MAJKA BOŽJA GORIČKA 

Bašćanskom dolinom 

Vozeći se automobilom napuštamo Puntarsku dragu obrubljenu maslinama, makijom, kišom osvježenom i urešenom bijelim vitkim jarbolima brodica. Penjemo se cestom što se provlači kamenjarom gdje je nekada svaka šaka zemlje bila obrađena i obrasla vinovom lozom. Divimo se predivnome pogledu koji doseže i dalje od Puntarske drage i Košljuna, sve tamo u daljinu do visoke Osorčice na Osorskom otoku, tj. Lošinju ponad staroga Osora stisnuta na krajnjem rubu Cresa. Nastavljamo vožnju u pravcu najjužnijega krčkoga naselja Baške cestom preko prijevoja Treskavac, na čijem sedlu se nebu pod oblake uzdiže veliko glagoljsko slovo Az, početno slovo glagoljske azbuke izgledom poput prsta koji pokazuje božansko podrijetlo ovoga starohrvatskoga pisma. Spuštamo se zavojitom cestom niz strminu Treskavca i ovaj kao i svaki puta, iako ovuda prolazimo često, ostajemo još jednom zadivljeni surovom i divljom ljepotom krajolika - kanjona što se sramežljivo otvara poput školjke s biserom i postupno pretvara u pitomu dolinu koju hrvatski puk od svoga doseljenja nazva Dragabaška. Draga, kraška dolina obrubljena obroncima, liticama brijega najčešće obraslim niskom makijom i nerijetko visokom hrastovom šumom lepezasto se širi i spušta sve tamo do mora očito namjeravajući dodirnuti crvenkasto – ljubičasto - sivu kamenu gromadu otoka Prvića usidrenoga tu u plavetnilu mora, koji već tisućljećima odoljeva žestokim naletima bure što se ponekad nestašno, a najčešće hirovito i olujno spušta s planinskih visova ponosnoga, za zimskih dana namrgođena i najveći dio godine po vrhovima osniježenoga Velebita. Ta goropadnica, nikad ukročena u čas nabere, uznemiri i zabijeli plavetnilo mora, stvori valove, te bijele ljupke ovčice, sabere ih u stado, a potom hirovito razgoni. U tren uzvitla slanu prašinu na širokoj morskoj prašnjavoj cesti. Zamah stvori zavjesu od te slane i vlažne morske prašine. I stado snježno bijelih ovčica u čas podivlja, uznemireno tjerano mahnitošću i silinom vike i biča svoje nemirne i razigrane pastirice - bure, u simfonijskome suzvučju njezina orkanskoga fijuka i objesnoga urlika, šumova mora i krika galeba udara nadnaravnom silinom u kamenu ogradu svoga velikoga tora, o izlokane kamene litice, te čvrste i okomite bokove što zatvaraju i zaštitnički čuvaju Bašćansku zavalu i život u njoj od iskona do danas. A drugi dio toga pomahnitala stada, uvijek mi se čini da je to samo njegov manji dio, nalazi svoje trenutno smirenje na pješćanoj obali velike vale, suprotive zavičaju samovoljne pastirice, goropadnice - bure koja tako često zna pobjeći svome ocu, starcu Velebitu iz njihove visinske planinske kuće. Tu na plićini široko rastegnute pješćane obale hirovita vezilja – silovita bura začas stvori bijeli čipkasto pjenasti prekrivač, taj mrežasti ukras velike postelje na kojoj potom nježno ziba uzvitlali pjesak i školjke, poput najdražega čeda što ih zaljubljeno iznjedri iz plavetno – zelenih morskih dubina. Sitne morske kapi u isti čas skupi i uobliči u oblake predajući ih potom njihovome usudu. Poput razmaženoga djeteta okružena mnoštvom igračaka neznajući u svojoj obijesti što će s njima, bura načas te oblake morskih kapi ostavi na obali, zatim ih furiozno odnese tamo daleko duboko u polje i ponekad još dalje darivajući njima trave i svekoliko raslinje, a uzgojene jedre plodove nekada izuzetno rodnoga polja okrsti, blagoslovi i oplemeni posebnim okusom o čemu danas sa sjetom znaju pripovijedati još samo malobrojni žitelji Baškadrage, Jurandvora i stariji u obližnjem kamenitu Senju, koji se i danas s nostalgijom sjećaju bogate ponude ukusnih plodova zemlje iz bašćanskoga polja, što su ih Bašćanke donosile «vaporom» u Senj.

U radionici kod sv. Josipa, svetište M. B. Goričke. Sve fotografije je snimio autor Juraj Lokmer.

                Među tim ženama posebno se je isticala Dumica, vrlo sposobna i poduzetna žena stabilne tjelesne građe u širokoj crnoj nabranoj kiklji, fuštanju, bijeloj košulji sa spletenom kosom na tjemenu glave, lica opaljena suncem, koja je pedesetih i početkom šezdesetih godina prošloga stoljeća bila Senjanima najdraža osoba na njihovoj «placi», ako ne i u gradu. Osvojila je Senjane ne samo zelenilom salate i okusom »pomidora, balancana i kumara», slatkim grožđem i opojnim mirisom crnoga vina, već i svojim ljudskim i duhovnim kvalitetama. Neustrašiva je bila Dumica, poput Dumice iz Šenoine «Čuvaj se senjske ruke». Ona je svoju ljubav prema Bogu svjedočila javno u vrijeme kada su mnogi od toga sa strahom zazirali, u duhu tradicijske pobožnosti i zahvalnosti Bogu za sve dobro primljeno i na svoj način javno iskazivala. Na blagdan Majke Božje Škapulere, Majke Božje Karmelske, Dumica je kao svoj iskaz zahvale i odanosti Bogu i Njegovoj Majci svake godine na radost Senjana, darovala svome Kralju, Djetetu Isusu što ga je u naručju držala njezina Kraljica, a Njegova Majka Marija tek netom sazreli grozd, a kojega su Senjani ovjesili na Njegov prstić kojim je blagoslivljao svoj puk. Senjani su taj kip Majke Božje Karmelske u procesiji na najsvečaniji i pobožni način nosili rukama još tada živućih profesionalnih, tradicionalnih ribara svojim gradom pjevajući Mariji i njezinome Sinu. I Dumica je svake godine s brojnim hodočasnicima iz Baške, Jurandvora i Baškadrage i sa svim vjernim Senjanima ponosno pjevajući i moleći sudjelovala u ovoj gradskoj proslavi Boga, u proslavi koja je često održavana u neizvjesnosti nagle promjene inače za to razdoblje godine nestabilnih vremenskih prilika, ali i u strahu od nepredvidivih promjena raspoloženja vlastodržaca koji su zadržavali pravo da odobrenje za tu procesiju zadrže ili daju u zadnji čas, kao i u strahu od prismotre neprijateljski raspoloženih lokalnih znanih i neznanih doušnika. Time je Dumica osvojila Senjane u potpunosti, štoviše postala je aktivni član neformalne, ali čvrste i uporne senjske «katoličke oporbe», koja se je kod Dumice stalno opskrbljivala i s Dumicom rado prijateljevala. Iako Dumice i većine tih Senjana više nema među živima, spomen na Dumicu je sačuvan kod mnogih nas koji su tada bili djeca i koji su danas ušli već u zrelost svoga življenja, kojima je taj Dumičin grozd bio znak ne samo dolazeće slasti slatkoga grožđa već izraz svojevrsnoga senjskoga «dešpeta» aktualnoj vlasti, vlastite originalnosti i posebnosti. Često mi znaju reći da im, a moram priznati i meni, na prstiću Gospodinovu i danas u procesiji koja slobodno ide gradom, i uz more što tada nije bilo dopušteno, nedostaje Dumičin grozd.

U mergaru.

Cesta nastavlja Bašćanskom dolinom i mirno prolazi mimo velikoga slapa za kišnih dana raskošno bogata vodom, prolazi uz veliki kameni križ i malenu kapelicu, čas slijedi, a čas presijeca uskim mostom divlju bujicu – potok Suhu Ričinu, nemirno ulazi u razbacano naselje, u selo Bašćanska draga, provlači se kroz redove kuća očešavši se o baroknu zavjetnu crkvicu Svetoga Roka, nebeskoga zaštinika od kuge, koja poput starice - pastirice u širokoj kotigi, koja okružena svojim malenim stadom – kamenim kućama stoji na cesti što hita dalje dolinom uz napuštene vinograde na prisoju žuto - crvenkaste pjeskulje koji već skoro pola stoljeća pusto i beztrsno lješkare na osunčanoj padini brijega sve tamo prema Jurandvoru i kraljevskoj Svetoj Luciji. I tu, prije nego što će dotaći Jurandvor, ubavo naselje starih senjskih i jurandvorskih plemenitaša još ovdje živućih Čubranića, sada već široka cesta rastaje se od dobro ukroćenoga, izreguliranoga potoka – bujice koji ovdje mijenjajući tok i ritam mijenja i svoje ime. Proširena i obzidana korita, velika i ozbiljna Suha Ričina nastavlja tromo prema moru kao Vela Rika krivudavim ritmom «tanca» kroz prostrano polje danas već dijelom zaraslo u šumarke podivljalih akacija, topola i niskoga grmlja. Nadomak Jurandvora na suprotnoj strani doline iznad polja na vrhu zelenoga brijega ponosno stoji pred pozadinom satkanom od vrletnih stijena, sivih kamenih sipina ispresijecanih borovom šumom i obrubljenim planinskim strmim pašnjacima ograđenim brojnim suhozidima povelika bijela crkva s ponosnim zvonikom – preslicom nakićenom nevelikim zvonima. To je crkva, svetište Majke Božje Goričke starosti skoro tisućljetnje koje je pred skoro šest stoljeća od znatno niže i od morem dohodećih opasnosti manje sigurne Goričice nedaleko kraljevske Svete Lucije u Jurandvoru prenijeto na za život daleko sigurniji Grad(ac) gdje život teće još od pretpovijesnih vremena.

Svetište Majke Božje Goričke

Uz brijeg Marijina svetišta

I na izlazu iz Jurandvora, nasuprot kolskoga prilaza nekadašnjoj Zvonimirovoj benediktinskoj opatiji sv. Lucije, a neposredno uz višekatne novosagrađene zgrade s kojima je započela apartmanizacija Bašćanske doline skrećemo desno kako nas upućuju putokazi, prema selu Batomalj i Svetištu Majke Božje Goričke. I opet se susrećemo i istovremeno rastajemo s Velom Rikom prelaskom preko betonskoga mosta i ulazimo u tihi idilični arkadijski krajolik, kojem bi se, siguran sam, divili i slikari pastoralnih veduta minulih stoljeća. U ograđenim poljima pretvorenim u pašnjake pasu mala stada ovaca, janjaca i pokoji konj. Idila na žalost ne traje dugo jer već kod sljedećega račvanja sada sve uže ceste upada u oči osim nekoliko nonšalatno složenih kontejnera za smeće preveliko i ovom idiličnome krajoliku sasvim strano tek izgrađeno zdanje od nekoliko katova, najvjerojatnije apartmanskoga tipa, drečavo obojeno naviještajući zastrašujuću budućnost staroga i originalne arhitekture naselja Batomalj, koje još od 1972. godine ima zakonski «povlašteni», ali bez ikakva pravnoga učinka, status zaštićene ruralne sredine. Uz Lovački dom i niz novogradnji, najvjerojatnije kuća za odmor što su izgrađene preblizu cesti na premalim, skučenim okućnicama, nastavljamo uz brdo prema Svetištu sasvim uskom cesticom probijenom pred dvadesetak godina. Usrdno molimo Majku da nam nitko ne dođe u susret, jer je mimoilaženje moguće samo na nekim mjestima. Tu na račvanju ceste nasuprot Lovačkoga doma je i teško uočljivi putokaz za Svetište. Putokaz zapravo upućuje namjernika na stari i nekada jedini pristup Svetištu, na dio pješačke staze – šetnice, koji vodi preko staroga kamena mostića ispod kojega i za vrijeme ljetnjih žega žubori potok, uz staru kapelu kroz šumoviti obronak brda uz rub polja preko 237 stepenice. Uz to stepenište su 2000. godine podignute kapele križnoga puta sa reljefima, čiji autor je kipar Tomislav Kršnjavi iz Zagreba. Ta skalinada je izgrađena od klesana sivo - zelena kamena, zvanoga i brus, što su ga Bašćani brodovima donosili iz Dalmacije krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Bio je to svojevrsni izraz zahvalnosti i pobožnosti krčkoga, posebno puka bašćanske doline prema Mariji, Majci Božjoj. Ta bašćanska «Scala santa» dobrano je izlizana i vodi k crkvi, svetištu Majke Božje Goričke. U njezino stepenište ugrađene su brojne molitve bašćanskoga težačkoga puka, vapaji mornara u olujama, žarke molitve njihovih žena i mnogobrojne djece, suze udovica, ustrajne molitve brojnih ožalošćenih majki za povratak u ratu izgubljenih i nestalih sinova, tihe molitve usahlih usana osamljenih starica, suze onih koji su napuštali rodni kraj i odlazili s nadom u bolji život preko mora u daleke krajeve Novoga svijeta, zavjeti hodočasnika iz cijeloga otoka, iskreni i jednostavni zazivi gorštaka s Velebita i Podgorja i prošnje žitelja sa susjednoga otoka Raba. Tim stubama i danas kada se u duhu bolje osluhne odzvanja oporo pjevanje lauretanskih litanija popova glagoljaša, napjevi i pobožne molitve puka na «bascanskoj scakavici» tom prastarom «veyskom» posebnom izričaju svojstvenom samo ovom dijelu Krka, odzvanja molitva puka koji se stoljećima utječe svojoj nebeskoj Majci. I stoga nije ni čudo što se naše poznanice, a sada već i prijateljice Ruža i Paula, iako su u zrelim godinama, živahne i čvrsta duha, teško odlučuju poći s nama autom do Svetišta. One poput Dumice – ali nisu obučene u tradicijsku crnu odjeću i nemaju na tjemenu spletenu kosu - svjedoče na svoj originalni i jednostavni način svoju privrženost Bogu i Mariji. Svaki utorak, bilo da je kiša ili bura, sunce ili rani zimski mrak one kreću u popodnevnim satima iz Baške u Svetište Majke Božje Goričke moleći krunicu, odlaze na zajedničku molitvu sve brojnije grupe ljudi koji dolaze iz cijeloga otoka, iz Crikvenice i Rijeke, a često i iz unutrašnjosti Hrvatske i Slovenije, koji u ovome domu Marijinu traže mir, duhovnu okrijepu, milost Njezina božanskoga Sina i izvor snage za življenje i kršćansko svjedočenje. Svjedoče nam ove dvije žustre i živahne Bodulke otvorena srca, odmjerena, reklo bi se diplomatskoga govora, kako im je ugodno penjati se tim stubištem i moliti. Ja znam da govore istinu, jer sam i sam nekoliko puta išao tim putem moleći i uvjerio se da je to, posebno danju, izuzetan duhovni doživljaj kada se iz sjene stabala čovjek može u molitvi diviti odsjaju Božje ljepote i savršenosti u predivnom krajoliku Bašćanske doline. A ushit se doživi tek kada se penjući stepenicama poraste u milosti Božjoj i dovine vrha, dođe do Marijina doma – svetišta.  Tu čovjek uistinu progleda i srcem i dušom, otvore mu se do tada nepoznati horizonti, sve mu je ono što život svakodnevni znači sada pod nogama, sve vidi sasvim jasno iz druge manje prizemne i manje zemaljske perspektive. Sve vidi, sve promatra sa uzvišenoga motrišta u što je uključena zasigurno naznaka i blizine božanskoga Stvoritelja. Ipak je to samo blijeda slika onoga što će ljudska duša vidjeti kada uziđe na kraju svoga zemaljskoga života svome vječnome utočištu, svome Stvoritelju - Bogu. 
 

Svetište i bašćanska dolina

Legende i povijesni zapisi    

Stara legenda još živa u puku Bašćanske kotline govori o čudu koje se tu dogodilo početkom XV. stoljeća – neki to datiraju u 1415. godinu - u vrijeme opće nesigurnosti nakon što su Mlečani 1380. godine želeći se osvetiti knezovima Krčkim za njihovu vjernost hrvatskome i ugarskome kralju Ljudevitu Velikome zapalili njihov kaštel Bašku čiji ostaci i bašćansko groblje na kojem se odmara draga Dumica radosno čekajući dolazak Gospodinov, uz staru bašćansku župnu crkvu sv. Ivana Krstitelja s ponosnim zvonikom i danas štite ulaz u dolinu s mora poput uzdignute Božje ruke, Gospodinova prstića o kojem visi cijeli ovaj svijet, poput Dumićina grozda na senjskome Marijinom kipu. Život blizu obale je tada postao nesiguran zbog stalne opasnosti s mora. I stari kraljevski benediktinski samostan u sv. Luciji počeo je venuti, pomalo pustjeti, sve manje je bilo redovnika. Svetište Majke Božje na Goričici koje je podignuto u XII. stoljeću, tj. u istome stoljeću u kojem je podignuta crkva sv. Lucije kako govori Bašćanska ploča, postalo je sve ugroženije. A Marija je stoga objavila svoju želju. Tri puta su nevina djeca – pastiri koji su čuvali stada ovaca na padinama planine nalazili Marijin kip iz svetišta na Goričici i to na brdu Grad(ac) podno kojega su bila naselja od kojih su danas ostali samo tragovi koje narod naziva «Merine», a iznad kojih je bilo staro predpovijesno naselje liburnskih starosjedilaca zvano «Grad» i njihovo podgrađe «Selo» sa kamenim torovima: mergarima, mošunama i znatno više gore smještenim «katunima». Obližnji izvor vode «Lipica» bio je dovoljan za veći broj stanovnika. Svaki puta su Marijin kip upravitelji Svetišta vratili na Goričicu. Marija je tada odlučno pokazala jasni znak: zemljište na kojem je Marijin kip stajao treći puta usred trnja i grmlja bilo je prekriveno snijegom. Pozvala je pastiricu da Ju ta nevina duša iznese iz grmlja obećavši joj da je trnje i grmlje neće izderati. Tako se je i dogodilo. Tada su svi razumjeli da na tom mjestu treba sagraditi novi Marijin dom. I uskoro je na tom mjestu sagrađena crkva, posvećena Mariji, Majci Božjoj koja i danas u proširenom opsegu i obliku štiti bašćansku dolinu s planinske strane zajedno sa sv. Mihovilom Arhanđelom čija se crkva s predivnim poliptihom iz početka XVI. stoljeća nalazi u njezinom podnožju. Svetište na Goričici je napušteno, a i danas se tamo mogu vidjeti samo tragovi nekadašnjega zdanja.

Senjska bura Baški

Gospodar Krka, slavni knez Mikula IV. vjerni Marijin štovatelj, pobožni hodočasnik u Svetu Zemlju koji žaleći zbog zapuštenosti Marijine crkve na ušću potoka Dubračine u more podno brda Kotora u današnjoj Crikvenici popravlja starodrevnu Marijinu crkvu, gradi samostan i daruje ga 1412. godine redovnicima – pavlinima, podupire preseljenje ovoga Marijina svetišta. Ubrzo zatim, već 1425. godine osnovana je  bratovština Majke Božje na Gorici, čiji su najčasniji članovi upravo gospodar Krka, Vinodola, Senja, Modruša knez Mikula «kneza Anža sin» i njegova supruga kneginja «gospa Dorotija». Pismeno svjedočanstvo toga treba potražiti u Oslu u Nacionalnoj knjižnici gdje se danas čuva Matrikula ove bratovštine napisana uglatom glagoljicom, mješavinom čakavice i hrvatskostaroslavenskoga jezika. Ta matrikula napisana je po uzoru na «Zakonik...» starije bašćanske Bratovštine Duha Svetoga. Time je knez Mikula svojim autoritetom uzdignuo ovu bratovštinu i svetište Majke Božje na Gorici na razinu kneževskoga svetišta, njegove krčke prapostojbine. Knez i ban Mikula IV. najčasniji i najugledniji knez iz roda krčkih, Frankapana je samo mudro slijedio staru tradiciju ovoga Gospina svetišta koje je s opatijom sv. Lucije baštinilo, uživalo kraljevski ugled još od vremena kralja hrvatskoga, «dobroga i pravednoga» i pobožnoga Zvonimira, uz kojega se na njegovoj «skryli» u sv. Luciji spominje i župan «Jakov na otoku» i knez Kosmat za vrijeme kojega je sagrađena crkva sv. Lucije, a u to isto vrijeme i Marijino svetište na obližnjoj Goričici. Da li je u to vrijeme tu bio i Dujam praotac roda knezova Krčkih, predak kneza Mikule to se iz zapisa na ovoj «skryli» ne vidi. Vjerojatno to nećemo nikada doznati, jer je to možda bilo zapisano na «skryli» koja je nalazila na drugoj strani pregrade pred oltarom u crkvi sv. Lucije. Od te «skryle» na žalost su ostali samo mali komadići, s dijelovima zapisa koje se ne da povezati i iz toga razumjeti cjelinu. Ostaci su to isto tako velike ploče koji su danas skoro pa izgubljeni. Najvjerojatnije je tamo bio uklesan zapis koji je iza 1480. godine smetao novim gospodarima Krka - Mlečanima, a koji se je odnosio na knezove Krčke i kojega su uklonili kada su na prijevaru oteli nesretnoga kneza Ivana VII. Frankapana i kada je njemu i rodu Frankapana zauvijek oteta njihova postojbina - otok Krk. Knez Ivan VII. Frankapan, «bana Mikule sin» koji je nakon očeve smrti diobom, sporovima i borbom s braćom dobio otok Krk i njegova supruga, mlečanka po rođenju i odgoju, kneginja «gospa Elizabetja» također su članovi ove bratovštine, a u matrikuli su dopisani odmah nakon kneza Mikule i kneginje Dorotije. Time ovo Marijino svetište najizravnije čuva spomen na najslavnije iz obitelji knezova krčkih: Mikulu IV. i njegova sina kneza Ivana zadnjega gospodara Krka iz obitelji Frankapan, ali i na kralja Zvonimira, župana krčkoga Jakova i kneza Kosmata, koji je upravljao svim Primorjem, Krkom, Vinodolom i Senjom a možda i šire stotinu godina nakon smrti Zvonimirove, kao što Frankapani – Krčki knezovi vladaše tim krajevima u Mikulino i Ivanovo vrijeme. A spomen na Frankapane, zadnje narodne i Bogu vjerne, nadasve pobožne gospodare otoka Krka čuvala je i svjedočila Dumica kao i većina žena na otoku Krku, posebno u Bašćanskoj dolini do sredine XX. stoljeća noseći crnu robu, na narodnu ušivenu, jednostavno urešenu, spletene kose kao znak svoje tradicijom prenijete tuge za dragim i dobrim gospodarima, Frankapanima. Je su li Dumica i sve krčke žene  bile toga svjesne ne bih znao danas potvrditi, ali mislim da je to bilo unijeto u kod njihove duše, u kod njihova načina življenja, njihova osmijeha, u svaku njihovu riječ i gestu. Kao što je nesretni knez Ivan VII. na prijevaru uklonjen i tugujući skončao svoj život u tuđini tako je i ovaj glagoljski rukopis, matrikula ove bratovštine na prijevaru odnijeta iz Domovine, ostala zauvijek izvan Krka, izvan Hrvatske. Jedan dio te matrikule je najvjerojatnije zauvijek izgubljen, jedan dio se nalazi u Zbirci Schoyen, kolekciji rijetkih rukopisa u Norveškoj nacionalnoj knjižnici u Oslu, a treći dio je privatno vlasništvo u jednoj od Hrvatskoj susjednih zemalja i možda je još uvijek na prodaju za nemali novac, poput mnogih drugih hrvatskih dobara. Čitajući te svijetom rasute listine doznaje se da su uz časne knezove i njihove supruge članovi ove bratovštine bili i obični mali ljudi, žene i muškarci različitih zanimanja i društvenoga položaja s otoka Krka, iz Grobnika, Bribira, Senja, iz Like i Gacke sve do rijeke Une, iz cijele frankapanske državine. Uistinu zadivljuje ovaj svojevrstan i demokratski, zaista šareni sastav ove bratovštine koja je pravi kaleidoskop srednjovjekovnoga društva što odražava sastav hrvatskoga Božjega naroda okupljena oko svoje nebeske Majke predvođena svojim knezovima narodne krvi koji za života svoga hodaše putem Božjim i Marijinim poput «dobroga, pravednoga i pobožnoga kralja Zvonimira». Stoga sam ponosan na činjenicu da bogata i daleka Norveška, sudeći po mnogočemu najbogatija europska država s posebnom pažnjom kao veliku vrijednost čuva zapis, svjedočanstvo hrvatske vjerske, političke i kulturne povijesti, pisan hrvatskim pismom, uglatom glagoljicom i hrvatskim staroslavenskim jezikom, pisan rukom nepoznatoga bašćanskoga pisara najvjerojatnije za sasvim malu materijalnu nagradu, a ponajviše za spas duša braće i sestara članova ove bratovštine i na slavu Marije, nebeske cesarice, koju hrvatski puk i danas štuje i zaziva Rajskom djevom, svojom kraljicom, najvjernijom odvjetnicom i nebeskom zagovornicom. Dumica je Mariju tako shvaćala, tako životom priznavala i nije se dala smesti usprkos ludosti svakodnevice, zamkama trgovine kojom se je uspješno bavila, učestalih ljudskih razmirica i nepredvidivih životnih teškoća, nije posustala u svojoj odanosti i predanosti Mariji i Njezinome Sinu. I kao da je u Dumičinu ponašanju, a to se i danas može vidjeti, iščitati sa lica naših prijateljica Paule i Ruže i većine starijih krčkih žena, da su one baštinile sve duhovne blagodati, taj veliki duhovni kapital ove Marijine bratovštine. Svaka od njih ima po neku kneževsku gestu, ali i skromnost, poniznost koja ih približava Mariji. Kao da su sve one članice, da su duhovne baštinice ove frankapanske i Marijine bratovštine, baštinice nepropadljivoga kapitala molitve i bogoljublja.

Senjska bura u Baški

Snoviđenja prošlosti

S vrha Marijina brijega puca pogled na bašćansku dolinu, posebno prema moru gdje se pogled neizbježno sudara s kamenom masom otoka Prvića, koji je ovdje sasvim druga izgleda od onoga što ga zadržah u sjećanju iz djetinjstva kada sam ga s ushitom satima promatrao za vrijeme olujnih bura sva okružena bijelinom uskipjela mora, okupana morskom pjenom i prašinom, iz zavjetrine ili s prozora kuće na kamenitoj obali staroga Senja. Ponekad kada sam sjetno raspoložen i u vrijeme kada more uljevito miruje kameniti Prvić mi se čini poput trome bizantske kondure, romjeske sagene koja je u vremenu opće nesigurnosti nakon propasti Zapadnoga carstva zastala na putu iz Ravene i Aquileje tražeći zaklon i zaštitu Korinthije, obližnje utvrde - grada u kojoj na čas spas nađoše izbjegli građani Senie sa susjedne obale koju poharaše poludivlji barbari spustivši se iz unutrašnjosti k moru dobro održavanom nekada carskom cestom što je preko Senie vodila do Siscie i još tamo dalje prema Andautonii, Sarmatiji i Vindoboni, sve do Cibalae i carskoga Sirmiuma. Na trenutak je lađa zastala u zaljeva na putu prema Jaderi - Zadru, sjedištu stratega – bizantskoga vojnog upravitelja teme Dalmacije, gdje se još uvijek brižno i nježno čuva žar uljudbe staroga, antičkoga, rimskoga svijeta oplemenjena krvlju kršćanskih mučenika, žar koji na ovim prostorima svakim danom sve slabije tinja.

Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru

Za zimskih, malo burnih dana učini mi se često da Prvić i nije suri, kameniti otok već je to zapravo jedna od onih lađa iz «Noavje Harvatje», da je to kraljevska, štoviše Zvonimirova lađa. To je lađa što su je netom kraljevi mornari odsukali sa pijeska bašćanske vale nakon što je s njezine palube sišao na krčko tlo uz zvuke sopila i mišnica i klicanje puka okružen «zi šubanen, jezdakyren tar marjakyren» (županima, vojskovođama i admiralima) «dobri i pravedni» kralj hrvatski Dmitar Zvonimir, kako o tome i danas još svjedoči legenda «Poveda ud kruola Zminivera tar Zarjah Harvatjeh» (Legenda o kralju Zvonimiru i hrvatskome grbu) jedna od 10 legendi iz sačuvanoga u bašćanskoj kotlini epskoga ciklusa «Veyske Povede» (Krčke legende). S njim je i njegova supruga kraljica Lijepa - Ilona (Jelena), Mađarica, sestra sv. Ladislava, u čijim žilama teće krv sv. Stjepana ugarskoga kralja, ali i Atile bića Božjega. Posjetio je tada pobožni kralj Zvonimir časnu braću – djecu oca Benedikta u obližnjoj opatiji sv. Lucije poklonivši im ledinu na svome «mitranen bihaću» (krunskom veleposjedu) za novu «ćrikvu Šte Lucye» (crkvu sv. Lucije), kako je to ostalo zabilježeno na «Zminiverove škryli» postavljenih uz oltar u crkvi sv. Lucije. A pred ulazom «va stalbi» (na dovratniku) ove crkve ostao je kraljevski trag, za spomen na tu prigodu uklesan vladarski znak: «Zarje Harvatje» (hrvatske kocke), kao spomen na kraljev boravak na otoku i položaj u časti ove kraljevske zadužbine. Kako i ne bi takvu čast i uslugu učinio sinovima sv. oca Benedikta kada su 8. listopada 1075. godine Zvonimir i Lijepa primili kraljevske krune na najsvečaniji način iz ruku papinoga legata opata Gebizona u velikoj bazilici benediktinskoga samostana sv. Mojsija i sv. Petra, zadužbini hrvatskih kraljeva iz roda Trpimirova nedaleko Salone i Splita. A i posljednji iz roda Trpimirova, skromni i boležljivi Stjepan II. prepusti Zvonimiru prijestolje svojih otaca, povukavši se u mir zidina opatije sv. Stipana (Sustipana) pod borovima na klisurastome poluotoku što zatvara zaljev – luku nedalekoga Splita, gdje nađe i svoj zemaljski počinak. I sada Zvonimirova lađa čeka tu pred Baškom usidrena. Čeka svoga velikoga kralja. Usidrena je tu već devet stoljeća. Nije nasukana na pijesku i prepuštena zubu vremena i zaborava poput one Nazorove. Odoljeva burama i neverama povijesti, održavana je silinom i snagom čežnje i ljubavi, molitve, muke i žrtve, suza i radosti hrvatskoga puka, prošlih i sadašnjih naraštaja njezinih vječnih mornara – malih ljudi hrvatskoga puka koji su stoljećima spremno čekali u svakome trenutku svoga života na zapovijed svoga kralja da razviju jedra, da njome zaplove na pučinu mora, na valove života, ususret povijesnome usudu pod okriljem Božje providnosti. I bura što se njome poigrava, pa je na trenutke želi i uništiti nije joj neprijatelj, nije joj protivnik. Ona ju hrani, ona joj prenosi svu silinu života, predaje neukrotivost svoje volje, jača i učvršćuje snagu njezine kamene ustrajnosti, prenosi joj vjeru i zavjet hrvatskoga puka: Zvonimira kralja lađa ne može i neće istrunuti u pijesku zaborava, u zaboravu povijesti. Da, Zvonimirova lađa nije više hrvatski vjekovni san, nije ona ni viđenje pojedinaca u burnim danima života, ni kolektivna čežnja i opsjednuće naroda. Ona je stvarnost koja danas živi. Ona plovi u stavrnosti života, u realnosti povijesti i projekciji budućnosti i to Božjom i narodnom voljom. Ona živi u srcu hrvatskoga puka. Nikada neće potonuti, plovit će dok bude za nju kucalo srce, radila mišica i mislio um njezinih mornara - njezina naroda. Ona je uskrsla stvarnost - ona je država Hrvatska.

Pred Sv. Lucijom u Jurnadvoru

Prvić mi se katkada, za sutona ili pak u predolujno kišno vrijeme učini galijom što ju Uskoci načas svrnuše u bašćansku valu, tu pod nosom mletačkoga Providura da bi s nje oslobodili okova sve one koje su gospodari laguna i Jadranskoga mora «prikovali za zlizani ovi daski», ali potom naplatili i mletačku nevjeru i šurovanje s Turcima. Ali kada bolje pogledam, to je dubrovačka karaka, galijun s bogatim teretom. Svejedno. I jedni i drugi često su poradi praktičnosti, dnevne politike i trgovačke zarade zamijenili općeljudske principe i kršćanske vrijednosti za materijalnu korist, a na štetu onih najmanjih i najjadnijih istjeranih sa svojih ognjišta i prognanih zbog vjernosti križu i krstu, koji uskočiše na kršćanski teritorij okupivši se u sigurnome zaklonu zidina obližnjega burom i njihovom hrabrošću branjena Senja. Krik galeba koji nosi poruku i tugu galijota, jad i čemer ucviljenih majki i mladih žena s brojnom dječicom – u taj govor me je uputila moja dobra stara učiteljica Anka pred pedeset godina - trgne me iz toga sna. Ali pred očima mi zaosta slika trabakula, velikoga i čvrstoga broda, čiji se obrisi pretapaju u široku i «štanjih bokova» braceru kojom su dalmatinski vinari, a i boduli – Bašćani prednjačili u trgovini prenosivši plodove mučnoga rada ponajviše otočana, njihovo vino i ulje na trgove obližnjih gradova: Senja, Bakra, Rijeke, Pule, Trsta.

Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru

Tu sliku na čas mi pred očima zamijeni prikaza bijeloga poput anđela željeznih bokova parobroda tjerana burom sa Velebita koji napustivši Senj ulazi u bašćanski porat nagnut poput hodočasnika željnoga da se pokloni Mariji - Zvijezdi mora čija crkva je tamo gore na Gorici ponad Baške, moćnoj zaštitnici mornara i putnika, koji joj se molitvom utječu.
 

I dalje bih uživao u svojim snoviđenjima, materijaliziranim vibracijama događaja i ljudi prošlih vremena da me zvon sa zvonika Marijine crkve ne trgne, potpuno me razbudi i vrati u stvarnost. To je zvon zvona što ga rektor Svetišta s pobožnim pukom postavi na blagdan Bezgriješne 2003. godine u spomen dolaska hrvatskoga najvećega prijatelja, svetoga života Ivana Pavla II., rimskoga pape na otok Krk. To zvono kao i ono staro i slabašno ostalo iza barbarskoga otimanja crkvenih zvona pri kraju I. svjetskoga rata širom crno – žute Monarhije za potrebe ubijanja i ratovanja, danas poziva nekoliko puta dnevno puk ove doline na pozdravljenje, na susret s Bogom i Marijom, na molitvu i pokoru. Poziva na ljubav i opraštanje, na sveopće zajedništvo i mir. Stoga se čovjek dobre volje ne može oglušiti njegovome zovu i radosno će krenuti poput hrvatskoga najvećega prijatelja i Marijina sina, Božjega sveca Ivana Pavla II., u «Dom Marijin» kako je to napisao pred više od stotinu godina na kamenoj ploči desno od ulaza u crkvu i postavio pobožni pop glagoljaš prigodom obnove Svetišta.   

Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru

Ulaz u crkvu skriva prostrana lopica, nadstrešnica, koja je na sjeveroistoku položena na kameni zid što prostor lopice štiti od bure koja tako često navraća ovamo sa susjedna kopna. Na sredini pročelja crkve lopica se oslanja na tri volte od tesana kamena koje joj daju svečani izgled, poput monumentalnoga trijema, ulaza u carsku palaču. S treće jugoistočne strane je otvorena prema starom groblju i počiva samo na jednome danas drvenome stupu koji je od nedavno zamijenio stari kameni stup, kasnogotičke profilacije s kamenim kapitelom u podnožju što je očito kasnije upotrebljenom na tom mjestu. Na tom kapitelu urezana je godina: 156?   – ostatak toga dijela stupa je izjeo zub vremena, posolica i nepažnja ljudska - a što je vjerojatno godina završetka jedne od brojnih dogradnji i pregradnji crkve. Kameni pod lopice naglašava ulazak u sakralni prostor i u ljetnjim mjesecima osvježuje posjetitelja svojom hladnoćom. Monumentalne, masivne drvene vratnice portala crkve su danas trajno otvorene, a obnovom 2005. godine je na ulazu postavljen ostakljeni predprostor iz kojega se može razgledati unutrašnjost crkve. Razgledavanje unutrašnjosti crkve je moguće i kroz dva prozora okovana čvrstim željeznim rešetkama uglavljenim u prozorsko kamenje. Vratnice iz početka XX. stoljeća nose snažni okovi rustične izrade, očito domaćih majstora kovača i prilježu uz divovske šarke – po domaći «kanjole» - uglavljene u kamene ovratnike i zalivene olovom. Ti okovi izgledaju na trenutak kao nabrekle žile snažne ruke divovskih težaka, kao napete mišice mornara kod podizanja jedara na divovskome jedrenjaku. I masivne, poput težačka prsta debele prozorske rešetke su također u kamen zalivene olovom. Druga bočna vrata na jugozapadnom platnu crkve okrenuta su prema nekadašnjoj staroj bratovštinskoj kući, otvorom su veća od ovih glavnih, dojmljivih su dimenzija i kao da skrivaju tajnu da su građena prema nekim vrlo zahtjevnim standardima sigurnosti primjerene zaista velikome broju posjetitelja crkve. Pa tako je i bilo, jer su se ovdje stoljećima okupljali mnogobrojni hodočasnici čija je brojnost na glavne blagdane: Duhove, Veliku i Malu Gospu bila višestruko veća od prostornih mogućnosti crkvenoga zdanja. Zbog toga je i pred crkvom prostrano ograđeno dvorište – vidikovac – esplanada, podzidana čvrstim kamenim zidom poput velikoga bastiona, koji nosi crkvu što već stoljećima bdije nad dolinom u podnožju. I kvrgava, reklo bi se dva prastara stabla lipa – sada je ostale samo njih nekoliko - pogotovo kada su uredno pošišana daju crkvi svečani i pomalo neobičan izgled. Njihovo krvrgavo korijenje izbija iz plitkoga tla, smeta u prolazu ljudskoj nozi, a svojom šarmantnom starošću i ukorijenjenošću u kamenito tlo odaje vjernu sliku ovdašnjih žitelja, svijeta koji je u mnogočemu živi muzej, koji pomalo ali zasigurno nestaje sa svojim prastarim i od iskona sačuvanim običajima i «užancama». Možete li zamisliti kako je izgledao ovaj prostor kada bi se na njemu pod krošnjama brojnih stabala okupilo mnoštvo svijeta uz stolove gostioničara i uz «banke» trgovaca na dane velikih hodočašća? I sada čujem zvuk sopila i otegnutu popijevku veselih mladića smještenih u hladovini koji se poslije mise odmaraju prije nego će poći svojim kućama. Veselio se je taj svijet i nije mu smetalo obližnje groblje uz čiji su zid sjedili i odmarali se. Staro batomaljsko groblje samo nadopunjuje raznolikost sadržaja ovoga prostora i daje mu dimenziju vječnosti. Ono povezuje živu sadašnjost s okamenjenom prošlošću nagovještavajući ozračje neke za naša tjelesna osjetila neizvjesne budućnosti. Poput krune razvedenoga vijenca završetci kamenih nadgrobnih spomenika ne mlađi od stotinu godina što vire iznad grobljanskoga zida ukrašavaju poput čipke na djevojčinu vratu vizuru što se otvara prema vrletnim bijelim stijenama Velog Hl(a)ma. Tu počivaju uglavnom brojni žitelji nedalekog Batomlja: Mihalići i Tomašići u višekatnim grobnicama, plemeniti (de) Desantići, Seršići, Krstulje, Derenćinovići, Juranići, Vasilići i drugi. Sretni su jer su se smjestili tako blizu, skoro u krilo svoje nebeske Majke. Taj mali batomaljski «cimiter» ponosno kontrapunktira daleko nastananjenijem bašćanskome groblju kod crkve sv. Ivana Krstitelja - to je svetac zaštitnik kneza Ivana, zadnjega Frankapana gospodara Krka - na dijametralno suprotnoj strani Bašćanske kotline, na krajnjem izdanku padine Hl(a)ma poviše današnjega naselja Baške. I ovdje kao i kod sv. Ivana u porušenom kaštelu Baška dogodila se zamjena: građani staroga srednjovjekovnoga kaštela su se spustili na morsku obalu, na «Pri mori» u današnju Bašku, često do I. svjetskoga rata nazivanu Nova Baška, a Bašćani, kao i Batomaljci, svoje mrtve i sada nose gore u svoje staro obitavalište, gdje mrtvi ostaju na vječnoj straži nad živima. Ta naselja rastu brojem kuća, brojem novonadošlih žitelja, ali u njima je sve manje dječjega plača i smijeha. Izgleda kao da je smrt prevladala, zavladala životom današnjih naraštaja. Poseban ugođaj na ovome groblju kod Majke Božje na Gorici je noću u dane blagdana i sjećanja na mrtve ili pak za puna mjeseca koji predivno osvjetlava bijelinu stijena okolnoih brda i kamene spomenike. Svjetlo svijeća tada rasvjetlava grobno kamenje i stapa se s bjelinom stijena koje okružuju svetište, šapuće jezikom onostranosti o nadi i vjeri u život vječni. Poput slabog i nestalnog svjetla svijeća tako je i naš razum slab i nemoćan spoznati tajnu vjere koju tako duboko nosimo u duši i često tu tajnu samo na trenutak spoznamo kao odbljesak njezine munje, kao trenutak božanskog prosvjetljenja duha.

Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru

Pred prozorom crkve nalazim na starom «banku» košaricu sa sviječicama. Palim jednu, dvije. Pozdravljam Isusa u svetohraništu pred kojim titra malo svjetlo. Molim Zdravo Marijo ubacujući nešto sitnih kuna za sviječice u kamenu rupu prastaroga milodarnika na zidu crkve. Dobri stari običaj paljenja svijeće prispodobljuje mi stanje nas ljudi: slabih i prolaznih kao što su to drhtavi plamičci ovih sviječica, ali jakih i vječnih ako svjetlo svoje duše ujedinimo, predamo, u molitvama sjedinimo s plamenom Božanske ljubavi našega Spasitelja, čija je Majka i naša majka, «ka je odvetnica krstenska», kako to navodi notar i plovan bašćanski Ivan Mantaković u jednoj glagoljskoj oporuci, «tištamentu», iz početka XVI. stoljeća što ga napisa «poli crikvu Svete Marije na Gorici» i završi ga «V Ime Isuhrstovo. Amen».
 

Bodulska «Sv. MarijaVelika»
 

Ovaj «Dom Marijin» je zaista velika crkva (oko 20 m x 8 m)  kojom bi se mogla podićiti i veća gradska naselja. Prema zapisu bašćanskoga župnika Seršića iz 1811. godine «predaja kaže da je crkva na Gradu sagrađena 1415. godine». Čini se da je njezina gradnja trajala dugo. Ovo očito nije ona crkva koju je 1550. godine posvetio krčki biskup Albert Dujam de Gliricis. Kroz povijest ova je crkva doživljavala mnoge dogradnje i pregradnje, a svoj konačni oblik dobila je temeljitom obnovom 1902. godine za vrijeme biskupa Antona Mahnića, onoga biskupa kojega su krčki svećenici i narod dočekali s dužnim poštovanjem, ali kao stranca, da bi ubrzo postao otac svih potrebnih i ugroženih, zaštitnik crkvenih, narodnih i nacionalnih svetinja, posebno glagoljice i staroslavenskoga bogoslužnoga jezika, prognanik i zatočenik, mučenik i svjedok Kristov. Taj Slovenac, s hrvatskim korijenima bio je neustrašivi nositelj Kristova stijega u hrvatskome društvu svoga vremena, koji je svojim životom navijestio dolazak strašnoga scenarija punoga patnji i stradanja Kristove crkve na ovim prostorima, onaj scenario kojega je samo dvadesetak godina kasnije proživio njegov u biskupskoj službi mlađi brat, danas hrvatski blaženik Alojzije Stepinac.

Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru

Sama crkva je ipak u cjelosti kasnobarokno zdanje u kojem je danas teško prepoznati njezin najstariji dio. Prostrana je to jednobrodna građevina s kasetiranim stropom, gipsanim medaljonima i stropnom slikom krunjenja Marijina što je 1932. godine izradio na otoku Krku svenazočni Ivan Volarić samouki slikar iz Vrbnika. Taj strop iako je rustične izrade ipak je u kontrastu s rustičnim kamenim podom složenim na karo od domaćeg crno – bijeloga kamena čiju ujednačenost prekidaju veliki otvori podnih grobnica zatvorenih kamenim monolitima u koje su uglavljene velike metalne alke. Kasetirani i oslikani strop daje dojam simpatičnoga pokušaja provincijskoga oponašanja stropa renesansne monumentalnosti u velebnoj rimskoj bazilici Santa Maria Maggiore s kojom je veže legenda sličnoga detalja sa snijegom. Stropna slikarija je slaba imitacija klasičnih djela istoga motiva što ga slikar ponavlja u nekoliko crkava na otoku Krku. Taj strop je svojom pomalo naivnom željom za velebnošću toplo sjedočanstvo duha vremena i težnji za što veličanstvenijim sakralnim prostorom posvećenim Mariji, koji na svoj način ovime postaje svojevrsna bodulska bazilika Svete Marije Velike. Na sredini stropa danas se koči veliki, štoviše i predimenzioniranoga volumena mjedeni luster iz 2005. godine koji je zamijenio, jačinom svjetlila i daleko nadmašio, stari stakleni neobarokni luster, za kojega mnogi držaše da je bio kristalni. Ovaj luster i nije tako nametljiv sve dok se ne upale na njemu svjetlila. Tada se izgubi ugođaj sakralne osjenčanosti crkvene unutrašnjosti, a prostor dobiva dimenziju svečane, reprezentativne dvorane nesakralne namjene. Na gornjem dijelu zida na koji naliježe glavni oltar koji dominira prostorom crkve nalaze se dvije slike, zamašnih dimenzija, mladoga akad. slikara Ivice Blažića, koje kao cijelina prikazuju Navještenje Marijino. Glavni oltar od bijeloga kararskoga mramora postavljen je 1870. godine na mjesto staroga drvenoga oltara, o kojem nažalost nema sačuvanih podataka. To je rad creskoga majstora Josipa Bregata, što ga je do Baške prevezao brodom Juraj Hrabrić. To je rad prosječne zanatske vrijednosti, smješten je u plitkoj niši na zidu crkve čime se nastojalo dati dojam prave apside koju sa svake strane prate nižih lukova otvori prolaza za ophod oko oltara odnosno ulaza u sakristiju – kapelu. Plitka niša oltara je u donjem dijelu je proširena i u nju su nespretno smješteni kameni kipovi sv. Franje Asiškoga i sv. Ignacija Lojolskog, koji kao da ne pripadaju ovome oltaru. Sredinu retabla mramornoga oltara, u prostoru naglašenom sa svake strane s dva monumentalna kamena stupa, zauzima velika niša u kojoj je smješten kip Bogorodice s Djetetom. Niša je zatvorena staklenim prozorom s pozlaćenim i ornamentima urešenim okvirom. Na monumentalnoj atici oltara nalazi se u zlatnom sunčevom kolutu s raskošnim zrakama golubica, simbol Duha Svetoga. Blagdan Duha Svetoga se posebno svečano slavi u ovoj crkvi, iako je najstarija krčka bratovština Duha Svetoga iz XIII. stoljeća nakon napuštanja istoimene crkve u kaštelu Baška imala svoje sjedište u crkvici sv. Antuna Opata u Baški i to sve do 1945. godine kada je zamro njezin rad. O štovanju Duha Svetoga u povezanosti s Marijom govori i veliki uljani triptih na zabatu lađe ove crkve. Slike, ulje na platnu, što ih je tijekom 1953. i 1954. godine naslikao slovenski slikar Matija Bradaško prikazuju Isusovo uzašašće, silazak Duha Svetoga i Marijino uznesenje, teološki dopunjuju, ali umjetnički kontrapunktiraju slikama Navještenja i glavnome oltaru s Marijinim kipom.

Pred Sv. Lucijom u Jurandvoru

 

Oltar je smješten na podiju od tri stepenice od crvenoga veroneškog kamena kontrastirajući se bjelini kamena retabla i menze oltara. Sam oltar odaje stilsku karakteristiku neobaroka, ali i provincijsku fakturu radionice u kojoj je nastao. Ljupka, mladolika Djevica, Bogorodica je drvena polikromna skulptura. To je Madona u sjedećem položaju i s Djetetom Isusom koje leži u njezinome krilu. Madona – kraljica, okrunjena je masivnom i za njezinu staturu preteškom zlatnom i šarenim „draguljima“ optočenom krunom, naravne je ljudske veličine, glave pod težinom same krune izrazito nagnute udesno, s diskretnim smiješkom na licu koja se sklopljenih ruku klanja svome Sinu – kralju. Njezin Sin - Dijete gol golcat, također okrunjen prozračnom baroknom krunom, bezbrižno s jednom rukom na trbušćiću, a drugom nestašno nalakćen leži na njezinim koljenima naslonivši glavu na jastučić. Upravo to realistično, prirodno i životno prikazivanje Djeteta Isusa u krilu Madone (Gospe) koja Mu se klanja, adorira, je tako česta i omiljena tema mletačkoga umjetničkoga kruga kraja XIV. i početka XV. st., posebice kod braće Vivarini, čije se utjecaje može prepoznati u Istri i na kvarnerskim otocima. Pravilno i ukočeno nabrani zlatni plašt karakterična nabora pokriva Marijino krilo, ali diskretno otkriva njezinu lijevu papuču iznad koje se stidljivo vidi dijelić duge haljine. Iza njezinih leđa nema naslona. Bogorodica sjedi na jednostavno profiliranoj klupici koja je smještena na posebnom isto tako profiliranom podnožju. Impostacijom ruku Marija stvara nad svojim u krilu ležećim Sinom baldahin, stvara nišu, svetište gotičke, ali sasvim meke profilacije. Ona je u tom položaju živa pokaznica koja nam donosi na štovanje svoga Sina, Spasitelja svijeta. Njezino ljupko lice izražava ne samo, ljubav, divljenje, pobožnost i klanjanje Djetetu – Bogu što ga izlaže na svojim koljenima, već pokazuje i posebnu zainteresiranost za sve one koji pred Njima mole. Samilosnim i punim ljubavi pogledom usmjerena je prema svima onima koji su pred Njom i Njezinim Sinom. A Njezin Sin, malo, bucmasto Djetešce, zadovoljan pažnjom svoje Majke daje do znanja da je On  i Bog i čovjek ovdje u liku maloga i nejakoga, poput sve male i nejake dječice koja dolaze na ovaj svijet, koja se rađaju na ovome otoku, u Bašćanskoj dolini, na ovome svijetu. Stoga ne čudi što se pogled gotovo svih nas koji pred Njima molimo gotovo uvijek tako radosno zadržava na liku debeljuškastoga okrunjenoga Djeteta, da naše molitve teku poput radosnoga tepanja malome djetetu, koje će potom gugutanjem poništiti, ukloniti sve naše boli, muke, patnje i žalosti. A Marija nijemo za naše zemaljske uši, samo očima i izrazom lica govori ono što naša duša u molitvi osjeća:„Ovo je vaš jedini Bog, to je Spasitelj svijeta. On je vaš brat, vaš najbolji prijatelj! Njega ljubite, Njega štujte, Njemu se utječite!“ Ljupki lik okrunjena Djeteta upravo plijeni nježnošću i toplinom koju svatko želi imati u svome domu, posebno u danima božične radosti. Replike ovoga lika Djeteta Isusa su načinjene u gipsu i mnogima kojima je ovo svetište drago su poslužile kao simbol potpunoga božičnoga ugođaja. Za mnoge je to postalo goričko, bašćansko „Dijetešce Isus“, pravi hrvatski „Il Gesu bambino“. Za razliku od praškoga „Ježulatka“ odjevena u raskošne haljine ovo je samo golo i bespomoćno Dijete poput mnoge u svijetu gole, patnjama i u utrobi svojih majki životnoj opasnosti izložene djece.

Pogled u vječnost - Svetište M.B. Goričke

Prema uočenim stilskim detaljima nastanak ovoga Bogorodičina kipa može se smjestiti na kraj XV. odnosno najkasnije na početak XVI. stoljeća. Autor je nepoznat. Vjerojatno je to rad neke venecijanske radionice, jedne od mnogih radionica iz kojih su dolazili tijekom XIV. i daljnjih stoljeća slični radovi u Istru i naše sjevernojadranske otoke. Poznato je da je početkom XVI. stoljeća za crkvu sv. Mihovila u Baški venecijanski majstor Paolo Campsa de Boboti izradio predivan polikromni i oslikani poliptih, koji se danas može razgledati – ako imate smisla i volje za istraživanje - s lijeve strane glavnoga oltara u župnoj crkvi sv. Trojstva u Baški na kojem je prikazana Madona s Djetetom i svecima: sv. Mihovilom, sv. Bartolom, sv. Rokom i sv. Jeronimom. Ta Madona, kojoj na koljenima leži zaspalo Dijete Isus mnogo čime podsjeća na Majku Božju na Gorici, osim što su Madona i Dijete prikazani u ipak nešto izmjenjenoj impostaciji, zaobljenijega su i punašnijega izgleda, što Campsinu Madonu čini puno sličnijom domaćim ženama i djeci ovdje u Bašćanskoj dolini. Listajući knjigu V. Ekl „Gotičko kiparstvo u Istri“ zapazio sam Madonu iz crkve Marije Milosrdnice u Bujama iz kraja XV. stoljeća, koja u mnogočemu liči Madoni na Gorici. Ova bujska Madona pokazuje s jedne strane utjecaje Vivarinijeva kruga, kako to tvrdi autorica knjige i bila je središnji lik poliptiha što su ga izradili braća Campsa, od kojih je jedan izradio i bašćanski poliptih iz crkve sv. Mihovila. Na našoj goričkoj Madoni je izgleda pozlatom što ju je 1877. godine izveo Kušlan prekrivena originalna polikromija, i to ne samo na liku Bogorodice već i na liku Djeteta – Isusa što se jasno uočava na tijelu Djeteta i jastučiću u porama nastalim pucanjem bijeloga premaza. Ostaje i treća mogućnost da je ova gorička skulptura stilski zakašnjeli rad neke provincijske radionice iz kasnijega vremena (XVII. stoljeće), možda one pavlinske ili franjevačke što su djelovale u obližnjemu Senju, a kojima je kao predložak djelomično poslužila upravo Campsina Madona iz sv. Mihovila u Baški. Svakako bi se temeljitim pregledom skulpture primjenom suvremenih restauratorkih i tehnoloških postupaka dobili podatci koji bi dali smjernice za daljnje istraživanje podrijetla i vremena nastanka ove ljupke Bogorodičine skulpture. Dva potpuno gola i dobro sačuvane polikromije puta, više barokne, ali ipak previše izdužene profilacije što lebde iznad Marijina lika u niši glavnoga oltara ukazuju na ovu posljednju mogućnost koja je sasvim realna s obzirom na stoljetne veze Baške i Senja, na višestoljetnu nazočnost senjskih pavlina iz samostana sv. Spasa u Baški, koji su tu imali hospicij sv. Kuzme i Damjana, kao i brojnih senjskih obitelji: De Ponte, Bedričići, Desantići, Vukasovići, Domazetovići u samoj Baški („Pri mori“) usprkos činjenici što su Senj i Baška stoljećima pripadali dvjema često suprostavljenim državnim zajednicama. Povezivala ih je i pobožnost prema Majci Božjoj kojoj su hodočastili stanovnici Baške, susjednih naselja, cijeloga otoka, te Senjani, Podgorci, Rabljani o čemu govore u crkvi Majke Božje Goričke brojni zavjetni darovi: ex vota.

Pogled u vječnost - Svetište M.B. Goričke

U sakristiji crkve Majke Božje na Gorici čuva se i jedna ex – voto slika, akvarel na papiru. Na slici je prikazan u donjem lijevom uglu muškarac čvrste, jake tjelesne građe, crne kose, dugih i širokih zalisaka, crnih velikih brkova, u baroknom odijelu (crvene hlače i vojnički u gornjem dijelu uski i dolje preko bokova rašireni modro – zeleni haljetak, na prsima zakopčan zlatnim gajtanima i pucetima), ruku i nogu vezanih lancem, a drugim dugim lancem okovan oko vrata i privezan za poluotvorena vrata kamene, dobro utvrđene tvrđave - kule. Uznik sjedi pred tvrđavom na brežuljkastom terenu, koji bojom i valovitošću terena više sliči valovitosti morske površine, nego planinskome krajoliku. Na kartuši iza lika uznika je tekst:

QUIRINUS de DESANTIČ

EX  VOTO.

Desantić je sklopljenih i uzdignutih ruku, usmjerio svoj pogled prema nebu zazivajući, moleći Mariju, Majku Božju riječima sv. Bernarda:

R E S P I C E   S T E L L A M

V O C A   M A R I A M  !

S. Bernard 

koja mu se ukazuje na nebu u gornjem desnom uglu slike lebdeći u sivo - plavom oblaku i noseći u naručju Dijete – Isusa. Nesretnoga uznika, Kvirina Desantića ovaj velikim slovima ispisani tekst povezuje s Blaženom Djevicom Marijom koja ga uslišava, obasjava zlatnom zrakom, zrakom svoje milosti. Ispod Marijina lika duboko u desnom donjem uglu slike prikazana je monumentalna građevina, jednostavna skladna dvokatna kuća s nizom velikih prozora na pročelju i mnoštvom dimnjaka na krovu, reklo bi se izgledom palača, koja je na ovoj slici dijelom zakrita šumom vitkih čempresa.

Ispod slike teče tekst velikim slovima (kapitala) na talijanskome jeziku podijeljen u tri cjeline, koji u prijevodu glasi:

KVIRIN PL. DESANTIĆ PREDAK OVDJE ŽIVUĆE OBITELJI POTJEĆE OD VINCENCA PL. SANTIĆA, PATRICIJA SENJSKOGA KOJI JE UMRO 1579. GODINE; REČENI (KVIRIN), BOREĆI SE//

HRABRO POD CAREM RUDOLFOM II. 1587. GODINE PROTIV TURAKA  ZAPADE U ZAROBLJENIŠTVO, NO UČINIVŠI ZAVJET DA ĆE HODOČASTITI U OVO//

SVETIŠTE BUDE ČUDESNO ODRIJEŠEN I OSLOBOĐEN LANACA.

Ispod ovoga teksta su dva odvojena teksta na talijanskom jeziku pisana kurzivom. Na lijevoj strani je tekst :

Preslikano iz jedne stare slike koja se nalazila u ovom svetištu na kojoj je naslikano//

dotično čudo Pietro Ferrari Delatus nacrta 1. srpnja 1861.

Na desnoj strani je također tekst:

Ovime se potvrđuje i potkrepljuje sjećanje još//

živućih (ljudi) da su ovdje postojale verige, koje su zbog nemara nestale.//

Iz Župnoga ureda Baškanova, 16. srpnja 1861.//

Bartolomeo Toić, uprav. župe.

Na desnoj strani ovoga zadnjega teksta je i pečat Župnoga ureda u Baški.

Ovim ex -votom je i na ovaj način zapisan događaj iz života Kvirina (Luke) Desantića, senjskoga patricija, koji je opjevala i narodna pjesma u nekoliko inačica, a što je uvršteno u mnoge rukopisne i tiskane zbirke narodne poezije. U lokalnoj bašćanskoj usmenoj predaji i danas živi legenda o Luki Desantiću i njegovom čudesnom oslobođenju iz okova i turskoga ropstva. Slika, ex - voto koja je u dosta lošem stanju, nalazila se je nekada u crkvi, a danas, da bi se sačuvala od krađe, čuva se u sakristiji crkve koju upravitelj Svetišta namjerava urediti kao izložbeni prostor zavjetnih darova, liturgijskih i drugih umjetničkih predmeta iz ovoga Svetišta.

Opojni miris kadulje 

Narodna predaja i povijesna zbilja
 

Desantići su senjska obitelj kojoj je rodočelnik «Vincenzo de Santich, senjski patricij» kako kaže i ovaj ex – voto. Vincenco je i najbogatiji senjski trgovac svoga vremena, koga spominje u svojim sjećanjima i Anonim, Giovanni iz Ferma (Firence), također trgovac. Donoseći svjedočanstva o uskocima, njihovom životu i ratnim okolnostima, Anonim je posebno fasciniran Desantićima kao dijelom šarena mozaika stanovništva i života u gradu Senju pretvorenom u veliki vojni logor i s Turcima u najbližem zaleđu. Opisujući Vincencovo poslovanje Giovanni govori o Vincencu kao čovjeku koji je počeo trgovati a da nije znao ni pisati ni čitati – možda samo nije znao talijanski - kao čovjeku izvanrednoga pamćenja i posebnih trgovačkih sposobnosti, koje se zasnivaju na tom pamćenju, te ga naziva «ocem ove zemlje, jer imade ulja, vina i druge robe dopremljene brodovima iz Apulije, i koji pomaže siromašnima kada im pomoć treba, pobrinuvši se da u svojim rukama ima njihove zaloge....». Nadalje donosi informaciju da je vrijednost zaloga koje je Vincenco sakupio nadmašila 30.000 dukata i da je na njima ostvario golemu dobit. O bogatstvu Vincenca Desantića najbolje svjedoči njegova kuća u središtu Senja, nedaleko katedrale, sasvim blizu Staroga trga, srednjovjekovnog trgovačkog središta uz žilu kucavicu grada. Ta dvokatnica i danas stoji u Ulici Petra Preradovića br. 2. U prizemlju kuće s nutarnje strane sačuvano je u originalnom izgledu unutarnje dvorište, tzv. «Lavlji dvor» s bunarom. Na grlu bunara nalazi se Desantićev grb, čija se nešto starija, tipično renesansna izvedba nalazi i na kući u Baški u Ulici kralja Zvonimira br. 20, a koja je prema bašćanskoj tradiciji bila vlasništvo obitelji Desantić. O Desantićima, Vincencu i njegovim sinovima, govore različiti izvori. Neki autori spominju i mogućnost da je «Vinzenzo de Santich» došao sa otoka Krka kao i mnogi drugi stanovnici Senja toga vremena i ranije, pa da je i u srodstvu s Ivanom VII., zadnjim Frankapanom - gospodarom otoka Krka. Način pisanja obiteljskoga imena «Santich» ili «de Santich» može se razumjeti i kao (de) Santis (de Santiš), tj. od Santisa (Santiša), a Santiš (Santis) i Podsantiš (Podsantis) su stari toponimi u Bašćanskoj dragi na predjelu Slape i vjerojatno su romanskoga (antičkoga) podrijetla. Santiš je naziv za vrelo pitke vode iz kojega su se okolna naselja, posebno ono na obali od antičkih vremena napajala vodom, a napaja se i današnja Baška. Vicencovi sinovi Luka Kvirin (Quirinus, Guerrino), Franjo i Juraj su 1579. dobili od cara Rudolfa II. plemićki naslov. Kada je 1580. godine vojska od tri tisuće ličkih muslimana došla iznenada pod Senj uskoci su se pod vodstvom Jurja Daničića rasporedili u zasjede da bi obranili grad što ga je netom prije napustila malobrojna njemačka plaćenička vojska. Najvjerojatnije je Kvirin sukladno svome položaju u gradu i bogatstvu obitelji Desantić bio časnik u gradskoj vojnoj postrojbi poput mnogih članova drugih senjskih patricijskih i uglednijih uskočkih obitelji. Malobrojni Senjani i uskoci su upali u tursku zasjedu nedaleko tvrđave Nehaj, u dolini sv. Vida ispod Trbušnjaka. U borbi s nadmoćnijim Turcima mnogi su izginuli, a Kvirin Desantić, koji se je hrabro borio, bio je ranjen i zarobljen. Otac je odmah, čim je doznao da mu je sin zarobljen, ponudio Turcima otkupninu. Turci su znajući za Kvirinovo podrijetlo, položaj, ugled i bogatstvo obitelji utamničili Kvirina u Tominja kuli kod Sanskoga mosta (u narodnoj pjesmi to je Udbina). Zatražili su za njega znatnu otkupninu (15.000 talira) koju je njegov otac bio voljan platiti. Narodna pjesma govori da je Kvirinova «ljuba» molila uskoke, poglavito Jurja Daničića da oslobodi Kvirina koji je već tada bio sedam godina zatočen i o kojemu nema vijesti. Juraj Daničić je s Kvirinovim prijateljima potom odlučio osloboditi Kvirina (u narodnoj pjesmi: Gojko, Juro, Luka, Mihovil, Vid Desančić) iz turskoga ropstva. To su malobrojni Senjani - uskoci uspješno učinili u tajnoj akciji. Preodjenuli su se u tursku odjeću i predstavili se kao Turci iz Ravnih Kotara, te su ne mogavši potkopati kulu, posluživši se lukavstvom na prepad noću izvukli iznemogla Kvirina iz tamnice, koji se zbog teških okova nije mogao kretati. Zazvavši u pomoć Blaženu Djevicu Mariju i zavjetovavši se hodočastiti u svetište Majke Božje (prema  ex – votu: u svetište Majke Božje na Gorici), čudesno bi oslobođen teških okova, odnosno uskoci su čudesno «studenim kamenom komaj Luku tužna raskovali». Tada se je Kvirin uz pomoć ostalih, vidno iznemogao, ipak uskoro domogao slobode i došao u Senj. Anonim ne štedi rijeći opisujući slavlje u Senju prigodom Kvirinova povratka: topovi su gruvali sa tvrđave Nehaj i gradskih zidina, Kvirinov otac i obitelj su nekoliko večeri gostili Senjane, posebno one siromašne. Potom, svega nekoliko dana nakon toga, Kvirin, Daničić i uskoci koji su sudjelovali u Kvirinovu oslobađanju, krenuli u Rijeku, te se bosonogi uspeli na Trsat i tu se poklonili čudotvornom Marijinom liku. I lik Bogorodice s Djetetom koji je u Desantićevom ex – votu sasvim je sličan liku Majke Božje Trsatske, tj. uopće nema sličnosti s likom (kipom) Majke Božje na Gorici. Ipak na spomen ovoga događaja, ako vjerujemo tvrdnji ovjerovitelja preslike ovoga ex – vota iz 1861. godine, u svetištu Majke Božje na Gorici dugo vremena su se nalazili okovi koji su tamo kao spomen na zavjet i uslišanu molbu, kao izraz zahvale i svjedočanstvo bili postavljeni. Ti su okovi bili u Svetištu sve dok se nisu izgubili, kako kaže zapis na sadašnjem ex -votu, odnosno dok ih nisu prekovali u nosače (kanjole) crkvenih vrata kroz koja se ulazi u ovaj «dom Marijin» kako o tome govori narodna predaja.

Bašćanska obala u burnom danu

Marijini mirakuli u stvarnosti života 

Iako ovaj ex - voto odstupa u detaljima od u pučkoj tradiciji, narodnoj pjesmi i u nekim povijesnim izvorima opisanoga događaja, to mu ne umanjuje vjerodostojnost njegova povijesnoga svjedočanstva. Ovaj ex - voto daje samo još jedan, s drugoga gledišta pogled na ta događanja. Time je naglašena duhovna strana tih događanja, koja je rezultat proživljene i doživljene Božje milosti oslobođenja iz turske tamnice i okova nakon duga vremena od sedam godina. Taj neočekivani obrat životne situacije, taj događaj oslobođenja su Kvirin Desantić i njegova obitelj držali čudom i zaslugom Blažene Djevice Marije, kojoj su se Kvirin, a zasigurno i njegova obitelj utjecali. To se može i razumijeti, jer je sam pothvat bio više nego čudesan i sam Kvirin tako nešto nije više očekivao, nije planirao, a to ni Turci nisu očekivali. To je čudesnije i time što većina uskoka koji su inače bili vični svakovrsnoj borbi i naporu nisu bili spremni na žrtvu i očekivane posljedice neuspjeha toga poduhvata kada im je Juraj Daničić to zorno predočio, kako je to prikazano u narodnoj pjesmi, deranjem živoga jarca. Zasigurno je da se je Kvirin Desantić, kršćanin - vjernik sigurno žarkom molitvom utjecao Bogu, posebno Mariji u toj uistinu teškoj i nakon duga vremena tamnovanja sasvim beznadnoj životnoj situaciji. Takva brojna svjedočanstva iz prošlosti ali i naših dana postoje i danas gotovo u svim Marijinim svetištima i crkvama diljem naše Domovine. Poznato je da su mnoge majke molile i utjecale se upravo Majci Božjoj na Gorici za povratak sinova iz II. svjetskoga rata i poratnih neizvjesnosti, a mnogi čudesni događaji u Domovinskome ratu su također najnovija potvrda tome. Također i danas još uvijek više stotina majki utječe se Mariji moleći za povratak svojih najbližih nestalih u Domovinskom ratu. Očito je da Desantića nije napuštala nada u oslobođenje, da ga je čvrsta vjera i pouzdanje u Boga i Mariju hrabrila i održala na životu u teškim uvjetima turske tamnice. Ta molitva, posebno Mariji, dala mu je nadu u oslobođenje i snagu za bijeg što su mu čudom omogućili njegovi hrabri suborci. Činjenica je da Kvirin Desantić u životnoj opasnosti zaziva Blaženu Djevicu Mariju i daje zavjet Majci Božjoj na Gorici nedaleko Baške, kako kaže ex – voto a potvrđuje i bašćanska pučka predaja. Najvjerojatnije Kvirinovi nasljednici nastanjeni u Baški kasnije postavljaju ovaj ex – voto u starom svetištu Majke Božje na Gorici. To, ipak govori o jakoj povezanosti obitelji Desantić s Baškom i otokom Krkom gdje su Desantići, poput drugih bogatih Senjana, posebno krajem XV. i početkom XVI. stoljeća imali svoje posjede, održavali gospodarske (trgovačke) veze i tu imali sigurnost zaklona u vremenima velike turske opasnosti. Da li je Kvirin nakon oslobođenja iz turskih uza prešao odmah u Bašku i postao praotac bašćanske grane Desantića ne zna se. Prema Anonimu Vincencovi sinovi su pomagali ocu, također su se bavili trgovinom, vodili su tada na suvremeni način poslovne knjige i najvjerojatnije nastavili njegov posao. U Senju tijekom XVII. i početkom XVIII. stoljeća spominju se brojni  Desantići. Na osnovu teksta ovoga ex – vota može zaključiti da se u Baški u trenutku nastanka ex – vota žive Kvirinovi potomci, koji je «praotac ovdje postojeće obitelji». Iz teksta na postojećoj slici je vidljivo da je to preslika staroga ex – vota. Vodeći se time iz same slike se može također zaključiti da je prvobitni ex - voto mogao nastati najranije krajem XVII., odnosno početkom XVIII. stoljeća na što upućuje kostim na slici prikazanoga Kvirina, sam tekst koji govori o Kvirinu kao pretku obitelji. Tada je možda trebalo samo pojasniti činjenicu postojanja okova u Svetištu Majke Božje na Gorici, odnosno dokumentirati usmenu predaju o obitelji koja je potjecala od uglednoga pretka proslavljenoga u Senju, gradu s daleko većim političkim i gospodarskim ugledom i značenjem od Baške, ali na teritoriju druge države. U ovom ex – votu dolazi do izražaja i duh vremena njegova nastanka, tj. duh katoličke obnove nastao kao reakcija na protestantski veliki raskol početkom XVI. stoljeća, na reduciranu protestantsku vjersku praksu i kontemplativnu hladnoću, ali i ukazuje na kontinuitet pučke pobožnosti i glagoljaške tradicije njegovanja, čitanja i prenošenja Marijinih mirakula, omiljene pobožnosti i literature senjskoga, riječkoga i krčkoga glagoljaškoga kulturnoga kruga kojemu su zacijelo Desantići pripadali i bili njegovi nositelji obnašajući brojne i utjecajne crkvene funkcije u Senju i u Baški. Zaziv sv. Bernarda, iz Clairvauxa, benediktinca - cistercita i intenziviranje Marijanske pobožnosti je vraćanje korijenima Crkve, povratak bogatoj riznici klasične katoličke duhovnosti, izraz svojevrsne globalizacije ovoga glagoljaškoga duhovnoga kruga kojega nije zahvatio val protestantizma, iako je bilo i u toj sredini protestantskih izdanja na glagoljici koja su dolazila preko Senja, Bribira i Rijeke. Tu je nastavila živjeti tradicionalna katolička duhovnost u oblicima koje je njegovala glagoljaška konzervativna tradicija, ali se je prakticirala i duhovnost koju je preferirala katolička obnova. Tekst ex –vota na talijanskome jeziku je primjeren potpunom ucjepljenju bašćanskih Desantića u venecijansku, a potom i u talijansku kulturu i jezik već početkom XVIII. stoljeća, kada u Baški djeluje Juraj Desantić, javni bilježnik – talijanski notar, a što će kulminirati krajnjim radikalanim talijanaštvom i autonomaštvom Dominika Desanticha sredinom, odnosno krajem XIX. stoljeća, upravo u vrijeme nastajanja ove preslike.  Ako se može na osnovu ove kopije suditi o umjetničkoj vrijednosti originalnoga ex – vota onda ni ona kao ni njezina preslika nema skoro nikakve umjetničke vrijednosti. Najimpresivnije i likovno najbolje je dat prikaz Bogorodice s Djetetom, a sve ostalo dano je u maniri naivnoga i amaterskoga rada. Sukladno svome uratku, autor originala je vjerojatno bio amater, vrlo skromnih umjetničkih sposobnosti. Najveća vrijednost ovoga ex – vota je njegova funkcija dokumenta prohujala vremena. Već nekoliko stoljeća u Senju nema Desantića. Potomci, vjerojatno Kvirinovi, žive i danas u Baški i sigurno imaju dosta dokumentacije koja bi bolje osvjietlila polumilenijski hod toga slavnoga i staroga hrvatskoga roda, koji je stoljećima povezivao, kao što i ovaj ex – voto, odnosno ovo Marijino svetište povezuju starodrevni grad Senj s Baškom i Bašćanskom zavalom, čineći time još od antičkih vremena pa sve do naših dana nerazdvojnu duhovnu, kulturnu i gospodarsku cjelinu. Ovaj Desantićev ex - voto je svojevrstan povijesni dokument i svjedočanstvo žive kršćanske vjere hrvatskoga puka ovih krajeva i u tradiciji utemeljenoga i duboko proživljavanoga štovanja Blažene Djevice Marije kroz minula stoljeća.

Marija i sveta Ana - Svetište M. B. Goričke

Svetište sv. Obitelji 

U svetištu crkve sa bočne strane smještene su masivne i rezbarene klupe iz početka XX. stoljeća koje Svetištu daju ugođaj zborne crkve gdje posebnu važnost imaju sjedala kanonika. Svjetlost prodire kroz čvrstim željeznim rešetkama osigurani prozori - lunete na bočnim zidovima. Pred starim oltarom smješten je, ne baš najsretnije, novi kameni oltar – stol prema suvremenim liturgijskim propisima. Na kasnobaroknoj monumentalnoj i od kamena krčke breće izrađenoj oltarnoj pregradi, pričestnoj klupici, radu vjerojatno neke domaće klesarske radionice iz XIX. stoljeća, postavljen je i novi ambon. Bočni zidovi crkvene lađe razdijeljeni su na svakoj strani sa tri monumentalna slijepa luka tvoreći time plitke niše, dajući osjećaj trobrodnosti cijelom prostoru crkve. U prve dvije niše sa svake strane nalazi se po jedan kameni, od krčke breče izrađeni neobarokni oltar. Ti oltari kao da su izgrađeni prije obnove u 1902. godini i čine sa glavnim oltarom skladnu cijelinu. Pomalo izblijedjeli kamen - krčka breča, taj crvenkasti mandorlat, koji se je vadio u Baški na području zvanom Zarok odaje svoju ćud i podrijetlo. Napukline često svojstvene većim površinama toga kamena pod utjecajem vlage u zidovima i u zraku crkve aktiviraju sol kojom je taj kamen impregnirala morska prašina i dovodi do «cvjetanja», oštećenja kamena. Na oba oltara su velike pale, rad hrvatskoga slikara – svećenika, bivšeg franjevca Celestina Mate Medovića iz vremena nastanka oltara (oko 1900. godine). U blagim i reklo bi se nježnim tonovima Medović je dao prikaze iz života Isusa i Marije iz njihove dječje dobi. Na pali lijevoga oltara prikazana je radionica Josipa iz Nazareta, prikazan je Josip stolar kojemu pomaže dječak Isus u svakodnevnom radu, kojim prehranjuju, od kojega živi sv. Obitelj. Na pali drugoga oltara dat je prikaz trenutka u kojem sv. Ana – nju narod naziva i Božja baba - podučava djevojčicu Mariju. Idilični prikazi tako bliski sredini kojoj su namijenjeni, tako razumljivi i teološko – društveno jasni. Dijetešce - Isus na glavnom oltaru, potom Isus - dječak sa svojim hraniteljem i Marija – djevojčica, buduća majka i žena. Prizori koji razgaljuju srce i ostavljaju duboki dojam o ovom ne samo Marijinom svetištu, već i svetištu sv. Obitelji, svetištu ljudske obitelji, svetištu Boga - maloga Djeteta, svetištu sasvim blizu malim i jednostavnim ljudima. Ovime je ovo Svetište suvremeno i danas kada su naše obitelji, posebno u našem narodu u svakovrsnoj krizi od koje je najteža ona duhovne naravi, jer smo potuno zaboravili da se Bog nije rodio u ugodnosti bogatoga i situiranoga doma već u  staji – pećini, da nije odrastao u neradu i lagodnosti ladnjske vile ili luksuzne rezidencije u otmjenoj gradskoj četvrti, već u siromašnoj, jednostavnoj nazaretskoj kućici pomažući svome zemaljskome ocu u svakodnevnome, često fizički ne baš laganom, dugotrajnom, štoviše i iscrpljujućem radu. Marija nije pripremana za život u mudrosti ljudskoj i božanskoj u posebnom koledžu i specijaliziranim i elitnim inozemnim odgojnim i obrazovnim zavodima, već u svojoj bogobojaznoj obitelji, gdje su životnu mudrost i bogoljubnost prenosili roditelji svojoj djeci riječju, djelom i primjerom. Jaka je to poruka koja govori da je obitelj najbolja i jedino uspješna životna škola koju se ne smije ni u kojem slučaju preskakati, da je ljubav koju dijete dobije u roditeljskoj kući neuništivi temelj sretnoga življenja i uspješnog društvenog djelovanja, da je to čvrsti temelj ljudskoga roda i društva u kojem se je utjelovio i živio Božji Sin. Slike su ne samo estetski tople već i duhovno drage, pa me pomalo čudi da ih se ne može dobiti kao «svete sličice» s molitvama maloj Mariji i Isusu – dječaku, ili kao lijepu razglednicu ili uspomenu na ovo uistinu svetište sv. Obitelji, svetište Djeteta Isusa, svetište Majke Božje na Gorici. Na ova dva oltara poseban kontrast ispucanom blijedocrvenom kamenu -  mandorlatu stvaraju stari ponosna držanja drveni srebrnosivi i pozlatom okićeni kasanobarokni, provincijske izrade svječnjaci i dahom starine oplemenjuju, zagrijavaju, tope kamenu hladnoću oltara.

Na zidu suprotnom velikim bočnim vratima crkve nalazi se od tamne hrastovine izrađena školjka propovijedaonice s drvenim stubama. I sada čujem glas svećenika koji s tog mjesta prestade propovijedati onda kada je prestao i govoriti misu na staroslavenskome jeziku, kada se je služeći misu okrenuo puku, kada je na kraju mise  prestao čitati molitvu zaštite sv. Mihovilu Arhanđelu. Bilo je to sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća kada su se oduševljeno više ili manje počele provoditi liturgijske smjernice II. vatikanskog koncila. To je bilo vrijeme velikih promjena kojima je započelo jedno vrijeme koje i danas traje, ali i pokazuje svoje naličje. Nakon toga u crkvu je počeo ulaziti duh ovoga svijeta pod izlikom suvremenosti. Tako je ušao i razglas, a svećenici su dobrim dijelom počeli hvatati manire estradnih ljudi, jer ih je na to počela tjerati i moderna tehnologija, nastale su bitne promjene, a često ih prate i neodgovarajuće improvizacije. A stara povezanost svećenika, posebno glagoljaša s pukom je dobila jedan drugi oblik, koji se danas može prepoznati kao opća jednakost u mnogočemu, što počinje narušavati temeljne vrijednosti kršćanske duhovnosti. O toj tradicijskoj povezanosti svećenika i vjerničkoga puka govore i dvije stare ispovijedaonice iz početka XX. stoljeća, koje su vrhunski drvorezbarski rad svoga vremena. I zato žalim za njima. Iz praktičnih razloga i ljudskoga komoditeta zamjenjene su novim, reklo bi se ispovjednim boksovima, kontejnerima koji su nešto prostraniji, ali se u njima ne vidi ni svećenik ni onaj koji se ispovjeda. Stare ispovijedaonice, iako čvrste i u dobrom stanju odložene, su u lopicu pred crkvom i tamo su dočekale svoju konačnu sudbinu. Iako te ispovijedaonice čine komplet s korskim sjedalima i propovijedaonicom ipak su nepovratno izišle iz crkve i nestale zauvijek.

Groblje u okrilju Svetišta M.B. Goričke

Bogatstvo Svetišta  

Oba bočna zida krase slike križnoga puta što ih je u tehnici ulja na platnu izradio Slovak – Hrvat Adam Muchtin, svećenik i župnik župe sv. Terezije od Djeteta Isusa na Vežici u Rijeci. Muchtin je osim što je bio nadareni člankopisac i jedan od izdavača katoličkih novina «Istina» u Sušaku (1936-1941.), graditelj istoimene crkve na Dolnjoj Vežici ovdje se predstavlja kao dosta uspješan slikar. Scene križnoga puta Muchtin donosi sasvim reducirano i fokusirano na lice Kristovo, odnosno na lica drugih sudionika. Iako s dosta slabosti u likovnoj naraciji, fakturi, tehnici a i psihološkom ocrtavanju likova uspio je ipak odraziti svu dramatiku Kristove muke i smrti na križu. Zelenkasto – smeđim tonovima i ispaćenim izrazom lica svih aktera muke i smrti Kristove izrazio je svu dramu toga događaja, ostao je povezan s tradicijom, ali je dao svoj moderni izričaj ne narušivši ili ne opterećujući time ugođaj i konzistentnost prostora i njegova duha. I kada se bude govorilo o Muchtinu, a to je neophodno čim prije učiniti ne samo poradi Muchtina već i hrvatsko – slovačke povezanosti i ljubavi, svakako će ti radovi govoriti o Muchtinu kao dobrom i hrabrom slikaru – amateru, ali ponajviše o Muchtinu svećeniku i vjerniku koji je nadasve ljubio Krista i bio uronjen u otajstvo Njegove muke. Te slike nastale u vrijeme ratnih strahota odražavaju svu zlokobnost slutnje dolazeće apokaliptičke zvijeri – diktature komunističkoga ateizma.

Glavni oltar s čudotvornim likom M.B. Goričke

Ostadoh na časak u tišini i udobnoj ljetnjoj hladnoći crkve, uronjen u molitvu Mariji i Njenom Sinu moleći u svojoj sebičnosti za rješenje množine svojih životnih problema, a potom za drage mi ljudi u potrebi, za mnoge moje drage i prijatelje, a nadasve neprijatelje, dragi moj Isuse, za sve ljude u potrebi. Za Domovinu, za ovu divnu bašćansku kotlinu i plavo more, za cijeli svijet Gospodine. Marijo i Ti  svojim zagovorom pomozi!

Glagoljski sinjali

I ja bih molio još dugo da me iz molitve ne trgne vlč. Marinko Barbiš, koji je ovdje rektor Svetišta već dugo vremena. On je samo jedan u nizu mnogih upravitelja svetišta, u nizu koji se nastavlja na opate iz benediktinske opatije sv. Lucije. Povijest je u raznim dokumentima koji se odnose uglavnom na materijalne sporove zabilježila i rektore svetišta: 1540. godine je bio fratar Milutanić, 1565. godine pop Matej Kirijačić, 1603. godine pustinjak i sveta života domaći svećenik Juraj Dorčić, koji je vjerojatno sahranjen u samoj crkvi. Vlč. Marinko me pozva u sakristiju da vidim «zlato i srebro» svetišta. Pokazao mi je nekoliko procesijskih križeva (XVIII. i XIX. st.), predivnu malu pokaznicu  (XVIII:/XIX. st.) vjerojatno rad neke radionice iz jednoga od mnogih srednjoeuropskih zlatarskih središta, nekoliko kasnobaroknih venecijansih kaleža, te množinu naušnica, ogrlica, lančića i zavjetnih ex – voto srebrnih darova domaće ili venecijanske izrade, koje je vjerni puk u znak za primljene milosti ostavio Majci Božjoj Goričkoj. Taj nakit procjenjen na vrijednost metala i izrade nije spomena vrijedan poput udovičina novčića, ali kao svjedočanstvo iskrene ljubavi i zahvalnosti Nebeskoj Majci, kao svjedočanstvo vjere i vjerničke zahvalnosti njegova vrijednost postaje neizmjerljiva i predstavlja zaista vrijedno blago ovoga svetišta. Tu sam u rukama mogao držati i stare glagoljske misale i obrednike iz  XVII., XVIII. i XIX. stoljeća kojima su se u svetištu služili svećenici kako o tome svjedoči Priolova vizitacija iz 1603. godine. Tim knjigama, iako na Krku glagoljske tiskane knjige nisu neka rijetkost ipak treba kao dragoj baštini posvetiti puno više pažnje, jer je to posebno vrijedan dio najugroženije nacionalne baštine. Ali iznenadio sam se kada sam doznao da je većina ovdje sabranih knjiga - najvećim brojem su to knjige tiskane latinskim, ali i hrvatskim jezikom - pripadala o. Bartulu Pajaliću, rođenom u Baški 1791. godine, redemptoristu koji je umro u Rimu 1850. godine na glasu svetosti i pokopan je s ostalim redovnicima sveta života u kripti crkve sv. Alfonza u Rimu (Via Merulana). Svoje najdraže i najveće blago: knjige je ostavio ovome svetištu. O njegovu životu nešto informacija donosi Alojzije Ragužin u knjižici «Stotina Kristovih radnika iz krčke dijaceze», ali su njega, kao i Jurja Dorčića, ne samo krčki vjernički puk već i svećenici zaboravili, tako da je danas teško pronaći njegov grob, a o njegovu vrednovanju ili pak beatifikaciji nitko ne govori i ne mari. Takav smo narod koji kako izgleda ne voli svoje najveće bogatstvo, svoje ljude svetoga života. Ali me je ipak u svemu tome razveselila ideja, namjera koju mi je iznio rektor Svetišta kako namjerava urediti u jednom dijelu sakristije nad kojom je kapelica sv. Leopolda Mandića stalnu izložbu «bogatstva» riznice, tj. umjetničke, sakralne i votivne ostavštine bez koje ovo Svetište gubi svoj identitet i svoju kulturnu i duhovnu poruku. Naravno da to neće biti lako, jer za to ne samo da nedostaje novca već treba i dosta stručnoga rada bez čega se neće moći ni ovaj projekt ostvariti. Međutim, sudeći po živosti u Svetištu, punoj kući različite čeljadi i duhovnim okupljanjem kroz cijelu godinu to ipak neće biti baš tako nemoguće ni teško.

Ex Voto Kvirina Desantića u crkvi M.B. Goričke

Živo vrelo Božje Milosti i Milosrđa

U ovo Svetište su tijekom prošlosti hodočastili mnogi o čemu govore brojna zapisana svjedočanstva i zahvale. Biskup krčki David 1590. godine piše da je ovo glavno svetište na otoku Krku, a bašćanski župnik je zabilježio 1673. godine kako je u svetištu misa svakoga blagdana i nedjelje, te da „vsako leto Gospoji gremo s prošišionom petnaest volat.“ Papa Leon XIII. dao je 1896. godine vjernicima - hodočasnicima mogućnost da dobiju potpuni oprost na blagdane Velike i Male Gospe, na Duhove i Duhovski ponedjeljak, a Sveti zbor obreda je dopustio 1899. godine slavlje zavjetne mise Blažene Djevice Marije u ovome Svetištu. Okupljanja u Svetištu su nastavljena i u naše vrijeme i to susretima mladih 1971., 1992. i 1993. godine, biskupijskim Euharistijskim kongresom 1983. godine. Na mjestu stare bratimske kuće vlč. Marinko je izgradio suvremeno oblikovanu kuću, ugradivši u nju i staru «štirnu» iz 1891. godine koja i danas služi svojoj svrsi. Kuću je 1993. godine blagoslovio tadašnji krčki biskup, današnji zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić. Tu je deset godina djelovala terapijska zajednica («Savez») za muškarce – ovisnike o drogi koja je dala značajne rezultate i mnogima pomogla da se vrate ne samo svakodnevnom životu bez droge već i životu s Bogom. Sada se tu održavaju dvotjedni terapijski susreti s ljudima koji boluju od PTSP-a, uglavnom su to branitelji iz unutrašnjosti Hrvatske. Isus preko Marije uz veliki trud vlč. Marinka, rektora Svetišta, njegovih suradnika i pomoćnike djeluje uspješno i na ovu svoju djecu i braću. U zimskim mjesecima kada je teško zbog studeni biti u ovoj velikoj i prostranoj crkvi sve se događa u grijanoj dvorani – kapeli koja svakoga utorka okuplja na molitvu brojnu, ponekad i prebrojnu zajednicu satavljenu od onih što dolaze ne samo iz bašćanske kotline već iz svih mjesta na otoku, iz Opatije, Rijeke i Crikvenice, a po ljeti se nađu i mnogobrojni turisti kao i mnogi prijatelji iz Zagreba, Slovenije i Italije.

Crkva M.B. Goričke

Što ti ljudi tu rade? Ništa posebno, a opet posebno. Mole, pjevaju, vape i zazivaju, utječu se i predaju svoje probleme Onome koji je došao oduzeti nam sve naše brige, grijehe, probleme i teškoće, koji nas je došao spasiti. Ti ljudi često zatraže da se nad njima i za njih moli, da ih se uputi na pravi put, da ih se razriješi različitih problema i teškoća. Mnogo je onih koji su nakon takvih molitvi i spoznaja svojih teškoća, ali i velikih prednosti prijateljstva i zajedništva s Isusom razriješili mnogo toga neurednoga, neriješenoga ili nejasnoga u svome životu i zadobili: od mira i sigurnosti do rješenja svojih zdrastvenih, duhovnih i drugih poteškoća. Stoga i nije čudo da je u većini utoraka dvorana premala, a ljeti se to dogodi i u crkvi u koju može stati i više stotina ljudi. Očito je da Bog i Njegova Majka obilno nagrađuju svoj vjerni narod koji im se utječe otvorena, iskrena srca i duše. Pa tako je bilo i u prošlim vremenima o čemu svjedoče brojni zavjetni darovi, ex – vota, kao i veličina ovoga svetišta na brijegu do kojega do nedavno nije bilo kolskoga prilaza. Mi današnji ljudi smo na to zaboravili, držimo da su to naivne i nestvarne priče, a kada nas teškoće pritisnu i sva suvremena tehnologija, medicina i ostala znanost ostane nemoćne tada ostajemo sami sa svojim bolom, teškoćama, problemima pred Bogom koji nam tada nešto jačim glasom ili preko drugih ljudi nudi svoju ljubav, svoj zagrljaj kojega često mi ljudi otvrdnula, kamena srca teško čujemo, nerijetko ne prepoznajemo, a ponajviše ne razumijemo. I kada Mu otvorimo svoje srce, kada Mu se predamo događaju se uistinu čudesa: kameno srce postaje meko, od mesa, a naša duša, naš duh nalaze smirenje u Bogu svome i tada počinjemo dosta lako rješavati svoje probleme i nesporazume kojima smo uzrok mi sami, naši grijesi. To mogu potvrditi mnogi koji se u znak zahvalnosti i odanosti tako često ovdje okupljaju da se može uistinu govoriti o zajednici trajnoga karaktera koja se je nazvala «Totus Tuus» i imenom Ivana Pavla II. Pa što to govorim i trošim vam vrijeme! Dođite i uvjerite se, molite i tražite. Sigurno je jedno, a to je da će te se smireni i s Bogom pomireni, duhom i tijelom obnovljeni vratiti svojem domu. A prespavati u kući kraj Svetišta je poseban doživljaj bilo zimi kada bura svojim fijukom uspavljuje i daje osjećaj sigurnosti u Majčinom zagrljaju, bilo u proljeće kada nam Bog govori cvrkutom ptica kojih je ovdje mnogo, jer je to svojevrsni ornitološki rezervat smješten u šumarcima  što se penju sve do okomitih bokova vrletnih stijena pod kojima se je smjestilo Svetište. Šetnjom laka koraka uz zidiće od naslagana kamena ubrzo se uđe u čaroban svijet krčkih mrgara, tih drevnih prethistorijskih tvorevina ljudskih ruku, svijet ilirskih kamenih torova u koje i danas Batomaljci i Jurandvorci smještaju svoje ovce kod prebiranja, striženja, odnosno za vrijeme čuvanja na brdskim prostorima gdje se stada ovaca slobodno kreću. To su pravi labirinti, arhitektura puna duha i praktičnosti koja gledana sa visine orla postaje prava i unikatna kamena čipka. To je hvalospjev ljudskome trudu i domišljatosti, to je oda ljudskoj praktičnosti i racionalnosti, to je spomenik prošlosti živ i danas. Idilu kamena i zelenila dopunjuje zvon ovna i blejanje ovaca što bezbrižno pasu na obroncima planinskoga boka koji se na trenutak zaustavlja pred Svetištem, a potom spušta u dolinu i hrli prema moru. Za botaničara i zoologa, za ljubitelja prirode i čistoga okoliša, planinara i lovca, za estetu i mirisna sladokusca to je raj koji obiluje raznolikim raslinjem i životinjskim svijetom, a svojom divljom konfiguracijom i raznolikošću sadržaja to je jedinstveno ruralno okruženja, djevičanski krajolik kojega valja uživati i sačuvati u srcu, u sjećanju i u svakom udisaju zraka oplemenjena aromom mediteranskoga bilja kojega je ovdje u izobilju. To je prirodni rezervat koji zaslužuje trajnu zaštitu, posebne pred puzajućom urbanizacijom u vidu aparmanizacije, to je raj na zemlji kojega u ime i za Boga treba trajno čuvati i za buduća pokoljenja sačuvati. I vraćajući se automobilom niz strmu i zavojitu cesticu prema Batomlju često molimo za njegovo očuvanje, za održanje njegove izvorne prirodnosti, za njegovu posvećenost Bogu i Mariji. Molimo da ovaj Marijin zemaljski vrt, Marijin perivoj ostane i dalje raj za ljude i mjesto njihova susreta s Bogom, gdje će se ljudi lječiti Božjom nazočnošću, gdje će znati i moći prepoznati Božji rukopis, Božji glas. Stoga me čudi da ovaj svijet ovdje prihvaća u ime lažne avangardnosti, dopušta da im neki stranci i njihovi domaći nasljedovatelji slabovidna srca i slijepe duše nametnu neka lažna božanstva, maglovite spoznaje i duhovne nedorečenosti nejasnih horizonata, neke čudne projekte poput svjetlosnih instalacija, novogradnji kamenih spoznajnih labirinata, te označavanje točaka i postavljanje oznaka („sinjala“) za iscjeljenje planete Zemlje. Ti novi i samozvani «proroci i iscijeljitelji» pritom ne vode računa o Stvoritelju i jedinom liječniku ove planete, cijeloga Svemira i svega stvorenoga ukljućujući i nas ljude, ne vode računa o Bogu koji je žarko ljubeći nas ljude poslao na Zemlju svoga Sina Isusa Krista koji je po svemu postao nama sličan osim u grijehu i koji je mukom i smrću na križu otkupio sve naše grijehe, sve nas. Štoviše time Ga žele na tihi i diplomatski način ukloniti iz javnoga, a potom i našega osobnoga života, žele Ga zamijeniti lažnim božanstvom, najvjerojatnije i sami stati na Njegovo mjesto.

Az - Božji prst nad dragom bašćanskom

Marija nam u ovom Svetištu – a to je jedna od brojnih iscjeliteljskih točaka ove planete - sasvim besplatno nudi najboljega liječnika ljudske duše, duha i tijela, cijeloga Svemira, nudi Svoga nebeskoga Sina. Trebamo samo otvoriti svoje srce i dušu i predati se u cjelosti Njezinome Sinu, našemu bratu i prijatelju Isusu Kristu, pustiti da Duh Božanske Ljubavi, Duh Sveti koji povezuje Oca i Sina ozrači svojom božanskom ljubavi i nas. Oni nas očekuju, oni za nama žude. Ne propustimo tu mogućnost još danas. Jedina reklama za ovo čudesno lječilište ljudske duše i srca, duha i tijela, naše planete Zemlje i cijeloga Svemira koja ne bliješti varavim šarenilom svjetla svjetlosne instalacije, koja nije ni spoznajni kameni labirint, koja se ne vrti stvarajući privid nestvarnosti, koja ne trešti glazbom poludjela tonaliteta, koja nije nasilna i uznemirujuća, već je samo i jedino tiho i ustrajno svjedočenje, puko iznošenje brojnih činjenica iz prošlih stoljeća kao i svjedočenje danas izliječenih i oslobođenih, onih koji su tu iskusili blagodati ljubavi susreta s Kristom, s Bogom. Jedino što trebamo učiniti je, posebno u tamnim trenucima svoga življenja, povjerovati i iskrena srca i otvorene duše doći k Njemu, svome Milosrdnome, jedinome Bogu i Spasitelju. A Marija nas na ovome brijegu ponad Baške već stoljećima čeka. Stoga pođimo Majci Božjoj Goričkoj kako nas to poziva starodrevna pučka bašćanska pjesma «Čudo Majke Božje na Gorici»:

Pa vi pojte Gospi na Goricu,

skrušeno se ondi pomolite

Majku Božju za milost prosite.

Doviđenja kod Majke Božje na Gorici!

Juraj Lokmer

• In memoriam osnivaču i tvorcu izložbe "Glagoljica"u prostorijama izložbe "Glagoljica 17. ožujka 1999. godine, Govor na spomen - večeri u čast akademika Branka Fučića, Riječki teološki časopis, 2., 1999., str.:420 - 423.
• Izložba Glagoljica, Vodič, Rijeka, 2001. (knjiga)
• Zagubljeni primjerak Misala hruackoga i nepoznata riječka grafika Isabelle Piccini iz XVII. stoljeća, Sveti Vid, 8 2003, str.: 83 - 106 (izvorni znanstveni rad)
• Majka Božja Gorička I. - V., Marulić, 2006 - 2007.
• Glagoljski ulomci iz Župne crkve svetoga Vida u Ozlju,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/ccp" Croatica Christiana periodica,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=1852" Vol. 31 No. 59, 2007., str. 49-56, URL:  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/20286" https://hrcak.srce.hr/20286 (prethodno priopćenje)
• Tiskane glagoljske liturgijske knjige u fondu Knjižnice biskupija senjske i modruške u Senju, Senjski zbornik,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=3550" Vol. 35 No. 1, 2008., str. 161-211, URL:  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/42863" https://hrcak.srce.hr/42863 (pregledni rad)
• Biskup Šimun Kožičić Benja: bitan čimbenik riječkog identiteta i primjer hrvatskoga doprinosa globaliziranome svijetu. Kulturno - povijesni esej,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/rtc" Riječki teološki časopis,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=5736" Vol. 32 No. 2, 2008., str. 587-604, URL: https://hrcak.srce.hr/124604 (pregledni rad)
• Od bitija redovničkog knjižice, Rijeka, 1531., (korektor i izvori citata), Rijeka, 2009. (knjiga)
• Digitalizirani vrbnički misali i brevijari,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/slovo" Slovo,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=6231" No. 61, 2011., str. 397-399 ; URL:  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/77275" https://hrcak.srce.hr/77275 (vijesti) HYPERLINK "http://katalog.nsk.hr/F/KE8DVR72ETJTBSTSRNGLEP9PBFB2FH2A26PCFBIG2T7C4Y4I23-14858?func=full-set-set&set_number=056677&set_entry=000031&format=999"
• Pre Mikula Brozić plovan omišaljski i njegov "Brvijal hirvacki": o 450. - obljetnici tiskanja Brvijala hirvackoga, Dometi 21, 2011., str.:9 -44.
• Brvijal hirvacki pre Mikule Brozića, Bašćina, 12, 2011., str.: 74 -76.
• Od bitija redovničkog knjižice, Rijeka 1531 - 2009. godine, Bašćina, 12, 2011., str.:77-79.
• I Senj je bio Gutenbergu u pohode, Senjski zbornik,   HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=9355" Vol. 39 No. 1, 2012., str. 273-276, URL:  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/114284" https://hrcak.srce.hr/114284 (vijesti)
• Gutenbergu u pohode, Bašćina, 13, 2012., str.: 38 - 44.
• Gutenbergu u pohode, Dometi, 3 - 4, 2012., str.: 75 - 89
• Šimun Kožičić: bitan čimbenik hrvatskoga (riječkoga) Identiteta i kulturnoga i turističkoga "branda" grada Rijeke, Fluminensia,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=7048" Vol. 24 No. 1, 2012., str. 203-225, URL:  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/87678" https://hrcak.srce.hr/87678 (stručni rad)
• O potrebi faksimilnih, kritičkih, digitaliziranih izdanja senjske glagoljske tiskare i njihove mrežne dostupnosti, Razmišljanje povodom 520. obljetnice tiskanja Senjskoga glagoljskoga misala, Senjski zbornik,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=12194" Vol. 41 No. 1, 2014., str. 445-460, URL:  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/153652" https://hrcak.srce.hr/153652 (stručni rad)
• Hrvatski glagoljaši bi rado stanovali u Zagrebu, Prijedlog imenovanja ulica i trgova u našem glavnom gradu, Bašćina, 15. 2014., str.: 108 - 112.
• Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije u Senju i senjski biskupi do početka XVII. stoljeća, Senjski zbornik,  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=13630" Vol. 42-43 No. 1, 2015., str. 235-325, URL:  HYPERLINK "https://hrcak.srce.hr/169239" https://hrcak.srce.hr/169239 (pregledni rad)
• Pogled u Bosnu: Kupreški kraj, povijesni i kulturološki pregled (1. dio), Bašćina, 16, 2015, str.: 118 - 125.
• Pogled u Bosnu: Kupreški kraj, glagoljica s kupreške visoravni (2. dio), Bašćina, 17, 2016, str.: 114 - 121.
• Izložba Glagoljica u Rijeci, Prikaz hrvatske glagoljaške baštine (1. dio), Bašćina, 17, 2016., str.: 72 - 75
• Izložba Glagoljica u Rijeci, Prikaz hrvatske glagoljaške baštine (2. dio), Bašćina, 18, 2017., str.: 78 - 81
• Iz tišine samostana u svijet digitalnih informacija, Nepoznata i nedostupna knjižna baština Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda, Bašćina, 18., 2017., str.: 90 - 97.
• I hrvatski protestanti su glagoljali u Vrbniku, Novi Testament, Prvi i drugi del, Tübingen, 1562/1563., Bašćina, 19., 2018., 54 - 63.