SINIŠA GLAVAŠEVIĆ (1960-1991)

Novinar, publicist i prozaik Siniša Glavašević rođen je u Vukovaru 4. studenoga 1960. U rodnom je gradu završio osnovnu i srednju školu, a u Sarajevu studij komparativne književnosti i bibliotekarstva. Bio je urednik Hrvatskoga radija Vukovar i ratni izvjestitelj. Po zauzeću Vukovara od agresorske JNA i četnika, odveden je 19.XI.1991. iz vukovarske bolnice i od tada mu se izgubio trag.

Siniša Glavašević (1960-1991)

Ekshumiran je iz masovne grobnice Ovčara i identificiran, tako da se pretpostavlja da je ubijen istoga dana kada je odveden, 19. studenoga 1991. Matica hrvatska u Zagrebu posmrtno mu je 1992. izdala zbirku "Priče iz Vukovara".

Priča o gradu je vjerojatno najpoznatiji esej iz pera Siniše Glavaševića. Preveo s hrvatskog na engleski g. Marko Puljić, Saint Louis, SAD.

Priča o gradu

Odustajem od svih traženja pravde, istine, odustajem od pokušaja da ideale podredim vlastitom životu, odustajem od svega što sam još jučer smatrao nužnim za nekakav dobar početak, ili dobar kraj. Vjerojatno bih odustao i od sebe sama, ali ne mogu. Jer, tko će ostati ako se svi odreknemo sebe i pobjegnemo u svoj strah? Kome ostaviti grad? Tko će mi ga čuvati dok mene ne bude, dok se budem tražio po smetlištima ljudskih duša, dok budem onako sam bez sebe glavinjao, ranjiv i umoran, u vrućici, dok moje oči budu rasle pred osobnim porazom?

Tko će čuvati moj grad, moje prijatelje, tko ce Vukovar iznijeti iz mraka? Nema leđa jačih od mojih i vaših, i zato, ako vam nije teško, ako je u vama ostalo još mladenačkog šaputanja, pridružite se. Netko je dirao moje parkove, klupe na kojima su još urezana vaša imena, sjenu u kojoj ste istodobno i dali, i primili prvi poljubac - netko je jednostavno sve ukrao jer, kako objasniti da ni Sjene nema? Nema izloga u kojem ste se divili vlastitim radostima, nema kina u kojem ste gledali najtužniji film, vaša je prošlost jednostavno razorena i sada nemate ništa. Morate iznova graditi. Prvo, svoju prošlost, tražiti svoje korijenje, zatim, svoju sadašnjost, a onda, ako vam ostane snage, uložite je u budućnost. I nemojte biti sami u budućnosti. A grad, za nj ne brinite, on je sve vrijeme bio u vama. Samo skriven. Da ga krvnik ne nađe. Grad - to ste vi.

A Story about the City

I refrain from searching for all justice, truth, I refrain from attempts to let ideals arrange my personal life, I refrain from everything that until yesterday I considered essential for some good beginning or good end. I would possibly refrain from myself, but I cannot. Because who will remain if we renounce ourselves and flee into our fears. Who will inherit the city? Who will watch it for me, when I am gone, while I am searching in the trash heaps of the human spirit, while I am as it is alone, staggering without myself, wounded, tired, feverish, while my eyes begin to wax before my personal defeat.

Who will watch my city, my friends, who will carry Vukovar from the dark? There aren't shoulders stronger than mine or yours, and therefore if it isn't too much for you, if there still remains in you a youthful whisper, join us. Somebody has touched my parks, the benches that still have your names carved into them, that shadow that you gave it at the same moment, and received your first kiss - somebody has simply stolen it all, because how do you explain that not even a Shadow remains? There isn't that store window in which you admired your personal joys, there isn't that movie theater in which you saw the saddest film, your past has been simply decimated and you have nothing. You must build anew. First your roots, your past, and then your present, and then if you still have the strength, invest in the future. Do not be alone in the future. Do not worry about the city, it has been with you all this time. Only hidden. So that the murderer cannot find it. The city - it is you.


Priča o ljubavi

Vrijeme u kojem živimo toliko je nezahvalno da čovjek poželi da se nije ni rodio, ili bolje da se rodi u neko drugo vrijeme i drugi put, i to samo zato što u ovom vremenu nema dovoljno ljubavi za sve. Uzalud velike kuće, skupi automobili, zimovanje na visokim Tatrama, Garmisch-Partenkirchenima, uzalud skupi parfemi, brifinzi, sve je to izmaglica pravog života. Čovjek se opušta u narkotičnim prijevarama, vjesto izmišljenim tajnim životnim putovima i, kada jednom bude kasno, kada zatvorenih očiju pred vlastitim promašajima dočeka zrelu životnu dob, odjednom shvati da je prekasno za novi početak. Kraj je tu, možda već proviruje iza prvog ugla. Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću -ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu mali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama, ispijenim s prijateljima, s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo, pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da mi umremo sretni.

Priča o vremenu

Čovjeku ništa nije tako teško kao čekati vrijeme - svojih pet minuta, jer stalno vam se čini da je to vrijeme došlo evo baš sad i, ako priliku sada ne iskoristite, poslije ćete se kajati cijeli život.

Vrijeme je na visokoj cijeni, ono se plaća, ono se čuva kao dragulj, vremenu se čovjek divi, jer ga vrijeme vremenom satire. I, ako je to istina, onda je vrijeme zapravo gospodar cijelome svijetu. Onome tko nema vremena i za koga vrijeme ne radi, ne piše se dobro. Taj je siromah, tome je odzvonilo. Ne kaže se uzalud sve u svoje vrijeme.

Vrijeme je neumorno. Ono usprkos svojim godinama uvijek korača istim tempom; kao životni usud opominje naše pakosti, pecka sitne ljudske prljavštine, povremeno čak dođe neko čudno, teško vrijeme za sve nas. To se obično dogodi kada se u svijetu nataloži previše zla, pa obična ljudska dobrota bude manja od vijeka, tuga veća od svake radosti, a ljudima ovlada neko ludilo. Tada vrijeme čini svoje. Ono sudi i presudi. A oni koji ostanu kao svjedoci tog vremena, još dugo opominju sve koji dolaze.

Ispočetka je njihov glas jak, a poslije tiši, naposljetku kao da i nije vise važno. A važno je, jer čovjek neprestano pravi istu grešku, ruši ono što je s vremenom nastalo. Vrijeme ima svoju aromu, ono je dio svih nas, naših lijepih i onih drugih, teških trenutaka koje poslije cijeli život pokusavamo zaboraviti, ali nam ne uspijeva. Nitko ne zna što će mu vrijeme donijeti. A ono svakome daje po zasluzi. I možemo se ljutiti koliko nas volja, možemo nalaziti tisuće razloga koji su trebali utjecati na drukčiju našu sudbinu, možemo cijelom svijetu do bola vikati svakojake prostote, vrijeme će opet neumoljivo presuditi u svoju korist.


Ugledna španjolska novinarska nagrada Premio Brajnovic a la communication dodijeljena je posthumno, godine 2001., Siniši Glavaševiću, ubijenom 1991. na Ovčari u rodnom Vukovaru zajedno s još nekoliko stotina zarobljenika iz Vukovarske bolnice.

Sinisa Glavasevic

Sinisa Glavasevic was a Croatian journalist, writer and poet, who worked in radio. He graduated in Comparative Literature from the University of Sarajevo and obtained the diploma of librarian. On returning to Vukovar, his native city, he became director of Croatian Radio. During the siege of Vukovar he gave round-the- clock reports on the situation of the civilian population, read children’s stories and gave descriptions of the city as it had been before the siege. He was executed without trial in 1991 by the Yugoslavian National Army Forces and Serbian paramilitary groups.

Periodista croata. Trabajó en la radio como escritor y poeta. Estudió en Sarajevo Literatura Comparada y obtuvo el título de bibliotecario. Cuando regresó a su ciudad natal, Vukovar, fue redactor jefe de la Radio Croata. Durante el asedio de Vukovar informó día y noche sobre la situación de la población civil e incluso desde la emisora leía cuentos a los ninos y describía la ciudad tal y como era antes del asedio. Fue ejecutado extrajudicialmente después de la toma de la ciudad de Vukovar por las fuerzas del Ejército Nacional Yugoslavo y los grupos paramilitares serbios en 1991.

Izvor: Brajnovic Award, School of Communication, University of Navarra, Spain


Martyrdom in Croatian Homeland War (1990-1995), lecture delivered in Zagreb by dr. Juraj Njavro in 2005, surgeon at the Vukovar Hospital in 1991, [PPT, in Croatian].
My deep gratitude to dr. Njavro for permission.

The list victims from the Vukovar Hospital


Related web pages:

  • Gordan Lederer (a young cameraman killed by Serbian cetniks in 1991)
  • Pavo Urban (a young photographer killed during the Serbian and Montenegrin shelling and bombing of the city of Dubrovnik)

Back to Croatia - an overview of its History, Culture and Science