kadar
bio vrednovan. To je bio odnos komesarski. Znalo se, što je
bilo
korisno za zemlju i pustili su nas raditi. Treba spomenuti,
što
je jako važno, da je bilo jako puno inženjera - Leskovar, Plenković,
Bosanac, Šinkovec, Plavec, Jurjević. U Končar su dovučeni
gotovo
svi aktivni inženjeri iz Zagreba, bilo je puno zarobljenika, koji su tu
ostali, a Dolenc je imao izvrsne veze u svijetu i dovukao je 1947.- 48,
oko četrdeset njemačkih inženjera. Odlučujuću ulogu među njima imali su
Vitman i Pancakijević. To je bila jaka ekipa, ti su svi
završili
vani, mi smo tada pratili zbivanja u svijetu. Čudim se, mala tvornica,
a imala je takve ljude.
Končar je imao već oko 3.000 ljudi. Rastao je i nasilno. Znam da je personalac dobio zadatak da dovede toliko i toliko radnika, pa je išao kamionom po Zagorju, skupio seljakinje, posjeo ih na klupe i rekao: „Evo vam ih.” Prvi telefon Prvi
moj posao bio je
na telefoniji, mjerenje koercitivne
sile na vrlo malim magnetićima. Htjelo se ići na proizvodnju releja i
centrala, a nije se znalo koji je to materijal. Vladalo je uvjerenje da
bi to mogao biti permaloj. Bio je veliki problem kako napraviti tu
leguru. Kod ispitivan ja dobivam veliko rasipanje rezultata. Tada sam
uveo nul metodu s pomičnim svitkom i na osnovi koercitivnosti ustanovim
da je to obično željezo. Što je sada to? Zamolim prijatelja
na
kemijskom fakultetu da mi to analizira. Očekivao sam nestrpljivo da
čujem rezultat i bio neobično sretan, kada je rekao da je to obično
željezo. To me je porivuklo. Svaki čas se nešto istraživalo.
Zatim sam dobio da projektiram povratne osigurače za poštu.
To
je bio prvi naš proizvod. Tada je 1946. napravljen prvi
induktorski telefon. Danas ga još možete naći na željeznici.
Jaka je ekipa radila na tome. Veliki problem su bili alati. Za taj mali
induktorski telefon trebalo je 800 alata.
Alatnicu
je vodio Joris, strojarski inženjer, koji je došao
iz
Njemačke. Poslije otišao u Kanadu.Tu su bili Buchberger,
Rebec,
mnogi majstori. Krenula je serija 500 komada mjesečno. Kundić je bio
šef radionice, Jurjević šef konstrukcijskog
ureda.
Proizvodnja je prohodala za godinu dana.Tada se prešlo na
projektiranje telefona s automatskim biranjem, napravili smo model,
alate, bilo je mnogo kompliciranih dijelova, kemičar Doljak i ja
napravili smo ugljenu prašinu za mikrofone. Tada sam dobio
nalog
da napravimo mikrofon. Mučili smo se pola godine s tim i
našli
smo rješenje. Morao sam pronaći metodu mjerenja za mjerenje
apsolutnog pritiska zraka kod govora. Kad se to razmahalo, 1947., nakon
toliko uloženog truda došao je nalog od Kidriča da to ide s
ljudima, nacrtima, strojevima i alatima u Kranj. I tako je telefonija
nestala. Otišlo je dosta ljudi. Neki su se izvukli i ostali
u
KONČARU, a neki su otišli na poštu. I od te grupe
je
nastala Nikola Tesla.
Izgradnja ispitnih stanica Mene
su tada, 1947. prebacili u ispitne stanice. Rekli su, mi ćemo
graditi motore, generatore, transformatore i trebamo ispitne stanice.
Nalog mi je dao Plenković (Zlatko Plenković). Tako sam ja sa
slabostrujaške telefonije prebačen na napone i do 1.000.000
V.
To je bio strašan zadatak. Snalazili smo se svakako. Dolenc
je
dovukao iz Njemačke nacrte od Siemensa, a Jakovlić, okretan i spretan
inženjer, dosta je putovao po Evropi i u detalje je opisivao
sve
što je vidio. Tada je Jakovlić sklopio ugovor s Haefelyem,
Švicarska i kupio udarni generator od 500 KV. Ja sam trebao
ići
na preuzimanje. Predviđeno je putovanje od dva mjeseca. Tada se uopće
nije putovalo. Morao sam ići na razgovor u Udbu da bih dobio
pasoš. To je bilo 1948., moje prvo putovanje u inozemstvo. U
početku u vlaku sve puno, ljudi vise na sve strane, a kako smo se
približavali granici, bilo je sve manje ljudi i na kraju sam ja sam
prešao u vlaku granicu. To su bila dva mjeseca divne prakse.
U
konzulatu sam upoznao prof. Žepića koji je kupovao opremu za Vinodolsku
centralu. Predstavljao me je za asistenta i dobio sam pristup u cijelu
švicarsku elektroindustriju. Obišao sam sve,
pokupio
podatke i mogao sam se bez većeg straha upustiti u projektiranje
ispitnih stanica, iako nismo imali jasnu sliku što ćemo
raditi,
koje snage, koje napone.
Prva ispitna stanica Prva
je bila ispitna stanica transformatora u hali A sa 16 polja, sa
regulacionim transformatorom i ostalom opremom, plus jedan mali
Haefelyev visokonaponski laboratorij od 500 KV, i ispitni transformator
od 160 KV. Nakon toga su došle ispitne stanice malih
motora,
aparata i velika ispitna stanica u D i E hali s vertiklanim i
horizontalnim vitlaonicama.
Kako smo dobivali strojeve Končar
nije kupovao strojeve vani, već je nastao sakupljanjem opreme po
Zagrebu i iz reparacija. Nešto je bilo skupljano i od
obrtnika,
kojima je bila nacionalizirana imovina i strojevi. Puno strojeva smo
dobili s broda REX, čuvenog talijanskog broda koji je osvojio plavu
vrpcu i bio je potopljen pred Trstom. Dočepali smo se njegovih motora,
generatora, pa ostalih strojeva s reparacija. Toga je trebalo gomila.
Praktički ništa nije vani kupljeno. Rasklopne ploče, birači,
konektori i ostalo napravljene su po mojim nacrtima.
Sustav kontrole Prvi mjerni instrument Plenković
mi je dao zadatak da napravim napravu za dizanje i
spuštanje gornjeg dijela uređaja za mjerenje broja zavoja.
Međutim ja sam zaključio da to nije dobro rješenje, pa sam
napravio novi uređaj i za četiri dana to radi. Nakon mjesec dana mi
Plenković kaže: „Pa ti nisi ništa napravio, onu
jezgru
nisi ni dirnuo”. Ja mu pokažem novi
uređaj koji
funkcionira. On je odjurio dolje da to vidi. Bio je sav sretan. To je
moj prvi posao u ispitnim stanicama. To je funkcioniralo godinama i
Dolenc je vodio studente da to vide. Do tog uređaja gotovo svaki je
transformator imao grešku. Kod brojanja zavoja radnici su
griješili. To je bila katastrofa. Kada se pojavio taj
uređaj,
nema grešaka. Tih napravica je bilo puno, pa uređaj za
mjerenje
omjera prijenosa, pa mjerenje pogrešaka strujnih i naponskih
transformatora, to još danas radi. Kada sam došao
u
ispitnu stanicu, bilo nas je osam. Joža Rukavina, dva Nijemca
zarobljenika i još troje ljudi. Poslije je dodana ulazna
kontrola, laboratorij za materijale, tehnološki laboratorij,
pa
je sve naraslo na 400-500 ljudi. U početku su bili i Doljak, Moravec,
Špoljarić. Moravec je bio asistent i pomoćnik Lončaru. Nije
nikada diplomirao, ali je bio izvrstan, vodio je elektrolaboratorij
perfektno. Osnovali smo skupa 1947. izvrsnu baždarnicu.
Baždarnica To
je bilo jako važno. Baždarnica je bila jako dobro opremljena i bila
je vlasnik svih instrumenata u KONČARU koje je davala ispitnim
stanicama na revers. Svake godine su instrumente povlačili na
baždarenje i vraćali natrag. Specijalne skupe instrumente posuđivali su
u više ispitnih stanica, što sada nije moguće.
Time je
smanjen broj skupih instrumenata. To je odlično štimalo.
Sustav „ISO 9000“ u 1957. Zbog
toga, jer smo imali izvrsne veze sa Siemensom i s inozemstvom,
imali smo moderno organiziranu kontrolu. Imali smo pravo osiguranje
kvalitete. Kada smo trebali raditi za brodarstvo, došli su
predstavnici Biro Veritasa i Loyd Registra i nisu imali primjedbe na
našu kontrolu. Njihova pitanja su bila pitanja iz
sadašnjeg sustava ISO 9000. Ja garantiram da niti
jedan
Končarev proizvod nije izašao, a da nije bio korektno
ispitan.
Pratili smo kvalitetu u pogonu, zanimalo nas je što kažu
mušterije. Kvaliteta naših strojeva bila je bolja
od
inozemne konkurencije. Nismo toliko pazili na vanjski izgled, ali smo
pazili na kvalitetu.
Dokumentacija i standardi Nekada
je dokumentacija bila na europskoj razini. Prvo što
smo
imali bio je VDE, jedan jedini primjerak propisa za ispitivanje. Nakon
toga smo radili formulare gdje je sve bilo precizno definirano,
što i kako treba mjeriti. Slavoljub Kani je vodio
standardizaciju. VDE je bio kao sveto pismo, prevodili smo ih i
pretvarali u tvorničke standarde vrlo sistematski.To je bio sustav koji
je u to vrijeme dobro funkcionirao.
Kvarovi i greške HE Vrle Ipak
u radu nastaju i kvarovi. Pamtim dva velika kvara. Godine 1954.
vitlali smo rotor generatora za HE Vrle [HE Vrla, jugo-istočna Srbija,
kod granice s Bugarskom; D.Ž.]. Ja sam prisustvovao svakom
vitlanju. Baš sam se vratio iz Švicarske i pred
večer sam
došao u tvornicu. Već iz daleka sam čuo veliku buku, zvuk
vitlanja i najednom grobna tišina. Skamenio sam se, raspao
se
generator. Odmah smo javili direktoru, došla je milicija i
to.
Šteta je bila velika. Osnovane su interna i državna
komisija.
Bilo je više teorija, napravili smo mnogo proba i ustanovilo
se
stvarno da je bila greška u materijalu, kovanom čeliku.
Proizvođač materijala Bochum Verain je platio štetu.To je
jedini
generator koji se razletio.
Brodski motori Koncem
1958. dogodilo se ono, čega sam se jako bojao, da ćemo mi
nešto uredno ispitati prema narudžbi, a da će narudžba biti
kriva. U narudžbi nije navedeno i konstruktori nisu znali da ta brodska
vitla imaju toliko uklapanja. Motori su prošli ispitnu
stanicu,
a trebalo je ispitivati drugim režimom. Bilo je ljeto i ja sam slučajno
išao u Rijeku, u Vulkan i tamo vidim električara kako
uključuje
i isključuje naše motore. Ja mu kažem:
„Vi ste ludi,
to se ne radi tako, uništit ćete motore.” Pa mi
tako
radimo, kaže mi on. Otišao sam njegovom šefu,
kažem mu da
će ovaj čovjek uništiti sve motore. On mi kaže, to radi na
vitlu, s njima se radi u lukama, gdje nema dizalice. Ja sam problijedio
i doživio šok. Vratio se u Končar i rekao Milošu
Sirotiću: „Nastradali smo. To će biti najveća
greška u
Končarevoj povijesti.” I to je tako bilo. Šteta je
bila
jako velika. Bilo je mnogo motora na brodovima po cijelom
svijetu. Slali smo ljude po svijetu da to popravljaju,
poboljšavali smo ventilaciju, ugrađivali mjerače
temperature.
Drugih problema nije bilo i to je najbolja slika naše
kvalitete.
Mariborski otok Mariborski
otok, napravljen je u užasno
kratko vrijeme i danas radi.
Bilo je i grešaka, ali se brzo popravljalo. Pamtim jedan
slučaj.
Na osovinu smo navlačili rotor, ja sam dobio zadatak da ga strujno
zagrijem, da lakše uđe. Mi smo to završili
navečer i
otišli spavati i najednom u četiri u jutro lupa Dolenc svima
na
vrata i viče: „Fulali smo”. Jedan Švaba
je
signalizirao da smo kod grijanja prstena sigurno izobličiti svornike.
Išli smo dolje gledati, izvadili smo svornik i stvarno je
urezano oko 4 mm. To moramo popraviti, napraviti nove svornike i
proširiti rupe na licu mjesta. Trebalo je
“rajbati”
par milimetara na dužini od metar. Trebalo je angažirati svu zagrebačku
strojarsku industriju da napravi “bolcne”. U
Zagrebu je
nastala panika, milicija je dolazila u kuće i odvodila ljude na
“rajbanje”. Za par dana su proširene
rupe i
napravljeni novi svornici. To je bila jedina pogreška, koja
je
tada nastala.
Institut U
to vrijeme,1960-tih, su došle olakšice za
znanstveno
istraživački rad. Iskra je cijeli konstrukcijski ured i kontrolu
prebacila na taj razvojni dio i smanjila porez. Mi smo to malo
ozbiljnije shvatili, papskije od pape, išli smo mijenjati
organizaciju. Mogli smo to više ili manje centralizirati. I
jedno i drugo ima prednosti. Međutim, Marković [Ante Marković] je
zastupao
stajalište centralizacije, jer mi ćemo imati puno tvornica u
Vojvodini, Makedoniji i čime ćemo ih zadržati, ako oni razviju svoje
projektne urede. Pod tim dojmom je dobar dio znanstveno istraživačkog
rada centraliziran. Imam osjećaj da smo kod toga pretjerali, jer
postoji problem predaje rješenja iz instituta u tvornicu,
sukoba, nepovjerenja, odbojnosti. To nije lako uskladiti. Ja sam vodio
institut u prelaznoj fazi formiranja, jer je Plenković
otišao na
specijalizaciju u BBC.
Odlazak iz Končara Iz
KONČARA sam otišao 1960. Ima nekoliko razloga za to.
Počeo
sam u ispitnim stanicama, sve sam ih projektirao, u velikoj mjeri sam,
o tome sam sve znao, a to je počelo rasti, odlaziti van Zagreba i
osjetio sam da svoje znanje ne mogu efikasno primijeniti, da
više ne mogu voditi poslove na svoj način. Drugi je,
što
me je Dolenc stalno vukao na fakultet. Najprije sam honorarno počeo
zamjenjivati Lončara, a kad je Lončar otišao u penziju
preuzeo
sam mjerenja. Treći razlog je bio sukob s glavnim personalcem. Nije
potrebno spominjati imena, sada to više nema smisla.
Personalac
je odlučio da treba planirati kadrove za rukovođenje i
imenovao
komisiju koja će to raditi. U toj komisiji ja nisam bio. Jednom dođe
Plenković k meni i pita me: „Da li je istina da je tvoj otac
za
NDH bio šef policije u Šibeniku i da su ga
objesili“. Ja sam rekao : “Pa jesi ti lud, pa
znaš
ga, on je živ, sada sjedi u Kazališnoj kavani.”
Personalac
je rekao da si ti izvrstan inženjer, ali da se ne možeš
politički angažirati, jer te prati sudbina oca koji je
pogriješio. Mene je to užasno pogodilo, volio sam oca, on je
književnik, kakva policija, nikad u životu to nije bio. To je za mene
bio jaki udarac, nakon toliko godina rada, užas jedan. Jako sam se
razbjesnio, uzeo sam telefon i rekao personalcu one riječi
koje
inače ne koristim. Kad sam mu to rekao, napravio je istragu, tko je to
meni izdao. To me još više razbjesnilo. Zato
ističem
Šafarika, koji mi je ostao u lijepoj uspomeni. On je kao
radnik
možda zavidio Dolencu koji je bolje živio od njega, ali kada je
došao na funkciju, proradila je neka savjest. To je
strašna razlika.
Dekani ETF-a od 1956. do 1982. Stoje Vojislav Bego, Radenko Wolf, Ante Šantić, Uroš Peruško, Vladimir Matković, Vladimir Muljević, Hrvoje Požar, Zvonimir Sirotić. Sjede Vatroslav Lopašić, Danilo Blanuša, Berislav Jurković, Anton Dolenc (nedostaju Božidar Stefanini i Zlatko Smrkić). Fakultet-nekad i sad Nekada
smo puno ljudi dobivali pozivom. Dolenc me zvao pet puta. Sada
imamo mnogo asistenata, napreduju na faksu i vrše pritisak
na
napredovanje i ne može nitko doći izvana. Postavili su uvjete i
kriterije koji eliminiraju dobre stručnjake iz prakse. Tu bi trebalo
nešto napraviti.
Znanstveni podvig - Vaga za naboje U
fizici postoji problem koji se rješava već 150 godina. Ako
želimo univerzalni sistem jedinica, tada bi jedinice sile, snage,
radnje, morale biti iste u mehanici i elektrotehnici. Budući da je
amper osnovna jedinica, tada se volt ne može više samostalno
definirati, jer voltamper je snaga, što imate i u mehanici.
Trebate napraviti neke pokuse da to povežete. Ja sam uveo neke trikove
da se to riješi, trebala je posebna oprema, napravili smo je
u
KONČARU i tada smo mi 1980. ustanovili da jedinica napona
griješi za 8 milijuntinki. To su vrhunska mjerenja
maksimalne
točnosti. I druga mjerenje su to potvrdila pa je od 1990. godine u
svijetu jedinica za napon promijenjena za 8 milijuntinki. To je za
našu zemlju, koja nema niti tradiciju niti opremu, niti
dovoljno
ljudi, velika stvar, veliko znanstveno dostignuće.
Opsežan znanstveni rad akademika Vojislava Bege, koji obasiže 166 str. Ljubaznošću g. Stjepane Bobete, laboranta na Zavodu za mjerenja i osnove elektrotehnike. Prilažemo sažetak tog rada: Profesor Vojislav Bego i Krunomir Dvorski [PDF] razgovaraju o hidrauličkom sustavu za upravljanje "Naponske vage". Kao
rezultat toga mogu se pohvaliti da imam prijatelje po svijetu koji
mi poklanjaju instrumente i etalone. Hrvatskoj fale etaloni,
mi
kao država moramo imati osnovne etalone kojima možemo provjeravati
mjerenje. To je sada naš veliki zadatak i tu nam moja veza s
Njemačkom i Amerikom, njihovim nacionalnim institutima, može mnogo
pomoći. Moj sadašnji zadatak kojim se bavim je
uspostavljanje
metrološke osnove u Hrvatskoj. Mislim, ako budemo pametni,
moći
ćemo se dočepati visokog nivoa. Nešto ćemo sami napraviti, a
nešto ćemo dobiti. Veliki mi je problem,
što nam
najbolji ljudi odlaze, par dobrih ljudi sam izgubio.
Optimizam Gledam
oko sebe sve je živo, nešto se stalno događa,
otvaraju se
trgovine, radionice, servisi, pekare, ono što nama prije
nije
štimalo, mi nismo imali dobru trgovinu. Tržna privreda bez
dobre
trgovine ide u kaos. I sada se to rješava. Ja sam optimista.
Mr.sc. Marijan Ožanić, Zagreb, lipnja 2012. Znamenita Begina naponska vaga, fotografirao g. Stjepan Bobeta, laborant na Zavodu za mjerenja i osnove elektrotehnike. Zahvaljujemo dipl.ing. Ivici Kunštu na fotografiji i prof.dr. Romanu Malariću na posredovanju. D.Ž. Izvori
Marijan Ožanić: Velikani hrvatske znanosti Najljepše zahvaljujem Mr.sc. Marijanu Ožaniću na poslanom prilogu. D.Ž. Kao ilustracija lika prof. Lopašića neka posluži i završni dio njegove rođendanske čestitke upućene godine 1998. akademiku Vojislavu Begi, znamenitom po svojoj međunarodno priznatoj naponskoj vagi. Čestitka je objavljena u Mjeriteljskom vjesniku, Glasilu Hrvatskoga mjeriteljskog društva u broju 1-2, rujna 2000., nakon smrti profesora Bege: ... Do sada sam iznio nekoliko svojih misli o mom dragom prijatelju akademiku prof. dr. sc. Vojislavu Begi kao djelatniku našega fakulteta i znanstvenom radniku. Međutim, ono što se je mene najviše dojmilo, to je visoka kultura i humanost mojeg toliko mi dragog Voje. Njegova klasična naobrazba bila je valjan temelj ne samo za znanstveni rad, nego i za Vojin odnos prema tom radu koji je primjer idealističke nesebičnosti i maksimalne požrtvovnosti. Njega pri tome ne vodi nikakva materijalna probit; važni su mu znanstveni rezultati. Tu dolazi do izražaja Vojin odnos prema suradnicima koji poprimaju idealizam i požrtvovnost svojega profesora i vođe. Tako u skladu uspijeva ne samo znanstveni projekt nego i sklad i harmonija međuljudskih odnosa. Želim Voji dobro zdravlje i dug život, te da mu njegova plemenita nastojanja budu okrunjena punim uspjehom i priznanjem. Od srca pozdravljam sve sudionike ove svečanosti. Vaš odani Vam Izvor Mjeriteljski vjesnik, Glasilo Hrvatskoga mjeriteljskog društva, broj 1-2, rujna 2000., sadrži mnogo više podataka o akademiku Vojislavu Begi. Taj je broj u cjelosti posvećen njegovoj uspomeni. Na str. 3051, u osvrtu prof.dr. Josipa Butorca, čitamo sljedeće: "U svojim mladim danima profesionalno se bavio plivanjem i vaterpolom te amaterskim veslanjem." History of Croatian Science Croatia - Overview of Its History, Culture and Science |