Moji susreti s papom Ivanom Pavlom II. (1992.-1998.)
Kao gradonačelnik Zadra prvi sam se puta obratio papi Ivani Pavlu II. pismom dana 15. sijecnja 1992. na blagdan sv. Stošije, zadarske nebeske zaštitnice, kako bih mu zahvalio na priznanju Hrvatske kao suverene države od strane Svete Stolice koje je bilo objavljeno dva dana ranije, 13. siječnja. Ni slutio nisam da ce nepuni mjesec dana kasnije iz Mvp-a RH Vatikanu biti upućeno traženje agrementa zbog mojega imenovanja prvim veleposlanikom RH pri Svetoj Stolici.
I nakon što sam u samom početku svibnja obavio razgovor s predsjednikom Hrvatske Dr. Franjom Tuđmanom i od njega dobio upute kao i vjerodajnice za papu, 7. sam svibnja već u Rimu. Valjalo mi je čekati skoro dva mjeseca za termin predaje vjerodajnica. Dana 3. srpnja 1992. došao je taj za mene najuzbudljiviji dan. Članovi obitelji krenuli su ranije posebnim automobilom. Ja, s hrvatskom i vatikanskom zastavom na vatikanskom automobilu, u pratnji dvojice komornika (gentiluomini) Njegove Svetosti odlazim u državu grad Vatikan. Na dvorištu sv. Damasa me dočekuje prefekt papinske palače, Mons. Dino Monduzzi, potom prati do predvorja papine privatne Biblioteke. Na kratko odlazi kod pape, vraca se, uvodi me i predstavlja Svetome Ocu. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu. Bio sam svjestan važnosti toga povijesnog trenutka. I sam je papa rekao za taj čin da "predstavlja povijesnu odrednicu". Prvi puta u povijesti moga naroda, ja kao hrvatski veleposlanik predajem rimskom prvosvećeniku vjerodajnice. Obraćam se papi, u tom službenom dijelu, i izražavam iznimnu čast i zadovoljstvo što mu mogu predati akreditive kojima me predsjednik Republike Hrvatske Dr. Franjo Tuđman imenuje svojim veleposlanikom pri Njegovoj Svetosti.
Profesor Ive Livljanić, desno od pape Ivana Pavla II., u pratnji obitelji, nakon predaje vjerodajnica Sv. Ocu dne 3. srpnja 1992. Pored prof. Livljanića je njegova kći Katarina Livljanić, istaknuti hrvatski muzikolog.
Slijedila je razmjena govora. Ovdje želim pojasniti da sam, sukladno protokolu i vatikanskoj praksi, govor za papu predao čitav mjesec ranije, no službena je razmjena govora bila u toj svečanoj prigodi predaje vjerodajnica. Oba su govora cjelovito objavljena sutradan u službenom glasilu Svete Stolice "Osservatore Romano" Slijedio je osobni susret u četiri oka, susret i razgovor koji se ne zaboravlja. I koji je potrajao neuobičajeno dugo ... oko 20 minuta. Uzbuđenost, stanovita trema, sve je to nestalo kada sam u papinim očima i u njegovim početnim riječima osjetio očinsku bliskost, kada sam osjetio koliko suosjeća s patnjama našega naroda. I dok je izražavao svoje razumijevanje i svoju bliskost, molio je da nikada ne dopustimo da naša srca, unatoč svim tim stradanjima, patnjama i razaranjima, o kojima sam mu govorio, ne budu ispunjena mržnjom, jer mržnja je izvor novih zala. Ona razara sve oko sebe.
Brojni moji drugi susreti sa Svetim Ocem vezani su uz posjete nekih hrvatskih crkvenih velikodostojnika, kao i visokih državnih dužnosnika, od predsjednika Sabora do predsjednika i potpredsjednika Vlade, visokih vojnih i drugih civilnih dužnosnika, ministara i uglednih pojedinaca, saborskih, vojnih i drugih izaslanstava koje sam osobno, kao veleposlanik, pratio i mnoge predstavljao papi. Nema dvojbe da je susret, kada je papa u posebnoj audijenciji primio veliku skupinu hodočasnika iz Zadra (čini mi se oko 250 osoba), a u povodu 600. obljetnice utemeljenja generalnoga učilišta dominikanskoga reda 1396., za mene kao zadranina bila iznimna čast i radost, jer sam u organizaciju i pripremu toga uložio ne samo puno truda već i puno ljubavi. Rado se prisjećam i audijencije za nogometaše Hajduka.
U posebno dragom sjećanju mi je susret, ovjekovječen, kao i svi ostali, sa Svetim Ocem u društva kardinala Kuharića, tada još krčkoga biskupa Mons. Bozanića i tadašnjega nuncija u Hrvatskoj, Mons. Giulija Einaudija 10. travnja 1997. kojom prigodom sam papi darovao prijevod na hrvatskom njegove knjige "Dono e mistero" (Dar i otajstvo). Kadgod pogledam tu posebno mi dragu sliku, prisjetim se što mi je papa, tada uz smiješak rekao: "...pa to je mala knjižica, ništa posebno..."
Isto tako, svake godine u prigodi Božićnih i Novogodišnjih blagdana, negdje početkom siječnja, papa je primao diplomatski zbor, u kojoj prigodi nam se obraćao svojom porukom, ali je isto tako primao čestitke od svakoga pojedinačno. I svaki puta zajednička fotografija!
Posve je sigurno da susret s papom Ivanom Pavlom II. u Hrvatskoj u prigodi njegova prvoga posjeta - 10. i 11. rujna 1994. - našem narodu ostaje u posebnom sjećanju. Najprije pri dolasku u zračnoj luci, potom u Predsjedničkim dvorima, ali za mene je bio posebno uzbudljiv trenutak u zrakoplovu, u kojem je bio papa, s pratnjom i svim novinarima, na povratku u Rim, kada sam nešto prije početka slijetanja čuo preko razglasa svoje ime. Pozvan sam da dodem kod pape, koji je bio u posebnom odjeljku. To je očito bilo predviđeno protokolom, ali kako mi nitko to nije ranije rekao, možete samo zamisliti moju zbunjenost, ali u isto vrijeme i neizmjernu radost. Sjeo sam kod pape, on mi je darovao posebnu medalju izdanu za tu prigodu, - sve je to na slikama ovjekovječeno, - zahvalio mu za taj nezaboravni i veličanstveni posjet, koji se, neka se to nikada ne zaboravi (!!!), dogodio u vremenu kada je još trećina Hrvatske bila okupirana. Nisam krio, dapače istaknuo sam svoje uzbuđenje i ponos što pri njegovoj Svetosti predstavljam hrvatski narod koji ga je primio s toliko ljubavi i iskazao mu svoju potpunu privrženost. To je i sam papa osjetio pa je u svom obraćanju novinarima tada između ostaloga rekao:
"Ovaj je dan znamenit. E un giorno memorabile. Dan za pamćenje. Moja je davna želja bila doci u Hrvatsku, a sada sam vidio koliko je to bila želja hrvatskoga naroda..."
Novinaru Radio Vaticana je također u zrakoplovu rekao:
"Osjećao sam se kao kod kuće. Ovo mogu doživjeti samo u Poljskoj."
I kod drugoga papina posjeta (2.-4. X. 1998.), tada već kao bivši veleposlanik, pozdravio sam se s papom u Predsjednickim dvorima.
Službeni oproštaj s Ivanom Pavlom II. bio je u papinom ljetnikovcu
Castel Gandolfu, 4. rujna 1998. u 12 sati. Bio sam, kao i pri predaji vjerodajnica
s obitelju. Papa je već tada bio vidno iscrpljen, ozbiljno bolestan. U
tih 10-ak minuta kratko sam se prisjetio najznačajnijih događanja u svom
mandatu - prvi papin posjet Hrvatskoj, kanonizacija Marka Križevčanina
u Košicama (Slovačka), 3 do tada potpisana ugovora između Hrvatske
i Svete Stolice, a 4. u pripremi, dogovoreni 2. posjet Hrvatskom sjeveru
i jugu, beatifikacija kardinala Stepinca. Govoreći upravo o tom posjetu
papa je rekao kako se veseli novom dolasku među Hrvate i reče kako je čuo
da imamo vrlo lijepu obalu.
Čak se zanimao i za moju daljnju diplomatski karijeru. Kada sam mu rekao
da već znam svoju destinaciju - Čile, promptno je reagirao rijecima: U
Čileu postoji jaka hrvatska zajednica!
Papa Ivan Pavao II. u Hrvatskoj 2003
Kada bih na kraju u nekoliko riječi trebao kazati kakve je dojmove na
mene ostavljao Ivan Pavao II. onda bi možda bilo dovoljno prisjetiti
se samo onoga mog prvoga i zacijelo najvažnijega susreta i razgovora
s njim. No, i svi ostali susreti, sva papina obraćanja urbi et orbi, svjetskim
moćnicima ali i onima koji su napadnuti, potlačeni, odavali su čovjeka
posvemašnje jednostavnosti, otvorenosti, dubokoga i iskrenog suosjećanja
sa svima koji trpe, no isto tako je taj doista veliki papa posjedovao i
silnu energiju, poglavito onda kada je trebalo dignuti glas protiv rata,
nepravdi, gušenja ljudskih i vjerskih sloboda. Nikada se nije umorio,
pa i kada je bio teško bolestan, najenergičnije se zauzimati za slabe
i nemoćne, pozivati na mir i ljubav medu svim ljudima. Mi diplomati smo
ga, rekao bih gotovo svi bez iznimke, doživljavali i kao mudra i zauzeta
državnika, suverena jedne važne države, mi katolici u isto
vrijeme i kao Oca i pastira, svoga vjerskoga poglavara. No, svi smo osjećali
da nas baš sve uvijek prima s osjećajima iskrena prijateljstva.
Kada sam već spomenuo te riječi - mi katolici diplomati, onda ću u ovoj prigodi
spomenuti, kako mi je netko jednom postavio pitanje: kako je to kada diplomat,
pri Svetoj Stolici, koji je katolik, podliježe dvostrukoj lojalnosti:
državi koju predstavljate, ali i Crkvi kojoj kao vjernik pripadate. Ne
kažem da ne može nekad doći i do "sukoba interesa", do
stanovitih problema, pa je potrebno veliko umijeće i valja znati biti dobar
tumač i posrednik. Inače, za diplomate pri Sv. Stolici se kaže da im nisu
svojstvene ni krutost ni nepomirljivost. Rekao bih, nakon što se barem
djelomično upozna "vatikansku politiku", o kojoj sam malo prije govorio,
da diplomati pri Sv. Stolici u stanovitom smislu bivaju uključeni u to plemenito
i univerzalno poslanje za dobro čovjecanstva i svoga naroda.
I opet ću završiti, kao i u svom izlaganju o odnosima Hrvatske i Svete Stolice, riječima pisca Solženjicina, koji je za Ivana Pavla II. rekao: "Ovaj je papa dar Božji". I doista, čitavoj Katoličkoj crkvi, ovom našem vremenu i svim ljudima dobre volje, a hrvatskome narodu na poseban način, papa Ivan Pavao II. je istinski dar Božji.
Ive Livljanić
Veleposlanik R. Hrvatske pri Sv.Stolici
(1992.-1998.)
Najljepše zahvaljujem prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku. D.Ž.
Ive Livljanić: Hrvatska i Sveta Stolica, s osvrtom na glagoljaše