SPOMENICA

oblasnog narodnog odbora Istre  

Savezničkoj komisiji 

 za istraživanje pogranične linije 

između Jugoslavije i Italije.

[priređen 1945. ili najkasnije 1946., za poterbe Međunarodne konferencije u Parizu 1946.]

Ovaj je prikaz priređen na temelju inačice Memoranduma na ruskom jeziku, formata A4. Bile su priređene i inačice na engleskom i francuskom, koje nisam imao prilike vidjeti. Pretpostavljamo da je sačuvan i hrvatski izvornik.

Spomenica (memorandum) ima sljedeće dijelove:

  • Povijesni razvoj Istre, str. 3-7
  • Etnički sastav Istre, str. 8-12
  • Ekonomski položaj Istre, str. 13-16
  • Borba naroda Istre na nacionalno oslobođenje, str. 17-19
  • Istra nakon oslobođenja, str. 20-21
  • Zaključak, str. 22
  • Potpisi predstavnika pokrajinskog vijeća Istre, str. 23-25

Svi su prilozi važni, ali posebno veliku važnost ima prvi dio,  pod naslovom "Povijesni razvoj Istre". Prema dostupnom štivu na ruskom jeziku, prenosimo nazad na hrvatski jezik dio koji je otisnut na str. 3 i 4, a koji se odnosi na opis hrvatske glagoljaške baštine u Istri.

Slaveni su se doselili u Istru između VII. i IX. stoljeća, a u XVI. st. oni su već naselili cijelu Istru, uključujući i gradove zapadne obale. To nam potvrđuju vjerodostojni izvori tog razdoblja papa Grgur IX, Bonifacije VIII, Ivan IV i mnogi drugi (I). Jedno od najstarijih svjedočanstava pape Pia II - biskupa tršćanskog od 1447. do 1458., koji u posebnom odjeljku djela pod naslovom "De Istria hodie Schlavonia dicat" piše: "Istrani su u današnje vrijeme Slaveni i govore na svojem jeziku, a talijanski rabe jedino građani na obali, iako i oni znaju oba jezika" (2).

U to su vrijemi Slaveni u Istri već imali svoj književni jezik, svoju posbnu odjeću i običaje, narodne pjesme i instrumente, kao i u ostalim dijelovima Blakana, a crkva je imala slavensku liturgiju i knjige pisane glagoljicom. "Slaveni su između 800. i 1300. g. imali svoju pismenost, koju su upotrebljavali u dokumentima, imali su uzvišeni liturgijski jezik i do 1500. g. rabili su ga i na kamenim spomenicima.

Slavenska azbuka - glagoljica, bila je u uporabi po cijeloj Istri. Prema pouzdanim otkrićima vidljivo je da je glagoljica prevladavalo osobito u zapadnom dijelu Istre (pril. I). Iz izvješća porečkog, novigradskog, koparskog i drugih biskupa Istre vidljivo je, da su se sva sela zapadne Istre molila na slavenskom jeziku i što su crkvene knjige bile napisane glagoljicom (4).

Najuvjerljiviji dokaz da je neki kraj hrvatski, je glagoljica u crkvama tog kraja, budući da je glagoljica postojala samo tamo gdje su Hrvati. Još u XVII. i u XVII. st. glagoljica se rabila i u gradovima zapadne Istre, na pr. u Novigradu, Rovinju, Kopru i u drugim. U cijeloj koparskoj biskupiji bile su u XVI. st. samo dvije crkve u kojime bogoslužje nije bilo čitano iz glagoljičkih knjiga i gdje se nije propovjedalo na hrvatskom jeziku. U cijelom preostalom dijelu Istre narod je govorio samo hrvatski (5).

Kod istarskih Slavena postoajla je vlastita tradicionalna organizacija vlasti; pravni odnosi, kako raznih osoba, tako i gradova, bili savršeno ravnopravni. Tako su na pr. 1199. g., hrvatske župe Barban i Planje potpisale dogovor s Pulom o pašnjacima i međama. Sa strane Barbana i Planje dogovor su podpisali (župani) Pribislav, Miroslav i Dražica. Naziv "župan" i hrvatska imena podpisanih dokazuju da su to bile čisto hrvatske župe (6).

Osim mnoštva sličnih dokumenata (7) postoji također dokument koji dokazuje da su se hrvatski jezik i glagoljica rabili i u međunarodnim odnosima u Istri. To je vidljivo iz dogovora o razvođenju između oglejskog patrijarhata i pazinske grofovije napisanog početkom XV. st. na temelju još starijih dogovora iz XIII. i XIV. st. Ovaj dokument pisan je na latinskom - a ne na talijanskom - sa strane patrijarha, na njemačkom sa strane feudalaca srednje Istre i na hrvatskom "sa strane naroda", kao što piše u samom dokumentu (8 i pril. II).

Sav kulturni i religijski život Hrvata Istre povezana je s glagoljicom i s hrvatskim jezikom, i razvija se u Srednjem vijeku potpuno isto kao u Hrvatskom Primorju, Dalmaciji i na Kvarnerskim otocima. S tim područjima Istra čini jednu kulturnu cjelinu, a u pogledu kulturnog života i prednjači. Tako je na pr. prva hrvatska tiskana knjiga - glagoljički misal, tiskan u Veneciji godine 1483., priređen prema uzoru na misal iz Nugle kod Roča u Istri. U vrijeme Protestantizma, u XVI. st. iz sredine Hrvata potječe jedan od vođa protestntizma i najbliži suradnik Luthera - Matija Vlačić iz Labina (Mathias Flacius Ilyricus). Crkvene i prosvjetne knjige istarski su Hrvati napisali glagoljicom i ćirilicom za potrebe svih Hrvata predviđene su i za Srbe i za Bugare. Hrvatski protestantski pisci Istre prvi su u povijesti hrvatske kulture postavili zahtjev za jedinstvenim književnim jezikom i pravopisom. Prvi hrvatski prijevod Svetoga Pisma preveli su i tisali sredinom XVI. st. Stipan Konzul Istrarnin iz Buzeta i Antun Dalmatin iz Senja (pril. III).

U razdoblju protureformacije istranin Franjo Glavinić iz Kanfanara posvećje hrvatskom banu Petru Zrinskom svoje knjige pisan hrvatskim jezikom (9), a Josip Voltić iz Tinjana piše i izdaje s ciljem prosvjete u XVIII. st. veliki rječnik ("Ričoslovnik"), koji je imao poznati utjecaj na Narodni Preporod u Hrvatskoj oko 1830.


Inačica spomenice priređene na ruskom jeziku.

... do str. 7.



Poseban fascikl čini Dopuna Spomenici,  koja sadrži najbitnije dokumente, izvore, primjedbe i priloge (zemljovide, skice i faksimile).


DOPUNA K SPOMENICI
oblasnog narodnog odbora
ISTRE

DOKUMENTI, IZVORI, PRIMJEDBE I PRILOZI

   (1) a) Papa Ivan IV. (640.-642.) šalje opata Martina u Istru i Dalmaciju otkupiti kršćane iz robstva kod Slavena. B. Benussi u svojem djelu: "Nel medio evo; pagine di storia Istriana" (Atti e memorie della Societa istriana di archeologie e storia patria, v. IC. Parenyo 1894. pp. 349-395) citira i komentira ovaj tekst u odnosu na tri različita autora. Evo inačice po Anastasitusu Bibliothecariusu: "Johannes, nationale Dalmata ... Hic, temporibus suis, misit per omnem Dalmatiam, seu Istriam multas pecunias per sanctissimum et fidelisimum Martinum Abbaten, prpter redemptionem captivorum, qui depredati erant a gentibus".

   b) Papa Grgur IX. obraća se 13. veljače 1234. g. kleru i narodu Kranjske, Istre, Bosne Hrvatske i ostalih slavenskih zemalja kao što on to podcrtava i u svojem pismu: "Gregorius episcopus serus servorum Dei venerabilibus fratribus archiepiscopis et episcopis et dilectis ecclesiarum prelatis ac universis Christi fidelibus Caneolam, Istriam, Dlmatiam, Bosniam, Croatiam et alias partes Schlaviniae constitutis" (M. Premrou: Monumenta sclavenica, Ljubljana 1919., str. 25).

   c) Papa Bonifacij VIII., obraćajući se 29. travnja 1298. franjevačkim provincijalim "Slavenske Provincije", spominje u pismo područja koja čine tu provinciju, a među njima i Istru. "Bonifacius episcopus servus servorum Dei ... Ministro proviciali ordinis fratrorum in administratione provincie Sclavonie, salutem ... Licet ec omnibus mundi partibus que christiana religione consentur, teneamur ex officii debit extirpare letiferam pestem heretice pravitatis, in partibus tamen Serviae, Rasie, Dalmatie, Croatie, Bosne atque Istrie, provincie Sclavonie imminet nobis hec solicitudo" (Premrou: navedeno djelo str. 28).

   d) Jedan poljski kroničar iz XII. st.  u popis slavenskih zemalja uvrštava i Istru (Premrou: navedeno djelo str. 18)

   e) Opis putovanja cara Konrada IX. u Italiju 1251. g. navodi Istru kao slavensku zemlju: "Rex Conradus ... transiens per Macham pervenit in partibus Istriae vel Sclavoniae" (M. Premrou: navedeno djelo str. 26).

   f)  Kanonik katedralnog zbora u Toursu, Georges d'Esclavonie (umro 1414. g. [zapravo 1416., D.Ž.]) piše na rubu jednog rukopisa: "Istria eadem patria Chravat", znači da je on Istru smatrao hrvatskom zemljom (L. Leger: "Georges d'Esclavonie, chanoine penitencier de la cathedrale de Tours au XIV-XVe siecle" - u Jagićevom zborniku, Berlin 1908.).

   (2) A. S: Piccolomini: "Opera omina", Basel 1551., str. 406: "Istri hodie Sclavi sunt, quamvuis urbes italico sermone utuntur, utriusque linguae peritiam habentes".

   (3) Bensussi: "Istria", 1851. str. 78.

   (4 i 5) Koparski biskup Petar Morania u izvješću "ad limine" godine 1637. piše: "Seminarium puerorum omnium in tota provincia, et maxime in mea doicesi dolore existimo, et manibus maximo cordis dolore tango quia cum vilici totis provinciae liguae Illiricae, et pauperimi, immo et, endici litteris callare non valent" (Dr. Luka Jelić: "Fontes historici liturgiae glagolito-romanae, Veglae 1906. XVII str. 31).

   Porečki biskup Caesar de Nores izjvešćuje godine 1592.: "Nam cum omnes Illyrica utantur lingua, vix Breviarium aut Missale vetus cum quodam parvo Manipulo apud illos versantur" (Dr. Luka Jelić: navedeno djelo str. 41).

   Talijanski autor Ughelli (Italia sacra) 1600. V piše o novigradskoj biskupiji: "Diocesis Aemoniensa peragusta est; sunt in la oppida tri et vivi decem, in quibus omnibus sunt parochiales ecclesiae, quarum Prochi sunt Illyrici et Illyrica lingua diocesanos instruunt" (Dr. Luka Jelić: navedeno djelo str. 49).

   O piranskoj biskupiji govori biskup Antonius Zaro 1604. g. "Sacerdotes omnes Petinentibus eceptis Illyrico idiomate sacrum celebrant" (Dr. Luka Jelić: navedeno djelo str. 6).

   Pulski biskup Ionnes Andreas Balbi (1732.-1772.)  u skladu s venecijanskom inkvizicijom je zabranio uporabu slavenskog jezika u crkvama u njegovoj biskupiji. Na temelju toga je Kongregacije za nauk vjere odredio, godine 1744., da je nužno sačuvati slavenski jezik u onim dijelovima pulske biskupije koji pripadaju Austriji. (Dr. Luka Jelić XVIII. navedeno djelo str. 28-29).

   9. "Cum enim univrsus populus omnium diocesium Istriae non alia utatur lingus, quam Illyrica" (Jelić navedeno djelo XVI. str. 8).

   (6) Atti e memoris della Societa istriana di archeologia e storia patria, Parenzo v. VIII. str. 19-20.

   (7) Razvod između Mošćenice i Kožljaka 1395. g. (Faksimil odlomka u prilogu) objavio je prvi puta Arkiv za  povjestnicu jugoslavensku, knjiga II, Zagreb 1852., str. 308-310, pod redakcijom Ivana Kukuljevića Sakcinskoga.

  Statut grada Veprinca iz XVI. st., Mošćenićki statut iz 1693., oporuke, ugovori i drugi dokumenti.

   (8) "Razvod istrianski" (unutarnje razgraničenje zemlje) objavio je dr. Ante Starčević u Arkivu za povjestnicu jugoslavnesku, knjiga II, Zagreb 1852., str. 227-307. "... ke listi su nam tri notara predstavila, od čije plemenitosti smo odabrali jednog latinskog, drugog njemačkog, a trećeg hrvatskog, da bi svaki posjedovao svoj original ..." Faksimili odlomka "Razvoda istrianskog" su u prilogu. (Prilog I.)

   (9) U svojoj knjigi "Svjetlo vjerujuće duše", objavljene 1632., Glavinić na kraju uvoda govori, da je tu knjižicu napisao "da bi ugodio braći i vjernicima, a osobito hrvatskom narodu i mojim Istrijanima". M. Breyer: Iz stare hrvatske literature, Zagreb, 1938., str. 4.).


Iz dodatka Spomenici


Pod f) se spominje Juraj Slovinac (Georges d'Esclavonie), kanonik katedralnog zbora u gradu Toursu u Francuskoj, koji u jednom rukopisu, koji se i danas čuva (u Odjelu za rijetkosti Gradske knjižnice u Toursu), piše svojom rukom "Istria eadem patria chrawati" (Istra je domovina Hrvata). To znači da je Juraj Istru smatrao hrvatskom zemljom.

...do str. 8



Prilog I

Istarski razvod
Prilog II

Naslovna stranica "Postillae" Konzula
Prilog III


Glagoljaške crkvice na Krku i na Lošinju i Cresu

Prilog IV




Fotografski materijal koji prati Spomenicu stavljen je u poseban fascikl pod naslovom HRVATSKA ISTRA. Sastoji se od 32 lista formata A4 na tvrdom papiru, a pet od njih odnosi se na glagoljičke dokumente i knjige  u Istri.




21:47 daje naslovnu stranicu HRVATSKA ISTRA




Neka pitanja. Iz prethodnog video-zapiska (vidi 21:47) vidljivo je da postoji hrvatska inačica Spomenice. U Hrvatskoj postoji ruska inačica spomenice. Postoje li inačice Spomenice na engleskom i francuskom jeziku? Postoje li izvorni ruskopisi ili dokumenti? Je li glavninu pisao don Božo Milanović? Tko su bili njegovi suradnici?

Za vjerovati je da je knjiga don Luke Kirca Crtice iz istarske povijesti objavljena godine 1946. najviše radi razumijevanja ukupne povijesti Istre, osobito njenog glagoljaškog dijela.  Izvorni rukopis don Luke Kirca čuva se u NSK u Odjelu za rijetkosti (informacija ljubaznošću ak. Josipa Bratulića).

Istaknuti hrvatski pisac Viktor Car Emin, kojemu je don Luka Kirac (1860.-1931.) darovao rukopis svoje knjige (vjerojatno 1930.), ispričao je u svojim sjećanjima objavljenim u uvodu u Kirčevu knjigu među inim i ovo:

Poslije večere okrenu razgovor na ono, zbog čega je - kako sam reče - i došao. Iz torbe izvadi opsežan rukopis, položi ga na sto i prihvati da priča, koliko je imao muke , da tu svoju stvar otme pogledima fašističkih špijuna, da je spase i sačuva.

- Jadni listovi, kud su sve prolazili! Zakopao sam ih u zemlju, čas ovdje, čas ondje, uzidivao ih u podrumu, umetao među kamenje u stajama - i sve tako! Sad je rukopis tu - i ja vam ga ostavljam, da ga pročitate pa da mi onda priopćite svoj sud. Pored nekoliko crtica iz povijesti Istre naći ćete i jedan oduži polemički članak - i još koješta ...




Postojale su dvije spomenice:

  • Spomenica Oblasnog odbora za Istru, 90 potpisa predstavnika pokrajinskog vijeća za Istru (općine Labin, Opatija, Pazin, Buje, Buzet, Poreč, Kras, Lošinj, Motovun, Poreč, Vodnjan, Ljminj, Rovinj, Vodnjan, Pula)
  • Spomenica Zbora svećenika sv. Pavla za Istru, s potpisom 55 istarskih svećenika
Ove dvije spomenice nisu identičnog sadržaja.

Spominju se u [Božo Milanović, Moje uspomene, str. 135, u trećem odjeljku].

Na tvrdim koricama Spomenice stoji sljedeći naslov na ruskom jeziku: "OBRAŠĆENIE oblastnogo narodnogo komiteta Istrii sojuznoj komissii dlja issledovanija rubežnoj linii Jugoslavii s Italiej". Međutim, u nutarnjem naslovu jednog od triju uloženih fasikala stoj naslov "MEMORANDUM oblastnogo narodnogo komiteta Istrii sojuzničeskoj komissii dlja issledovanija pograničnoj linii meždu Jugoslaviej i Italieje." Naziv 'sojuznaja komissija' (tj. savezna komisijja)  odnosi se na jugoslavnesku komisiju, a naziv 'sojuzničeska komissija' na savezničku komisiju, tj. na međunarodnu komisiju.

Na str. 137 Milanovićeve knjige spominje se kratko i "izvrsni svećenik Miro Bulešić", koji je u svojem opširnom pismu od 16. svibnja 1946. pobijao tvrdnje iz opširne okružnice Radossija, biskupa porečko-pulskog, od 24. travnja 1946.





Priključenje Istre Federalnoj državi Hrvatskoj u Demokratskoj federativnoj Jugoslaviji : 1943-1968. [Urednici: Ferdo Čulinović, Vjekoslav Bratulić, Vinko Antić]. (knjižnica Filozofskog fakulteta)

Ferdo Čulinović, Vjekoslav Bratulić, Vinko Antić: Priključenje Istre Jugoslaviji, Sjeverojadranski institut JAZU, 1968 - Broj stranica: 479

Državni arhiv u Pazinu

Glagoljski rukopisi u Državnom arhivu u Pazinu




Uloga hrvatske glagoljice za političku sudbinu Istre

Božo Milanović

Croatian Glagolitic Heritage in Istria



Croatian Glagolitic Script

Croatia, An Overview of Its History, Culture and Science