August Šenoa 1838.-1881.
darko
žubrinić, 2014.
ČUVAJ SE SENJSKE RUKE 18
August Šenoa 1875. u 37. godini života
Fotografija dobivena ljubaznošću gđe. Jasmine Reis iz Zagreba.
17. <
18.
Ljeto
za
ljetom
minulo, sunce za suncem
ginulo, prohujiše vjekovi, utonuše svjetovi, i
svjetobornog zlatnog lava, tu besmrtnu krilatu zvijer, probode mač
imperatora Korzikanca, i zlatna barka duždova razbi se u jadranskim
talasima, a grimizna joj jedra raznese bura. Vanitas, vanitatum vanitas!
Prohujaše vjekovi, a u pustoj fratarskoj crkvi u kamenom Senju stajaše hrvatski sin, poniknute glave, plaha srca. Bijaše tu pusto, bijaše nijemo. Ne ori se više visokim svodovljem pobožni mrmor fratara. Nema ih više. Hrvatski zmaj, Đuro Lenković, podignu im taj kameni stanak, još mu je utisnut junački biljeg na čelu svetoga hrama - ali nema ih više. Gledaj! kako rumeni žar večernjeg sunca viri na visoke prozore u crkvu, prostirući rumenilo svoje pločama, kao da si ruže prosuo po kamenu. Pristupi bliže! Vidiš li po kamenu biljega? Napol pogaženi, napol izbrisani. Čiji su, koga li kriju? Slavni biljezi, sjajni biljezi, hrvatski sine, drevna, besmrtna svetinja tvoja. Čitaj! Pod žarkim ružama večernjeg sunca drijemaju vojvode senjski, drijemaju slatko u slobodnoj mirnoj postelji, snivaju slatko sanak o slobodi, koje im ne spregnu ni zlatna Venecija ni krvnik Osmanlija. Čuj! Ne zazveknuše li u grobovima sablje? Gle! Ne dižu li se ti kamenovi od sebe? Ne niču li o večernjem žaru i crne rake silni divovi pod svijetlim oružjem, pod srebrnim tokama, ne trepere li o zažari rujnoj zlatne čelenke? Recite, orijaške sjene, što vas mami iz slobodnog groba? Što teče snova vrela krv iz mrtvog srca? Što sinu ispod drijemnih vjeđa munja i suza? Razumijem grobni taj šapat. Sinu li krst na svetoj Sofiji? - pitate vi. Ah, da vam je besmrtno tijelo, kao što je ime? Uminuše. Drijemaju opet. Čudnu ljuljanku pjeva im bura. I ona utihnu. Poput rubina počiva glatko sjajno more; o crnoj obali otoka blisiče srebrna pjena, kao galeb krile se morem bijela jedra, i na jugu diže divska ramena pod kristalno, zvjezdano nebo Velebit, oltar hrvatske slobode. A maslinom šapuće vjetrić starinsku pjesmu, šapuće: Čuvaj se senjske ruke! U utrobi gore plamti tajanstven plamen, govori narod, a piri ga božja ruka; tvrdi se kamen ražari, propne, zadršće, zatresne, zagrmi, a s vrhova zaurla bjesomučna bura, i grabi more iz dna da poprska zvijezde, da tjera lađu tuđinku od rodnoga kraja. Kroz gromove, jauk i urnebes čuješ starinsku pjesmu, bura pjeva: Čuvaj se senjske ruke!
Sine hrvatski! I u tvome srcu gori božji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba svetu starinsku pjesmu:
Postavljeno dne 29. ožujka 2014.
Prohujaše vjekovi, a u pustoj fratarskoj crkvi u kamenom Senju stajaše hrvatski sin, poniknute glave, plaha srca. Bijaše tu pusto, bijaše nijemo. Ne ori se više visokim svodovljem pobožni mrmor fratara. Nema ih više. Hrvatski zmaj, Đuro Lenković, podignu im taj kameni stanak, još mu je utisnut junački biljeg na čelu svetoga hrama - ali nema ih više. Gledaj! kako rumeni žar večernjeg sunca viri na visoke prozore u crkvu, prostirući rumenilo svoje pločama, kao da si ruže prosuo po kamenu. Pristupi bliže! Vidiš li po kamenu biljega? Napol pogaženi, napol izbrisani. Čiji su, koga li kriju? Slavni biljezi, sjajni biljezi, hrvatski sine, drevna, besmrtna svetinja tvoja. Čitaj! Pod žarkim ružama večernjeg sunca drijemaju vojvode senjski, drijemaju slatko u slobodnoj mirnoj postelji, snivaju slatko sanak o slobodi, koje im ne spregnu ni zlatna Venecija ni krvnik Osmanlija. Čuj! Ne zazveknuše li u grobovima sablje? Gle! Ne dižu li se ti kamenovi od sebe? Ne niču li o večernjem žaru i crne rake silni divovi pod svijetlim oružjem, pod srebrnim tokama, ne trepere li o zažari rujnoj zlatne čelenke? Recite, orijaške sjene, što vas mami iz slobodnog groba? Što teče snova vrela krv iz mrtvog srca? Što sinu ispod drijemnih vjeđa munja i suza? Razumijem grobni taj šapat. Sinu li krst na svetoj Sofiji? - pitate vi. Ah, da vam je besmrtno tijelo, kao što je ime? Uminuše. Drijemaju opet. Čudnu ljuljanku pjeva im bura. I ona utihnu. Poput rubina počiva glatko sjajno more; o crnoj obali otoka blisiče srebrna pjena, kao galeb krile se morem bijela jedra, i na jugu diže divska ramena pod kristalno, zvjezdano nebo Velebit, oltar hrvatske slobode. A maslinom šapuće vjetrić starinsku pjesmu, šapuće: Čuvaj se senjske ruke! U utrobi gore plamti tajanstven plamen, govori narod, a piri ga božja ruka; tvrdi se kamen ražari, propne, zadršće, zatresne, zagrmi, a s vrhova zaurla bjesomučna bura, i grabi more iz dna da poprska zvijezde, da tjera lađu tuđinku od rodnoga kraja. Kroz gromove, jauk i urnebes čuješ starinsku pjesmu, bura pjeva: Čuvaj se senjske ruke!
Sine hrvatski! I u tvome srcu gori božji plamen, i tvoje grudi su kruti kamen; sine hrvatski, pamti do groba svetu starinsku pjesmu:
Čuvaj se
senjske ruke!
Postavljeno dne 29. ožujka 2014.
Hrvatski glagoljički font izradio je g. Filip Cvitić iz Zagreba, voditelj projekta Fabula Croatica.
August Šenoa
Čuvaj
se senjske bure!
Marijana Jakšić (Tomić): Senjske inkunabule i senjska tiskara
Hrvatska glagoljička bašćina povezana s Likom, Krbavom, Gackom, Modrušom i Senjom
Branko Benzia: Kraj refula
Vatroslav Lopašić: Bilješke uz pjesme Branka Benzie
Mladen Ibler (Danska): The Croatian Coat of Arms - from Frankapan's Senj to Sweden?
Mala enciklopedija hrvatske glagoljice
Croatia, An Overview of Its History, Culture and Science