Talijanizacija istarskih prezimenaMilan NosićIstra je prije rimskih osvajanja uglavnom bila naseljena Histrima, neznatno i Keltima. Romanizacija kao posljedica rimske okupacije trajala je punih sedam stoljeća i bila je uglavnom ograničena na primorske gradove u kojima je živjelo došljačko romansko stanovništvo koje se je u komunikaciji služilo vulgarnim latinskim jezikom. U gradovima je bilo i romaniziranih Histra, trgovaca i obrtnika, koji su prihvatili latinski jezik i romansku kulturu i odrekli se svoje ilirske. Romaniziranih Histra bilo je i u unutrašnjosti, a potjecali su većinom od rimskih veterana koji su se nakon dugogodišnje vojne službe vraćali u rodni kraj, zasnivali obitelj i postajali nositelji rimske kulture u tom kraju. Do znatnije promjene demografske slike Istre došlo je u sedmom stoljeću kad su u te krajeve došli Hrvati koji su bili brojniji od domicilnoga stanovništa što je u ruralnim područjima dovelo do nenasilne kroatizacije i asimilacije u sljedećim stoljećima. Iako je romansko gradsko stanovništvo ovisilo o poljoprivrednim i stočarskim proizvodima sela, u odnosu na seosko činilo je zatvorenu društvenu cjelinu. Neodrživa je bila zatvorenost gradskih sredina u odnosu na seoske pa su tako trgovinske i rodbinske veze učinile svoje te je broj Hrvata u gradova iz stoljeća u stoljeće bivao sve veći. Da nije u tim stoljećima izrasla moćna romanska država sa sjedištem u Mletcima, kroatizacija primorskih istarskih gradova bila bi dovedena do kraja. Romansko i romanizirano stanovništvo primorskih gradova na istočnoj obali Jadrana prihvatilo je nove gospodare i bilo oslonac u učvršćenju vlasti venecijanske republike i njenomu širenju u unutrašnjost hrvatskih krajeva. Mnogostoljetna mletačka vlast u hrvatskim primorskim krajevima dovela je do nove romanizacije što je rezultiralo tim da su mnogi Hrvati u primorskim i otočnim gradovima prihvatili kao svoje mletački jezik i romansku kulturu. Služili su se tim jezikom i znatno doprinijeli unosu i uporabi brojnih venecijanizama u hrvatskim primorskim krajevima. U povijesti čovječanstva ni jedna država nije bila vječna pa su tako Mlečane u Istri nakon tisućugodišnje vladavine zamijenili 1797. Francuzi, Francuze 1813. Austrijanci, Austrijance 1918. Talijani, Talijane 1943. Nijemci, a od 1945. god. Istra je zahvaljujući činjenici da joj je većinsko stanovništvo hrvatsko, napokon postala hrvatska. Nakon propasti habsburške države hrvatske i slovenske zemlje su bez suglasnosti njihovih naroda razdijeljene dvjema kraljevinama, srpskoj i talijanskoj, koje su bile na strani pobjednika u 1. svjetskom ratu. Srpskoj kraljevini su pripale: Bačka, Banat, Srijem, Slavonija, Bosna, Hercegovina, Boka, Dalmacija, središnja Hrvatska i dio Slovenije, a talijanskoj: dio Slovenije, Istra, Rijeka s okolicom, kvarnerski otoci: Cres, Lošinj, Unije, Susak, zatim Zadar s okolicom, te dalmatinski otoci: Lastovo i Palagruža. Sve dok strane vlade Italiji nisu priznale pravo na anektirane krajeve, talijanske vlasti u Rimu su izjavljivale da dolaze u te krajeve kao osloboditelji, a ne kao tlačitelji, zatim da će hrvatska i slovenska manjina imati zajamčena građanska i nacionalna prava kao i Talijani, da će imati svoje škole, vlastite novine, narodne domove, kazališta, knjižnice, čitaonice, udruge, zadruge i sl. Najbolje to potvrđuju izjave Tittonia i Sforze, dvaju talijanskih ministara vanjskih poslova, u rimskom parlamentu u listopadu 1919. i prosincu 1920. god., da ne će biti odnarođivanja netalijanskoga stanovništva u anektiranim krajevima, da će njihov jezik i njihove kulturne ustanove biti poštovane, da im talijanska država garantira potpunu slobodu jezika i kulture... Štoviše, Italija je u rujnu 1922. god. potpisala međunarodnu konvenciju o zaštiti etničkih, jezičnih i vjerskih sloboda nacionalnih manjina. To je bila službena politika rimskih vlada s namjerom da se pred međunarodnom javnošću pokaže demokratsko lice. Zapravo, bila je to neučinkovita i nevjerodostojna politika jer je u cijeloj Italiji bilo mnoštvo društvenih problema, a stanje u anektiranim krajevima bilo je daleko od dobroga. Stanje nacionalnih prava u anektiranim krajevima veoma se je pogoršalo dolaskom na vlast u rujnu 1922. god. talijanskih fašista koji su u sljedećih dvadeset godina najviše zla učinili onima koji nisu bili talijanske narodnosti. Talijanski fašisti su u tom dvadesetogodišnjem razdoblju počinili brojna zlodjela, premlaćivali su, zatvarali i ubijali ljude koji su se protivili njihovoj vlasti, zatvarali su i palili škole, čitaonice, knjižnice, narodne domove, politička, vjerska i kulturna sjedišta, zabranjivali su okupljanja i prosvjedovanja, zabranjivali su hrvatske tiskovine, zabranjivali su uporabu hrvatskoga jezika u uredima i na javnim mjestima, zabranjivali su hrvatske natpise u crkvama i na grobljima, poduzimali su kaznene pohode na sela koja su se protivila poreznoj politici i sudskomu oduzimanju zemlje na koju su naseljavali siromašne doseljenike iz južne Italije, oduzimali su pravo na rad radnicima koji nisu promijenili nacionalnu pripadnost, ustrojili su posebne kaznene sudove koju su hrvatske učitelje i svećenike osuđivali na dugogodišnje robije i deportacije, dakle bilo je to razdoblje u kojem su bila poništena sva demokratska i nacionalna prava stanovnika anektiranih i okupiranih hrvatskih krajeva. U doba dvadesetogodišnje vladavine talijanski fašisti su bili na dnu civilizacijske ljestvice, čak su svoju vladavinu proglasili erom koja je trajala veoma kratko, samo dvadeset godina, pa je to bila najkraća era u povijesti čovječanstva. Genocidna politika talijanskih fašista sustavno je radila na tom da se netalijanskomu stanovništvu izbriše njegov nacionalni identitet, da mu se uništi svijest o podrijetlu i tako ga se lakše asimilira i prevede u talijanski nacionalni korpus. Tomu su trebale doprinijeti brojne zabrane, na pr. zabrana uporabe materinskoga jezika i nacionalnoga imena, zatvaranje škola i čitaonica, zabrana tiska i političkoga djelovanja, obvezna uporaba talijanskoga jezika u svim društvenim područjima, i ono što je vrhunac takve odnarođivačke strategije, talijanizcija svih toponima (ekonima, hidronima, oronima i dr.) i antroponima (osobnih imena i prezimena) u anektiranim krajevima. U doba Mletačke Republike svi su toponimi bili pisani mletačkom (talijanskom) grafijom pa je ta praksa nastavljena i u doba austrijske vlasti od 1813. do 1918. god. U doba austrijske vladavine na čelu istarskih općina uglavnom su bili načelnici koji su prakticirali uporabu talijaniziranih toponima. Koncem 19. stoljeća talijanski nacionalisti u Trstu, Rijeci, Zadru i drugdje započeli su uz pomoć planinarskih udruga sustavnu talijanizaciju toponima u netalijanskim krajevima. Još u tijeku rata, u studenom 1915. god., u Rimu je Kraljevsko zemljopisno društvo započelo s pripremama za preimenovanje toponima u zemljama koje su saveznici obećali Italiji za njeno pristupanje njihovu vojnomu savezu. Kraljevski vojno-zemljopisni zavod u Rimu je od 1918. do 1921. god. intenzivno radio na izradi službenih talijanskih karata na kojima su sva netalijanska zemljopisna imena (gradovi, sela, brda, gore, vrhunci, potoci, rijeke, šume, doline, polja i dr.) zapisana talijanskom grafijom, neka su čak i prevedena. Budući da do tada još nije bio službeno ukinut austrijski sustav dvojnih naziva, talijanske vlasti su taj problem riješile dekretom od 28. veljače 1921. god. kojim je naložena uporaba službenih toponima pisanih talijanskom grafijom, a na osnovi karata Vojnoga zemljopisnoga zavoda. Tim dekretom je također naloženo osnivanje civilnih povjerenstava u anektiranim krajevima sa zadaćom da popišu i talijaniziraju sve toponime na svojim područjima. Povjerenstva su popise toponima završila koncem 1922. god., a dekretom od 29. ožujka 1923. god. ti su popisi postali službeni i obvezujući. Nakon obavljene talijanizacije toponima uslijedila je talijanizacija osobnih imena i prezimena kojom se je nastojalo zatrti svijest o kulturnom i nacionalnom podrijetlu pojedinca. Naime, u tadašnjim talijanskim novinama često su se pojavljivali tekstovi o potrebi promjene prezimena stanovnika u anektiranim krajevima koji su bili, po shvaćanju iredentista, romanskoga podrijetla pa im je prezime trebalo vratiti u talijanski oblik odbacivanjem netalijanskih sufikasa te ih zvukovno i oblično prilagoditi sustavu talijanskih prezimena. Uglavnom su prezimena mijenjali razni karijeristi netalijanskoga podrijetla koji su se htjeli dodvoriti novim vlastima. Bilo je i političkih pritisaka prema osobama netalijanske narodnosti (učitelji, svećenici, trgovci, industrijalci, pomorci, lučki radnici i dr.). Bilo je i onih koji su prezimena mijenjali radi uključenja u talijanski fašistički pokret, čak su se u tom pokretu i istakli. U početku su talijanske vlasti u anektiranim krajevima odobravale promjenu prezimena na osnovi osobnoga zahtjeva, pa se tako zna da je u Trstu od konca 1918. do početka 1923. god. promijenjeno malo više od 300 prezimena. Slično je stanje bilo i u trima istočnojadranskim provincijama sa sjedištima u Puli, Rijeci i Zadru gdje je bilo najviše dragovoljnih promjena prezimena. Kad su talijanski fašisti shvatili da dragovoljnost pri promjeni prezimena ne će uroditi plodom, pribjegli su zakonskim uredbama koje su bile obvezujuće. Tako je 10. siječnja 1926. god. izdana kraljevska zakonska uredba o besplatnom “povratu” netalijanskih prezimena u korpus talijanskih prezimena i njihovu “svođenju” na talijanski oblik. Dana 7. travnja 1926. god. izdana je nova uredba koja nalaže matičnim uredima da u matične knjige upisuju samo talijanizirane oblike netalijanskih imena i prezimena. Dana 5. kolovoza 1926. god. ministarskim dekretom je naložena sustavna talijanizacija prezimena u anektiranim krajevima. Iredentistički nastrojeni istarski načelnici i prije toga datuma su za svoje općine sačinili popise hrvatskih prezimena “svedenih” na talijanski oblik. Takva revnost je najočitija na primjeru labinskoga načelnika koja je već 2. prosinca 1921. god. imao popis talijaniziranih hrvatskih prezimena. U susjednom Plominu iredentisti su pak na ulazu u grad postavili ploču s talijanskim tekstom kojim su veličali “osloboditelja” B. Mussolinia, u obližnjem Humu na ulaznim gradskim vratima željeznim batom su obili sva glagoljička slova, a u nedalekom Vodnjanu lokalni skvadristi su izložili plakat s obaviješću da se u tom gradiću na javnim mjestima zabranjuje pjevanje i govorenje na hrvatskom jeziku. Još veći zločin je bio prisilna talijanizacija osobnih imena i prezimena. Istarski prefekt Roberto Rizzi je na osnovi navedene uredbe naložio načelnicima istarskih općina da mu sačine i pošalju popise talijaniziranih prezimena. Rizzi je štoviše formirao i “stručno” povjerenstvo koje je sačinilo popis istarskih prezimena, objavljen u obliku brošure. Dekreti o promjeni prezimena objavljivani su u istarskim novinama koje su izlazile na talijanskom jeziku (Gazzetta Ufficiale, L’azione, Il Corriere Istriano). Većina Istrana takva glasila nije ni čitala pa je istarski prefekt odlučio cjelovit popis objaviti u Istarskoj riječi koja je od siječnja 1923. god. izlazila u Trstu, i to na hrvatskom jeziku. Iako je od 19. srpnja 1927. god. bila na snazi uredba ministra unutarnjih poslova da se u Italiji, također i u anektiranim krajevima, novine i knjige mogu tiskati i objavljivati samo na talijanskom jeziku, tršćanska Istarska riječ se je održala do konca siječnja 1929. god. zahvaljujući činjenici da je objavljivala službeni popis istarskih prezimena. Ivan Stari, urednik Istarske riječi, parcijalno je objavljivao popis talijaniziranih istarskih prezimena od 12. travnja do 27. rujna 1928. god. i tako produžavao život svojim novinama. Uvodno je objavio dekret ministra unutarnjih poslova i razloge zbog kojih tiska popis istarskih prezimena. Taj popis sadrži 3.560 grafijski različitih prezimena, pisanih mletačkom grafijom, i u drugom stupcu odgovarajući talijanizirani oblik istih. Paolo Parovel u knjizi Izbrisani identitet nije znao za kompletan popis talijaniziranih istarskih prezimena, objavljen u Istarskoj riječi 1928. god., pa je za potrebe svoje knjige sačinio popis od 2.210 istarskih prezimena, ali na osnovi podataka iz 1945. god. Taj njegov popis ne sadrži podatke za grad Pulu, u kojoj je bilo najviše takvih prezimena, ali zato sadrži određeni broj riječkih i opatijskih prezimena. Imajući u vidu motivaciju talijaniziranih istarskih prezimena, može se zaključiti da je ta talijanizacija izvršena veoma loše jer osobe koje su u tom sudjelovale nisu imale onomastičke kompetencije. Talijanski fašisti su smatrali da u Italiji postoji samo talijanska narodnost pa su slijedom toga nastojali svima u anektiranim krajevima izmijeniti netalijansko prezime i prilagoditi ga sustavu talijanskih prezimena. Dobro je da su talijanske fašističke vlasti arhivirale rješenja o promjeni prezimena pa je nakon završetka 2. svjetskoga rata bilo moguće na osnovi zakonskih odredaba vratiti talijanizirano prezime u prvotni oblik, ali na vlastiti zahtjev. Iako je u Istri gotovo svim stanovnicima nasilno promijenjeno prezime, još ni danas nisu sva vraćena u prvotni oblik. Razlozi nevraćanju talijaniziranoga prezimena u hrvatski oblik mogu biti različiti. Neki zadržavaju talijanizirani oblik zbog dobivanja talijanskih mirovina ili pak odšteta za boravak u talijanskim logorima, a ima i takvih koji se, zahvaljujući talijaniziranu obliku prezimena, smatraju pripadnicima talijanskoga naroda. Talijanizirano prezime nije element na osnovi kojega se stječe pripadnost talijanskomu narodu. Za to je pak potrebno imati višestoljetne talijanske (romanske) korjene. (Uvodni dio knjige Milana Nosića, Talijanizacija istarskih prezimena, 2010., www.maveda.hr br. 43. ) Zahvaljujem gđi. Hildi Foley na poslanom štivu. D. Ž. Croatian Glagolitic Culture in Istria |