PRIHVAĆANJE
JEDINICE "TESLA"(T)
|
| Autor: Prof. dr France Avčin, Fakultet za elektrotehniku, Ljubljana SAŽETAK Profesor na Elektrotehničkom fakultetu u Ljubljani dr. France Avčin pripovijeda prema svojim osobnim sjećanjima o događajima koji su 1960. doveli do konačnog prihvaćanja mjerne jedinice "tesla" u SI za veličinu magnetne indukcije B. U tu svrhu treba se vratiti daleko u prošlost, izravno u vrijeme slovenske oslobodilačke borbe, odakle ga je neobični splet događaja vodio preko Međunarodne Elektrotehničke Komisije TC24 i Devete Generalne Konferencije za mjere i utege 1948, te 1954. do Jedanaeste konferencije, koja je presudnog 18. 10. 1960. konačno zaključila o "to be or not to be" (biti ili ne biti) imena Tesla u SI. Budući da su "teslu" (T) već prihvatili i MEK, kao i Međunarodni Odbor za mjere i utege i predložili ga GKMU, dogodilo se je da je od prvoboraca za nju bio nazočan samo autor. Suočio se je s teškom i posve nepredvidivom kampanjom protiv "tesle" (T), osobito iz međunarodnih krugova fizičara. Svojim intervencijama je uspio, zajedno s drugima srodnog mišljenja, bitno pomoći da je rezultat konačnoga glasovanja bio pozitivan i "tesla" (T) je trajno prihvaćena, po devizi Metričke konvencije "pour tous les temps, pour tous les peuples" ("za sva vremena, za sve narode"). SUMMARY
THE ACCEPTANCE OF THE "tesla(T)" UNIT INTO THE INTERNATIONAL SYSTEM OF UNITS (SI) FOR THE QUANITY OF MAGNETIC INDUCTION France Avčin, professor at the Faculty of Electrical Engineering, Ljubljana University, presents his personal reminiscences of the events which in 1960 brought about the definitive acceptance of the "tesla" unit for the quantity induction B into the International System of Units (SI). His reminiscences start as early as the Slovene liberation war, from which time an unusual interaction of events led, through Technical Committee No 24 of the International Electrotechnical Commission, the Ninth and Tenth Conference on Weights and Meausres, to the crucial Eleventh Conference which was to definitively decide - on October 18, 1960 - on the "to be or not to be" of the name of Tesla in the SI. As both the IEC and the International Committee on Weights and Measures had already accepted "tesla(T)" and were, on the date in question, submitting it for approval to the ICWM, it so happened that only France Avčin was present of the principal supporters of the idea. He met with a strong and quite unforseen opposition, mainly by physicists. However, by his firm stand and thanks to the favourably inclined international delegates, he succeeded in substantially contributing to the positive final vote regarding the acceptance of "tesla(T)" "for all times, for all nations"
as stated by the Meter Convention.x x x x
Moj fakultet mi je dao naputak da Vam pripovijedam o osobnim sjećanjima o putu i događajima koji koji su 1960. doveli do konačnog prihvaćanja našeg imena tesla za jednu od jedinica međunarodnog mjernog sustava SI (Systeme International d'Unites de Mesure - međunarodni sustav mjera i utega), određenog "za sva vremena, za sve narode". Nešto od toga sam već napisao 1970. u publikaciji Elektrotehničkog saveza Slovenije povodom 25. obljetnice Tesline smrti. Ovaj put trebao bih ispričati nešto više. Zato ću morati biti još osobniji i možda ću nekoga pogoditi, nakon čak 15 godina. Mene je mnogo toga pogodilo tada. Naime cijelog života sam bobu govorio bob, drukčije nisam mogao, pa mi je to stalno škodilo, a škodi mi i danas. Tako neka bude rečeno i danas "nudo e crudo" (golo i grubo = gola istina). Tesla je bio jedinstven na tom svijetu, ne samo u svoje vrijeme. Što je sve čudesnoga napravio za tek nastajuću elektroniku, to je sada poznato, a napokon i opće priznato. Njegov način i shvaćanje su bili ne samo originalni, nego i genijalni. Nije bio samo čudesan genij elektrotehnike, nego i njezin svetac: da bi mogao sasvim neometano stvarati, usred najizrazitijeg "booming city" (bučnog grada) ovog svijeta živio je pravi samostanski život. Odrekao se je svih varljivih izazova toga gradskog svijeta i seksualnih žudnji, pa žena nije stupila u njegove sfere. Odrekao se je i novca, iako ga je silno trebao za svoja grandiozna ostvarenja. Tih potreba je bilo mnogo, nikada dosta. Unatoč tome znao je jednim potezom poderati ugovor s Westinghouseom, koji mu je davao pravo na 12 milijuna tadašnjih dolara: obećani jedan dolar za svaki instalirani trofazni kilovat bi naime uništilo obveznika, Westinghouse bi bankrotirao, čime bi bio jako otežan prodor Teslinog trofaznog električnog sustava u cijeli svijet. S tako širokogrudnom misanonošću je prema kraju života posve osiromašio. Da nije bilo potpore tadašnje jugoslavenske vlade, završio bi život u ubožnici, napušten i zaboravljen od svih, osim od svoje njujorške golubice, točno po pravilu "sve na svijetu je stvoreno da trpi". Sic transit gloria mundi (Vidi kako prolazi svjetska slava) i za najveće glave. Možda više od svih drugih osjetio je do dna gorak okus američke izreke: "It's no fun to be ahead of one's time" (Nije šala biti ispred svojeg vremena). Tesla neka zato bude studentima dokaz osnovne vrijednosti i utjecaja visoke temeljne naobrazbe za svaki, pa i tehnički napredak, ne samo stvarne, nego prije svega humanističke. Sve veliko, bilo dobro ili zlo, se naime rađa samo iz pojedinačnih bistrih, aktivnih, razgibanih, ali prije svega dovoljno školovanih glava pojedinaca još od kamene sjekire, preko luka pa sve do "svemirskih" putovanja čovjekovih. O iznimnim ljudima je najteže pisati, čovjek je pak najveća zagonetka ovoga svijeta, a na žalost postaje u svojem poludjelom nagonu za "razvojem, napredkom, neprestanim rastom", također njegova propast. Na mudrost starih je prosjek pri tome već sasvim zaboravio. Posebni ljudi se čovječanstvu rijetko rađaju, kao i sva genetska "čuda" u svoj živoj Prirodi. Rađaju se, međutim, bilo gdje, bilo kada, bilo kojem narodu, iako češće manje istrošenim, manje razvijenim. Samo uvjeti za razvoj nisu za sve jednaki i zato ima tko zna koliko takvih "genius wasted" ("izgubljenih genija"). Teslu nije moglo zadržati baš ništa, svoj tvrd i čvrst put je utirao sam samcat. Tako je živi Tesla bio - i to vrijedi i za njegovu uspomenu - državljan cijelog svijeta, kao što su svi posebni ljudi, npr. njegov znanac Einstein iz područja čiste i praktične fizike. Ako danas Teslu slavimo kao hrvatskog Srbina iz Jugoslavije, onda nam na to daje pravo ne samo rodni kraj, nego prije svega djelovanje, da Tesla na svoje podrijetlo nije nikada ni za trenutak zaboravio. Domovini je bio uvijek vjeran sin, čak i kada se je u grču i krvi rađala nova Jugoslavija. To međutim u SAD tada nije bilo ni lako ni popularno. Zato je Tesla više naš nego američki, iako je svoja čuda ostvario upravo u toj državi neograničenih mogućnosti, jer uspiješ samo ako si dovoljno otporan na negativne profiterske utjecaje tržišnoga gospodarstva i dovoljno bezobziran u potrošačkom društvu. U nastavku vam želim govoriti samo o tome kako je došlo do toga da je veliko ime Tesla "post tot discrimina rerum" (nakon odluke) bilo primljeno u moderni svjetski mjerni sustav SI (Systeme International) "pour tous le temps, pour tous les peuples"(za sva vremena i sve narode), što je dalekovidno odredila već francuska revolucija. Sudbina mi je dala neočekivanu ulogu spletom različitih okolnosti, tešku i odgovornu onda kada se je godine 1960. u tom za nas Jugoslavene načelno važnom pitanju radilo o svima. Osamnaestog listopada sam se našao pred njim iznenada, sam, bez potpore dotadašnjih boraca za "jedinicu", sam pred neočekivano, profinjeno organiziranom urotom zadrtih starih protivnika, bez sumnje i politički obojenih, ljubomornih čak na uspjehe moderne elektrotehnike, bez koje nema vrhunske eksperimentalne fizike od atomskih reaktora do radioastronomije. Sam napad je stigao neočekivano, iznenada kao iz zasjede, najtežim oružjima. Tako me je snašao najteži dan mojeg života, moralno teži od svih opasnosti koje sam do tada doživio u brdima i kroz rat. Da bismo mogli razumijeti sav neobični lanac povezanosti događaja, moram se vratiti daleko natrag. U elektronici me je od nekad zanimala prije svega njezina fizikalna pozadina: elektrofizika. Tehnika mi je stalno bila materijalizirana fizika plus gospodarstvo. Neka takozvana elektroenergetika mi tako uopće nije elektrotehnika, sve prije nego to: strojarstvo, hidraulika, termomehanika, vodograđevinarstvo, ekonomika, čak i politika, naravno i korupcija itd. itd. Elektrotehnika počinje tek u mehaničkoj osovini između pogonskog stroja bilo kakve vrste i generatora, također bilo kakvog oblika, u centralama, pri pretvorbi mehaničkih napona, koje rješava jedna jedina tenzorska jednadžba mehanike, u električni napon i struju, koje u svemu slijede dvije osnovne Maxwellove jednadžbe elektromagnetike, tako čudesne, "kao da ih je ostvarilo neko božanstvo" (Boltzmann). Pa ipak sam se "volens nolens"(htio - ne htio) upleo u elektrotehniku i to baš u partizanima. Na jesen 1944. sam tamo saznao za namjeru Glavnoga štaba NOV i POS: onesposobiti, a po potrebi i uništiti okupatoru sve električne centrale! Zavrtjelo mi se je u glavi: kraj rata je blizu, a mi bi si baš sada, tik uoči slobode, trebali prerezati krvne žile, više nego potrebne za obnovu i razvoj! Što napraviti? Izravno ne će uspjeti, ali možda mi uspije uvjeriti one glavne drugim putem. Priredio sam profesorsko predavanje za šefove SNOS u Črmošnjicama o osnovnom značenju i nenadomjestivoj važnosti elektrike za obnovu i razvoj odmah nakon rata. Centrale moramo vojno zaštititi, a ne još i uništavati. Rekao sam kako se može najuspješnije i najlakše onesposobiti električna mreža na određeno vrijeme. Te stvari sam dobro poznavao, jer sam s engleskog preveo minerski priručnik nazočnog britanskog pukovnika Moora. Mine po mojim nacrtima iz zaplijenjenoga talijanskog vojnog materijala bi mi za dlaku donijele metak jer nisam htio poslušati predpostavljenoga niti zapovjednika, pravnika, s kojim sam inače zajedno derao školske klupe cijelih 12 godina. No, pukovniku su kasnije donijele u Africi nagradu i generalski čin. Protiviti se višim zapovjedima bilo je, naime, kao u svakoj vojsci i ratu, vrlo riskantno ponašanje. Po meni, intelektualcu, su nakon predavanja u debati udarili sa svih strana: da je to egoizam, moramo biti bezkompromisni i prema samima sebi itd. Dogodilo se je da je baš usred cijele te vatre kao "deus ex machina" (spas s neba) ušao Krištof, Edvard Kardelj, koji je upravo dolazio iz Vrhovnog štaba. Kada je saznao kakve odmetničke misli zastupam, rekao je da imam potpuno pravo. Takva je sada i linija Vrhovnog štaba, jer je kraj rata tako blizu. Još ih i danas vidim, u trenutku promijenjenog lica i još mi je danas smiješno kada ih sretnem ostarjele skupa sa mnom. Tako su bile spašene slovenske centrale, jedino su na Fali pokvarili neke uzbudne strojeve. Zaštita je dobila zadatak zauzeti i čuvati ih, nakon što Nijemci pobjegnu. Za sve to i dan danas malo tko zna, a već je prošla trećina stoljeća. Moje elektroenegetsko djelovanje međutim nije prošlo nezapaženo. Za Novu godinu 1945. sam iz Bele Krajine odletio u Bari i dalje u već slobodni Beograd, u Saveznu komisiju za privrednu obnovu zemlje. Tamo se je između ostalog pokazala potreba naći regulatore i uzbudne strojeve turboagregata poznate švicarske firme BBC (Brown Bovery Co.), koje su uništili bježeći šefovi. Kako do njih? Očito bi netko trebao ići tamo, netko tko se tamo snalazi, koji zna jezike i elektrotehniku jake struje i nešto strojarstva, naravno pouzdan. Prof. Ciril Rekar, metalurg, je našao mene, koji sam još prije rata bio po švicarskim planinama. Duboko su odahnuli neki koji su se već motali oko tek ustanovljenih šefovskih elektrogospodarskih položaja, kada sam 14. travnja 1945. odletio u Bari, a od tamo dobro opremljen iz zaliha generala Pehačka lovačkim zrakoplovom i sa svojim ruskim Tokarev - Tula 7,63 mm u džepu dalje u Marseille, pa onda Paris. Dalje za Švicarsku, međutim, nije išlo nikako: alpinist je doista, Švicarsku pozna, govori čak njemački i francuski, ali bandit...? Ne, pričekajmo radije kraj rata! Tako sam dočekao 8. svibnja 1945. u Parizu, "le jour de la victorie" (dan pobjede) navečer na Champs Elisées. Nezamislivo ludo veselje tri dana bez kraja. I ja jedini časnik jugoslavenskog résistence (pokreta otpora) u uniformi! Bilo je jedinstveno, nezaboravno. Kada god danas idem u Paris, to mi je živa dosada. Upravo tada sam imao kontakte s francuskom Résistence (Pokretom otpora). Mnogo toga sam tako saznao, mnogo naučio, što mi je kasnije dobro došlo i u bitkama oko Tesle za "teslu" (T) do konačne pobjede 15 godina kasnije. Diplomatska putovnica i nove veze su mi konačno utrle put u Švicarsku. Švicarska je imala veliku nestašicu sirovina: vlak najslabijega lignita bi plaćali zlatnim satovima, samo mi to tada nismo htjeli razumijeti. One dijelove sam dobio, financije je uredio bankar iz Beograda, a blagoslovio novodošli politkomesar Slovenac. Nakon toga su na našu delegaciju zaboravili do studenoga, što sam temeljito iskoristio za samotna penjanja po tamošnjim planinama. Kada sam spasio dva Švicarca na Bernini, bio sam konačno primljen u CAS (Club Alpin Suisse), gdje sam danas već veteran. Ta iskaznica mi je dugo koristila više nego diplomatske isprave. Tako smo uz njezinu pomoć prošvercali dva automobila umjetnih rubinastih ležajeva za novoproizvedena "Iskrina" električna brojila. Kada je došao teško čekani povratak, s financijašom sam odletio, a ostao je politkomesar! Tamo sam se i ja prvi put susreo s prokletstvom novca, ali me nije mogao zaslijepiti. Pred zimu me je drug Krištof, kada nisam htio ići ni na jedan od važnih položaja ni u diplomaciju, posjeo za volan velikoga kamiona punog vreća brašna, pa vozi za Ljubljanu! Baš sve sam ih disciplinirano predao, ali još nisam i još danas ne vladam već tada uspješnim tehnikama nekih ljudi, kako bez rada doći do blagostanja na račun društva. Kontakti s glavnim ljudima švicarske elektroindustrije i tehnike su mi kao profesoru elektrotehnike brzo postali iznad svega dragocjeni. Upoznao sam među ostalim prof. Landolta, velikog šefa u Oerlikonu (vidi kasniji njegov istiniti članak o Tesli u Bulletin des Schweizerischen Elektrotehnischen Vereines, 1959). Pozvao me je na rad u Međunarodnu Elektrotehničku Komisiju (IEC), Odbor za električne i magnetske veličine i jedinice (TC 24), najznanstveniji od svih brojnih drugih. Već 1950. sam se uključio. U tih deset godina sam se kroz sporove koji stalno traju i još nisu riješeni upoznao s problemom "racionalizacije" nekih električnih veličina (npr. jakost magnetskog polja H) i jedinica (npr. njezina CGS jedinica "oersted"). Tako sam se hoćeš-nećeš dobro upoznao s povijesnim korijenima formulacija u magnetici: H je inače vrlo korisna, ali hipotetska veličina, nemjerljiva, njezine jedinice se ne može realizirati. Zapravo se mjeri jedino gustoća magnetskog polja, odnosno indukcija B. Čak magnetiku možeš napisati bez H (prof. Koželj), ali bez B ne može, osim ako se ne postaviš na više i jedino pravilno stanovište koje sam što je moguće jednostavnije prikazao u "Elektrotehničnem vestniku" 1974, br. 2: "magnetike nema, postoje samo sile među ionima. U mirovanju ih drži elektrostatika, a u relativnom kretanju leta plus relativistka". Sve njezine veličine, pa i B, proizlazi iz tog puta, kao što sva relativistika proizlazi najjednostavnije iz jednadžbi elektrodinamike odnosno elektromagnetike. U našem jugoslavenskom odboru TC 24 se je skoro ugasila zamisao dati toj osnovnoj veličini magnetike B jedinicu vlastitog imena, ne naprosto stari miriagauss (104 gaussa klasičnog CGS sustava), a također ne Vs/m2 odnosno Wb/m2 novog praktičnog sustava. I tko bi bio kompetentniji kandidat za to imenovanje nego naš Tesla, taj klasični svjetski velikan elektromagnetike! Kao glavna prednost za taj posao bila je na svim stručnim poljima izabrana 100. obljetnica njegovog rođenja (9/10 srpnja 1856 u Smiljanu kod ličkog Gospića). Do tada se je moralo dogoditi još mnogo toga, a još više nakon toga, dok je došlo do konačnog prihvaćanja 1960. Što i kako, vidjet ćemo odmah. Godine 1948. je došla Generalna konferencija za mjere i utege, prva od rata. Conférence Générale des Poids et Mesures je diplomatskog karaktera, izvršni organ Mjerne konvencije (Convention de Métre), koja je baš 20. svibnja lani (1975) slavila 100. obljetnicu postojanja, mimo svih vojnih i političkih akrobacija tog nezrelog, da, ludog čovjekovog svijeta. U njoj sjede diplomati, a stvarni stručnjaci u njezinom Međunarodnom odboru za mjere i utege (CIPM), iako konačno odlučuju oni prvi. S obzirom na moja iskustva iz 1945. je Savezni sekretarijat inostranih poslova poslao mene i još jednog člana financijskog odbora CIPM Kargačina iz zagrebačke ekspoziture Beogradskog Saveznog ureda za mere i dragocene metale. Inž. Kargačin, međutim, nije došao. Tada su bili konačno postavljeni trajni temelji današnjeg Međunarodnog mjernog sustava (SI): sve jedinice dimenzijski koherentne s osnovnim Giorgijevom izboru (m, kg, s, Ws elektrike=J mehanike), pri čemu četvrta još nije bila određena. Za magnetsku indukciju B je još vrijedilo (p. 115 Comptes Rendus de la IXe CGPM): "L'unite d'induction magnétique est le myriagauss - 104 cm-1/2 s-1 (jedinica magnetske indukcije je mirijagaus). Le myriagauss est l'induction qui produit un flux d'induction magnétique de en weber par metre carré"(mirijagaus je indukcija koja proizvodi gustoću magnetske indukcije od jednog vebera na četvorni metar). Definicija jedinice za B je tada još bila naslonjena na klasični tročlani elektromagnetski sustav CGS (centimetar, gram, sekunda), dočim je jedinica fluxa x weber već spadala u moderni četveročlani mjerni sustav (m, kg, s, A). Tada sam imao posebnu sreću: Francuzi pišu Jugoslaviju s Y (Yougoslavie), jednim od posljednjih slova u abecedi, pa sam tako sjedio na kraju konferencijskog stola. Uljudni, kao što jesu, su za sebe, domaćina Francusku, rezervirali posljednje mjesto, još iza mene. Predstavljao ju je nitko drugi nego Louis de Broglie (Luj de Broj), glasoviti fizičar i nobelovac, osnivač valne mehanike (s jednadžbom za električne korpuskule mv2/2 = eU = hv = hc/λ kod čega je λ "de Broglijeva valna dužina, pripisana djeliću mase m i iona e, jednadžbu ništa manje važnu za fiziku i svijet od Einsteinove E = mc2). Svo vrijeme 9 GKMU (13-21. X. 1948) smo tako sjedili zajedno. Shvatio sam da stalni sekretar francuske akademije i francuski princ nije samo princ fizike, nego i izuzetan čovjek, uljudan, prijazan, skroman, uslužan, kakvi su doista veliki ljudi. Tako sam puno saznao o fizici, who is who u njoj, o njenoj filozofiji, a i o njihovim organizacijama i stvorio druge kontakte i veze. Od tih ljudi sam saznao kako stvari teku u GKMU, interese, grupacije itd, sve od vremena kada je 31. 3. 1791. Narodna skupština Francuske odredila za dužinu jedinicu metar, jednak 40 milijuntnom dijelu Zemljinog meridijana. U Francuskoj je 25. 7. 1800. bio izrađen prametar. Dobio sam "en hommage cordial" (srdačno poštovanje) četiri njegove prekrasno napisane znanstveno-popularne knjige bez svih formula o tadašnjoj modernoj fizici* u zamjenu za svoju kasnije tiskanu raspravu "Is the Giorgi System of Units to be considered 3 - or 4 Dimensional?" (Može li se Giorgi sustav jedinica smatrati 3 ili 4 dimenzionalnim?) - Electrotechnical Review, vol. XXII, no 5-6 and no 7-8 1954. One mi predstavljaju veliku dragocjenost. "L'historie des sciences est... l'une des branches les plus passionantes de l'historie generale" (povijest znanosti je jedna od najuzbudljivijih grana opće povijesti) piše na kraju uvoda u četvrti. I jedina istinita, jer sve druge povijesti se od nekada usput prekrajaju prema željama trenutnih političkih režima. Godine 1954. je došla X. GKMU. SSIP u Beogradu je opet odabrao mene i Kargačina, taj put i inž. Lazara, tadašnjeg direktora SUMDM. Predsjedavao je Maurice de Broglie, brat Louisa, predsjednik Académie des Sciences de l'Institut de France (Akademija znanosti i Franc. institut). Moji kontakti su ostali sačuvani. Švicarsku je zastupao moj švicarski znanac prof. dr. Roš, Slovenac iz Hrastnika, predstavnik Švicarskog instituta za istraživanje materijala. Bio mi je u nastavku dragocjeni savjetodavac i učitelj. Tada su bile napravljene sve pripreme za buduće prihvaćanje sadašnjeg "optičkog metra" s tim da smo pribrojili dolazeće mononukleide (Hg19880, Cd11448, Kr8436, Xe13654...). Fizičari su umjesto ampera kao četvrtu jedinicu SI htjeli rađe postići prihvaćanje jedinice magnetske konstante μ0 za osnovno (Vs/Am = H/m = T/Am-1 = N/A2), tvrdeći da ampere nije neovisan od m, kg, s, jer vrijedi - elektromagnetno: 1A = 107/2m1/2 kg1/2 s-1 - elektrostatično: 1A = 3.109/2 m3/2 kg1/2 s-2 omjer je 3 108 m/s = c0 Tu sam se prvi put sukobio s fizičarima. Na osnovi gornje rasprave predložio sam notu koja se tiče definicije apsolutnog ampera, koja je dokazala da takvo gledanje na jedinicu električne struje vrijedi samo ako i SI baziramo na samo tri osnovne veličine mehanike - tako kao što je u oba sustava CGS, ali ne da je za jedinu logičnu interpretaciju SI potreban četiridimenzionalan u elektromagnetici i samo tako je ampere kao četvrta osnovna jedinica definiran sasvim neovisno (vidi Annexe IV, p. 95 h Comptes rendus - izvješće X, CGPM). Fizičari su me već tamo dobro zapamtili, osobito njihov šef, sekretar Međunarodne unije za čistu i praktičnu fiziku (UIPPA) Nizozemac prof. dr. de Boer iz Instituta za teoretsku fiziku u Amsterdamu. Za 6 godina su mi on i njegovi vratili milo za drago na XI. GKMU, kada se je glede "tesle" (T) išlo "na nož". Kod kuće smo dalje radili u našem odboru TC 24 - IEC, osobito verzirani beogradski profesori Pavle Miljanić, Aleksandar Damjanović, Ranojević. Prikazali smo sa svih mogućih gledišta osnovnu utemeljenost veličine B (gustoća magnetskog polja, indukcija) prema vlastitoj jedinici s jedne strane, a s druge svu težinu i slavu imena Tesla za tu jedinicu. * La physique nouvelle et les quanta 1937 Matiere et lumiere 1937 Continu et discontinu 1941 Physique et microphysique 1947 Na godišnje zasjedanje IEC su počeli kapati raznorazni "bezveznjaci", prišipetlje i nijeme ribe, bolest kongressitis acuta se je jako proširila u YU. Nisam izdržao, pa sam se drznuo napisati u izvješću o zasjedanju IEC (srpskohrvatsko izdanje), da "u IEC žutokljuncima i neznalicama nesme da bude mesta" jer se radi o stvarima tako važnima za sve Jugoslavene i da na prevažnom zasjedanju u Opatiji 22. 6. - 2. 7. 1953. "gledaocima koji bi se prekrštenih ruku gostili na račun zajednice, a pored toga nekonstruktivno kritikovali, u Opatiji neće biti mesta". Pogođeni su mi organizirali pravi pravcati pogrom, zasuli me "vatrom i sumporom", da sam napravio nepopravljivu štetu zamisli o jedinici "tesla", kada to budu čitali vani... Prijetila mi je savezna UDBa, beogradski i zagrebački kolege su me se javno odrekli, s tim što su mi Zagrebčani pojedinačno davali za pravo. Sa svojom nediplomatskom krutošću još jednom nekima nisam išao u račun. Onda je došla godina 1956, stogodišnjica Teslinog rođenja. Bile su ogromne priredbe, predavanja, pozvane su najvažnije ličnosti iz IEC, a također iz GKMU - Bureau International (Međunarodni ured), Comité Consultatif d'Electricité (Savjetodavni odbor za elektricitet), CIPM. Nazočan je bio veliki fizičar nobelovac Niels Bohr. Bili su izleti, darovi, Jadran, ni sam ne znam što sve ne. Razumije se da ta vječna nakaza Avčin nije dobio poziv. Nije ga dobio niti na 25. obljetnicu Instituta Milana Vidmara, sve u znaku HE Kobarid, iako je bio prvi predsjednik društvenog upravljanja, da ne bi nešto zinuo o tom protuprirodnom projektu koji ništa ne rješava, a jako škodi. U Philadelphiju na važno zasjedanje IEC su išla trojica ili četvorica iz Beograda, zna se... Doista je ideja "tesla" (T) skoro prihvaćena u IEC (International Electrotechnical Commission) i također u CIPM (Comité International des Poids et Mesures), glavnom stručnom organu GKMU, vrhovnoj metrološkoj instanci svijeta. Svi uključujući i mene su bili uvjereni, da je prihvaćeno konačno: Roma locuta, causa finita! (Rim je sagrađen, posao je završen) Međutim, svi smo radili račun bez krčmara, jer pravi Rim, Generalna konferencija za mjere i utege, nije se još javio. U njoj su neki, dobro pripremljeni, čekali da udare. Došla je Jedanaesta Generalna konferencija (11.-20. 10. 1960). Nije više bila u Breteuilu, sjedištu BIPM kao ranije, nego primjereno njezinoj težini, u samom Ministarstvu za vanjske poslove Francuske. Prema službeno pripremljenoj rezoluciji br. 12 CIPM - CC d'É (str. 88 Comptes Rendus de la XI CGPM - vidi prilog) trebala je jedinica "tesla" (T) biti primljena automatski zajedno sa svim drugim predloženim jedinicama SI. Raspis za 11. GKMU s listom govornika sam dobio, vjerojatno po nekoj "inerciji". Doznao sam i za listu već prijavljenih. Među njima je bio i Monsieur de Boer kao šef fizičara, moj "prijatelj" iz X. GKMU. Dalje Talijan Perucca, poznati profesor fizike, vrlo uglađeni gospodin. Od nas su taj put bila trojica, osim Kargačina i Lazara kao šef delegacije još novi direktor SUMDM, inače energičan i zaslužan čovjek, koji je kasnije podigao zgradu novog Saveznog zavoda za MDM, no na žalost točno u dunavskoj luci usred svih mogućih fizikalnih smetnji, nemogućih za državnu metrologiju najviše razine. Povijest i razvoj "tesle" nije mogao znati do potrebnih detalja, a ni jezicima nije vladao aktivno. Mislili su da svo to potrebno znanje više nije potrebno. Dakle sva trojica iz SUMDM, što bi još i s profesorima, beogradskim ili čak ljubljanskim... Od njih dakle nikoga, niti najvažniji od beogradskih prvoboraca prof. Pavle Miljanić, veliki teoretičar, francuski đak i glatki Francuz nije bio tamo! Ja sam, međutim, iz svojih vlastitih iskustava već iz imena naslutio da nešto visi u zraku nad "jedinicom", a još i privatna obavijest jednog sada već pokojnog znanca iz 1945. u BIPM upozorila me je na takve mogućnosti na XI. CGPM. Što učiniti? Potražio sam starog prijatelja, dr. Jožu Vilfana, tada podpredsjednika Skupštine Slovenije. Stari iskusni diplomat me je razumio i na njegovu intervenciju je SSIP ipak pristao i diplomatski me akreditirao kao "savjetnika" delegacije, ali s tim da moje troškove plaća - Slovenija!!! Na Gare de Lyon (lionski kolodvor u Parizu) je susret sa službenom delegacijom bio hladan. Na rastanku je moje lovačko uho uhvatilo oštre riječi: "A šta će ovaj ovdje, koliko će još da nas bude?" Bez prethodnog dogovora, pripreme strategije, podjele uloga za svaki mogući slučaj, došla je četvrta sjednica XI. GKMU: srijeda 18.10.1960. u 15 sati. S njome je započelo za mene nešto što mi je postalo, kao što sam već rekao, najuzbudljiviji događaj i dan mog života. Pa čak i najopasniji, u što sam se na sreću uvjerio tek naknadno, a u životu mi opasnosti nije manjkalo ako pomislim samo na partizanstvo i alpinizam. Tako je bilo u stvarnosti, iako je u odgovarajućem službenom tekstu (Comtpes rendus des Séances de la XIe CGPM - str. 66 - 68) sve je zapisano ublaženo i pročišćeno, naravno. Kod točke 15 "Système International d'Unites" je Commision du Système d'Unités (pod vodstvom Austrijanca Stulla-Götz-a) predložila rezoluciju br. 12 o svim jedinicama SI, u § 4 među svim izvedenim jedinicama (unités derivées) i "tesla" (T) za veličinu "induction magnétique". Protiv ni jedne, nije bilo ni starih ni novih prigovora, jedino kod "tesle" je započeo opći napad. Započeo ga je Danac, fizičar Jensen: da se u listi suglasno preporučenim jedinicama prekriži T i ostavi Wb/m2! Motiv: ionako se radi o nekoj plošnoj gustoći, a i uopće je dobro ograničiti upotrebu specijalnih imena za jedinicu. One stare, poznate i uhodane neka ostanu, nove da se ne uvode! Slijedio je opet fizičar, Monsieur de Boer, kao što je već rečeno, sekretar UIPPA: uvođenje specijalnih imena za izvedene jedinice samo škodi jasnoći SI. On je protiv, "teslu" brisati! Ustao je Talijan Perucca, već treći fizičar za redom: govorio je uglađeno, diplomatski, ali u istom negativnom smislu. Kod njega mi je, tada još naivcu, konačno postalo jasno u kojem grmu leži zec: stari, već davno rješeni sporovi oko osnovnih izuma polifaznih struja s Ferrarisom i Marconijem za radio (Marconiju su ranije patente ukradene Tesli u SAD naknadno poništili) žive i dalje, da o staroj politici oba Rima, talijanskog i vatikanskog, prema nama, niti ne govorimo. Gotovo mi se je zamaglilo. Što sada? Svi napori Jugoslavije da sada propadnu, jer protiv zaključka Generalne Konferencije nema prigovora, ne postoji put natrag. Od naše delegacije si mogu pomoći jedino ja sam. Trojica iz SUMDM već zbog službenih jezika ne će otvoriti usta. Dvojica inače razumiju, ali ne poznaju pozadinu. Treći, onaj s kolodvora, niti toliko. Ako se pak ni mi Jugoslaveni ne budemo aktivno borili, ako budemo sjedili kao nijemi, drugi se ne će tući za nas s tolikom frontom fizičara. Nije mi preostalo drugo nego da sam nastupim i ex tempore na francuskom ili engleskom bez prijevoda pobijam njihove argumente. A ako ne uspijem? Na to tada na sreću nisam ni pomislio. Pod oštrom lupom Beograda bi bio kao "nametljivac" kriv za sav debakl opet taj Avčin, koji je jednom već tako naškodio "jedinici", da su za 100. obljetnicu to jedva izgladili. Razčetvorili bi me... Na sreću, pojavila su se dva saveznika. Prvi profesor Arutinov, direktor Vsesojuznogo Instituta imeni Mendeljejeva iz Lenjingrada. Potvrdio je tendencije u elektrotehničkom svijetu, dati kratka vlastita imena svakoj jedinici. Tako oni predlažu za veličinu H (jakost magnetnog polja) "lenz" (Lenzovo pravilo induciranja) umjesto nepreciznoga ampere na metar (A/m). Budući da je "teslu" već 1956. prihvatila IEC, tu su jedinicu v SSSR već uveli u nastavu. Drugi je bio pokojni profesor R. Vieweg, President Physikalisch-Technische Bindesanstalt u Braunschweigu, nasljednice glasovite PT - Reichsanstalt u Berlinu, prvog državnog metrološkog laboratorija u svijetu uopće. Bio je iznimno ugledan, doista pravedan i dobar prijatelj još prije izuzetno uspješnog opatijskog zasjedanja IEC (1953). Bio je i sudionik proslave 100. obljetnice Teslinog rođenja. On je smatrao da se takva imenovanja trebaju ograničiti, a "tesla" (T) da je već toliko u uporabi, da se može zadržati. To mi je dalo krila: bez prijevoda sam na oba jezika kratko i jasno ispričao historijat, naše razloge, sadašnje stanje, a osobito da je "tesla" već prihvaćena i ozakonjena u nekim državama, kao npr. u ČSSR. Završio sam s prijedlogom da se u slučaju prihvaćanja zahtjeva prva tri govornika izostavi i ime "newton" (N) za SI jedinicu sile, jer je i N izvedenica (kg m s-2). Zato se vratimo na stari "pentadyn" (105 dyn = 105 cm g s-2)! Protiv je bio također Belgijanac prof. Jacob, iako također fizičar. Za njim se je javio delegat SAD dr Astin. Pod njegovim predsjedavanjem sam pred više godina u glasovitom američkom National Bureau of Standards (Washington DC) prakticirao pola godine magnetiku. Činilo se je da govori neutralno fifty-fifty, ni lijevo, ni desno, iako je Tesla bio američki državljan i tamo je dostigao svoje fantastične uspjehe. Austrijanac Stulla-Götz je bio s nama: Austriji također ne odgovara prihvatiti prefiks "dekada", ali će ga ipak ozakoniti. Pozvao je GR da rezoluciju prihvati onako kako je predložena. Ponovo je uzeo riječ dr de Boer, kao da ga danas gledam: odlučno je protiv "tesle" i protiv svih tendencija elektrotehničara da usvajaju specijalna imema za jedinice, s kojima da su se nametnuli cijelome svijetu."Mi fizičari smo suprotnog mišljenja. Kada su mišljenja podijeljena, onda bolje ništa". Dakle à la Louis XIV "l'état c'est moi" ("država, to sam ja") a uzgred ide i staro rivalstvo elektrotehničara i fizičara, koji bez njihovih dostignuća ne mogu ostvariti svoje zamisli. Opet je ustao prof. Arutinov: pobijao je Peruccu glede pouka elektrofizike. Također je istina da za "lenz" još nije zrelo, ali za "teslu" jest. Sam je sudjelovao u CIPM, kada je sve bilo prihvaćeno suglasno nakon zrelog razmišljanja. Ja sam odgovorio de Boeru odlučno, da je njegovo djelovanje zapravo dezavuiranje, teško nepovjerenje stručnjacima iz cijelog svijeta u CIPM. Na to je slijedilo kritično glasovanje oko "tesle" (T): 11 za, 6 protiv, a čak 12 uzdržanih. De Boer na to: pogrešno bi bilo prihvatiti tako slabo poduprti zaključak! Honti, pravnik i podpredsjednik Narodnog mađarskog ureda za mjere, Budimpešta, je konstatirao, da je po statutu inače dovoljna jednostavna većina (11:6), ali ipak predlaže zajedno s Arutinovom, odlučiti o cijeloj rezoluciji br. 12, onako kako je predložena. Slijedio je manevar odvraćanja u posljednjem trenutku: fizičari Perucca (Italija) i Carreira (Portugal) su napali ime kilogram u ulozi osnovne jedinice, koja ima dekadični prefiks, pa bi tako milikilogram bio gram. Sve još jednom promisliti, dakle - odgoditi za daljnjih šest godina, naravno zajedno s "teslom"! U međuvremenu ćemo onda vidjeti... Predsjedniku GKMU Barillonu (predsjednik Francuske akademije) je bilo dosta natezanja, pa je sam predložio ponovno glasovanje, ali ovaj put za cijelu listu u rezoluciji 12. Rumunja, koji ili nije razumio, ili je zaspao, je prof. Arutinov, sjedeći ispred mene, potaknuo na glasovanje gurnuvši ga šakom u leđa rekavši: "A što ti, Rumunj!". Rezultat je bio (str. 87) 18 za, 1 protiv (de Boer), 11 suzdržanih. Bilo je to 18. listopada 1960. u 17.30. Veliko ime Tesla je bilo prihvaćeno u međunarodni sustav mjernih jedinica "za sva vremena i sve narode". Kao da sam se probudio iz teške more. Što se je događalo do kraja sjednice više nisam čuo, kamo li razumio. U 19.15 smo završili. U auli je moje lovačko uho iz kabine telefonskog automata uhvatilo snažne riječi našega šefa veleposlanstvu SFRJ: "Čvrstome stavu naše delegacije uspelo je..."! Zavrtilo mi se je. Brže u prvi taksi, pa u moj skromni hotelčić! Usput sam kupio "une bouteille du rouge" (butelju crnog vina) - burgundca za tu svečanu zgodu! - legao u krevet i u njemu se iz sigurnosnih razloga poprilično napio. Nakon toga je sve bilo tiho. Iz Beograda sam kasnije dobio osamljeno usmeno priznanje udarcem po ramenu, da sam "ipak borac". I to je nešto! Tako smo mi Jugoslaveni napokon i konačno došli do imena Tesla u SI. Samotni samonikli Tesla, veliki vizionar, do više nego zasluženoga vječnoga spomenika, za inat svim zavidljivcima, kradljivcima ideja, konstrukcija i patenata, te političkim protivnicima. Ozakonjen je s Metarskim sustavom u svim kulturnim državama. Ako fizičari ponekad još operiraju s "gaussom", to je ilegalno, na štetu znanstvenom naraštaju. To rade osobito u magnetiki, jer je za nju navodno klasični CGS sustav prikladniji od SI. Time sami sebi daju "testimonium pauperitatis" (potvrdu o siromaštvu), jer sami kažu da SI ne poznaju dobro. Naime magnetika u fizici nije ništa posebnoga, samosvojnoga, slično kao što nije ni termika u mehanici. Monsieur de Boer je još jednom preko IEC pokušao spasiti CGS, barem za fizičare, i to s prijedlogom da se za veličinu električne struke njezinu elektro-magnetsku CGS jedinicu gauss (1 cm-1/2 g1/2 s-1) nazovemo "biot", elektrostatično (1 cm-3/2 g1/2) pa s "franklin". Gore navedeni moj dokaz da svaki mjerni sustav, prikladan za elektromagnetiku, mora biti četverodimenzionalan, ako ne želi sadržavati apsurde kao CGS - za jednu te istu veličinu dvije jedinice s iste tri osnovne jedinice! - i s tim manevrom za spasavanje je otišao in extremis (u krajnost). U Opatiji sam to iznio u najkraćem mogućem obliku. Od tada mi g. de Boer nije priuštio čak ni pogled. Pogledao je u stranu, još ga danas vidim! Molti nemici, molti onori! (Mnogo neprijatelja, mnogo časti!) Walther Rathenau, poznati glavni direktor stare poznate njemačke Allgemeine Elektrizitäts-Gesellschaft (AEG) je 1912. u svojem predavanju o tada živom Tesli rekao: "Kada bi Tesla tražio da mu se vrati sve ono što je dao našoj današnjoj kulturi i civilizaciji, pomračila bi se svjetlost, prestao bi svaki rad koji se obavlja uz pomoć prijenosa energije na daljinu, zaustavili bi se električni vlakovi i tramvaji, zastali bi mlinovi i tvornice, zakočio bi se ubrzo sav napredak i čovječanstvo bi se vratilo natrag u regres, u barbarstvo". Dandanas bi morali pridodati još mnogo toga - telekomunikacije, telekomande, telemjerenja, automatiku, hladnu svjetlost, što sve ne! Sve što se je u mukama rodilo iz razuma jedne jedine misleće samotne čovjekove glave, ostvarilo se je u jedinstvenom intelektualnom radu jedinstvenog pojedinca. Kolektivnih mozgova naime nema, u "modernom" timskom radu ostvaruje se samo kolektiv pojedinaca, koji rađaju zamisli - ili možda niti to! Povećani ne, jer im nedostaje, sputanim u okamenjene okvire, prepotrebna sloboda, širina, polet, samoća, ponajviše samoća! Zajednički rad u kolektivu može biti silno plodan, ako je suradnja tijesna u smislu onog intelektualnog duha koji je stoljećima osvjetljavao napredak znanosti. Na žalost on vodi prečesto do nerazrješivih sukoba između prejakih osobnosti. I Tesla je bio prije svega jaka, neovisna i osamljena osobnost. Neovisnost, slobodu rada je zato cijenio iznad svega. To proizlazi iz riječi koje je Tesla 1937. posvetio znanstvenicima, ostavio posebno njihovom naraštaju, riječi koje otkrivaju svu tajnovitost njegovih spektakularnih uspjeha: "Dobro je djelo sudbine, da mladić ili čovjek pronalazačkog duha nije "blagoslovljen" s milijunom dolara. Duh je oštriji i hrabriji u povučenosti, osamljenosti, koju ništa ne ometa. Originalnost cvate u osami, daleko od vanjskih utisaka koji nas tuku i onesposobljavaju stvaralački duh. Biti sam, to je moja tajna. Biti sam, to je čas kad se ideje rađaju. Zbog toga su mnoga zemaljska čuda našla svoju genezu u skromnim prilikama. Mladi čovjek ne mora žaliti što nema milijun dolara da razvije neku ideju. Razmišljanje ne košta milijun dolara, a kroz razmišljanje se stvara ideja". Teslin spomenik sada stoji, najveći mogući i najtrajniji: monnumentum aere perennius (spomenik trajniji od bronce). Duboko sam sretan i zahvalan dobroj sudbini, da sam mu u vječni monument smio ugraditi i svoj skromni kamen podporni. |
