Sveti Grgur - konclogor
Odazivajući se zamolbi glavnoga urednika prof. dr. Zvonimira Šeparovića evo i moga skromnoga doprinosa knjizi supatnika Želimira Kužatka. Od srca mu čestitam i zahvaljujem što tim svojim kazivanjem skida veo zaborava s relativno dugoga razdoblja jednog zločinačkog sustava, krvavoga jugo-komunističkog režima kojemu je na čelu bio Josip Broz Tito. U mom je osobnom slučaju Svetome Grguru prethodilo kažnjavanje zbog studentskih demonstracija od 11. svibnja 1959. zbog kojih me sudac za prekršaje kaznio s mjesec dana zatvora i šest mjeseci izgona (!) iz Zagreba. I dok sam izdržavao tu kaznu uhićen sam u zatvoru (!!) i odveden u istražni zatvor u Savskoj 60. Optužba vrlo teška: „….povezivanje s izbjegličkim emigrantskim neprijateljskim centrima…. s ciljem da se oružanim putem sruši postojeće državno i društveno uređenje…da se silom obori vlast radnog naroda… te propagandom izazivali i raspaljivali nacionalnu mržnju…“, čime smo, ja i suoptuženi: „….počinili krivična djela protiv naroda i države i to kontrarevolucionarni napad na državno i društveno uređenje.“ Spominje se potom krivično djelo neprijateljske propagande i slične apsurdne optužbe. Smještaj odgovarajući takvoj optužbi - mala podrumska ćelija s prozorčićem pri vrhu zida na kojem je bila zabijena daska. I u tom mraku, bez sunca i mjeseca, s namještajem koji se sastojao od „kible“ te daske („palače“) za spavanje, proveo sam puna 3 mjeseca, od 24. kolovoza do 24. studenoga 1959., bez i jedne sekunde dnevnoga izlaska na šetnju, što se inače omogućavalo i u zloglasnim nacističkim logorima.. Društvo su mi povremeno pravili samo miševi. Na kraju sam oslobođen daljnjeg krivičnog gonjenja, jer za takvo nešto nije bilo elemenata. No, tu sve ne završava …Udba je „nepogrešiva“, nepredvidiva u svojim zlikovačkim planovima i nadasve okrutna. Ne mogu oni samo tek tako jednostavno priznati da sam nedužan odležao 90 dana u tom vlažnom, pljesnivom i smrdljivom podrumskom prostoru. Ne drže potrebnim niti provesti bilo kakav sudski postupak. Ne, ništa od toga. Sve je završilo time što su mi u samicu donijeli nekakvo Rješenje suca za prekršaje,onoga istog Vladimira Jagića koji me u lipnju iste godine kaznio zbog demonstracija. Ovaj puta ga nisam ni vidio ni čuo. Bilo kakve mogućnosti obrane niti je bilo, niti je to ikada netko spomenuo. Osuda vrlo drastična. Zbog neprijateljske propagande, kako rekoše drugovi iz Udbe - s pozicija HOP-a (Hrvatski oslobodilački pokret, emigrantska organizacija za koju sam prvi puta čuo tijekom istražnoga postupka), uz mjesec dana zatvora (velikodušno su mi priznali tri mjeseca istrage u podrumskoj samici za taj mjesec!), budući da je „…postojala opasnost ponavljanja takvoga djela..“, primijenjena je i dodatna zaštitna mjera upućivanja u određeno mjesto, odnosno ustanovu, u trajanju od dvije godine. Ta posebna ustanova, u što sam se za dva-tri dana uvjerio, bio je konc-logor Sv. Grgur. Tamo sam stigao u društvu Šime Dujmovića, Ive Gregova Vuka, Josipa Joje Ricova i Ante Benzije. Bila je to Zadarska grupa, kako su nas nazivali, iako smo svi, što zbog studija ili posla živjeli u Zagrebu, a kasnije nam se pridružio još jedan Zadranin, Šime Mihatov. Svi zbog iste optužbe! Svi nakon duge, mučne i ponižavajuće istrage oslobođeni pa odmah bez suda i sudskoga postupka osuđeni! Sve u režiji Udbe koja je bila i tužiteljem i sucem. Gdje su tada, i uopće kroz čitavo vrijeme jugokomunističke diktature, bili svjetski moćnici, veliki demokrati, zaštitnici ljudskih prava, autori, zagovornici i promicatelji Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima u kojoj jasno stoji da - “Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja“?! Znali su svi oni predobro za progone političkih neistomišljenika u Titovoj Jugoslaviji. I što su učinili? Malo, uglavnom ništa. Roditelji, prijatelji, kolege, znanci, nitko, baš nitko o svemu tome što se s nama događalo nije ništa znao. O tome je bilo vrlo opasno i kasnije, na „slobodi“ (?) uopće govoriti. O svojim su zločinima komunisti uvijek šutjeli, a svima drugima su čak branili o njima govoriti. Nažalost i danas u slobodnoj, neovisnoj, suverenoj Republici Hrvatskoj, ima takvih, često politički i gospodarski visoko pozicioniranih moćnika, koji su doslovce do jučer denuncirali ili izravno progonili sve one koji su drugačije zborili, pisali pa čak i mislili, posebno ako su hrvatski mislili, koji čak uporno negiraju sve one brojne likvidacije, jezovita mučenja, zatvaranja, javna ponižavanja neistomišljenika. Zamislite drskosti, oni se čak nazivaju časnim imenom „antifašista“ i svojim dojučerašnjim žrtvama, a koje su, želim se nadati, njihova nemirna savjest, lijepe etikete ustaša, fašista… E, pa tko je tu fašista, valjda je jasno. O tempora o mores! Iako nas nitko nikada od naših progonitelja, a još ih ima i živih, kao niti od njihovih ideoloških i političkih sljedbenika, koji i dalje upravo luđačkom tvrdoglavošću i bolesnom upornošću brane to vrijeme jednoumlja i surove diktature te brojnih zločina, nije molio za oproštenje, mi smo im kao kršćani oprostili. Ne, zaboravili nismo! I neka to nitko od nas ne očekuje! Neka im veliki i milosrdni Bog oprosti, jer valjda nisu znali što čine! Kako drugačije to shvatiti?! Vratimo se „posebnoj ustanovi“, logoru Sv. Grgur. Treba odmah kazati da su nam čak branili rabiti u pismima ( jednom mjesečno) pridjev „sveti“. Ako ste pokušali na tome inzistirati, onda se to smatralo klero-fašističkom provokacijom. Svašta! O posljedicama ne treba ni govoriti. Uvjeti su življenja bili krajnje neljudski..Bili smo smješteni u velikim paviljonima, bez grijanja, po pedesetak osoba. Hrana, poglavito s obzirom na težak fizički posao, na granici preživljavanja. Za zatvorsku upravu, u kojoj je većina, od upravitelja do milicionara-stražara, bila srpske nacionalnosti, mi smo bili nepopravljivi neprijatelji naroda, - oni su naime poistovjećivali narod s diktatorskim režimom -, nad kojima treba strogo bdjeti. Zato i jesu na brežuljku iznad logora bili reflektori i mitraljeska gnijezda. I veliki natpis napravljen od kamenja – TITO. Kakve li perverzije i cinizma! U stanovitom smislu bili smo opasne zvijeri koje je trebalo stalno motriti, a svaki i najmanji „prekršaj“, po procjeni stražara, kažnjavao se odlaskom u samicu. Tako sam jednom i ja napravio „prekršaj“, jer sam na drvenu gredu uz svoj krevet, na Božić 1960. postavio grančicu jelke. Dežurni je istražitelj procijenio k tome da je ta grančica imala oblik slova „U“, iako je u najboljem slučaju mogla imati samo oblik ćiriličnoga slova „u“ („Y“), čime sam, po njegovom dubokom uvjerenju manifestirao svoje političko raspoloženje. Znam da to nije lako povjerovati, ali upravo je tako bila sročena optužba i obrazložena kazna, a ona je glasila: 3 dana samice. A samica je bila dimenzije groba, na tlu glina il nekakav grubi beton, više se ne sjećam, jedna daska kao krevet, i samo dvije pohabane stare deke koje su nam preko dana oduzimali. Dobro se sjećam, ta tri zimska dana i noći puhala je orkanska bura… A ima ih i danas koji kažu da smo mi u Jugoslaviji tada živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i da je čovjek bio središte svega, najveća vrijednost! Za Boga, nemojte takve odvratne laži i besmislice govoriti barem ne nama koji smo prošli vaše kazamate po Svetim Grgurima, Golim otocima, Gradiškama, Lepoglavama…. Ive Livljanić, prof. bivši
robijaš na Svetom Grguru Najljepše zahvaljujem prof. Ive Livljaniću na poslanom članku. D.Ž., 2010. Croatia - overview of its History, Culture and Science |