Izbor iz poezije Biserke Draganić

Rijeka

Rijeka što protječe ispod moga prozora
odavna već zaboravi svoje ime.
Nevidljivim rukama poseže za nebesima
nesvjesna da ih nosi u sebi.
 


     ***
Posuda sam
u koju se sve ulijeva
iz koje se sve izlijeva.
Ništa više ne pripada meni
jer sve je moje.


Plamen

Upališ svijeću i promatraš kako titra.
Brojiš kapi voska u dlanu svjećnjaka.
Utoneš u sjaj treperavog plamena.
Ne misleći ništa, upališ sebe u njemu.




    ***
Prepoznajem Te u mirisu svoje kože
u igri prstiju
u otkucajima srca
svaka stanica Tebe pjeva
izbijaš iz pora moje kože
diveći se Sebi,
o beskrajni Bože!
 



   ***
Kap izroni iz kapi,
kap se pridruži kapi
i more se otvori
dubinama svojim.

 

Postojanje – nepostojanje

Sve postoji i
ne postoji
sve je tu
i ničega nema
snježni oblak
nebom plovi,
a tren kasnije
oblaka nema.
 

Ti i ja
 
Ti i ja
bez početka i kraja
Ti i ja
u punini beskraja 
Ti i ja
u korijenu svijeta
Ti i ja
u protjecanju ljeta
Ti i ja
muškarac i žena
Ti i ja
svjetlo i sjena
Ti i ja
u istome trenu
sada i uvijek
i u svemu.
 



   ***
Vječnost postojanja
nije puka sanja
kad spoznaš da JESI
postaješ
SADA.
 



   ***
Miris zemlje
u rosna jutra:
u kapi rose
jučer, danas i sutra.




   ***
Dio sam zemlje što u
meni diše
pere me svaka
kapljica kiše
i svaki treptaj
leptirovih krila
titraj je
moje duše
što u svemu
prebiva
Svaki dah vjetra
i mene diše
spajam se s nebom
i ne postojim
više.




   ***
U čaški je
cvijeta
sva mudrost, znanje
i ljepota
svijeta.
 



   ***
Kroz moje tijelo
svjetlost putuje
moje tijelo
svjetlost ispituje
sa svjetlošću druguje
i miruje
kad se s njom rukuje
i sretno je
kad joj se otvara
i svjetlo je
kad samo svjetlošću
progovara.

 




   ***
Tokove voda
tkaju kapi:
tisuće malih ja
u velikom
uči
sjati.

 

 

 

Božja ljubav

   ***
Pružam Ti ruke
i Ti ih
prihvaćaš
osmijehe nudim
Ti ih uzvraćaš
Ka Tebi trčim
Ti se trkom približavaš
u zagrljaj Ti hrlim
Ti ga širom otvaraš
ruke se moje
oko Tebe svijaju
ruke me Tvoje
čistoćom umivaju
sve moje Tebe
žudno upija
oko Tebe se
čvrstoćom bršljana
uvija
prisutnost se Tvoja
mnome razlijeva
punina se moja
u Te ulijeva
nestajem
svjetlosti prepuna
u blaženstvu Tvoga
Beskraja
što Vječnom Ljubavlju
sja.
 



   ***
Poigravam se valovima voda
uranjam u tisuće kapi
ne moram činiti ništa
Ti mi daješ sve znati.




   ***
Nebo je zatvorilo kapiju
da nitko više ne može ući.
Zatvorili su se svi puti.
Mrak na kraju ulice šuti.




   ***
Tisuće Božjih bića
u grudi zemlje spava
život je samo jedan
a radosti nema kraja.
 



   ***
Put u visine često je varka,
a prizemljenje može biti bolno.




   ***
Što može biti veće
od beskraja neba?

   ***
Samoća duše
koja Boga treba.
 


   ***
Mjera je patnje
količina
ostvarenog
dobra.




***
Trenutak istine Božji je poklon izabranima.

 
 

Čovjek

   ***
Tisuće malih znanja
o velikom znanju sanja.

 



   ***
Toplina i
miris ljeta:
otvorena
duša
svijeta




   ***
Postoje putovi
što se ne poznaju
i dani
što se ruše
postoje zvona
što nikad
ne zazvone
i svjetla duše
što se nikad
ne upale.
 



   ***
Znamenja se rađaju
iz dubine noći –
iz potpune tame
dan ima doći.




   ***
Treperenja duše
koju kušnje muče
nalik su niskama
malih vala
što su obali
sve bliže.
 



   ***
Strah je pokušaj da se Istina zaustavi.
 



   ***
Svako ljudsko biće posjeduje krila,
no o njegovoj istrajnosti ovisi
hoće li ih upotrijebiti: razmahati se njima
i poletjeti.
 



   ***
Kad zatvoriš usta,
svi govori oko tebe započinju.




   ***
Nebo i zemlja
u dlanu jablana:
svjetlo i sjena
- jedna istina.





   ***
Budući da rođenjem
priča ne započinje,
a smrću ne završava,
neophodno je odabrati
Put.




   ***
Rastvorivši snježne latice na vodi,
predao se lopoč beskrajnoj slobodi.




   ***
U Parizu
gledajući Mona Lisu
jedan je mali mrav
shvatio u čemu je stvar:
čaroban osmijeh Mona Lise
i svih onih tisuću boja
svaki potez kista na platnu
odaje tajnu stvorenoga
jer iza Mona Lise
i onog buketa boja
beskraj šapuće tiho:
„Ovo je slika moja.“





   ***
Patnja ima
ime – ljepota
za sutra,
ljepota u svemu i
sa svime.

 

Božanska pjesma


Prihvaćaj ljude
kakvi jesu
i pjevaj im
uvijek
božansku pjesmu
o ljepoti duše
što je u sebi kriju
o malom plamičku
što ga u sebi griju
o vatri što bi
iz njega htjela sjati
o ljubavi što bi
im se htjela dati
o blaženstvu
što u njima blista
o danu kad će biti
svjetlost čista.

 

Duga

 
Bila je posve, posve neobična djevojčica. Ona iz priče.
Pripadala je onim plavokosim i plavookim stvorenjima što nalikuju žuboru vode.
Voljela je oblake i ptice, a posebno dugu.
Htjela je, tako silno, da je dotakne.
I penjala se na stabla, krovove kuća, telegrafske stupove, krila aviona ne bi li je dosegla.
Ali duga je izmicala, a ona je čeznula.
I onda se jednog jutra zatekla na obali rijeke kad se duga pojavila.
I gle čuda! Djevojčica je u rijeci ugleda. Onu istu dugu – dugu s neba.
Sad je shvatila.
Legne na obalu i sva se otvori – sve pore, stanice, dlačice svako oko, trbuščić, noga, srce – sve je bilo širom otvoreno. I tada se u nju useli duga. Doista, prava duga sa svim svojim bojama sjala joj je u očima, plesala na nogama, hihotala na obrazima, žuborila u srcu.
Bože, bila je tako vesela.
Tako se beskrajno radovala.
I bilo joj je tako lijepo u djevojčici da je tu zauvijek ostala.





    ***
Ljudski su snovi prašina
ne postoje izvan vremena
ljudske su želje mrvice
na trpezi života.

 


   ***
Ljudska je duša
mirisna ruža
s latica bezbroj.
Ali ruža ne cvjeta,
     ruža ne diše,
ako je nitko
     ne miriše.





   ***
Čovjek nikad ne zna
gdje se rađa svjetlost,
a gdje tama
na kojem se mjestu
ljubav pretače
u mržnju
u kojem trenutku
duša ostaje
sama.





   ***
Oblaci padaju na zemlju
teške su njihove sjene
vjetrovi više ne govore
zanijemile su stijene
more se sakrilo iza hridi
ne dušu više zore
čovjek je sebi ukrao
dušu
a suze tako
bole

 


   ***
Boli me
ljepota života
tvoji tragovi
u mojoj duši
bole me
iznevjerena
prijateljstva –
ljepota što se
ruši
boli me
nespokojstvo svijeta
ratovi između ljudi
sudbina svega u svemu
boli
u duši.




   ***
Volim te gledati
dok spavaš

pratiti igre snova
na tvome licu
volim miris
tvog usnulog tijela
ruke što pričaju
vlastitu priču.

Volim te gledati
dok spavaš
slušati tišinu
što sred tebe diše
volim dah vječnosti
što ti se iz duše diže.

Volim te gledati
dok spavaš
uplovljavati u tvoju
usnulu ljepotu
volim promatrati
kako u snovima
rasteš
i uranjaš
u jednotu.

 



   ***
Milostiv budi
podari trenutak
bezbolne ljepote
radost što se
u sebi žari
treperava jutra
jednote.

Budi milostiv
iskru svoju
u meni ugasi
pusti nek idem
kud me sudba vodi
preživjet ću
i vlastitu smrt
ako me život
ponovno rodi.

 



   ***
Mijenjam se
poput kapi
vode
na nečijem
dlanu
nijedna misao
nije ista
u istome
danu
rastačem se
u vječnost
što se zbila
u minute
uvlačim
u raširene
ruke života
što čekaju
i šute.





   ***
Prva zora
prasak boja
drhtaj užitka
sred svemirskoga
bitka.

 

Utjeha


Reci mi da se poznajemo
i da su moje priče
djelići tvojih snova
reci mi da se iza oblaka
uvijek skriva sunce
i da patnja ne predstavlja
ništa nova
reci mi da je sutra već odavno stiglo
u ovome što zovem sada
da svjetovi neprekidno umiru
ali s njima ne i nada
reci mi da ne postoji ništa
zbog čega bi srce strepjeti smjelo
reci da ruke života
nježno ljuljaju svoje čedo.

 


   ***
U pijesku
tragovi duše
u maji
maje se
ruše


 

Susret

Srest ćemo se u svitanje
u trenu kad svjetlo pomiluje tamu
srest ćemo se kad očarani vjetar
dodirne laticu i ostavi je samu
srest ćemo se u lakom koraku
što zvoni u praznini noći
u nježnom treptaju oka
sred onog što ima doći
srest ćemo se u praznini
što izvan svega diše
u srcu života
što za nas susret piše.
 




Mornari sanjaju o kopnu
kad ih u zagrljaj stegne more
pjevaju himnu svakome danu
kad ih nebo ususret zove
upijaju ljepotu jutara
dok stoje u njihovoj sjeni
čitaju tragove Tvoje
u svakoga vala pjeni

 
  ***
Mornari sanjaju o kopnu
kad ih u zagrljaj stegne more
šapuću zemlji tajnu života
tek kad za njih više
nema zore.

 



   ***
Otvaraju se zastori dana
ali pozornica još nije čista
sred prljavštine što posvuda mili
dragulj čistoće blista.


 

Sunčici

Mirišem mlijeko
s tvojih usana
upiru se o moje
grudi
tvoja mirisna
stopala
njišeš se
na mojim rukama
moje je tijelo
tvoja kolijevka
usađuješ me u središte
povezuješ s osima svijeta
vraćam se na mjesto
s kojeg sam pobjegla:
u samo središte svijeta.

 



   ***
Krvavo mi je srce
i noge i tijelo
negdje u meni
jedno je Biće
na tron svoj
sjelo 

Prateći krvave tragove
snove što me muče
ugledah kako se
spajaju
izgubljeni dijelovi
duše.


 



   ***
Rumenilo
otečenih
usana
Noći provedene
bez sna
Sklad glazbe
i glazbala:
Ti i ja
Svi svemiri
u nama.

 



   ***
Zrcalo je uhvatilo
moj lik
i bacilo ga
u naručje tame:
tražim ga
u vrisku gromova
u opustošenim vrtovima
nade.







   ***
Petre, ne ljuti me
zatvori prozor
i otključaj vrata

Tvrđave se lakše
brane
ako su im širom
otvorena vrata.






   ***
Dodirujem ti ruke
mirisne od sna
rasplinjujem u onome
što jesi ti, a
nisam ja
zaplićem se
u labirinte tvoga sna
gdje za mene
ništa ne započinje i
ništa ne završava
tražim nit da
raspletem
vrata sjećanja
tragove svoje
što vode
do izlaza
sebe traži
zaboravljeno ja
u čipkama pijeska
što voda ih je
isplela.

 




   ***
Vjetrenjače svuda:
oko nas i u nama
svladati snagu njihovih krila
jedina je prava
životna drama.



 

Pirika

 

Ptica sam
u ranjenom
krilu dana
prozirnih krila
duše od stakla

Ptica sam
u ranjenom
krilu dana
svijetleći lampion
tek upaljena baklja

Ptica sam
u gorućem
krilu dana
slomljena u svemu
a pirika sama.


 



   ***
Među vlatima trave
zaspale su ruže
zrakom plovi
slatkasti miris
tek probuđene duše
u očima ljeta
zrcale se duge
ta svijetleća lica
prosvijetljene duše.

 




   ***
Brod je već
odavno isplovio
nebo u luci
ne čuva više
ni njegovu sjenu
u ozračju
narančinog cvijeta
svijet se mijenja
u trenu
Pod suncem
što prži zjene
promatram njegovu
mjenu
i dok mi
brodovi odnose
dušu
opet se rađam
u svemu.


 

Vrijeme obilja


Jutro.
Miris neba
u maloj sobi.
Stol.
Na njemu
cvijeće.
Tek rođeno
sunce
zamjenjuje
svijeće.
Za stolom
Ti i ja.
Između nas
vrijeme obilja.


Snaga


Pružanje ruku
mraku
i sred najvećega
mraka.

 
 

Relativnost spoznaje

Misao sustiže
misao
razotkriva se tajna
a onda se spusti
magla prekrivajući
tek spoznate
valove znanja.


 


Krug

Zatvorit ćemo krug
Vi i ja
zbog Vječnog Dobra
što u svemu
sja

Zatvorit ćemo krug
ja i Vi
unatoč patnji
duše će
blistati
 
Zatvorit ćemo krug
Vi i ja
sred tame svjetlo
ipak sja

Zatvorit ćemo krug
ja i Vi
jer život sred nas
ne prestaje
pjevati.