August Šenoa 1838.-1881.

darko žubrinić, 2014.

ČUVAJ SE SENJSKE RUKE 15


August Šenoa 1875. u 37. godini života
Fotografija dobivena ljubaznošću gđe. Jasmine Reis iz Zagreba.





14.

15.

Bijaše jutro zadnjeg dana godine 1601. Poručnik Capogrosso koracao je zamišljen prema kaštelu.

- Dosadilo mi u tom pasjem gnijezdu. Ujaka ne vidim nigdje, to je zlo, mora da je blizu, blizu moje glave. Iz Graca nema glasa, nad Rabatom vije se gavran. Da, da, to su oni papiri!

Poručnik prođe kraj straže u kaštel, prođe dugim hodnikom do vrata zadnje kule, do Rabatina stana. Uniđe. Rabata sjeđaše na postelji.

- Što tebe nosi, Capogrosso, u rano jutro? - dignu general glavu. - Jesu li stigla pisma iz Gradaca?

- Nijesu.

- Čudim se. Rekoše mi da će uskoro stići pisma od nadvojvode da budem hrvatskim generalom, nu još ništa. Već sam Senja sit.

- I ja dovrh glave - odgovori hladno poručnik.

- A što si došao?

- Da vam pravo kažem, illustrissimo, dođoh da zatražim svoj otpust.

- Otpust? - začudi se Rabata.

- Pa da! Uskoke ukrotiste. Glave im poubiste. Orlovića otpraviste sretno prije četiri dana put Kaniže, odakle se nikad povratiti neće. Prekjučer ode i vaša vojska. Pa vi ćete i onako na generaliju u Karlovac. Hvala vam dakle za svu milost - -
- Pa zašto ne bi ti sa mnom?

- Bih od srca rado. Ali vidite, rođaci mi priskrbiše kapetaniju u firentinskoj vojsci, i žele da budem kod njih. Pa moje zdravlje! Loše je, loše u tom hrvatskom zraku, šta tek, da dođem među medvjede u Karlovac? - -

- Ne razumijem te! - začudi se Rabata. Ali u taj par zaori iznenadna mukla bubnjava.

- Šta je to? - dignu Rabata glavu.

- Koji je to bijes? - opetova poručnik - ta danas nema ni parade ni službe, pa to nije mušketirski bubanj. To zvoni kao da Neapolitanac vodi medvjeda. Sad ćemo vidjeti! - reče Capogrosso i izleti na vrata. Za nekoliko časaka povrati se blijed.

- Generale! - viknu - Uskoci ulaze u grad!

- Jesi li poludio? Kakvi Uskoci?

- Tri kumpanije pod zastavom i bubnjem, a pred njima Juriša!
- Ju-u-riša! Jesi li poludio? Ta on je na putu u Kanižu! - izvali Rabata velike oči.

- Juriša je u Senju! Vidjeh ga na svoje oči s prozora. Čini mi se da ide k vama.

Rabata provuče rukom čelom, prođe dva-tri puta sobom, pa će zatim:

- Poteci! Njega pusti! Nikoga drugog. Mušketiri da su spremni. Bubnjar neka zabubnja.

- Trista im! - lupnu poručnik jarostan nogom i ode po zapovijedi.
Za jedan čas uđe u sobu Juriša Orlović.

- Božja vam pomoć, generale!

- Odakle vi, kapetane? - zadrhta Rabata.

- Upravo s puta. Dođoh do Karlovca.

- Pa kako ste smjeli?

- Predomislih se. Ne idem u Kanižu - dignu Uskok otresito glavu.

- Ne idete, kad ja zapovijedam?

- Ne idem.

- Zašto?

- Jer Senju obrane treba od Mlečića i izdajica.

- Orloviću! - zaruknu Rabata - to će vas stajati glave.

- Pa dobro! - slegnu Uskok ramenima.

Rabata skoči k vratima i zavikne:

- Stražo!

- Na zapovijed! - uniđe potčasnik mušketira sa četiri momka.

- Odvedite toga zlikovca. Uzmite mu oružje. Zatvorite ga u tamnu kulu kraj vrata.

- Do viđenja, Rabato! - nasmija se Orlović i ode mirno.

Kao tigar za rešetkom obilazio Rabata po svojoj sobi. Poručnik uniđe.

- Šta je? - otresnu se Rabata.

- Sa Vratnika vodi Pavle Milovčić iz Otočca četiri kumpanije Uskoka.

- Za jednu uru da ste mi objesili Jurišu.

Na trgu pred kaštelom vrvjela je sila naroda muškog i ženskog, sve plaha i čudna lica. Jošte bijahu vrata kaštela otvorena. Sa trga se vidjelo kako straža preko dvorišta vodi Jurišu u zatvor - u kulu. Sad iziđe na dvorište bubnjar i zabubnja na okup. Sa svih hodnika doletješe mušketiri u dvorište. Sad se poredaše. Sad napuniše puške, i ujedanput zaklopiše se štropotom teška vrata kaštela.

- Ubit će Jurišu! - orilo se po gradu. - Ljudi, Rabata nam ubi Jurišu! Pomozite! Spasite! - Ha! Na Velja vrata uniđe Pavle Milovčić.

- Zdravo, junaci! - vikaše narod. - Stan'te! Pomozite! Pogibe Juriša! U kaštelu je!

- Stoj! - zagrmi Pavle trgnuv svoj nož, i četa stade. U isti par ozivaše se bubanj od stolne crkve. Trkimice doleti na trg Jurišina četa, i na čelu joj junak Đure Daničić visoko dižući sjajnu sablju.

Gologlavi, bez kabanice, koji nožem, koji puškom u ruci, dojuriše smioni junaci. Na trgu se ustave.

- Punite puške! - zagrmi Daničić.

- Punite puške! - opetova starac Milovčić.

- Ukraj! Ukraj! - prodiraše očajan glas zrak. Blijeda, drhćući, suznih očaju protiskivaše se kroz svjetinu Dume. Oči joj sijevahu divljim plamenom, kosa joj padaše raščupana niz ramena, suknja joj se vijaše zrakom i, šireći bijele ruke, vriskaše da ti srce pukne:

- Jurišo! dušo! Gdje si! Gdje si! Jao, ubiše te! Ubiše te!

Žena dođe na trg. Vrata kaštela zatvorena. Grčevito uhvati kosu, stiskivaše rukom srce svoje klimajući glavom. I kleknu pred Uskoke vičući:

- Boga vam živoga, pomozite!

- Na juriš! - zapovijedi Daničić, dignuv sablju.

- Stani! - zakrči ga Milovčić - šta ćeš na juriš? Vrata su tvrđa od kamena.

- Ha! - skoči Dume - gledajte, kod zida stoji top. Pun je! Pomozite!

Deset Uskoka baci puške i nože, i pohrli k topu. Lumbardaš zapali šibu da ga ispali na narod, ali ga uskočka puška sastavi zemljom. Uhvatiše top. Dume trgnu goreću šibu iz ruku mrtvoga topnika i dižući je uvis vikaše:

- Naprijed! Naprijed!

Dovukoše lumbardu na trg. Milovčić je namjeri. Sad! Zavitlav u zrak šibu, primaknu je Dume prahu. I planu i grmnu. Bijeli dim sunu u zrak, i gvozdeno zrno raskrha hrastova vrata. Bubnjevi zabubnjaše.

- U ime božje! Juriš, junaci! - zamahnu Milovčić nožem, i kao bura sasu se razjarena četa na kaštel. Pod vratima stajahu dvije kumpanije mušketira kao zid.

- Pali! - zakriješti Capogrosso, i dvjesta pušaka planu na Uskoke. Koji jauknu, koji vrisnu! I pade ovaj, i pade onaj; koji klonu na koljeno, koji se uhvati za srce, a svjetina raspuhne se kao pljeva. U top se upiraše Dume, hvatajući se za srce.

- Juriš! - zagrmi Daničić, i kao bujica zahuji njegova četa put vrata, i stade zveket, i stade trijesak, i stade grom, i stade jauk, i stade škripanje, i molitva i kletva i izdisaj.
Časak, i borba umuknu. Gle, iz vrata izađe Daničić i vodi za ruku - junaka - kapetana - Orlovića.

- Spašen! - kliknu Daničić.

- Zdrav bio! - klikovaše narod, a Dume - Dume - pohiti - poleti - kao vila - kao strijela i, kleknuv pred svoga druga, jecaše kroz plač:

- O moj - moj - dane - moja zvijezdo!

Po dvorištu kaštela tecijaše krv, ležahu kacige, sablje, klobuci, noževi, puške. Dvije kumpanije isiječe uskočka ruka, dvije stotine nevinih žrtava Rabatina izdajstva. A on? Deset Uskoka pojuri golim nožem uz stepene kaštela, pred njima Pavle Milovčić. Sad dođoše dokraj hodnika, do stražnje kule. Vrata bijahu zaključana. Od jednog kundaka padoše. U sobi stajaše Rabata. Raširiv krakove, držaše desnicom mač, ljevicom malu pušku. Kosa mu visijaše niz čelo, lice požutjelo, usne blijede, a velike bijele oči da će mu skočiti iz glave.

- Glavu daj! - zavapi Milovčić.

Rabata dignu malu pušku na vojvodu. Oroz caknu, ali puška ne planu. Nu kao munja namjeri se deset pušaka na Rabatina prsa. Planuše. Rabata klonu na koljena.

- Vjerujem u bo... - zamrmljaše mu blijede usne, ali u taj par zabljesnu nož, glava mu odskoči, i mrtva trupina svali se u krv.

- Gdje mu je desna ruka - prokleti Mlečić? - zapita vojvoda. - Tražite - tražite, da ne uteče.

- Evo mu kape! - skoči Uskok vojnik.

- Kod kamina? Otvorite vratašca! - Ništa! Uđite!

Vojnik se uvuče u otvor i pogleda uvis.

- Je li? - zapita Milovčić.

- Jest - odgovori vojnik.

- Mjeri!

Vojnik dignu pušku, ispali i skoči iz otvora. Nešto jauknu, i kao kamen pade iz dimnjaka Capogrosso. Zrno mu probi glavu.

- Strgnite mu časno odijelo, nije ga vrijedan! - I vojnici strgoše časničko ruho, ali pod ruhom pojaviše se na crnoj kadifi srebrna pismena C. D. X. - consiglio dei dieci.

Gromom ozivaše se narod kad vojnici staviše nad vrata kaštela krvavu glavu izdajice - Josipa, a kad mu neki vijećnici htjedoše prenijeti drugi dan tijelo u stolnu crkvu sv. Jurja, razbjesni se ženskad senjska i baci nevrijednika iz hrama božjega.

- Još jedan da nam u šake dođe! - reče starac Milovčić - biskupa da kako ugrabimo, da ne odnese žive glave, jer on je istočnik svega zla.

- Jest - odgovori Orlović - ali njega tražite badava. De Dominis, sluteći na krvavi sud, ukloni se zarana i pusti u škripcu samo slijepo svoje oruđe - Rabatu. Tijela ubismo - ali duša pobježe.

U Senj povratiše se Uskoci, u Senj se povrati tihi blagi mir. I opet šetala po zidinama uskočka straža, i opet stajaše pred kaštelom Uskok pod sjajnom puškom, a nad njim o mjesečini blijeda, krvava glava Rabatina, kao što je prije godinu dana stajao mušketir pod krvavom glavom junaka Martina Posedarića. Gradom zapovijedahu izmjenice vojvode, dok ne dođe carski kapetan Tršćanin Francol, koga Uskoci lijepo primiše, koji im vraćaše milo za drago.

- Jurišo! - reče Dume zagrliv svoga muža - ah, sretna li sam što te ovako grlim bez straha, što te grlim od srca, ne bojeći se krvnika. Moj si, moj do moga groba!

- I ti do moga groba moja! - odvrati kapetan poljubiv ženu u čelo - ti si me spasila, dušo! Prosnismo strašan, krvav san. Slava bogu, probudismo se; ah, da se svi probudiše! Ali sad barem svijet zna što valja senjska ruka.

- Slava bogu! - doda stari Pavle Milovčić. - Slava mu i dika te će ove stare moje kosti počivati u svetoj zemlji koja me je na svijet porodila.



> 16.



Hrvatski glagoljički font izradio je g. Filip Cvitić iz Zagreba, voditelj projekta Fabula Croatica.


August Šenoa




Croatia, An Overview of Its History, Culture and Science