Glagoljica u Novom Vinodolskom

Bojan Zoričić (Novi) i Darko Žubrinić (Zagreb), 2023.

Uvod

Novi Vinodolski ima bogatu tradiciju glagoljice, najstarijeg hrvatskog pisma: Hrvati svojim materinskim jezikom prvo pišu glagoljicom u 10./11. st., ćirilicom u 12. st. i latinicom tek u 14. st. Glagoljicu ovdje nalazimo u pisanim pravnim spomenicima i ispravama (potvrdnicama i darovnicama), u liturgijskim tekstovima i kodeksima poučnog sadržaja, na natpisima i na obilježjima iz novijeg doba.

Vinodolski zakon

Vinodolski zakon iz 1288. g., nađen u arhivu modruškog kaptola u Novom u glagoljskom prijepisu na pergameni iz prve polovice 16. st.

Kaptolsko sjedište Modruške ili Krbavske biskupije bilo je u Novom od 1493., kad je poslije napada Turaka na Modruš (kad su opljačkani i zapaljeni biskupski dvor i stolnica u donjem gradu - varoši Modrušama), prije bitke na Krbavskom polju u Novi prebjegao biskup Kristofor Dubrovčanin (Petančić, Petancius), do 27. 7. 1969. - kad je ukinuta Modruška ili Krbavska biskupija, a njeno područje uklopljeno u Riječko-senjsku biskupiju.

Rukopis je poslao u Zagreb, prof. Antunu Mažuraniću, opat Nikola Mrzljak, kanonik Modruške biskupije i generalni vikar biskupije za biskupa Ivana Krstitelja Ježića (Novi, 1746. - Novi, 1833.). Nasljednik biskupa Ježića biskup Mirko Ožegović prodao je 1843. godine zgradu Biškupije (lokalni novljanski čakavski naziv!), u kojoj je Ježić držao svoju drugu biskupsku kancelariju, uz onu u Senju; sa zgradom je prodao i arhiv modruškog kaptola, pa je vlasnik zgrade Eduard pl. Mrzljak rukopis Vinodolskog zakona darovao 1851. g. Narodnom muzeju u Zagrebu; danas se čuva u Nacionalnoj i sveučilišoj knjižnici (NSK) u Zagrebu. Sada je arhiv modruškog kaptola, u vlasništvu nasljednika Ivana i Jurja Mrzljaka, domicilnih u Njemačkoj, nedostupan na tavanu zgrade Biškupije.

Prva četiri retka Vinodolskog zakona pisana su uglatom, a ostalo kurzivnom glagoljicom.

Vinodolski zakon je neiscrpno vrelo podataka o organizaciji i dostignutom stupnju društvenog razvoja na području Vinodola i Hrvatske koncem XIII stoljeća. U vijeću koje ga je sastavljalo su uz predstavnike knezova Krčkih - (novih) feudalnih gospodara Vinodola i predstavnici devet vinodolskih gradova/općina (ne stariji nego oni za koje se zna da se bole spominahu v zakonih svoih otac i ded ča bihu slišali), koji su dali zapisati usuglašene odredbe (zakone) i one poznate im iz tradicija običajnog prava u Vinodolu (ke su slišali od svoih stariih), dok su Krčki utvrdili svoju vlast odredbama, koje pod prijetnjom gubitka imovine zabranjuju svaki zbor koji bi se održao bez prisustva kneževog čovjeka (čl. 57), a u svim globama, kaznama i pogodbama gdn knez ima pravdu (pravo) i punu oblast tako zverhu plemenitih tako zvrhu ludi crikvenih i zvrhu kmeti i zvrhu vsih inih ludi (čl.75).

Vinodolski zakon ne pozna torturu kao sredstvo pribavljanja dokaza, ni božji sud (hvatanje rukom užarenog željeza ili predmeta iz vrele vode), te radi toga spada među najzanimljivije pravne dokumente srednjevjekovne Evrope. Normiran je kazneni postupak, a glavno dokazno sredstvo su svjedoci. Svjedočiti su mogle i žene, ali samo u postupku u kojem su obje strane ženskog roda. Žene su dobile i pravo na fizičku zaštitu i zaštitu časti. Među slavenskim zakonima samo je Rus' "Pravda" (koja se odnosi na Kijevsku Rus') nešto starija - iz 1282.

Prvo izdanje Vinodolskog zakona objavio je prof. Antun Mažuranić u Vrazovu "Kolu", knjiga III, 1843. godine, str. 50-97. Uskoro nakon toga objavljena su dva ruska prijevoda: u Moskvi 1846. i u Sankt Peterburgu 1878. Prijevod na poljski objavljen 1856., na francuski 1896. (Jules Preux: La Loi du Vinodol traduite et annotée // Nouv. rev. hist. du droit français et étranger. - 1896).

Vinodolski zakon objavljen je u mnogim europskim zemljama: preveden je na barem devet jezika. Osim već spomenutih prijevoda, navedimo prijevode na njemački (1931., 1987.) i talijanski (1987.). Više podataka moguće je naći na portalu glagoljica.hr u Zagrebu.

Vinodolski zakon (1288) izrjekom spominje "hrvatski jezik" (hervatski) u članku br. 72.

Vinodolski zakon 1288, Nacionalna i sveučilišna knjižnica (NSK), Zagreb

The Statute of Vinodol from 1288, British Croatian Review No. 14, May 1978, in English, with commentaries (Ante Cuvalo web site)

Znanstvenu studiju o Vinodolskom zakonu iz 1288. objavila je A.M. Evreinova u Sankt Peterburgu (Rusija) godine 1878., uključujući i faksimil Zakona:

Evreinova je također objavila i studiju o Vrbničkom statutu iz 1388.

Hrvatsko ime pojavljuje se u Vindolskom zakonu dvaput, u značenju hrvatskim jezikom:

u članku 1.: Žakan ... ki za biskupom stoi ... zove se hrvatski (hrvatskim jezikom) malik (maljik = klerik koji biskupu nosi štap, malj) ... a vlaški (talijanski) macarol, ... (od tal. mazza = štap, batina, malj),

a u članku 72.: Jošće niedan posal ni verovan koliko na pravdi, ne buduć roćen (zaprisegnut), shraneno ako est poslan od dvora, komu poslu se govori hervatski arsal (poslanik ili izaslanik).

U Vinodolskom zakonu se spominje i stari hrvatski naziv satnik (tj. stotnik, dakle satnija = stotnija), i to već u proslovu zakona (u podrobnom popisu prisutnih, koji služi tome da dade legitimitet skupštini od 6. siječnja 1288., navodeći sve prisutne predstavnike gradova Vinodola koju su se naredili, tj. usuglasili oko odredbi/zakona predloženih od feudalca i onih koje su sami dali zapisati onakvima kakve su ima poznate od starine):

• ... z Novoga Grada: Vlkona Pribohna satnik
• ... z Ledenic: Dobroša satnik
• ... iz Bribira: Zlonomer satnik
• ... iz Hriljina: Ivanac satnik
• ... iz Bakra: Ivan satnik
• ... iz Trsata: Nedrag satnik
• ... iz Grobnika: Slavan satnik.

Dvije isprave iz 1309. o sporovima

Dvije isprave o sporovima oko međa između Novljana i Ledeničana, te Novljana i Bribiraca (od 15. 10. 1309.). Čuvaju se u zbirci glagoljskih isprava Arhiva HAZU.

Frankapanski arhivi

• Potvrdnica Martina Frankapana oporuke građanina Mihovića od 10. 12. 1446. g.
• Darovnica crkve BDM (Blažene Djeve Marije) na Ospi i zemljišta za gradnju pavlinskog samostana Martina Frankapana od 14. 5. 1462. g.
• Isprave o mlinu Filipa Sokolića iz 1464. i 1470. g.
• Isprava notara Filipa Pilušinovića, iz 1475. g., i dr.

Iz Novog su, po utamničenju Frana Krsta Frankapana u Wiener Neustadtu, frankapanski arhivi završili u komorskom arhivu u Budimu, kao kasnije i arhiva pavlinskog samostana na Ospi (ukinutog 7. 2. 1786. dekretom cara Josipa II., a raspuštenog od 20. do 27. 3. 1786. g.). Poslije su vraćeni u Hrvatski državni arhiv, čuvaju se u zbirkama glagoljskih isprava Arhiva HAZU. Dio frankapanskih arhiva (114 isprava, od 1240. do 1610. g.) prenesen je u Castel Porpetto, kraj Udina, gdje je do 1609. g. živio Juraj III. Frankapan Tržački, stric Frana Krsta. Njegov sin Orfeo, još 3. 4. 1670. g. boravi u Novom i prenosi nalog novljanskom oficijalu da točno isplati dužne kamate poštovanim patrom kloštra novlanskoga.

Iz Novog je, sa ženom svog bratića Frana Krsta Frankapana, posljednjeg Frankapana u Hrvatskoj, Orfeo umaknuo (u Castel Porpetto?), dakle neposredno prije zaposjedanja i pljenidbe bogatstava frankapanskog kaštela u Novom, koju su od 12. 4. 1670., po nalogu generala Herbersteina, proveli senjski kapetan Juraj Ernst Gall, sa senjskim vojvodama Ivanom Mihanovićem i Vinkom Vukasovićem, kapetanom otočačkim Franjom Lembergom i kaštelanom ledeničkim Mihaljem Holjevcem, ogulivši pritom i kožne tapete sa zidova odaja. Julija Ana di Naro, supruga Frana Krsta Frankapana i nećakinja kardinala Antonia Barberinija, je poslije završila u samostanu u Rimu. S njom se Fran Krsto oženio za puta u Italiju, vjerojatno 1658. U Novom je u Sakralnoj zbirci u kapeli Svete Trojice sačuvana oltarna slika sv. Julijane s njenim likom, slikana (prema prof. Radmili Matejčić) u pavlinskom samostanu u Crikvenici. Slika ima natpis S. Julijana. V. (Virgo - djevica; značajno: Julija Ana - Julijana).

Novljanski misal iz 15. st.

Novljanski misal iz 15. st., rukopis na pergameni, veoma manjkav, sadrži 188 listova (folija). Čuvao se u župnom uredu u Novom; danas u arhivu Riječke nadbiskupije u Rijeci. Naknadni zapisi u Misalu bilježe 1493. g. zapis popa Petra Vidakovića o bijegu iz Modruša u Novi biskupa Kristofora, a 1515. g. u popisu inventara crkvenog blaga crkve sv. Filipa i Jakova tri brvijali i cesarske knige, četire misali, tri psaltira (početnice), jedan rešpunal (zbirku gregorijanskih napjeva), dvoe knige od svetac pogrebac (molitvi kod pogreba, pogrebac je u Novom ukop). Tada već poznamo inkunabule: Misal (1483), Brevijar (1491), Baromićev Brvijal hrvacki (Venecija, 1493), Senjski misal (Senj, 1494), ...

I. novljanski brevijar iz 1459.

I. novljanski brevijar iz 1459., sastavljen iz dva dijela (prvi dio od 374 lista, pisao je pop Juraj, kapelan poli plovana Vida, po narudžbi Jakova Potočnjaka, za crikvu blaženoju mučenika Kuzme i Damjana, ka crikva sliši pod crkav stolnu blaženoju apostola Filipa i Jakova). Čuvao se u župnom uredu u Novom (466 listova), danas u arhivu Riječke nadbiskupije u Rijeci, u Arhivu HAZU u Zagrebu (5 listova, s kolofonom iz prvoga dijela + 2 lista) i u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu (6 listova).

II. novljanski brevijar iz 1495.

II. novljanski brevijar, pisan za pavlinski samostan i crkvu sv. Marije na Ospi. Pisao ga je 1493. - 1495. u Grobniku pop Martinac, s još četvoricom pisara. Čuvao se u župnom uredu u Novom Vinodolskom; danas u arhivu Riječke nadbiskupije u Rijeci.

Znameniti Novljanski II. brevijar iz 1495. težak je 10.5 kg.

U znamenitom zapisu popa Martinca o bitki na Krbavskom polju 1493. (pisanom crvenom tintom) u više navrata ćemo naići na hrvatsko ime.

Turci ... nalegoše na jazik (narod) hrvatski ...

... zemlje hrvatske

... gospoda hrvatska i bani hrvatski

... uhitiše bana hrvatskoga

... nalegoše na jazik hrvatski

... roblahu vse zemle hrvatske i slovinske ...

... gospoda hrvatska i bani hrvatski ...

... uhitiše bana hrvatskoga ...
Najljepše zahvaljujemo vlč. g. Ivanu Peraniću.

U zapisu popa Martinca se nalazi i rijetka pojava imena grada Dubrovnika, zapisana glagoljicom (u izrazu "biskupa Kristofora Dubrovčanina, biskupa modruškoga, krbavskoga i ostalo"):

Znamo za još samo jedan spomen Dubrovnika glagoljicom - u Mavrovu brevijaru iz 1460. koji je za popa Mavra svojom rukom napisao znameniti glagoljaš Blaž Baromić z Vrbnika. Vidi Hrvatska glagoljička baština na dubrovačkom području.

Fragment misala

Fragment misala iz 14/15. st. - list misala (vel. 14,3 x 13,5 cm), služi kao pergamentni omot ritualu iz 17/18. st. Čuvao se u župnom uredu u Novom Vinodolskom; danas u arhivu Riječke nadbiskupije u Rijeci.

Dvolist brevijara iz 15. st.

Dvolist brevijara iz 15. st., (14,3 x 14,4 cm), u Kukuljevićevoj zbirci u Arhivu HAZU.

Zbirčica egzorcizama s ljekarušom

Glagoljska zbirčica egzorcizama, ljekarskih recepata i zapisa, na pergameni. Nastala u Novom, čuva se u Arhivu HAZU (IV d 56).

Blagdanar popa Andrije iz 1506.

Blagdanar, glagoljicom na papir prepisana zbirka propovjedi poljskog dominikanca Peregrinusa, koji je s latinskog preveo novljanski prebendar Filip 1485. g. Prijepis piše za pavlinski samostan u Novom pop Andrija, a dovršava 28. 8. 1506. godine. Čuva se u arhivu HAZU (IV a 99).

Dana 22. 8. 1527. Turci su po ponoći preko gradskih zidina ljestvama upali u grad Novi i počinili pokolj stanovništva. Grad su zapalili, a mnoge stanovnike odveli u ropstvo, biskup Šimun Kožičić Zadranin bježi barkom u Vrbnik na otoku Krku. Godine 1529. biskup Kožičić se nastanjuje u Rijeci... jer se ne usuđujem biti u Vinodolu (Novom) poradi Turaka, iz ruku kojih jedva utekoh – pisao je 18. 10. 1530. g. ljubljanskom kapetanu Ivanu Katzianeru. U Rijeci osniva glagoljašku tiskaru u kući u kojoj prebiva, dovodi tiskare (štampadure) iz Brescie i o svom trošku (traćenijem jego milosti), u nepunih šest mjeseci (15. 12. 1530. – 27. 5. 1531.), tiska šest knjiga. Iz kolofona (završnih bilježaka knjiga) saznajemo da je knjige priredio Šimun Kožičić Zadranin, biskup modruški (kao prevoditelj, kompilator i redaktor). Godine 1532. vraća se u Zadar, umire 1536., a pokopan je u obiteljskoj grobnici u franjevačkom samostanu Sv. Jeronima u Ugljanu na istoimenom otoku. Samostan je 1430. g. dao sagraditi njegov djed Šimun.

Izgubljeni spomenik iz 1499.

Izgubljeni spomenik (13. V. 1499.), kojeg bilježi Kukuljević - „na cesti kod Novog na jednom zidu“, a uništen je prilikom radova na Jadranskoj magistrali:

Natpis iz 1499. u sv. Luciji u Zagorih

Natpis na luku preslice crkve sv. Lucije u Zagorih:

Natpis na škrinjici

Natpis urezan oštricom u olovnu kutijicu za pohranu svetačkih relikvija u loculus oltara, veličine 5,3 x 4 x 2,4 cm, sada u Povijesnom muzeju Hrvatske, u Zagrebu, inv. br. 1864.

Natpis na crkvi sv. Filipa i Jakova iz 1520.

Natpis na dva kamena na južnom vanjskom zidu crkve sv. Filipa i Jakova, bilježi neki zahvat na svetištu, kombinacijom arapskih i rimskih znamenki; na drugom kamenu glagoljicom:

Natpis na kapeli sv. Fabijana i Sebastijana iz 1511.

Natpis na kamenoj ploči 85 x 43 x 4,4 cm, s pročelja kapele sv. Fabijana i Sebastijana, zaštitnika od kužnih bolesti, koja je srušena je 1909. g., radi gradnje zvonika na tom mjestu; danas u lapidariju Povijesnog muzeja Hrvatske, u Zagrebu.

Natpis ima izvanredno lijepo klesane spojenice (ligature). Pogledajte na pr. spojenicu IJuLI u trećem retku. Štivo spominje ime kneza Brnardina Frankapana. Njegovo ime bilježi i Bribirska ploča iz 1527., koju možete vidjeti ovdje.

Novljanska ploča klesana godine 1511. sadrži vrlo zanimljive spojenice. Pogledajmo neke:

G(OSPO)D(I)NA IJuLIJa P(A)PE
spojenice GD, JuLI

G(OSPO)DNIH
spojenica GD

PLOVAN
spojenica PLOV

VZVELIČENI (= uzvišeni)
spojenice ZV, ELI

O(T)CA

1511.

Izgubljeni spomenik iz 1606.

Izgubljeni spomenik iz groblja pavlinskog samostana:

Ulomak nadgrobne ploče

Ulomak nadgrobne ploče, 34 x 71 x 10 cm, danas u Narodnom muzeju i galeriji u Novom.

Spolij u kamenoj ogradi Precrikve

Spolij u kamenoj ogradi Precrikve, trga pred crkvom, 37 x 62 x 11 cm; danas u lapidariju Povijesnog muzeja Hrvatske, u Zagrebu, inv. br. 99. Visina natpisnog polja 32,5 cm.

Uništena nadgrobna ploča opata Simona Malčinića

Uništena nadgrobna ploča opata Simona Malčinića, poznata kao Proročanstvo opata Malčinića, koju je oko 1937. g. samljeo u drobilici građevinski poduzetnik i gradonačelnik Novog Anton Mudrovčić - Pilčić. Tekst natpisa rekonstruirao je 1969. godine, po prisjećanjima deset Novljana, Filip Ježić - Pilip Nadcestar, i pohranio u Narodnu čitaonicu i Narodni muzej u Novom.

Uz obilježavanje 700. obljetnice Vinodolskog zakona 1988.

Uz obilježavanje 700. obljetnice Vinodolskog zakona na novljanskoj Placi (Trgu Vinodolskog zakona) je 1988. postavljena fontana na kojoj je na glagoljici zapisano devet vinodolskih gradova čiji su predstavnici usuglasili i donijeli taj zakon 6. siječnja 1288., na Sveta Tri kralja: Novi Grad, Ledenice, Bribir, Grižane, Drivenik, Hreljin, Bakar, Trsat i Grobnik.

Trg Vinodolskog zakona

Fontana je izvedena po projektnom rješenju Novljanina g. Dorijana Sokolića, akademskog slikara i poznatog scenografa (direktora Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci 1968. - 80. i direktora Sterijinog pozorja u Novom Sadu 1980. - 82.)

Ulaz u Novi iz pravca Crikvenice

Na ulazu u Novi iz pravca Crikvenice postavljen je 2015. godine uz cestu, kod mosta na Ričini, veliki skulpturalni natpis NOVI, na glagoljici.