Kristian Kreković's exhibition in Neue Hofburg, Vienna, Austria, 1958
Source: Kunst ins Volk, Gemälde-Ausstellung "Sagenhaftes Peru", Kristian Kreković, Wien, Neue Hofburg, 1958, Wien, IX. Jahrgang, Heft I-II, Herausgeber Karl Strobl, pp. 266-282
Translation into Croatian by Mr. Mijo Jurić, Vienna
Kreković's exibition in Vienna, 1958, was held in the former Royal palace Neue Hofburg, in Museum vor Völkerkunde. Organized under the auspices of the Government of Peru, opened by the Peruvian ambassador in Austria, the exhibition was visited by the then Austrian president Dr. Adolf Schaerf.
Kristian Kreković and Adolf Schaerf, president of Austria, in Neue Hofburg, Vienna, 1958.
Kreković was the only foreigner with the privilege to have the whole floor of the Hofburg palace in Vienna at his disposal. Ankowiz - Kleehoven, historian of art who at that time was very old and many years before that predicted him a brilliant artistic career, brought him a copy of his old published article in which he announced that the name of Kreković should be remembered.
The above are some of the photos of Kreković's works of art from the Kunst ins Volk journal, published in 1958.
Title page of the catalogue of Krekovic's 1958 exhibition in Vienna, under the auspices of the His Excellency Mr President of the Republic of Peru, see below.
Titles of Krekovic's works of art exhibited in Vienna, and excerpts from articles from world press dealing with some of his previous exhibitions.
Sagenhaftes Peru - Introduction and critiques from press translated from German into Croatian by Mr. Mijo Jurić, Vienna, Austria, in 2008.
Proslov Za Muzej za etnologiju iznimna je čast što smijemo u Beču udomiti izložbu Kristijana Krekovića, pod pokroviteljstvom Njegove Excelencije Predsjednika Perua. Izložba koja je već pokazana u mnogim državama SAD, dolazi nam upravo iz Španjolske, gdje je u Madridu i Barceloni pobudila posebno veliko zanimanje, jer ove slike ne zavrjeđuju pažnju samo zbog izuzetnog umjetničkog dometa, nego stog što i po svojemu sadržaju (poruci) djeluju vrlo dojmljivo. Kristijan Kreković, kojemu bijaše suđeno postati slikarom Perua, po rođenju je Hrvat. Nakon ispita zrelosti u njegovu zavičaju, došao je u Beč, da bi ovdje studirao slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti. Godine 1925. odlazi u Pariz, gdje je nastavio školovanje na tamošnjoj École des Beaux Arts (Škola lijepih umjetnosti). Vrlo uspješno je izlagao u Francuskoj i ostaloj Europi, ali je 1939.g. u Parizu, nakon bombardiranja izgubio najveći dio svojih djela. [Ovo je krivo, djela je izgubio 1941. u Beogradu, Autorica je čini se pogrešno razumjela Krekovića. D.Ž.] Pošto je već u Europi osjetio ljubav za južnoameričku visoku kulturu, preselio se 1951. godine u Peru, gdje je našao novu domovinu. Blago peruanskih muzeja i život indiosa prikovali su ga za Peru, koji je godinama slikajući obilazio. Tako je nastala njegova kolekcija "Čudesni Peru - prošlost i sadašnjost". Ove slike bijahu najprije izložene u Gradskoj vijećnici u Limi, a izložbu je otvorio osobno Predsjednik Republike. Tim povodom Krekoviću je dodijeljeno odličje "Orden al Merito". Njegova prva izložba u SAD u Nacionalnome muzeju Smithsonian Institution u Washingtonu, imala je 126.000 posjetitelja. Slično visok posjet zabilježen je i u Philadelphiji, Syracusi i New Yorku. Bečki Muzej za etnologiju raduje se, što može svojim posjetiteljima predstaviti ne samo jednu interesantnu umjetničku ličnost, nego što je u prigodi kroz vjerno oslikane muzejske izloške i tamošnje ljude današnjice, živo im uprizoriti čudesnu povijest Perua. Etta Becker-Donner
|
Ulomci iz kritika svjetskoga tiska
PARIS, MUSEE DE L'HOMME: Prof. Jean Vellard, veljača 1954. THE WASHINGTON STAR: Florence Berrymen, srpanj 1955.
PHILADELPHIA, DAILY NEWS: Werner Olivier, listopad 1955. MADRID, LUNA Y SOL: Luis Gil Fillol, prosinac 1957. BARCELONA, LA VANGUARDIA ESPANOLA: Juan Cortes, rujan 1957.
|
Mr. Mijo Jurić kindly sent me the photo of Kreković's original signature from the sample of the catalogue in his possession.
KRISTIAN KREKOVIĆ Povodom izložbe u Beču, 1958. g. Prema tekstu José Antonio de Lavalle-a, objavljenom u katalogu Sagenhaftes
Peru godine 1958. Umjetnik U samtenoj jakni i s tamnom baskijskom kapom na glavi, nakrivljenoj na širokome čelu, on podsjeća na neku romantičnu boemsku ličnost. Ali, utisak nas vara. Za svoje umjetničko stvaranje on lijeno ne traga za neodređenim motivima, naprotiv; on je istrajni radnik koji stvara sve dok mu danje svjetlo dopušta, a u snazi ga održavaju bezbrojne šalice crne kave i svježe voće. Stasom više sliči kiparu nego slikaru. Možda i zbog toga njegovo slikarstvo ima monumentalne dimenzije; a njegov kist kao da se pretvara u malj i dlijeto... Zbog njegova mira i sabranosti moglo bi nam se pričiniti da je mrzovoljan. Ali, to je ipak samo njegovo umjetničko promišljanje koje ga toliko obuzme da ga na trenutke otrgne iz stvarnosti. Čak bi se moglo reći da je Kreković pomalo stidljiva duša. Ali, kad je okružen razumijevajućim prijateljima, on se oslobodi svojega sanjarenja i bude itekako zabavan i veseo. Kao kod većine istinskih umjetnika, zov umjetnosti bio je jači od savjeta roditelja. Knjige iz kojih je trebao učiti zaboravljao je (ili ostavljao) na klupama muzeja, i umjesto da ih studira lutao je dvoranama i oduševljavao se djelima velikih majstora svih epoha. Vrijeme njegova slikarskog školovanja bilo je gorko i bolno. Komad suhoga kruha često mu je danima bila jedina hrana. Da bi se prehranio oprao je bezbrojna stubišta i prozore za bečke kućepazitelje, hausmajstore. Posjet frizeru bio mu je nepriuštiv luksuz. Ipak, njegov ozbiljni pristup učenju na Likovnim Akademijama u Beču i Parizu, dao mu je solidan tehnički temelj, koji je potom dorađivao svojim temperamentom i umjetničkom nadarenošću. Već na svojim prvim izložbama po Europi nizao je uspjeh za uspjehom. Camille Manclair, potaknut Krekovićevim umijećem, kao i njegovom socijalnom i filozofskom svjetonazoru, proglasio ga je jednim od "najvećih slikara našega doba". Slične izjave potpisivali su i drugi kritičari. Njegov ugled omogućio mu je brojne narudžbe, kako javnih tako i privatnih naručitelja. Za njegove čuvene portrete poziraju mu kraljevi i ličnosti svjetskoga ugleda. Jedna jedina bomba uništila je u 2. svjetskome ratu njegovo dugogodišnje stvaranje, ali on se time nije dao obeshrabriti, te s novim poletom kreće nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Napušta svoju domovinu Hrvatsku, zemlju pastira i ratnika za slobodu, u kojoj je ostavio jedan dio svojega srca. Motivi Krekovićeve nove umjetnosti U blagome svjetlu jednoga etnografskog muzeja, zaštićenu između dviju staklenih ploča, umjetnik je otkrio tkaninu iz epohe Paracas. Od tada je svezan za ovu dekorativnu umjetnost još uvijek svježih, tisućljetnih boja. Tako je u njemu nastala želja ovu zemlju, čiji intenzivni umjetnički izričaj je oćutio, posjetiti i vlastitim slikama ponovno oživjeti njezine drevne kulture. S tom namjerom otišao je u Peru, i kroz tri godine ga obilazi uzduž i poprijeko, studirajući karakteristične crte lica njegovih stanovnika - potomaka starih kultura, koje su ga silno oduševile. U državnim i privatnim zbirkama istražuje i proučava keramiku i tkanine, studira običaje suvremenih Indiosa i tako otkriva tajne davno nestalih kultura. Nijedan drugi slikar do sada nije slične teme obrađivao tako ozbiljno i s takvom razinom dosljednosti i vjerodostojnosti. I kada je neki umjetnik obrađivao današnjega Indijanca, nije ga prikazivao kao snažnoga potomka stare visoke kulture, nego je pokazivao njegove slabosti kao što su alkoholizam i uživanje koke. Kreković međutim na svojim velebnim platnima oslikava kako motive starih predkolumbovskih kultura, tako i današnjih Indiosa, u novome svjetlu. Riječju, on uskršnjava razne stare kulture:
Iz suvremenoga "narodnog" života Kreković slika svečano urešene alkalde, [svjetovni, politički velmože, gradonačelnici - op. M.J.] tzv. Varayoe, s njihovim šarolikim šeširima i pončoima, te ceremonijskim štapovima, koji okićeni srebrom, podsjećaju na križeve. On slika gudače Pincuella i Pututua, prilikom usrdnog prizivanja Suncu, kao i glazbenike s njihovim provincijskim flautama, i one s nježnom quenom ili s gromkim bubnjevima u koje udara Indio udubljen u ozbiljnost svečanoga obreda, kao i mnoge druge teme. Svi njegovi indijanski likovi, negdašnji i suvremeni, prikazani su antropologijski vjerno, jer je slikar s posebnom pozornošću birao svoje modele iz odabranih etničkih sredina. U njihovim pogledima, blagim kao u Vicunasa, ili groznim kao u jaguara, autor nam uprisutnjava sav ponos i dostojanstvo staroga roda. Odjeća na njegovim slikama je precizna rekonstrukcija, starih, pod prahom minulih epoha upokojenih kultura, ili su to pak nošnje koje i danas susrećemo na popločanim sokacima njihovih sela, dok odnekud dopiru žalosni ritmovi indijanske glazbe... Studij na akademijama naučio je Krekovića da i slikarstvo iziskuje puno truda, i da tek ovladavanje tehnikama slikaru daje njegovu osobnu prepoznatljivost. Njegovo neposredno poznavanje starih majstora, toliko ga je oblikovalo, tako da modernistički "izmi" nisu mogli na njegov stil imati ikakvog utjecaja. Umjetnik je dobro upoznat s klasicizmom, tako da svoja djela odlično komponira, daje im pravilnu ravnotežu figura kao i sklad crta i boja. Sav njegov opus je procrtan, jer zna da je upravo obris za njegovo slikarstvo najvažniji izričajni element. Tome nasuprot, dinamika njegova kista gotovo je impresionistička u uporabi čistih boja, intenzitetu nanosa boje, i čulnih radosti u njihovoj primjeni. Da bi slikao ovim načinom slikar mora temeljito ovladati ručnim tehnikama, te mora imati posebno sigurnu ruku, jer ovi potezi kista ne trpe popravljanja. U bojama i odsjaju zlata na figurama, najbolje će mo ocijeniti domet njegova ovladavanja tehnike boja. Skoro bi se moglo ustvrditi da je alkemičar koji žutu boju i ulje s palete, pretvara u blještavo zlato. Kreković nije kao drugi trebao zatražiti peruansko državljanstvo. On ga je dobio izravno, kroz ljubav kojom je peruanske Indiose, kako jučerašnje tako i današnje, prikazao u svekolikoj raskoši i dostojanstvu. Kroz magiju Krekovićeve palete, uskrsnuše, oživješe ljudi nestalih civilizacija i kultura prošlosti, i dokazuju da su istovrijedni, ako ne i iznad svojih suvremenika, čije su kulture cvale na drugim kontinentima. S njemačkoga preveo: Mijo Jurić, Beč, 2009.
|
Godine 1958., tijekom izložbe u Beču, grupa mladih Hrvata je Krekovića upitala "Što najviše možemo učiniti za Hrvatsku?" Odgovor Krekovića bio je "Budite najbolji u svojoj struci."
Podatak sam dobio godine 2008. ljubaznošću dr. Marijana Kerekovića iz Zagreba (da, Kerekovića, a ne Krekovića), posredstvom njegova školskog kolege Tefka Saračevića, profesora informacijskih znanosti na Rutgers University u SADu, koji je kao mladić bio na toj izložbi u Beču.
Croatia - its History, Culture and Science