Prof.dr. Tomo Bosanac

čovjek koji je projektirao najveći generator na svijetu*

Tomo Bosanac, rođen 15.05.1918. u Bjelovaru, umro 12.08.2003. u Zagrebu, akademik, doktor znanosti.

Portret profesora Tome Bosanca izradio njegov student Krunomir Dvorski

Desno od profesora Dolenca je akademik Danilo Blanuša, a u idućem retku profesori Božidar Stefanini i Vatroslav Lopašić

Svjedočba o stručnom diplomskom ispitu Tome Bosanca iz godine 1943 na
Tehničkom fakultetu Hrvatskog sveučilišta u Zagrebu, pred povjerenstvom
koje su činili inženjeri Dolenc, Muller i Sorta, a pod predsjedanjem ing.
Stipetića, čime je postao inženjer elektrotehnike. Izvor  [Ban, str. 232].

„Od 1939.–1957. bilo je zlatno doba i razina naše elektrike je bila svjetska, naši ljudi su primani svugdje po svijetu i imali su veliki ugled“, pričao je s nostalgijom prof. Bosanac. „Tehnički fakultet u Zagrebu upisao sam 1937.godine. U trećoj godini, 1939. poginuo je prof. Miroslav Plohl-Fric na putu u elektranu Vinodol i kolegij električnih strojeva preuzima prof. Dolenc, koji je u Siemensu bio direktor. (Siemens je u Zagrebu osnovan 1921., a 1925. na Trešnjevci u Zagrebu izgradio je  radionicu i skladište).

Siemensovo skladište u tvornici Rade Končar

Na predavanjima smo bili  samo Wolf (u vrijeme razgovora profesor u mirovini) i ja. Ja sam se prof. Dolencu jako svidio, mnogo smo diskutirali. Nakon diplome ostao sam s Dolencom i ta suradnja trajala je cijeli život.

Dolenc je od početka u radionici krenuo s novim idejama i samostalno je počeo 1930. gurati proizvodnju motora. Nabavio je  hakerice (stroj za izradu limova) i radio  cijeli motor. I niskonaponske sklopke  je  radio  protiv volje Siemensa, koji su htjeli da u Zagrebu bude samo radionica za popravke. Ali mu ništa nisu mogli, jer je on bio vrlo spretan i odličan inženjer“.

„U to vrijeme 1939/40 prof. Dolenc je napravio prvi asinkroni motor u svijetu s lakiranom žicom. On je pravio pokuse, a ja sam mu pomagao. Motori su do tada bili sa žicom izoliranom pamukom. Nije bilo niti pravog laka, pa smo koristili  lak za automobile. Žicu smo lakirali tako da smo ju provlačili kroz tunel s lakom, pekli ju i namatali na kolut. Ako je izolacija pukla, namazali smo ju i popravljali. To je Dolenc radio s nekim kemičarima, ali sve ostalo je radio sam. Motori su bili kvalitetni i mogli su raditi i pod vodom (!). U Siemensu su bili jako iznenađeni i to su odmah počeli raditi kod sebe. Nažalost, Dolenc taj postupak nije  patentirao. Poslije rata je lak žica prebačena u Elku“.

„Dolencovi pomoćnici bili smo Plenković i ja. Plenković (sada već pokojni profesor koji je osnovao Končarev Institut) ne može biti na miru i on je  stalno nešto izmišljao i on je imao ‘posoljeni mozak’ kao i ja. Ja sam samouzbudni generator dotjerivao teoretski, Dolenc nije uopće podnosio matematiku, a meni je matematika bila šala. Trebalo je napraviti i diode. Ja sam napravio prve diode od bakrenog oksidula, a Plenković je napravio selenske. To je u svijetu bilo sasvim novo. Bolje su selenske i tada je Plenković počeo raditi na ispravljačima i on je ostao na tome, a ja nisam. Poslije je prof. Dolencu glavni pomoćnik na samouzbudnim generatorima bio  Božidar Frančić koji je na tome i doktorirao.“ (Prof. dr. Božidar Frančić bio je zadnji direktor Rade Končara koji je 1990. godine počinio samoubojstvo u još nerazjašnjenim okolnostima op. a.).

Prof.dr. Božidar Frančić, predsjednik Upravnog odbora
SOUR-a Rade Končar (1989.–1990.); izvor [Ban, str. 82].

„Za vrijeme rata na fakultetu sam bio danju i noću. Mjesec dana prije ulaska partizana u Zagreb, dobio sam obavijest  da Zagrebački korpus neće ući u Zagreb, već II. Armija Koče Popovića, koja će sve opljačkati, a da nitko od profesora ne smije biti na fakultetu, jer će biti ustrijeljen. Na svu sreću, mi smo u dvorištu u Klaićevoj imali sakriven, prilično veliki bunker, pa sam organizirao da se u njega sakriju svi instrumenti i vrjednije stvari. I stvarno, prvo što su učinili, kada su došli u Zagreb bilo im je da fakultete opljačkaju. Oni su stvarno napravili pustoš. Drugi dan je došao Zagrebački korpus i onda su se stvari sredile. Dolenc je nakon oslobođenja bio nekoliko dana u zatvoru, pa smo svi skupa intervenirali i tada je odmah postao tehnički direktor ELIH-a. Juru Škreba, koji je prvi diplomirao na Tehničkom fakultetu i vodio telefoniju kod Siemensa, likvidirala je Udba 1946.“

„Jednog dana, 1944. idem ja s Dolencom na fakultet“, priča prof. Bosanac. „Išli smo uz kanal, prema Remizi pa na tramvaj. (I kanal i Remiza i zgrada nekadašnje Siemensove radionice još su uvijek na istom mjestu). Gledam oko sebe, a ono je sve prazno do Podsuseda, nema tu kuća, nema ništa i kažem mu: ‘Što mislite da napravimo naš Siemens ovdje, ja to planiram’. Poslije, 1946. godine odem ja k Andre Mohorovičiću, koji je bio podnačelnik Zagreba i zatražim da se službeno blokira zemljište do Podsuseda za budući KONČAR.

Gradnja tvornice "Rade Končar"

Još u ratu  radili smo na formiranju ELIH-a (Elektroindustrije Hrvatske). Četri-pet ljudi se sastajalo kod Borisa Prikrila i izrađivao se plan za razvoj industrije poslije rata. Ja sam obrađivao elektroindustriju na bazi Siemensa. To je poslije preuzeo Kidrič i na temelju toga su bili izrađeni prvi petogodišnji planovi. Elektroindustrija je bila koncentrirana u Zagrebu. Nigdje drugdje je nije bilo. U Zagrebu su bili Siemens, Elin, Noris, AEG, Paspa Croatia, Munja. Proizvodnju su imali samo Siemens i Paspa. Tu su bila i velika  skladišta  elektromaterijala, sve je sačuvano i mi smo zauzeli ta skladišta za ELIH. Od toga je nastao KONČAR. Mi nismo dobili pare niotkuda. Ja sam bio prvi upravitelj KONČARA, koji je bio dio ELIH-a.  Dolenc je postao tehnički direktor ELIH-a, a glavni direktor je bio Aleksa Steiner. ELIH je počeo raditi 1945. i preuzeo je svu elektroindustriju nakon rata.

U početku smo imali 120, a ubrzo smo,  za godinu dana, došli na 800 ljudi. Trebalo je povećati radionice za te ljude i tada smo ukrali vojne barake koje su bile s druge strane potoka i potajno ih prebacivali preko potoka – svake noći jedna baraka. I tako smo prenijeli desetak baraka. Poslije se Steiner čudio odakle su se pojavile te barake.

Sa svih strana smo dovukli stare strojeve, koje smo popravili. Dosta je strojeva bilo i s potopljenih brodova (Najviše s broda Rex, čuvenog talijanskog broda koji je osvojio plavu vrpcu i bio je potopljen pred Trstom). Dobili smo strojeve i materijale i od reparacija. Glavni za reparacije u Njemačkoj bio je Joža Kotnik, pa je Dolenc dovlačio i mašine, dinamo lim i bakrenu žicu. (A dovukao je i veliki broj njemačkih zarobljenika, inženjera da rade u Končaru.) Od najboljih radnika dekretom smo napravili poslovođe i majstore. KONČARU je u razvoju puno pomogla razorena Jugoslavija, puno je popravljao. Nije bilo obrazovanih radnika, pa sam s Rostoharom organizirao obuku za namatače u samoj tvornici. To je bila eksplozija napredka. Bio je s nama i Bego (Vojislav), koji je napravio ispitnu stanicu. On je „otac ispitnih stanica“ i laboratorija za ispitivanja. On isto tako ima smisla i želje za novim. Na fakultetu je 1990. napravio nešto što je bilo svjetsko čudo, To je Vaga za mjerenje naboja.

1946. godine napravili smo motor za Jesenice od 600 KW, 6 kV, sa šelakom. E, jeste li svjesni što to znači!? Do tada smo radili motore do 10 kW. Konstruktor je bio Jakovlič On je bio rođeni konstruktor. Ja sam napravio proračun, a on je napravio konstrukciju. Sve smo kontrolirali prije ugradnje visokim naponom od 10 kV. Ljudi moji, ispitivali smo navečer, to sve praska, cvrči, zuji, ljudi se prestrašili. Taj motor sigurno još radi u Jesenicama.

Tomo Bosanac 1946.

Kad je likvidiran ELIH, tada  je jedna skupina iz ELIH-a prebačena u Beograd kod Kidriča. Ja sam bio generalni inženjer za elektroindustriju, a za elektroprivredu bio je  Emerik Blum (poslije direktor sarajevskog Energoinvesta). Blum me jednom pozvao i rekao da postoji problem opreme za elektrane. Mi imamo u planu graditi dosta elektrana, međutim nemamo odakle dobiti generatore, transformatore i sklopke. Jugoslavija je bila zatvorena i prema Zapadu i istoku. Blum kaže: ‘To vi morate raditi’. Rekao sam mu: ‘To ćemo mi i napraviti’. Prvo su na redu bili generatori. Ja nisam znao mnogo o generatorima pa sam tada uzeo knjige, Livšica i Rihtera i prostudirao generatore. Da se uvedem, pravio sam proračune, 200 generatora sam izračunao. Bio sam u stanju u roku minute dati podatke o generatoru, za zadane parametre. Ja sam na taj način osvojio ljude iz Elektroprivrede. Oni su došli i nabrajaju elektrane, a ja sam im odmah na licu mjesta opisivao karakteristike generatora i dokazao sam im da se snalazim u generatorima, iako generator nisam nikada ni vidio. Dolenc mi je rekao:  ‘Slušaj Tomo, ako ti nisi lud, onda sam ja lud. Pa kako se možeš u to plesti, pa znaš li ti  što je generator?’ E moj bato, to su bila vremena“.

HE Mariborski Otok

„Vratio sam se u Zagreb, jer nisam htio ići u diplomaciju i Dolenc mi kaže: ‘Tomo, radi se o generatorima za Mariborski Otok. AEG ga je 1947. započeo raditi, dio materijala postoji, dovesti ćemo ga iz Austrije, lim je bio odštancan, imamo konstrukciju i to trebamo sastaviti, to će biti dobra škola’. ‘Ma mi ćemo to napraviti’, kažem mu ja. Potpiši. Ja sam potpisao da ću raditi taj generator. ‘E, onda ću to i ja potpisati’, kaže Dolenc. Ja referiram Kidriču, da taj generator trebamo napraviti. To je bila prilika da odem natrag u KONČAR. Postao sam šef Mariborskog Otoka. Sa mnom su radili Zvonko Sirotić i Šviglin, mladi inženjeri. I prva stvar što su radili bio je taj generator. Oni su s majstorima radili probe, izolacije i ostalo.  Trebalo je mijenjati namot iz aluminijskog u bakarni. Mi smo ga izolirali sa šelakom za  napon 10 KV. To nam je pomoglo da smo mogli dobiti i uvesti mnogo stvari iz švicarske, strojeve za izoliranje sa svom recepturom.

 O tome je Bulajić snimao film ‘Visoki napon’. Ja sam u tom filmu poginuo. A to je zato jer je nešto lupalo, ventilatorsko krilo po šarafu. Ušao sam u generator, legnem dolje, a 50 cm iznad moje glave se vrti rotor. Našao sam kvar i otklonili smo ga.

Akademik Vojislav Bego o HE Mariborski Otok

Tada je direktor KONČARA bio Bora Petrov, vojvođanski Srbin. Uz sebe je imao tehničkog direktora Medveda. U to vrijeme sam izbačen iz Partije, jer sam se posvađao s Mikom Špiljakom, sekretarom Gradskog komiteta. On je, kada sam ja otišao u Beograd, počeo progoniti špijune u KONČARU. Sklenicki je proglašen špijunom i trebao biti izbačen iz fabrike. Kažem Kidriču da su ovi poludjeli, a on mi reče: ‘Idi tamo i to sredi’. Ja kažem Špiljaku: ‘Pa kakve vi to vještice tražite po Končaru, pa mi trebamo raditi’. On mi to nije zaboravio i izbacili me iz Partije, a da mi se nisu to usudili reći. Mariborski  se Otok radio dan i noć. Kao nagradu za to sam dobio mjesec dana putovanja u Švicarsku, da gledam elektrane i generatore. Sat prije polaska vlaka, milicija mi oduzima putovnicu  i nema putovanja. Petrov i Medved telefonirali su Udbi da ‘narodni neprijatelj želi napustiti zemlju’. Ništa mene nije uzrujalo. Moje prvo putovanje je bilo s Dolencom 1951. u Austriju u ELIN. Nakon toga sam  1952. išao u Brown Boveri, zbog popravka generatora za ugljenokop Raša. Tehnički direktor BBC-a me prima i kaže da ne mogu vidjeti namataonicu. Ja mu kažem da znam jako dobro kako to oni rade. On se skoro onesvijestio. Mi to radimo na drugi način, ja to znam od Micafila (švicarska tvornica za izradu strojeva za izradu namota za generatore) koji nam je dao i strojeve i recepturu. Nakon toga mi je sve pokazao. Poslije toga je BBC počeo masovno primati naše inženjere, jer je imao u njih povjerenja.

Nakon Petrova došao je Vrbka kao direktor i tada je KONČAR počeo napredovati. Ja sam vodio vanseriju (proizvodnja specijalnih, neserijskih  motora) , a tada sam prešao u konstrukcijski ured. Bio sam šef projektanata i konstruktora“.

„Baš u to vrijeme, kada smo predali ponudu za hidroelektranu Chichoki Mallian u Pakistanu, naš prvi izvoz, čitali smo Ansaldov (talijanski proizvođač generatora)  stručni časopis, gdje je bio opisan jedan generator, isti kao i naš. A tamo piše da je taj (talijanski) generator dva puta teži od našeg. Glavni konstruktor se uplaši, ode generalnom direktoru Filipu Kneževiću i požali se da to ne štima, da to ne može tako, pa to je izvoz. Zaduže komisiju s Dolencom da to istraži. Dolencu je bilo jako neugodno, ja sam mu bio kao dijete. ‘Tomo, je li to sigurno?’ Naravno, da je sigurno, kažem mu ja. Moj projekt je bio takav zbog vrlo teških uvjeta hlađenja, jer je voda za hlađenje iz irigicijskog sustava bila 50° C, a generator  se može grijati do 15° C. Zato sam sve morao baciti na željezo, a malo na bakar, pa sam bakar razbio na mnogo malih namota, a željezo neka se grije. Dolenc je stao iza toga. Dolaze Englezi na ispitivanje našeg generatora. Kada sam i njima rastumačio koncepciju generatora, bili su oduševljeni. Narudžbu za generator smo dobili, jer smo bili jako jeftini, dvostruko jeftiniji od najjeftinije ponude. Osim toga, Pakistan nije imao čime platiti, već starom stočnom rižom, koju smo prodali Burmi i dobili novce“.

„Kada se 1962. gradila hidroelektrana Split, mi u Končaru smo napravili generator. Tada je to bio najveći generator na svijetu. Generator je trebao imati 120 MW, a do sada smo najveći generator od 40 MW napravili za hidroelektranu Mavrovo. Šef konstrukcije  Zvonko Sirotić je bio za to i sve smo dogovorili, samo je Uprava mislila da nismo sposobni taj generator napraviti. A Dalmatinci ga nisu htjeli naručiti. Ja iskoristim Tita i on mi daje podršku i naredi Dalmatincima da to naruče. Poslije mi direktor Knežević  kaže da ćemo za nagradu Sirotić i ja dobiti auto. I to je potvrdio Radnički savjet. Međutim, Tito kod puštanja hidroelektrane u rad održi čuveni govor u Splitu u kojem napadne kako se inženjerima daju u fabrikama automobili. I tako mi auto nismo dobili. U KONČARU nisam dobio nikakvu nagradu poslije toga.

Blum (Emerik, direktor Energoinvesta iz Sarajeva)  zvao me da u Sarajevu radimo turbogeneratore, ali nisam otišao. Onda je 1957/58 u KONČAR došao Ante Marković i rasturio Konstrukcijski ured. Konstrukcija je opasna stvar, kao što je u totalitarizmu i sveučilište opasno. Vidio sam da u  KONČARU više ne mogu raditi i otišao sam 1957.godine na fakultet“.