Hrvatska glagoljaška bašćina otoka Krka

Za Božić 1920. g., don Klementu Kvirinu Bonefačiću su talijanske vlasti naredile da ne smije glagoljati za vrijeme mise, nega da misa mora biti održana na latinskom jeziku. Svećenik je to odbio, te je svejedno započeo glagoljašku misu, kokvu bašćani poznaju stoljećima. Na to su talijanske fašističke vlasti nasilno prekinule misu, ali se prisutni puk pobunio. Rezultat otpora golorukog naroda bila su tri ubijena bašćana, među njima i jedno dijete. Don Kvirin Klement Bonefačić je spašen tako što je potajice prevezen brodićem do Senja, a zatim u Splitsko-makarsku biskupiju, gdje je kasnije postao nadbiskupom. Taj je događaj u memoriji bašćana ostao poznat pod nazivom Krvavi Božić 1920. Informaciju dugujem gđi. Blandini Marković-Randić.

Primjerak knjižice Glagoljski brevijar Vida Omišljanina, koji je napisao akademik Branko Fučić, darovan je papi Ivanu Pavlu II. dne 5. lipnja 2003. prigodom njegova stotog apostolskog putovanja, sletjevši u Hrvatsku na omišaljsku zrakoplovnu luku na otoku Krku. Isti Papa proglasio ga je dvadeset godina ranije (1983.) vitezom Kommendatorom reda sv. Grgura Velikog. Vidi [Galović, str. 221].

Najstariji nama poznati dokument pisan glagoljičkim kurzivom i sačuvan u originalu potječe iz 1376. g. (čuva su Dobrinjskom kaptolu na otoku Krku, u jednoj od 22 knjige s oko 10,000 kurzivnih glagoljičkih isprava!). Bilo je dakako i starijih, koje su sačuvane u kasnijim prijepisima ili su izgubljene. Samo na otoku Krku znade se da je postojalo ukupno oko 120 notara (bilježnika) glagoljaša. Istaknuti hrvatski povjesničar Ferdo Šišić govori nam o velikoj važnosti naše znamenite Acte Croatice:

To je najljepša i najpotpunija zbirka hrvatskog narodnog govora u srednjem vijeku i čitavo XVI. stoljeće... Ovako opsežne zbirke srednjovjekovnih isprava - listina [isprava, zakona i statuta], kao što je naša Acta Croatica, pisanih živim, narodnim govorom, ne može pokazati niti jedan drugi slavenski narod.

Pogledajte glagoljičku ispravu kneza Anža Frankapana (Ivana VIII.) iz 1495. s visećim pečatom, pisanu na pergameni u Brinju, o darovanju jednog sela samostanu sv. Spasa kod Senja (čuva se u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu):

...mene Jelene Šulini.
Nepismen klesar je naopako ukleaso - vodoravno zrcalno. Kopirao je s poleđine papira na kojem je
predložak bio nacrtan u prirodnoj veličini.

... Čim je došao u svoju biskupiju, Antun Mahnić je počeo prihvaćati savjete svećenstva, proučavati prilike u svojoj biskupiji, upoznavati dubinu i širinu tradicije, da bi postao borac za glagoljicu i slavensko bogoslužje. Zato je i osnovao, 1902. godine u Krku, Staroslavensku akademiju kojoj je svrha "njegovati staroslavenski liturgični jezik, promicati njegovo učenje, gojiti glagoljsko crkveno pjevanje". U Akademiji su, uz Mahnića kao pokrovitelja, djelovali brojni svećenici i ugledni profesori (V. Jagić, I. Milčetić, J. Vajs, N. Žic).

Akademija je izdavala knjige koje je većim dijelom priredio Josip Vajs, svećenik, profesor Karlova sveučilišta u Pragu. Izašlo je desetak biblijskih knjiga iz hrvatsko-glagoljskih brevijara u lijepoj opremi. Važna je bila i knjiga Luke Jelića Fontes historici (Krk, 1906.) koja svjedoči o svemu što je do 19. st. bilo važno za glagoljicu i slavensko bogoslužje. Posljednja knjiga Staroslavenski psaltir hrvatsko-glagolski, koju je također priredio Vajs, izašla je u Pragu 1916.

Akademija je izdavala i svoj "Vjesnik" od koga su izašle dvije knjige, za 1912. i 1913. godinu. Rat je spriječio daljnji rad Akademije, a talijanska okupacija otoka Krka donijela je teške nevolje biskupu Mahniću. Nasilno je odveden u progonstvo u Italiju odakle se bolestan vraća u Zagreb, gdje i umire 1920. godine. Pokušaj da Staroslavenska akademija oživi svoj rad pri Bogoslovnom fakultetu odnosno Bogoslovnoj akademiji u Zagrebu, nije uspio. Zahvaljujući mons. Svetozaru Ritigu, župniku župe sv. Marka u Zagrebu, Staroslavenska akademija oživjela je 1948., a 1952. promijenjeno je njezino ime u Staroslavenski institut. Institut izdaje svoj časopis "Slovo" (do danas izašlo 50 brojeva) i, povremeno, Radove (do sada 9 knjiga).

U povodu 100. obljetnice Staroslavenske akademije u Krku, listopada 2002. je Zagrebu i Krku održan međunarodni znanstveni skup Glagoljica i hrvatski glagolizam na kojem je sedamdesetak uglednih znanstvenika iz Hrvatske i svijeta raspravljalo o glagoljici i njezinom značenju za kulturu i civilizaciju Hrvata i drugih Slavena. Izvor Hrvatska pošta.

---

Teorija dr. Mile Bogovića o podrijetlu glagoljice

Darko Žubrinić

Godine 2010. je dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski i počasni član Društva prijatelja glagoljice, objavio knjižicu pod naslovom „Otočac od spomena na Bašćanskoj ploči do biskupijskog središta u 15. stoljeću“, Grad Otočac, Gospićko-senjska biskupija i župa Presvetog Trojstva Otočac, Otočac 2010. U toj je knjižici izneseno njegovo gledanje na pitanje podrijetla glagoljice. Kratak prikaz te teorije iznesen je u Katoličkom kalendaru za 2012. s nadnaslovom Hrvatskim mučenicima, u odjeljku za mjesec ožujak. Za čitatelje Bašćine prenosimo taj prikaz s dopuštenjem biskupa dr. Mile Bogovića.

„Uporaba glagoljice na hrvatskom tlu prvi se put spominje 925. u pismu pape Ivana X. (914. - 928.) hrvatskom kralju Tomislavu. Glagoljica je pismo bizantskih misionara nastalo u vrijeme njihove misijske djelatnosti među Hrvatima. To se dogodilo mnogo prije nego je bizantski car poslao braću Ćirila (Konstantina) i Metoda, zbog sličnih potreba, u Moravsku. Tada nastaje ćirilica (po autoru Ćirilu). Nakon skore Ćirilove smrti, Metod će u mnogo slučajeva braniti u zapadnom svijetu pravo naroda da se u bogoslužju koriste svojim jezikom pa je takvo tumačenje nazvano "Metodovo učenje" (Methodii doctrina), što su mnogi teolozi na Zapadu smatrali krivovjerjem. Takvu praksu nelatinskog (slavenskog) jezika (ali glagoljskog pisma!) u bogoslužju nalazi Ivan X. na području koje je donedavno bilo pod bizantskom vlašću (dalmatinski otoci i priobalje). Papa na tom području želi uvesti zapadni ili rimski običaj, tj. latinski jezik, ali praksa je uzela toliko maha da je bio prisiljen prihvatiti kompromis. Papa je dopustio da glagoljaši budu (niži) klerici i redovnici. To je bilo dovoljno da staroslavenska služba Božja i glagoljica nastave živjeti i širiti se na hrvatskim prostorima. Povoljno je za tu praksu bilo to što je bizantski utjecaj nakon kralja Tomislava u Dalmaciji ponovno ojačao. Godine 1061., u vrijeme jakog prodora zapadne prakse, dopušteno je svećeničko ređenje glagoljaša, ako nauče latinski. Tek je 1248. papa Inocent IV. dopustio biskupu (senjskom) da se i on uključi u krug glagoljaša.“

Podrobnije o toj teoriji možete pronaći u navedenoj knjižici dr. Mile Bogovića u prvom poglavlju pod naslovom „Je li naše područje zavičaj glagoljice i staroslavnskog bogoslužja?“. Veoma je zanimljivo i treće poglavlje pod naslovom „Bizantsko redovništvo prelazi na benediktinsku regulu“, u kojem naš ugledni svećenik i povjesnik daje objašnjenje kako su na hrvatskom prostoru nastali benediktinci glagoljaši. U šestom poglavlju obrađena je „Glagoljica u Gackoj“. Biskupu dr. Mile Bogoviću zahvaljujemo na dopuštenju da ovaj mali prikaz njegove teorije bude iznesen na stranicama Bašćine.

Zbog svoje važnosti prenosimo i nekoliko zaključnih rečenica iz prvog dijela spomenute knjižice dr. Mile Bogovića:

„Pojavu glagoljice na hrvatskom prostoru potrebno je preispitati na temelju podrobnije analize povijesnog konteksta u kojem se ona javlja.  Glagoljica se javlja na bizantskim područjima gdje je bilo jako hrvatsko (slavensko) selo. Kristijanizacija tih područja bila je prije slavenske misije sv. braće Ćirila i Metoda. U vrijeme kada je na tim područjima slabio bizantski (istočni), a jačao rimski (zapadni) utjecaj, slavenska liturgija dolazila je pod udar rimskih zakona i prakse. Zbog svoje ukorijenjenosti u Istri i na sjevernojadranskim otocima, glagoljica i slavenska liturgija nisu se mogle biti lako ukloniti, pa su najprije dopuštene redovnicima koji nisu imali veću povezanost s narodom (10. st.), a poslije i seoskom svećenstvu (11. st.). Tek sredinom 13. stoljeća, kada se staroslavensko bogoslužje pokazalo pogodnim sredstvom za širenje katoličkog pravovjerja prema istoku, ulazi u krug glagoljaša i (senjski) biskup.

Zadnji reci Bašćanske ploče mogu biti izraz odnosa hrvatskog kopna i dijelova koji su prethodno bili pod jakim crkvenim i državnim utjecajem Bizanta. U Jurandvoru nedaleko Baške postojala je u 11. stoljeću redovnička zajednica koja je izrasla iz  glagoljaškog, tj. bizantskog  ozračja. Svoje darovnice redovnici upisuju glagoljicom u kamen i tako nastaje poznata Bašćanska ploča. Činjenica da se na kraju zapisa spominju dvije redovničke kuće (opatije Sv. Nikole u Otočcu i Sv. Lucije kraj Baške)) i da je u vrijeme kralja Zvonimira između njih postojalo upravno jedinstvo, dopušta slutnju kako je opatija Sv. Nikole bila u Gackoj i otuda se u vrijeme Zvonimira, koji je upravljao i donedavno bizantskim područjem na sjevernojadranskim otocima, širila grgurevska reforma.  Iz Otočca u Gackoj prenosi se na Krk zapadna (benediktinska) regula za redovnike, ali u skladu s već prije izborenim pravom da u Sv. Luciji redovnici mogu i dalje vršiti bogoslužje na staroslavenskom i glagoljici. Tako se na Bašćanskoj ploči potvrđuje velika uloga redovništva u gajenju i prenošenju glagoljske pismenosti te put grgurevske reforme u vrijeme kralja Zvonimira: od hrvatskog kopna prema donedavno bizantskom području.“

Objavljeno u časopisu Bašćina br. 12, glasilu Društva prijatelja glagoljice, Zagreb 2012.

---

---

G. Damir Kremenić održava tečajeve glagoljice u Korniću i Omišlju.

Pop Juranić, krčki glagoljaš, bio je svećenik u Gornjoj Lastvi u Boki kotorskoj u 18. st., gdje je u neke crvkene knjige pisao glagoljicom.

Znamenita Acta croatica Ivana Kukuljevića Sakcinskog tiskana u Zagrebu 1863., sadrži na desetke glagoljičkih dokumenata s otoka Krka.

Zbirka RARA u Gradskoj knjižnici u Zagrebu čuva velik broj glagoljičkih dokumenata iz Dobrinja.

---

Hrvatska glagoljička bašćina na Cresu i Lošinju

Croatian Glagolitic Culture in Istria

Hrvatska glagoljička bašćina na području Zadra

Berčićeva zbirka

Mala enciklopedija hrvatske glagoljice