Nedavno je [1958.] u Muzeju za etnografiju u Beču (Wien I., Heldenplatz, Neue Hofburg) pod visokim pokroviteljstvom Predsjednika Perua, otvorena posebna izložba slika Kristijana Krekovića, naslovljena "Čudesni Peru".

Izložba najviše razine, koja podjednako predstavlja povjesno-kulturni kao i umjetnički doživljaj, ostaje otvorena do 16. lipnja [1958.]. Časopis "Kunst ins Volk" ("Umjetnost k narodu") ovdje kroz pero svojega suradnika Fritza Stübera zauzima svoj stav, suprostavljen onome izvjesnih "drugih", punih predrasuda:

Taj Kristian Kreković

ipak je prava napast! Bezuvjetna, obvezatna napast, slikarstvom opsjednuta, jedna od onih neudobnih osoba koje ne propituju mišljenje mase, i koja ne podliježe modi, osoba koja želi biti samo svoja i ništa više. Što započeti s njime? U nekoliko novinskih redaka napraviti ga smiješnim, ili o njegovoj izložbi "Čudesni Peru - slike iz prošlosti i sadašnjosti" raspirivati novinarsku šutnju, koja se već dokazala kao moćno demokratsko oružje u borbi protiv nepodobnih? Ali, u "slučaju Kreković" zakazat' će to često oprobano sredstvo, jer ovaj čarobnjak upravo dolazi iz Madrida, gdje su njegove slike izazvale najveću moguću pozornost, slikar kojega je peruanski Predsjednik okitio najvišim odličjem, umjetnik koji se dokazao u Sjedinjenim Državama, zemlji koja nam diktira trendove u svim područjima...

Nazvati ga "brkatim kič-filisterom" i štočim drugim što se svjetini dopada, svjetini koja se od samoga vraga jedino više plaši biti proglašenom "nemodernom"? Ali, ni s tim ga se ne može zaskočiti, jer on, koji je kod svih tih eminentnih korifeja umijeća kista naučio razumjeti svoj majstorski zanat, moderan je, među nama rečeno; moderniji je od nas! On modelira boje poput kipara, u tome je srodan svojemu zemljaku Meštroviću, riječju; on ima ono što mi nemamo. To osjećaju svi oni, nijemo omamljeni (prikovani) pred njegovim platnima. Upravo to je ta grozota! On nam je prevelik, da bismo mu mogli štogod naškoditi s našim otrcanim šalama i sprdnjama. Među nama; on je od one vrste ljudi koju najmanje među nama trebamo, on je genije!

Hrvat! Sin žilavoga i hrabroga naroda, koji je nama Austrijancima - nama samima nejasno zbog čega!- stoljećima njegovao vjernost, potomak je naroda kojeg čak ni čelični otomanski pritisci nisu mogli slomiti. Stoga je Kreković još kao student umjetnosti u Beču i Parizu, učio, nošen uvijek sumnjivim fanatičnim zanosom, ukorijenjenom u samopouzdanju koje se na nijednoj umjetničkoj burzi može kupiti.

I kada je jedna jedina bomba u 2. svjetskome ratu (1941.) uništila cjelokupan umjetnikov dotadašnji opus, ovaj se čovjek nipošto ne predaje, ne puže i ne kleči kao ostali, već s još jačim žarom i energijom počinje svoje Djelo ispočetka. Sumnjivo, krajnje sumnjivo! Iz istoga drva izrezbareni su i najveći velikani, Michellangelo i Leonardo, kojima je također vlastito poslanje bilo jedini zakon. Izgubio je Domovinu, ali njoj i njenome narodu ostaje nepokolebljivo vjeran, stvorio je duhovni most između hrvatskoga gorja i planinskih vrhova u Andama, on koji svoj kist umače u boje Storiteljeve, ponovno oživljava davno nestale srednjoameričke visoke kulture.

A da ga zgrabimo "politički"? Možda ga uspijemo ocrniti kao "nacionalista", što danas uvijek prolazi, jer tako nalijepljena stigma danas je sasvim dovoljna da ga proglasimo nepodobnim. Možda ćemo upravo s tim uspjeti?

Ne, nažalost ne ide ni tako! Slikar Kreković ne želi imati apsolutno ništa s politikom, on sasvim otvoreno kaže da se nikada nije brinuo o politici i da o njoj ništa ne razumije, te da se samo o jednoj stvari predano brine i razumije je - o slikarstvu. Ne o slikanju kako ga mi shvaćamo, slikanju da bi se prodavale slike i tako, ako je moguće dobro zaradilo, nego o slikanju zbog slikanja, s oduševljenjem, zapravo fanatizmom. E, tu smo ga ulovili! Slikar Kreković je fanatik!

Nažalost, on uopće ne sliči nekomu tko bi bio takav. Donekle tek, kada ga se promatra kako danima radi, od svitanja do sumraka, udubljen u svoje vizije, boreći se za najviši domet izričaja boje i oblika, samozatajnoga i duhom odsutnoga iz prostora, krijepljen samo voljenom crnom kavom, - tada ga naravno možemo smatrati fanatikom. Način kako on baca boje na platno, nepovratno, sigurnom velemajstorskom rukom, kako on to zna (što mi, u povjerenju rečeno, ne umijemo) dokaz je najviše strastvenosti. Ali, koliko god je strog prema samome sebi, toliko je strpljiv prema drugima. Ne grdi, nikome ništa ne osporava, tek se možda ponekad nasmiješi. Radije prepušta da umjesto njega govore njegova djela.

Ne, ovaj čovjek s dobrotnom, jednostavnom dušom, koji na svojemu putu niti bubu ne bi zgazio, nego bi je brižno stavio u travu pored sebe, koji Bogostvaranje voli u svim njegovim pojavnim oblicima, nije fanatik! On je presiguran u svoj Put, e da bi mu trebala promidžba, a to ljudi osjećaju, - zaboga! - , pred njegovim slikama oni povlače usporedbe s onim što danas našom voljom ima sloviti za umjetnost, s modernom, "apstraktnom", racionalno osmišljenom i medijski proslavljenom umjetnošću!

Pravi križ je sa slikarom i čovjekom Kristianom Krekovićem. Taj dolazi ovamo i s nekoliko poteza kista naglavačke okreće sve ono što smo mukotrpno i mudro, s toliko poticaja i pomodne galame podigli kao "umjetnost"! (Ili, bolje rečeno: on ponovno vraća na noge ono što smo mi naglavačke okrenuli). Treba li sve ono vješto osmišljeno i narodu nametnuto, sada biti raskrinkano kao uzaludno? Ogoljeni od slikara, kojega njegovi najeminentniji kolege hrabro i javno nazivaju genijem - čije su izložbe prekrcate posjetiteljima, ali ne stoga što bi netko malu i veliku djecu uz blagu prisilu tamo gonio, već zbog iskrenoga, intimnoga sudjelovanja u njima. Slike koje se trenutačno pokazuju u Krekovićevoj izložbi u Muzeju za etnografiju, slike Indiosa iz kojih zrači ponos i progovara nijema tuga starih bogokraljeva Perua, na kojima blješti zlato i sjaje dragulji što nekoć probudiše pohlepu bijelih osvajača, ove slike bi, ako u našoj sredini uspijemo otrpjeti sav njihov očaravajući sjaj, mogle značiti početak kraja cijeloga Modernizma. Ali, što učiniti, kako se tomu suprostaviti? Ah, mi siromašni i na milost umjetničkih estetičara upućeni kritičari i obrtnici, što mi možemo drugo učiniti nego vas, dragi narode, najusrdnije moliti, i preklinjati: Ako ne želite da naša posrana mudrost i posrana umjetnost dožive svoj kraj, onda nemojte ići na izložbu slikara Kristiana Krekovića.

Fritz Stüber,
Wien, 1958.

Preveo s njemačkog na hrvatski jezik
Mijo Jurić, Beč / Tuzla

U dodatku njemačkog izvornika ovog članka slijedi nekoliko stranica s izvrsnim crno bijelim i kolor fotografijama umjetničkih djela Kristiana Krekovića, s kratkim opisom svakog djela. Pogledajte te fotografije.


Zahvaljujem g. Miji Juriću na prijevodu s njemačkog izvornika na hrvatski jezik. Izvornik je objavljen u časopisu Kunst ins Volk, pod naslovom Gemälde-Ausstellung "Sagenhaftes Peru", Kristian Kreković, Wien, Neue Hofburg, 1958, Wien, IX. Jahrgang, Heft I-II, Herausgeber Karl Strobl, str. 266-282. Taj članak je objavljen kao "udarni", tj. prvi po redu u tom broju časopisa, i najopširniji, na ukupno 17 str.


Kristian Kreković