Kornelija Sertić - prva liječnica koja je diplomirala na Medicinskom fakultetu u Zagrebu

Dr. Mladen Ibler, Danska

U Slobodnoj Dalmaciji od 3.6. 2006. u jednom zanimljivom članku pod naslovom Žene preuzele liječničku struku uočio sam  rečenicu «Napokon, prva doktorica medicine koja je promovirana na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bila je Kornelija Sertić 1917.»   U «Zborniku liječnika Hrvatske 1874 - 1974», Zagreb 1974. stoji pak da je «Medicinski fakultet završila u Zagrebu 1924.» što je također netočno. To me  je pobudilo  da  pomnije pregledam majčine dokumente sačuvane u obiteljskoj pismohrani.


Kornelija Sertić 1919. u prekransoj imotskoj narodnoj nošnji.

Kornelija Sertić je rođena u Sv. Ivanu Zelini 25. rujna 1897. kao kćerka kr. gruntovnika i mjernika Milana Sertića, podrijetlom iz Saborskog u Lici i majke Zlate (Aurelije), rođene Rogina iz Zlatara. Otac Milan je nakon završene Pomorske škole 1888. u Bakru neko vrijeme plovio, no nakon brodoloma kod Sicilije odlučio prekinuti plovidbu, izučio se za geodeta i živio u Krivom putu. Njegov otac Gabro Sertić  bio je općinski bilježnik u Plaškom. Zajedno sa svojom dvije godine mlađom sestrom Zdenkom, Kornelija je pohađala je pučku školu i išla s njom  u isti razred u Omilje-Moravču.

Zbog očevog zaposlenja obitelj Sertić 1909. seli u Karlovac gdje najprije obitava u Pekarskoj ulici te kasnije na Senjskoj cesti br. 8. Kornelija i njezina mlađa sestra Zdenka upisuju se u «Višu i obću pučku djevojačku školu», gdje pohađaju nastavu u istom razredu. Kornelija istodobno pohađa i Gradski glazbeni zavod u Karlovcu gdje uči glasovir te ju 1913. učiteljica Nevenka Bach ocjenjuje ocjenom veoma dobar.


Kornelija (Nela) Sertić (1897.-1988.) s mlađom sestrom Zdenkom Sertić
(1899.-1986., sjedi lijevo), istaknutom hrvatskom etnografskom slikaricom, godine 1915.

God.1915. obitelj  Sertić seli u Zagreb i stanuje u Petrinjskoj 34 a Kornelija  nastavlja izobrazbu na zagrebačkom Ženskom liceju, koju završava 15. lipnja 1917. s izvrsnim uspjehom o čemu je od Ravnateljstva dobila posebnu potvrdu.  U okviru liceja, bila je učlanjena u Marianskoj kongregaciji.

11. lipnja1918.  Kornelija Sertić se upisuje se na Medicinski fakultet u Zagrebu,  uspješno polaže kolokvije i na fiziološkom institutu dobiva plaćeno mjesto demonstratorice.

Obzirom da predavanja iz nekih predmeta na zagrebačkom Medicinskom fakultetu još nisu bila uspostavljena, Kornelija nastavlja studij na Medicinskom fakultetu u Grazu, što je vidljivo iz Absolutoriuma  potvrđenog od Rektora Karl – Franzens – Univerziteta  i Dekana Medicinskog fakulteta u Grazu od 17. travnja 1923.  Predavanja, kololokviji i ispiti na Medicinskom fakultetu u Zagrebu bili su tada al pari priznati na Medicinskom fakultetu u Grazu. (Paradoksalno, diploma Medicinskog fakulteta u Zagrebu nije bila priznata 1966. u Danskoj,  te je autor ovog članka nije mogao nostrificirati, već  je morao polagati sve predkliničke i kliničke ispite da bi stekao diplomu danskog Medicinskog fakulteta u Aarhusu).



Kornelija Sertić je ispitom iz kirurgije 7.05. 1923. položila 3. Rigoroz na Medicinskom fakultetu u Grazu, te je nakon toga 30. studenog 1923. promovirala kao prva liječnica na Medicinskom fakultetu u Zagrebu (Liječnički Vjesnik 128:65-138, Zagreb, ožujak-travanj 2006 ).


Potvrda o izobrazbi Nele Sertić na Dječjoj medicinskoj klinci Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Parizu
od 2. veljače do 15. svibnja 1925.

Od 1924. – 1928. radi u Epidemiološkom zavodu, gdje joj je šef dr. Berislav Borčić (foto), zatim  na Drž. Dječjem dispanzeru u Zagrebu kao asistent i specijalizira pedijatriju u Zagrebu te kao stipendist Rockefellerove zaklade, na Klinici za preventivu dječje tuberkuloze u Parizu.



Od 1928 -1931. specijalizira tuberkulozu i plućne bolesti u državnom lječilištu u Topolšici i antituberkuloznom dispanzeru u Zagrebu te radi u zagrebačkoj školskoj poliklinici kao zamjenik šefa. Na poticaj prof.dr. Andrije Štampara organizira Dom Narodnog  Zdravlja na Sušaku i zdravstvenih stanica u Hrvatskom Primorju. Od 1930 – 1943. radi kao viši pristav i zdravstveni nadzornik u Antituberkuloznom dispanzeru na Trešnjevci u Zagrebu.

Kornelija Sertić se je 29.II.1932. udala za kolegu ftiziologa dr. Stanka Iblera, sina hvatskog novinara i  književnog kritičara Janka Iblera. Vjenčao ih je župnik Mons. Dr. Svetozar Ritig u crkvi sv. Marka u Zagrebu.

Za vrijeme 2. svj. rata Stanko Ibler biva 1943. mobiliziran kao domobranski liječnik. Prije Uskrsa, dne 23. III. 1943. u bitci na Papuku nedaleko sela Velika biva zarobljen od partizana, o čemu Korneliju u svom pismu izvještava prič. satnik Dragutin Markulin. U želji da nešto više sazna o sudbini supruga, Kornelija vlakom uz osobnu propustnicu putuje 29. ožujka u Sl. Požegu, no vraća se u Zagreb 4. travnja bez novijih saznanja. Zbog kroničnog periapikalnog zubnog apscesa(«granuloma») i sekundarne upale zglobova, priznaje joj se bolovanje.

Budući da je muž odveden u nepoznatom pravcu i njegovo je boravište nepoznato, podnjela je u ime svoje djece Institutu za tuberkulozu u Zagrebu molbu, kojom moli da joj se odobri isplata pripadajućih beriva. Ministar Zdravstva i Udružbe Janko Tortić ovu je molbu odobrio.

Nažalost, pismo Stanka Iblera u kojem je izvještava da je živ i da radi u partizanskoj bolnici kao epidemiolog, palo je u ruke Gestapoa i Kornelija biva kao talac zatočena u zatvoru na Savskoj cesti. Bila  je zajedno u ćeliji sa suprugom partizanskog zapovjednika i kasnije generala Ivana Šibla.

Njezina sestra, etnografska slikarica prof. Zdenka Sertić s Kornelijinom djecom obilazi čak i Njemačkog opunomoćenika u Zagrebu, Siegfried Kasschea s molbom da joj se sestra oslobodi iz zatvora. On odbija svaku pomoć. Tek osobnom intervencijom generala i ustaškog pukovnika Tomislava Sertića, Kornelija bude puštena kući i  do kraja rata uzdržava obitelj kao liječnica članova  Hrvatske Obrtničke komore. U privatnoj ordinaciji Hatzova ul. 17 prima pacijente i kao vješta kliničarka daje pneumotoraks pacijentima s tuberkuloznim kavernama. Neke od pacijenata iz okolice Zagreba liječila je besplatno.


Pismo generala Tomislava Sertića upućeno gđi. dr. Neli Ibler iz
Vojnog zatvora u Beogradu dne 27. lipnja 1945: [JPG]

Nakon svršetka rata  bila je ravnatelj Doma zdravlja «Trešnjevka» u Zagrebu te nakon toga kao primarius i ravnatelj Bolnice za plućne  bolesti i tbc pluća u Rockefellerovoj ulici u Zagrebu.

Kao stipendist LŽUnion internationale contre la tuberculose  bila je 1948. u Kopenhagenu radi proučavanja BCG vakcinacije i suzbijanja tuberkuloze.



Bila je predsjednica tbc-sekcije Crvenog križa Hrvatske i za svoj stručni i socijalni rad primila više priznanja. Objavila je 7 znanstvenih i stručnih radova, 5 u zemlji i 2 u inozemstvu i više članaka u glasilu Crvenog križa Hrvatske ”Naš rad”.
Najznačajniji  su:
  • Liječenje pneumotoraxom sa socijalnog gledišta, Lij. Vjes., 1933; Škola ”en plein air” Zdravn. glasnik, 1930;
  • Problem  tuberkuloze  na selu, Ljubljana.
God. 1965. imenovana je počasnim članom Jugoslavenskog Crvenog križa, a 1966. Savjetnikom Glavnog odbora Crvenog križa SR Hrvatske.

Prva liječnica promovirana na Medicinskom fakultetu u Zagrebu Kornelija Sertić, odnosno primarius Ibler-Sertić dr. Nela, rješenjem od 26. X. 1965. stekla je pravo na zasluženu mirovinu od 31. ožujka 1966 godine.

Doživjela je unučice Lucindu, Marijanu i Kristinu te unuka Kristijana-Tomislava i umrla  u Zagrebu 16.12.1988. Njezin suprug prim.dr. Stanko Ibler, bivši šef Bolnice za plućne bolesti Jordanovac umro je 12.10.1993.


Stanko i Nela Ibler 1956. g.

Na jednom od maminih pisama iz vikendice u Tuhlju, na kojem je otac posebno naznačio da ga čuvam i podcrtao u njemu zadnju rečenicu, čitam:

Dragi moj Stanko, hvala Ti na ispraćaju, što si došao na prozor i mahao mi – jer smo kako vidiš i znaš, blizu kraju našega, višeput teškog ali uglavnom lijepoga života. Voli Te Tvoja Nela!

Najljepše zahvaljujem Dr. Mladenu Ibleru na poslanom članku o njegovoj majci Dr. Korneliji Ibler, r. Sertić. D. Ž.

Dr. Mladen Ibler, Danska:




History of Croatian medicine

Croatia, its History, Culture and Science