Č. m. Regina Terezija

Iz knjige Luke Perinića Iz moje ladice (HKD sv. Jeronima, 2009.).

     Karmel Brezovicu kanonski je (s dozvolom Sv. stolice) ustanovio zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac godine 1939., a prva mu je priorica ili utemeljiteljica bila s. m. Regina Terezija, koja je umrla 1984.

     Nadbiskupu Stepincu bio je Karmel u Brezovici trajno na srcu i svesrdno se brinuo za tu oazu duhovnosti i milosrđa, baklju vjere i pouzdanja u Božju Providnost. Vrlo je dobro znao u kakvim se poteškoćama i nevoljama nalaze i same sestre i njihovi štićenici kad je nakon rata kod nas nametnuta komunistička vlast. Ta ga je briga za njih mučila i dok je bio na robiji. I iz same Lepoglave mislio je na brojne njihove probleme i kako bi im pomogao riješiti ih. Napose je znao da će biti na mukama zbog oskudice i nedostatka materijalnih dobara. Ali kako im pomoći? I odlučio je jedino moguće: da im svojim intelektualnim radom iz mukotrpne robijašnice zaradi neka novčana sredstva. Nekako je iz Kaptola došao do pisaće mašine, i kad god su mu zatočeničke mogućnosti dozvoljavale, dao bi se na prevođenje znamenitog djela Tome Kempenca "Nasljeduj Krista", tipkajući ga na mašini. Računao je: sestre će taj njegov prijevod umnožiti i, plasirajući knjigu u narod, ipak doći do nekih nužnih sredstava. A k tome će to duhovno djelo biti od koristi vjernicima u doba bezbožnoga komunizma. (Neki su mislili i zapisali da je Stepinac kao zatočenik prevodio Sv. pismo, a stvarno se radilo o "Nasljeduj Krista").

     Ja sam nakon rata bio upravitelj HKD sv. Ćirila i Metoda (koje se od osnutka 1868. do raspusta 1946. zvalo HKD sv. Jeronima) i brinuo sam se, koliko se i kako moglo, oko raznih naših edicija. Ispočetka smo forsirali izdavanje katekizama (kao ustuk marksističkoj ideologiji), iskoristivši situaciju kad je neko vrijeme i u nekim školama vjeronauk trebao biti svojevrsni pomoćni, fakultativni školski predmet. Do 1953. čak je izlazio i naš kalendar "Danica", premda u vrlo skučenim nakladama, jer nam je kontingente tiskovnoga papira određivalo ministarstvo prosvjete. Nekoliko godina mogli smo izdavati i tjednik "Gore srca", koji smo bili preuzeli iz Istre (od bivšeg Društva sv. Mohora u Pazinu), i to do njegove zapljene g. 1953., no također u skromno distribuiranoj nam količini papira. Štampalo se i nešto molitvenika, ali nam je konačno g. 1958. uspjelo zgodnom manipulacijom tiskati u Beogradu (i to kod "Srboštampe"!) naš popularni molitvenik "Kruh nebeski" u tiraži od 50 000 primjeraka. U Zagrebu nam je to tada bilo nemoguće!

     Ja sam znao za Stepinčev prijevod Kempenčeva "Nasljeduj Krista" i da je on ipak stigao onamo kamo je bio i namijenjen, tj. u Brezovicu. Nadbiskup Stepinac već je bio i umro, a rukopis njegova prijevoda još uvijek se nalazio u Karmelu. U ono vrijeme teško je bilo progurati u tisak neko vjersko štivo, a naročito sestre iz Brezovice nisu imale nikakve mogućnosti da štogod štampaju i raspačavaju. I tako sam ja uspio doći do spomenutog Stepinčeva rukopisa i objelodaniti ga g. 1965./66. kao izdanje našega Društva.

     Znajući za brigu i trud, kao i za plemenitu intenciju prevoditelja, odvojio sam u Društvu što sam više mogao novčanih sredstava (kojima smo inače i mi oskudijevali, jer smo u ono doba još uvijek bili i te kako nepoželjan nakladnik). I poslao sam ih kao autorski honorar u Brezovicu. A izveli smo to konspirativno: poslao sam u Brezovicu našu činovnicu Mariju Dujaković i (kao pratnju joj) Herminu Fintić, da novac predaju u prave ruke. Udesio sam da ih do Brezovice autom preveze Marijan Zidarić. Ne sjećam se više na koji smo način knjižili taj izdatak u našem knjigovodstvu.

     U Brezovici je još uvijek vodila Karmel njegova utemeljiteljica č. m. Regina Terezija (r. 1898.), koja je s razumljivim oduševljenjem preuzela pošiljku. A dne 7. svibnja 1966. poslala mi je pismo zahvale:

     "Milost Duha Svetoga neka se umnoži u duši Vašoj, mnogo poštovani gospodine direktore!

     Danas nas je iznenadila svojim posjetom draga gospođa Dujaković. Bio nam je to uistinu dragi posjet. Još više nas je iznenadila, kada nam je saopćila uzrok svoga dolaska. Zahvalila sam gospođi i njenim pratiocima, koliko sam najbolje mogla, i zamolila ju, da i Vama, mnogo poštovani gospodine direktore, srdačno zahvali. Ipak osjećam tešku dužnost, da i sama ovim pismom dođem, koje neka Vam donese izraze naše najdublje zahvalnosti. Uistinu ste više nego očinski s nama postupili. Uzeli ste nam svaku brigu i svaki posao raspačavanja i tako nas očinski nagradili.

     Vašu dobrotu prema Karmelu uzvratiti ćemo svaki dan molitvama i žrtvama našega karmelskoga života!

     Dobri Bog neka plati dugove svoje karmelske djece, kako ga ona za Vas mole.

     Uz izraze dubokog poštovanja srdačno pozdravlja ponizna službenica s. Regina Teresia."
 

Katekizmi

     Hrvatskom književnom društvu sv. Jeronima bila je "svrha izdavati i uz jeftinu cijenu širiti pučke spise, dobrim duhom pisane, zabavno-poučne struke". Zato u prvih 60 godina svoje djelatnosti nije izdavalo (niti je za to bilo potrebe) knjige za vjeronauk u školama. Prvi put 1931., kao novost, tiska Heffler-Kornfeind-Kramarov "Kršćanski nauk". A zatim u svojoj "dinar-štampi" plasira u narod, ali ne kao službeni školski udžbenik, Deharbeov "Mali katekizam", i to 1939. - 1942. u punih 400 000 primjeraka. Osjećala se potreba za takvom korisnom knjižicom.

     Kad su nakon rata došli u Zagreb partizani, nastala je nova situacija: imalo se dozvoliti da se vjeronauk u školama uči kao fakultativni predmet. Ali tada su svi štamparski strojevi bili potpuno u službi komunističke propagande. Nije se moglo ni zamisliti slobodno djelovanje nekog izdavačkog poduzeća "protivne ideologije", a da se i ne govori o katoličkim, vjerski obojenim ustanovama. Naravno, visio je u zraku i opstanak HKD-a sv. Jeronima. Istina je da mu je 5. X. 1945. gradski Narodni odbor dopustio rad, ali je već poslije sedam mjeseci Društvo bilo raspušteno. O tome smo odmah obavijestili nadbiskupa Stepinca, koji je uskoro bio uhićen (18. IX. 1946.) i osuđen (11. X. 1946.). U svom govoru pred sudom dne 3. X. 1946. oštro je protestirao što je ta naša važna kulturna ustanova dokrajčena. Za taj čin komunističkih vlasti rekao je da je "teški delikt prema narodu". Njegov energični istup na suđenju bio je povod da su se mjerodavni ipak trgnuli i odobrili pravila Društva te mu dozvolili rad pod imenom "HKD sv. Ćirila i Metoda". Oko toga je od vlasti bio angažiran dr. Svetozar Rittig, koji me je bio poslao ministru unutarnjih poslova Krajačiću radi novih pravila (za Društvo sv. Ćirila i Metoda).

     Pri tome sam dru Rittigu iznosio i "svoj razlog" zbog kojega mora sačuvati našu ustanovu. Objašnjavao sam: Vjeronauk će u nižim razredima biti fakultativan, za obuku trebaju udžbenici, a ne će ih valjda tiskati Centralni komitet. Dakle: mora se za potrebe školskoga programa sačuvati naše Društvo, s obvezom da bude nakladnik katekizma (kao školskog udžbenika). Dr. Rittig je i taj "razlog" iznosio "šefovima", ali mislim kako to ipak nije bio neki osobiti motiv da se 26. XII. 1946. odobre pravila Hrvatskoga književnog društva sv. Ćirila i Metoda te mu se dopusti rad. Sigurno je naše Društvo spasio onaj hrabri protest kardinala Stepinca pred sudom!

     Sa samim pravilima bilo je jednostavno. Ministar Krajačić poveo me do nekog Begonje, koji je u Ministarstvu unutrašnjih poslova bio nekakav šef i s kojim sam "proučio" naša stara jeronimska pravila. U njima se svuda mijenjalo ime i završetak, da se u slučaju razlaza Društva imovina ne predaje na uživanje Prvostolnom kaptolu u Zagrebu, te da zagrebački nadbiskup nije "pokrovitelj" Društva ("tko danas takvu buržoasko-kapitalističku instituciju može i zamisliti?!")

     No svakako nam je pod idejom vjeronaučne "školske obuke" uspjelo tada tiskati katekizme. Naravno da nas je pritom vodilo uvjerenje kako kao ustuk navali bezboštva treba dati prednost pred svim eventualnim edicijama - baš kršćanskom nauku (i molitvenicima). Tiskali smo Heffler-Kornfeindov (kasnije i Kolarekov) "Srednji kršćanski nauk", "Slikovnicu kršćanskoga nauka", pa "Mali kršćanski nauk", pa "Kršćanski nauk", pa "Rimokatolički katekizam" - u raznolikim tiražama (kako se već moglo doći do papira), a tijekom niza komunističkih godina u ukupnoj tiraži od 730 000 primjeraka!

     U toj brojci nalazi se i 10 000 primjeraka "Maloga kršćanskog nauka" objelodanjenih na albanskom jeziku. Sve u vezi s tim izdanjem radili smo potajno. Ja sam tada bio upravitelj HKD-a sv. Ćirila i Metoda, ali se više ne sjećam kakvom smo financijskom manipulacijom sve to izveli. A nitko u javnosti nije znao da mi to tiskamo. Knjige i nisu došle u Zagreb, nego su ih iz tiskare brzo raznijeli na sigurna mjesta, a i daljnje se raspačavanje moralo obavljati oprezno. U Jugoslaviji Albancima ni onda nisu cvjetale ruže, a ovo je bio poseban podvig i s njihova nacionalnog gledišta i zbog afirmacije vjere u bezbožnome komunizmu. Radilo se i za Albance na području Kosova, i na području Makedonije i Crne Gore, no dio je naklade bio predviđen i za samu Albaniju, a tamo se takvo što nije smjelo uvoziti, pa se i to odvijalo potajnim kanalima - najprije u Rim (Italija), pa dalje (mislim) diplomatskom poštom ili po pouzdanim osobama preko Jadrana - u jednu od najortodoksnijih komunističkih država. No o tim putovima ne znam pojedinosti, jer je to već posve izmicalo mojem djelokrugu i mogućnostima.

Dr. Alojzije kardinal Stepinac

      Alojzije Stepinac preminuo je u Gospodinu 10. veljače 1960., a nepunu godinu i pol prije toga napisao mi je iz Krašića jedno divno pismo - dne 26. kolovoza 1958. Povod je bilo novo izdanje molitvenika "Kruh nebeski", koje sam mu dostavio u Krašić. Na početku pisma kaže: "Moglo bi se za ovaj molitvenik reći, da je furtim doživio svoje izdanje."

      Naime naše se Društvo poslije rata, za komunizma, moralo svakojako snalaziti, da udovolji svom zadatku - "izdavati i uz jeftinu cijenu širiti pučke knjige, dobrim duhom pisane". Ispočetka smo se snašli forsirajući tisak katekizama i molitvenika te od 1947. i vjerski tjednik "Gore srca", dok nije 1952. obustavljen. Bio je uvijek u pitanju i papir, koji je distribuirao Odjel za štampu pri predsjedništvu vlade NR Hrvatske. U ono doba nije štamparskog papira bilo dovoljno, a pogotovo ga nije bilo za nas! Tako npr. nismo mogli od 1953. sve tamo do 1965. tiskati kalendar "Danicu" (odnosno "Katolički kalendar") nego samo na jednoj stranici - kao "zidni" kalendar! A u g. 1956. i 1957. osim njega nije nam uspjelo tiskati njedno drugo izdanje!

      Sjećam se kako sam jednom pošao moliti ondašnjega ministra prosvjete Miloša Žanka (o kojemu je i rad našega Društva nekako ovisio) da nam poveća kontingent papira za kalendar, a on mi odgovorio: "Dao sam vašem Društvu koliko i Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta." (Time je htio naglasiti jednakopravnost Hrvata i Srba u NRH). Zaludu sam mu objašnjavao da "Prosvjeta" u Zagrebu uopće ne štampa kalendare. Pravoslavci ih dobivaju iz Beograda od Patrijaršije. Dočim naše Društvo štampa kalendare za katolike, a ima brojno članstvo i u Bosni i u Hercegovini te u Vojvodini, kojemu šalje našu "Danicu". Svi moji razlozi ostali su glas vapijućeg u pustinji - i nismo bili dobili ni kilogram papira više. A za Bosnu i Hercegovinu te Vojvodinu (rekao je) ne može on voditi brigu o papiru, i neka se tamo katolici dogovaraju s nadležnima.

      Naravno, mučili smo se i s drugim izdanjima, a napose s molitvenicima, za koje smo smatrali da su u bezbožnom komunizmu itekako potrebni. Napose nam je bio na srcu molitvenik "Kruh nebeski", jer je u narodu imao tradiciju i jer smo u njegov tekst bili uklopili i neke pouke iz katekizma.

      "Kruh nebeski" je naše Društvo bilo izdalo još daleke 1909. godine (u 30.000 primjeraka), a sadržajem je bio vrlo dobar i praktičan. Sastavio ga je Josip Celinšćak. Nakon Prvog svjetskog rata, u Jugoslaviji, osjetila se potreba da se za sve dijeceze izradi jedinstveni molitvenik, u kojemu će se osuvremeniti ponešto arhaičan stil i jezik Celinšćakova izdanja te utvrditi jedinstvene formulacije i od episkopata određeni obrasci. Poslovi oko slaganja novog "Kruha nebeskog" povjereni su sarajevskom nadbiskupu Šariću, a naše je Društvo bilo izdavač. I tako smo dobili Celinšćak-Šarićev "Kruh nebeski", koji smo štampali g. 1921. u velikoj tiraži od 200 000 (dvjesto tisuća!) primjeraka. Izdali smo ga ponovno g. 1930., 1935., 1941., 1943. i 1948. Kasnije smo se ispomagali izdanjem skraćenoga teksta, koji smo nazvali "Mali kruh nebeski" a izlazio je 1949., 1950. i 1951.

      I sada, nakon toliko godina oskudne štampe, mimo svakoga očekivanja odjednom g. 1958. dolazi nam novi "Kruh nebeski". Jedva smo čekali da krene u Krašić! To izdanje nismo nikako mogli štampati u Zagrebu, ali nam je (začudo) uspjelo u Beogradu, i to ni manje ni više nego kod "Srboštampe"! Njima je odgovarala naša visoka tiraža (55 000), a i inače nisu obilovali poslovima. Naša spremnost na isplatu u gotovini također je pridonijela da se zbog materijalne koristi zažmiri pred ideološkim principima. Da bi se sve sredilo, pošao sam u Beograd, gdje mi je kao novome u tom ambijentu bio uvelike pri ruci Nadbiskupski ordinarijat, posebice njegov generalni vikar dr. Janez Jenko (koji je kasnije, g. 1964., postao biskup u Kopru).

      Dakle doista se može reći, da je "Kruh nebeski" doživio ovo svoje izdanje g. 1958. u Beogradu - furtim.




Zahvaljujem Hrvatskom književnom društvu Sv. Jeronima i g. Petru Grgecu iz Zagreba na poslanom članku. Darko Žubrinić, 2012.




Croatia - Overview of Its History, Culture and Science