Ante Sekulić

U nizu djece vaše, poljane cvjetne,
srcem punim svakidašnjeg bola,
u potragu za mirom zdanji ću poći
i pjevat ću pjesmu njiva i dola.

Nikada nisam u svom životu bio bez muke;
od djetinjstva svoga ja sam borio se vazda.
Danas ću zato poći natrag na poljane,
pozdravit ću moje drago selo sada.

Cvast će cvijeće i šumjet će mlada žita...

Gospode,
     Tebi hvala za dar života
     za Tvoju dobrotu, za mladost i sreću.
    Hvala Ti
     za svu ljepotu i jablane vitke,
     što me čekaju na ulazu moga sela.

Beskrajna Tebi hvala
za pogled očiju mojih, gdje se rađaju tuge.
Hvala Ti što si mi dao srce skriveno,
mlado
i čudno.

Gospode,
bogatstva svakog vrelo,
hvala Ti...
Hvala i zato što ljubim
svoje selo.

Ne pitam Te, majko,
za kruh već isprošen
Nit za suhe usne,
već za mladi klas
zorom orošen

Za suze Te Tvoje
noću isplakane
ja ne pitam, majko.
Već za svježe ruže
u bostanu našem
jutros uzabrane.

Da ponesem sobom
ruže procvatane
i poljubim suhe usne;
zjene Tvoje, majko,
noću isplakane.

I da nikad ovu
ne zatajim zemlju
i kruh isprošen.
Da se sjetim uvijek
na klas mladi orošen.