Dr. Božo Milanović 1890.-1980, istaknuti hrvatski svećenik iz Istre
Osnovni izvor:
Božo Milanović, Moje uspomene, Pazin 1976 (izdavači Istarsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda u Pazinu i Kršćanska sadašnjost u Zagrebu)
Zadnji glagoljaš na otocima Cresu i Lošinju bio je Frane Krivičić, župnik u Valunu, do oko 1930. Godine 1930. čitala se misa glagoljicom još u nekim mjestima na Cresu, ali potajno. Vidi [Božo Milanović, str. 89].
Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Rijeci, godine 1938. je Božo Milanović oko 1937. poslao pismo u obliku spomenice riječkom biskupu dr. Anoniu Snatinu (od 1938. tršćanski biskup), u kojoj je spomenuo, dotično dokazao, da je hrvatski obrednik (glagoljaški misal) odobren od Sv. Stolice pa da to vrijedi i za Hrvate u njegovoj Riječkoj biskupiji. On mu je odgovorio da to ne može prihvatiti. On je naime zabranjivao uporabu hrvatskog i slovenskog jezika u obredima, čime se veoma zamjerio Hrvatima i Slovencima u Riječkoj biskupiji. Vidi [Božo Milanović, str. 100].
Dne 15. ožujka 1946. došla je Saveznička komisija za razgraničenje između Italije i ex-Jugoslavije u Pazin. Tamo je mođu inim
upriličen prema želji te komisije i usret s istarskim svećenicima (Tomo Benko, Leopold Jurac ili Jurc Božo Milanović), a tom je
prigodom oblasni odbor odmah uručio svoju spomenicu (memorandum), a osim toga je toj komisiji, preko Oblasnog odbora, svoju spomenicu izručio i "Zbor svećenika sv. Pavla za Istru" s postpisima 55 istarskih svećenika. Na temelju postojećih biskupijskih popisa župa, svećenika, bogoslova itd., ali i osobnog poznavanja, Božo Milanović je dokazao da istra ima 75% hrvatskih i slovenskih župa, 12% talijanskih i 13% mješovitih. Oblasni odbor je tu statistiku odmah dao prevesti na engleski, francuski i ruski jezik. Vidi [Božo Milanović, str. 135].
Dr. Mijo Mirković (Balota) je na jednom sastanku Oblasnog odobora za Istru 1946. rekao da "da je nama u Istri moguće živjeti i bez talijanskih gradova" (u zapadnom dijelu Istre). Svi su se u Odboru (naravno i dr. Božo Milanović) tome usprotivili, jer bit takva izjava značila da se odriču zapadnog dijela Istre. Vidi [Božo Milanović, str. 135].
Godine 1937. dr. Božu Milanovića je posjetio gorički Slovenac Janko Kralj, te mu ponudio veliku novčanu svotu, ako javno izjavi da bi Istru trebalo priključiti slovenskoj republici. On je to odmah odbio. Vidi [Božo Milanović, str. 150].
Dana 15. listopada 1947. Božo Milanović je nazočio otvaranju Vioke teološke škole u Rijeci, te je dogovoreno da se treba proširiti uporaba starslavenskog jezika u Sv. Misi (tada se smjelo misiti samo na latinskom jeziku). Vidi [Božo Milanović, str. 157].
Dr. Božo Milanović je 1950. izrazio tadašnjim vlastima želju da Rijeka postane i crkvena metropola, središte glagoljaštva. Vidi [Božo Milanović, str. 158].
Dne 14. lipnja 1950. je tijekom Staroslavenske akademije u Pazinskom sjemeništvu dr. Božo Milanović održao predavanje o njihovu
stanovištu prema glagoljici i o njihovim nacionalnim idejama. Iz kastavskog dekanata je osmero svećenika pisalo 1950. krčkom biskupu Srebrniću, neka nastoji da se i u njihovu dekanatu opet uvede glagoljica u Sv. Misi. Vidi [Božo Milanović, str. 170].
Dne 21. rujna 1950. pisao je Sv. Otac dr. Nežiću da dozvoljava u Istri pjevanje mise na staroslavenskom jeziku. Tada je dr. Nežić rekao dr. Milanoviću da smije misiti na staroslavenskom jeziku ne samo pjevane nego i obićne mise. Poslije toga je dr. Milanović svakog dana misio na staroslavenskom jeziku sve do opće obnove liturgije na narodnim jezicima tijekom II. Vatikanskog koncila 1962-1965. Vidi [Božo Milanović, str. 171].
Dne 25. lipnja 1948. god. poslali su istarski svećenici s dr. Milanovićem molbu u Zagreb da se opet uvedu hrvatske škole u Pregari, Gradini i Črnici, i da se pridruže Hrvatskoj sva ona mjesto južno od rijeke Dragonje. O tome su dr. Milanović razgovarali 24. kolovoza 1948. s tadašnjim ministrom unutrašnjih poslova u Zagrebu (Krajačić). Ondašnjem predsjedništvu Savezne narodne skuptiine u Beogradu uputili su potanje obrazloženu molbu da se stara hrvatska u Istri ne bi promijenila. Međutim u tome nisu uspjeli. Zato su tada župe Pregara, Gradina i dio Topolovca službeno priključene Sloveniji. Črnica je ipak ostala u Hrvatskoj, pa je u njoj opet uvedena hrvatska škola. Vidi [Božo Milanović, str. 181].
Croatian glagolitic heritage in Istria
Croatia - Overview of History, Culture, and Science