AKADEMIK BRANKO FUČIĆ
I IZLOŽBA GLAGOLJICE U SVEUČILIŠNOJ KNJIŽNICI U RIJECI

Orietta Lubiana, prof.


Slaveći 40. godišnjicu Izložbe glagoljice koja je otvorena 30. prosinca 1968. godine u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci, tadašnjoj Naučnoj biblioteci, i izvorno zamišljena kao prikaz glagoljske kulture i baštine sjevernojadranskoga područja, a čiji su autori akademik Branko Fučić, tadašnja ravnateljica Naučne biblioteke dr. Vanda Ekl i arhitekt Igor Emili, autor postava izložbe, prisjećamo se riječi dr. Branka Fučića iz predgovora Vodiča po izložbi, izdanog 1968. godine:

Glagoljica je izvorno slavensko pismo. Rodilo se na tlu grčke knjige. Preselilo se zatim isključivo na tlo latinske knjige da bi očuvavši svoju vlastitost postalo jedinstven fenomen u kulturno-historijskom evropskom prostoru. Na krajnjem zapadu svoje zemljopisne raširenosti, na istarsko-kvarnerskom području, doživjelo je ono svoj najbujniji i najtrajniji procvat. Od ćirilo-metodske misionarske akcije u IX. stoljeću do posljednjih svjedočanstava o upotrebi glagoljskog pisma u XIX. stoljeću, protegao se život ove pismenosti kroz cijelo jedno tisućljeće. Glagoljica je u nas prožimala život liturgije, prava, društvenih ustanova, lijepe književnosti, znanosti i život svakidašnji. Omogućila je kulturu našeg čakavskog književnog jezika, izraz naših kulturnih sadržaja i očuvanje naše samosvijesti. Postala je i ostala kroz duga stoljeća nacionalnim pismom Hrvata.

Ova izložba usmjerena je prvenstveno na prikaz glagoljice našeg kraja. Ona pruža sliku njena razvoja u povijesnom vremenu, u zemljopisnom prostoru i ljudskom ambijentu.

Zamisao o izložbi glagoljice rodila se u Akademijinom institutu u Rijeci, u ranim pedesetim godinama prošloga stoljeća, kada je trebalo znanstvenim i terenskim istraživanjima argumentirati da netom priključeni anektirani dijelovi Hrvatske - Istra, Rijeka, Zadar i otoci - pripadaju matici zemlji. Postojanje glagoljice u ovim krajevima najjači je dokaz tome, jer - kako je navedeno u Memorandumu oblasne narodne skupštine za Istru koji je predan Međusavezničkoj komisiji za razgraničenje između Jugoslavije i Italije -glagoljica je postojala tamo gdje su i Hrvati. Zasluga dr. Branka Fučića za te podatke je nesumnjiva, a isti su bili prezentirani 1946. godine na izložbi Svjedočanstva o slavenstvu Istre.

Poklonstvo triju kraljeva, Crkva svetoga Roka, meštar Anton s Padove, 1529., Draguć

Izložbu je priredio, povodom posjeta Međusavezničke komisije, Oblasni narodno-oslobodilački odbor za Istru, a bila je postavljena u zgradi Biskupskog sjemeništa u Pazinu. Izložbu i popratni katalog uredio je Božo Milanović, a Branko Fučić je sudjelovao u postavljanju izložbe i pisanju kataloga. Katalog je tiskan u tvrdom uvezu, u 350 primjeraka mjeseca marta 1946. u nakladi Oblasnog narodno-oslobodilačkog odbora za Istru u Narodnoj štampariji, Rijeka.

U danima završetka Drugoga svjetskog rata Branko Fučić, već profesor povijesti umjetnosti s diplomom Filozofskoga fakulteta, našao se na životnom raskrižju.

Zajedno s braćom Mladenom i Dragom odlučuje privremeno napustiti Zagreb i otputovati u Istru. Razlog takve odluke prije svega je bio domoljubni: Istra se nakon 25 godina pod talijanskom okupacijom vraća matici Hrvatskoj. U tom su ozračju mnogi mladi ljudi odlučili doseliti u Istru i pomoći u njenom priključenju zemlji i nacionalnom buđenju. Kada su 1945. oslobođeni istarski krajevi, Branko Fučić i njegova braća javili su se, poput stotina intelektualaca, za rad u Istri.

Pretisak Hrvojeva misala iz 1404.

S njima je htio otputovati i njihov otac, učitelj u mirovini Šime Fučić, koji se u Zagrebu družio s Istranima intelektualcima koji su nakon Prvoga svjetskoga rata morali napustiti Istru pred fašizmom. S njima je vodio duge razgovore o istarskoj sudbini, u obiteljskom je krugu spominjući kao "siroticu našu Istru", stvarajući tako i kod svojih sinova emotivan odnos prema tom odnarođenom dijelu Hrvatske. Šimi Fučiću, međutim, kao i još nekim učiteljima u mirovini, vlasti nisu ispunile želju.

Dio glagoljske azbuke

Branko Fučić napušta Zagreb, a u "noći koja mu je promijenila život", 17. lipnja 1945. u razrušenoj Rijeci, prenoćio je u hotelu "Adria", danas zgradi u Splitskoj ulici 2. Tu je upoznao odvjetnika dr. Hrvoja Mezulića, čija je cijela obitelj još 1914. godine pobjegla iz Pule pred fašizmom i sklonila se u Zagreb. Sada se dr. Mezulić vraćao u Istru, na funkciji šefa Komisije za istraživanje ratnih zločina u Jugoslaviji.

Branko Fučić doznao je još te noći da predstoje dani međunarodne borbe za prisjedinjenje Istre matici zemlji Hrvatskoj; da je Istra tijekom tih proteklih 25 godina pod Italijom bila odnarođena, kad su uništavana sva kulturna dobra; već od 1918. godine zatvarane su hrvatske čitaonice i škole, a od 1923. godine zabranjen je hrvatski jezik u školama, te uporaba staroslavenskog jezika u crkvama.

Glagoljicu, to nacionalno hrvatsko pismo, krunski dokaz slavenstva na ovim prostorima, nije se smjelo ni spominjati:

- Mi to moramo dokazati međunarodnoj zajednici kako bi nam Istra konačno i pravno pripala, raspričao se Mezulić, dodavši kako namjerava napisati i knjigu o fašističkim zločinima.
(Josip Žgaljić: Branko Fučić: Od Dubašnice do Dubašnice, Rijeka, 2001., Glosa Rijeka/Istarsko književno društvo "Juraj Dobrila" Pazin, str. 37)

Najvjerojatnije se te olujne ljetne noći u Rijeci rodila i klica buduće izložbe o glagoljici, koja je otvorena u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci, tada Naučnoj biblioteci, 30. prosinca 1968. godine, u spomen na 25 godišnjicu sjedinjenja Istre, Rijeke, Zadra i otoka s maticom domovinom.

Susret s dr. Hrvojem Mezulićem promijenio je životni put akademika Branka Fučića, koji mu je uz ostalo rekao:

(...) pođi sa mnom u Istru i Labin (...) tamo ćeš nam trebati, nemamo nijednog povjesničara umjetnosti. Došao si kao naručen... Istra je puna povijesnih spomenika, to ti je terra incognita. (...) Zapamti, za tebe mladoga povjesničara to je rudnik, ne istarskoga crnoga ugljena, nego rudnik povijesti. Pođi sa mnom. (ibid., str. 37)

Nakon dolaska u Labin, odmah je morao krenuti u istraživanje glagoljskih spomenika i staroslavenskih dokumenata po crkvama, župama i kućama "kako bi se u tome kulturnome blagu pronašli tragovi hrvatskoga identiteta, potpuno zatomljena u protekla gotovo tri desetljeća. Sve što bude našao predočit će se međunarodnim misijama kao krunski dokaz prigodom razgovora o konačnom prisjedinjenju Istre domovini.

"Trebaš istražiti, inventarizirati i zaštititi te spomenike", rečeno mu je.

Akademik Branko Fučić u potpunosti je izvršio taj davno dani mu domoljubni i stručni zadatak, taj misionarski put u gnijezdo hrvatske glagoljice (ibid., str. 43), baveći se njime čitav svoj radni vijek. Tijekom 1945. i početkom 1946. pronašao je brojne glagoljske natpise, freske i grafite pisane glagoljicom, kojima se moglo dokazati da je Istra slavenska zemlja. Rezultate svojih dugogodišnjih istraživanja objavio je u mnogim znanstvenim člancima i publikacijama, objedinivši ih u svom najznačajnijem djelu "Glagoljski natpisi" (Zagreb, JAZU, Razred za filologiju i Razred za likovne umjetnosti, 1982.), u koju su ušli natpisi od 11. do konca 18. stoljeća. Od 1000 glagoljskih natpisa i grafita polovicu je otkrio sam, a obradio je glagoljske natpise od 11. do kraja 18. stoljeća. (Nazor, Anica: Akademik Branko Fučić, Istarska Danica 2000, "Josip Turčinović"/IKD "Juraj Dobrila" Pazin).

Akademkinja Anica Nazor prigodom smrti Branka Fučića napisala je:

Branko Fučić otkrivao je i istraživao istarske freske, glagoljske natpise i grafite. Zvali su ga "sakristanom" istarskih crkava, što je on doživljavao kao kompliment i priznanje. Nema crkve u Istri, Hrvatskom primorju ili na kvarnerskim otocima u kojoj nije bio. Isticao je da su crkvice po grobljima, po šumarcima, po osamama godinama bili njegovi kabineti, njegovi instituti, njegova blažena radna mjesta bez posjeta, bez sastanaka, bez telefona. U tim je crkvicama otkrivao srednjovjekovne freske i na njima glagoljske grafite. (...) Za prvorazredne povijesne izvore Branko Fučić je vrednovao glagoljske grafite, male, sitne, sekundarne natpise naknadno uparane ponajviše na freskama i zidovima crkava. Grafiti, isticao je Fučić, otkrivaju malu povijest malih ljudi, iz ljudske svakidašnjice. To su mala zrcala u kojima su se spontano izražavali život i vrijeme. Oni pružaju obilje podataka o jeziku, pismu, gospodarskim i zdravstvenim prilikama. Glagoljski grafiti pokazuju odjeke velikih povijesnih kretanja u malim sredinama. (...)

Staro kamenje s glagoljskim natpisima za Fučića nikad nije bilo ni mrtvo ni hladno. Oronuli crkveni zidovi nisu bili nijemi. On je iz njih oživio čitav jedan potonuli svijet u koji se sam godinama uživljavao. (ibid., str. 219-220).

Sav je taj entuzijazam i golemo znanje akademik Fučić utkao i u rad na postavljanju izložbi o glagoljici.

Prvu značajnu izložbu na temu glagoljice pod nazivom Tisuću godina glagoljice postavio je 1955. godine u atriju Guvernerove palače u Rijeci zajedno s dr. Danilom Klenom i arhitektom Igorom Emilijem, dok je stalnu kulturno-povijesnu izložbu Glagoljica akademik Branko Fučić postavio 1968. godine u suradnji s tadašnjom ravnateljicom Naučne biblioteke dr. Vandom Ekl, arhitektom Igorom Emilijem, Eugenom Kokotom i Ninom Vranićem u zgradi današnje Sveučilišne knjižnice.

Akademik Fučić izradio je koncepciju izložbe, razradio teme, obradio i oblikovao izložbene jedinice, izabrao eksponate, izradio s bratom Dragom kopije-odljeve kamenih ploča s glagoljskom natpisima, dizajn panoa, autor je više fotografija, napisao je tekst za Vodič koji je preveden na engleski i njemački jezik itd. U tom je vodiču Branko Fučić napisao i ovo:

Namjera je ove izložbe da domoroci s njome dožive korijen vlastite kulturne tradicije a stranci ljepotu njene osebujnosti.
Izložba nije polemična. Informativna je i ilustrativna. Aktuelna je po tome što prvi puta objelodanjuje neke od najnovijih istraživačkih rezultata. A istraživanje je stimuliralo i omogućilo upravo sjedinjenje s domovinom.

Izložba glagoljice proširena je 1986. godine. Prije ove izložbe B. Fučić je 1958. bio postavio i Glagoljsku izložbu u Jadranskom institutu na Rijeci, a zamišljena je, kako je napisao sam autor, kao ilustracija jednog sintetskog predavanja o glagoljici, dok je kolekcioniranjem dokumentarnog materijala - glagoljskih inskripcija u gipsanim odljevima - zamišljena i kao studijski materijal stručnjacima.

Zajedno s bratom Dragom Branko Fučić izradio je i postavio na više mjesta vjerne kopije Bašćanske ploče: na već spomenutoj izložbi u Sveučilišnoj knjižnici u Rijeci, u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Guvernerovoj palači u Rijeci i u Staroslavenskom institutu u Zagrebu, potom u Bernobićima u Istri, Valunu na Cresu, Portu na Krku itd.

Branko Fučić je s bratom Dragom prvi glagoljski lapidarij izradio 1984. godine u istarskom selu Bernobići, kao sastavni dio Aleje glagoljaša od Roča do Huma.

Nakon otvorenja Izložbe glagoljice u tadašnjoj Naučnoj biblioteci akademik Branko Fučić između ostaloga je rekao:

Za mene lično, intimno, neposredno iza ovog svečanog trenutka bude se stare i dugotrajne uspomene na sve tamo od 1945. Ova izložba ima, u stvari, tako duge pripreme. To su bili i moji i Vandini (dr. Vanda Ekl, o.r.) i Danilovi (dr. Danilo Klen, o.r.) susreti s materijom na terenu, naši obilasci još u vrijeme kad smo službovali u nekadanjem Jadranskom institutu, to su bila otkrića - otkrića tada puna još mladog uzbuđenja - najstarijih spomenika glagoljske kulture i prvo ulaženje u obradbe toga materijala. (...)

Ono što je pred vašim očima sada na izložbi prihvaćeni i fiksirani dokument i što za prvi dojam oka, štoviše pridonosi i dekorativnoj vrijednosti ovog prostora kao enterijera (...) - za mene su stvari velikog i neponovljivog uzbuđenja. One spadaju među moje najljepše trenutke u životu.

(...) Prijatelji mi prigovaraju da postupam neracionalno, da gubim vrijeme na ono što, u stvari, ne bi bio moj posao. Na primjer, na odlijevanje kamenih spomenika. Ali, kako mogu prepustiti drugome ono za što sam emotivno vezan i k tomu prepustiti jedan posao koji me od ranog djetinjstva prati kao hobi i koji mi je u šturim danima institutskih neimaština služio kao nužna dokumentacija za studij i koji se sada (govorim pomalo i sujetno) pojavljuje na ovoj izložbi kao njen kreativni prinos.

(...) Otvorenje: moj izvanredni doživljaj bili su studenti, bila je mladost ovog grada koja je zdušno glagoljala, bile su dimenzije njihovih glasova u prostoru kada je mrtvo slovo s požutjelih pergamena i uvelih papira dobilo živu ljudsku boju, toplinu krvi, prisnost ljudsku i zavičajnu, miris rodnog moga kraja i dijalekta materinjeg. Neću ništa da vam govorim o fanfari sopila koje ne slušam uhom nego dišem punim plućima, jer na kraju krajeva na otvorenju nisam bio ništa drugo nego pravi stari glagoljaški Bodul. ("Novi list", 1969. br. 2, str. 9)

Ove godine navršava se 40. godina od otvorenja Izložbe glagoljice. Sveučilišna knjižnica u Rijeci, obilježavajući ujedno i 60 godina postojanja, odlučila je osuvremeniti ovu izložbu, te je učiniti dostupnijom i stranim posjetiteljima, koji bi tako upoznali jedno od najvažnijih obilježja hrvatskoga nacionalnog identiteta. U prvoj etapi projekta izrađene su mramorne pločice uz eksponate na hrvatskom i engleskom jeziku, koje prije nisu postojale. Vizualni identitet pločica osmišljen je u suradnji s Akademijom likovnih umjetnosti u Rijeci. Nabavljen je televizor, računalo i pisač, uz pomoć kojih će se prikazivati dokumentarni filmovi o Izložbi glagoljice, Bašćanskoj ploči i Šimunu Kožičiću Benji, a uz pomoć glagoljskog fonta posjetitelji će moći ispisati tekst na glagoljici. U drugoj etapi projekta planirano je snimanje dokumentarnog filma o glagoljici u suradnji s "Istra filmom" i gosp. Bernardinom Modrićem te izrada multimedijalnih prezentacija o glagoljici u obliku CD-roma. Isto tako, skratit će se postojeći vodič kroz izložbu te prevesti na nekoliko stranih jezika. Na ovaj način Sveučilišna knjižnica Rijeka želi popularizirati i revalorizirati Izložbu glagoljice, obilježavajući na taj način njen 40. rođendan, a u mjesecu siječnju 2009. godine bit će priređena u istom prostoru izložba u spomen na akademika Branka Fučića. Ovim se događajem Sveučilišna knjižnica priključuje obilježavanju 10. godišnjice smrti autora Izložbe i zaljubljenika u glagoljicu Branka Fučića.

 

LITERATURA

  • Izložba glagoljica. Vodič, (Izložba glagoljice otvorena je 30. prosinca 1968. godine u Rijeci, u izložbenoj dvorani - Supilova 3), izd. Naučna biblioteka Rijeka, Rijeka 1968., 16 str., format 29 cm (Temat i obrada: Vanda Ekl i Branko Fučić; Odljevi i Kolaž panoa: Branko Fučić)
  • Fučić, Branko: Glagoljska izložba: Postava u Jadranskom institutu na Rijeci, Riječka revija, god.VII., br. 1-2, Rijeka 1958., str. 90-94
  • Fučić, Branko: Tko je prije znao za..., Novi list, 1969., br. 2, str. 9
  • Nazor, Anica: Akademik Branko Fučić, Istarska Danica 2000, "Josip Turčinović"/IKD "Juraj Dobrila" Pazin, str. 219-222
  • Nazor, Anica: In memoriam-Branko Fučić, Slovo, sv. 52-53/2002-2003, Zagreb, 2004., str.127-136
  • Žgaljić, Josip: Branko Fučić: Od Dubašnice do Dubašnice, Glosa/IKD "Juraj Dobrila" Pazin, Rijeka, 2001.
  • Lokmer, Juraj: Izložba glagoljica-Vodič, Sveučilišna knjižnica Rijeka, 2001.

Ovaj članak je pročitan na Međunarodnoj konferenciji održanoj 2009. u Malinskoj u čast akademika Branka Fučića. Zahvaljujem autorici prof. Orietti Lubiani na poslanom članku. (D.Ž.)

 

Croatia - its History, Culture and Science