|
G.
Ruggero Cattaneo, Milano,
Italija
obranio je 10. travnja
2000. g. na Katoličkome Sveučilistu svoj diplomski rad, koji nosi
naslov:
Latinski i slavobosanski:
Testimonium
Bilabium Filipa Lastrića,
bosanskoga franjevca
XVIII. stoljeća
Rad sadrži 180 str., a popis literature ima 141 jedinicu. Mentor je
bila Marina Lipovac Gatti,
profesor na istome sveučilištu. Ovdje
dajemo Uvod i Zaključak rada koji je s talijanskog na hrvatski preveo
sam autor
posebno za ovaj web-site.
Koristim prigodu izraziti moju najdublju zahvalnost g. Cattaneu za
njegov
vrlo vrijedan doprinos poznavanju hrvatske kulture u Bosni.
Uvod i Zaključak na talijanskom jeziku
Darko Žubrinić, Zagreb,
svibnja 2000.g.
UVOD
Rad
uzima u obzir djelo Testimonium
Bilabium
Filipa Lastrića iz Oćevje (Philippus ab Ochievia, 1700-1783),
franjevca bosanske redodržave. Radi se o zborniku propovijedi tiskanom
u Mlecima 1755. god., koji pruža čitatelju, nakon latinskoga teksta
svake od njih, odgovarajući prijevod-transpoziciju na hrvatskome jeziku.
Kulturološki
status ovoga svojevrsnog djela
odlikuje se dvjema temeljnim koordinatama. Naime, s jedne strane ulazi
u tok već učvršćene bosanske franjevačke književne
tradicije, koja je nastala početkom XVII. stoljeća djelovanjem Mateja
Divkovića (1563-1631). Unutar te tradicije Filip Lastrić je nesumnjivo
najučeniji i najobrazovaniji autor XVIII. stoljeća, te najbolji
latinist, kao što je to bio Ivan Ančić u XVII. stoljeću
(Ioannes Anicius, početak XVII st.-1685).
S
druge strane, upravo zbog te svoje kulture i otmjenosti, Testimonium
Bilabium
obilježava i jedna evidentno nadregionalna
dimenzija, prema kojoj ga možemo uokviriti ne samo u slično homiletsko
stvaralaštvo crkvenih redova - uglavnom franjevačkog i
isusovačkog
- na hrvatskom prostoru, nego, obzirom na književnu kakvoću, i u
književnost
na latinskome jeziku koja se tu razvija s obnovljenom energijom, dakle
u sklop duboke kulturne jedinstvenosti koja premošćuje
regionalizme (politički
gledano, u ovom povijesnom razdoblju Slavonija i kajkavsko područje
su pod Habsburškom monarhijom, Dalmacija pod Mletačkom
republikom,
a Bosna i Hercegovina pod turskom vlašću).
Polazimo
naime iz spoznaje da se je s povijesnoga stajališta
znatan dio hrvatskoga književnog stvaralaštva,
počevši od glasovite
Šižgorićeve Elegia
de sibenicensis agri vastatione
pa sve do Galjufova Specimen de fortuna
latinitatis, ostvarivao na
latinskome jeziku,
koji ostaje i službeni jezik Parlamenta u Zagrebu do 1847. god.,
postajući tako i obranom prema njemačkom i mađarskom kulturnom
ekspanzionizmu.
U
hrvatskome XVIII. stoljeću latinski prožimlje javni
život na svim razinama, sredstvo je komunikacije u privatnoj i
obiteljskoj
sferi (pisma, memoari, arhivska dokumentacija) i u upravi (u župama i
unutar
crkvenih redova, a i u dalmatinskim općinama, u Dubrovniku i u vladi i
Parlamentu u Zagrebu), pa i jezik velikog djela svakovrsnoga književnog
djelovanja, u prozi i u stihovima, i naravno svih djela znanstvenoga
karaktera.
Ističe
se u ovom stoljeću procvat bogate latinske
književnosti, naročito u Dubrovniku i u dalmatinskim općinama, ali
i u zagrebačkom krugu, u Slavoniji i u Bosni, gdje taj vid hrvatske
kulture živi i oblikuje se u franjevačkim samostanima.
U
slučaju Dubrovnika, latinsko pjesništvo i
nadmašuje, na kvantitativnom i kvalitativnom planu, ono na
narodnome jeziku,
što predstavlja jedan unicum
u okviru suvremene europske književnosti:
nadnacionalnošću latinskoga Dubrovnik očigledno namjerava
bolje
upoznati svijet s vlastitom zbiljom i književnom baštinom
(na lokalnoj
ili južnoslavenskoj razini), držeći korak s Europom. U tom je smislu
značajno
da će se Monti i Pindemonte obilno služiti Kunićevim i Džamanjićevim
prijevodima Ilijade
odnosno Odiseje
na latinske heksametre.
Prožeti
duhom latinskoga jezika, hrvatski pjesnici
usavršavaju i svoj narodni izraz, oblikujući ga u sklopu
književne tradicije
u kojoj latinska komponenta ima mjesto prvorazredne važnosti. U
Slavoniji
učeni Matija Petar Katančić objavljuje 1767. god. u
Zagrebu dvojezični pjesnički zbornik Fructus
autumnales,
primjenjujući u narodnim kompozicijama pravila klasične metrike.
U
homiletskoj prozi, dvojezičnost Lastrićeva Testimonium Bilabium
predstavlja stoga poseban trenutak živoga i
plodnoga susreta latinskog jezika s hrvatskim, što Lastrić
obično
naziva kovanicom slavo-bosanski,
to jest �slavenski jezik kako se
govori u Bosni� (uz učen ilirički
i jednostavan naški).
Otvara
se tako mogućnost da se u ovom djelu promatra
na neposredan način kako narodni jezik teži oponašanju
latinskoga,
koji je paradigma i uzor posebice u leksici i sintaksi. Na toj liniji
naše
istraživanje upravo kani pridonositi produbljivanju pojedinih leksičkih
i sintaktičkih vidova relevantnih za osvjetljavanje načina
na koje se pokazuje primjernost
latinskoga u okviru te plodne jezične
osmoze.
Vjerujemo
pak da se pravi smisao takve analize može
do kraja shvatiti samo ako se preliminarno kulturološki
predstave
bitna sadržajna i stilsko-oblikovna obilježja ovoga djela, u okviru
odgovarajućega povijesnog i književnog konteksta.
Smisao
je to prvoga dijela našega rada, u kojem dajemo
kratak povijesni uvod (pog. I), pregled važnijih doprinosa koji se
odnose
na bosansku franjevačku književnost XVII. i XVIII. stoljeća (pog.
II) i na jezik na kojemu je ona pisana (pog. III), te biografski profil
Filipa Lastrića (pog. IV), da se na kraju dođe do cjelokupne
književno-povijesne
prezentacije djela Testimonium
Bilabium (pog. V).
Ova
posljednja čini nam se još potrebnijom obzirom
na to da, ako i ne manjkaju radovi općeg karaktera o ovom
stvaralaštvu,
malobrojni su doprinosi omeđenijeg opsega; dodajmo tome i da su tek
minimalnu
pozornost književni povijesničari posvetili hrvatskome crkvenom
govorništvu, na što se tuži Josip Bratulić, koji
ističe
kako su tu posebno zapostavljeni upravo homiletski zbornici Filipa
Lastrića, koji je propovijedao na širokom prostoru od Bosne
do Budima, od Iloka
do Zagreba, tako da je teren na kojem se kreće naše
istraživanje dosta
nov i poticajan.
U
drugom dijelu namjeravamo vrednovati posebnost uskoga
latinsko-hrvatskog suživota u Testimonium
Bilabium: na leksičkome
planu, promatrajući primjernost latinskoga (pog. I); na sintaktičkome,
ispitivajući upotrebne načine određenih uzusa latinskoga podrijetla
(pog. II).
Lastrićev
jezik je na grafijskom, ortografskom, fonetskom
i morfološkom planu analiziran od Herte Kune (vrlo zaslužne
- usput rečeno
- u ovoj grani studija), koja ovako zaključuje svoj rad: "Lastrićev je
govor
u literarnom tekstu pretrpio veoma znatne deformacije usljed
piščeve intervencije u pojedinim naročito uočljivim
fonetskim crtama, a toga, nesumnjivo, ima još
više u sintaksi i leksici,
gdje do najjačeg izražaja dolazi i utjecaj stranih jezika".
Ovim aspektima, koji se blisko tiču našeg rada, ona
posvećuje posebnu
pozornost u nekim temeljnim doprinosima, koji su postali
polazištem naše
analize.
Istaknut
ćemo na kraju kako je na širem planu
cijela problematika razumljivo relevantna i za povijesni razvoj
hrvatskoga
jezika, jer je, kao što je poznato, baš XVIII.
stoljeće odigralo presudnu
ulogu u procesu njegove standardizacije. Sama Herta Kuna naime
naglašava
u mnogim svojim doprinosima, sve do onoga iz 1997. god. o Hrvatskoj
književnosti u Bosni i Hercegovini u XVIII. stoljeću,
važnost književnog koine
(ili "književno-jezičnog manira") što se
oblikuje i potvrđuje upravo zaslugom franjevaca bosanske redodržave na
dalmatinskom-bosanskom-slavonskom području u XVII. i XVIII. stoljeću,
koju možemo smatrati sa svih stajališta predstandardom,
neposrednom pretečom
i polazištem razvoja standardnoga jezika.
Napomena:
Za
istraživanje smo upotrijebili tiskani primjerak djela Testimonium
Bilabium
što se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj
i Sveučilišnoj Knjižnici (sign. R II c 8-28).
ZAKLJUČAK
Mirom
u Srijemskim Karlovcima (1699) počinje
oslabljenje turskog carstva. Oslobađanje Slavonije i velikog djela
Dalmacije
uzrokuje nastanak novih franjevačkih provincija, prisv. Otkupitelja
(1735) i sv. Ivana Kapistrana (1757), koje se tako odvajaju od matične Bosne
Srebrene.
A u Bosni oskudica, kuga i progoni navode znatan
dio katoličkoga stanovništva na iseljavanje, pa na sredini
stoljeća kriza turskog carstva razlog je unutarnjim sukobima i
društvenim nemirima
širokih razmjera: sam Filip Lastrić u uvodu djela Testimonium
Bilabium priča o janjičarskome
napadu na samostan u Kraljevoj Sutjesci
18. listopada 1752. god., kada je on ranjen na desnome bedru.
On
je imao mogućnost dovršiti školovanje u Italiji
(u Narniju, na što upućuje jedno njegovo vlastoručno pismo
iz 1723.
god.), da bi potom postao 1726. profesor filozofije u slavonskoj
Požegi,
1729. učitelj novaka i đaka u Kraljevoj Sutjesci, 1735. Vikar
provincije,
te na kraju 1741. Provincijal, obavljajući dužnost do 1745. Kao
bivši
Provincijal uspješno vodi 1758. god. diplomatsku misiju
bosanskih franjevaca
u Rim, kojom je Bosni i Hercegovini vraćen status
provincije.
Lastrić
piše na latinskome Traditiones
in universam
aristotelico-scoticam philosophiam
(filozofski priručnik koji
je ostao u rukopisu), latinske propovijedi Testimonium
Bilabium
i Epitome vetustatum bosnensis
provincije (prvo djelo
bosanskog
autora o bosansko-hercegovačkoj povijesti, u koje ulazi građa iz Commentariolum,
što je također ostao u rukopisu).
Na slavo-bosanskome
pak (ili iliričkome,
to jest �hrvatskome�) piše Promišljanje
kao pomoć za meditaciju,
hrvatske propovijedi Testimonium
Bilabium, Put
križa za liturgiju
te homiletske zbornike Od'uza
me, Nediljnik Dvostruk i Svetnjak.
Ovim
se djelima on uklapa u književno stvaralaštvo
bosanskih franjevaca, koje se počevši s Matejem Divkovićem
razvija
pretežno na narodnoj prozi, u službi katehetsko-didaktičkoga i
pastoralnoga
djelovanja, u okviru obnoviteljskog programa Katoličke reforme.
Ta
hrvatska bosanska književnost nastaje uvelike se
naslanjajući na glagoljsku i dalmatinsku-dubrovačku tradiciju, unutar
europskoga kulturnog i duhovnog obzorja, zahvaljujući i činjenici
da se često puta školovanje bosanskih franjevaca odvija u
Italiji.
čini se primjerenim prijedlog Ignacija Gavrana da se to
stvaralaštvo vrednuje
prema kriterijima važećim za govorništvo i didaktičku
literaturu,
mjereći doprinos pojedinaca po kvalitativnome parametru.
Na
jezičnome planu, školovanje, kretanje i pastoralna
djelatnost bosanskih franjevaca oblikuju na području provincije
sve homogeniju dalmatinsku-bosansku-slavonsku pisanu praksu, književni
koine temeljen na zapadnome štokavskom dijalektu i obilježen
nizom zajedničkih
jezičnih crta.
U
toj književnosti Lastrić se pokazuje kao najučeniji
i najrafiniraniji autor XVIII. stoljeća, pa upravo u Testimonium
Bilabium,
značajnom djelu po umjetničkoj kvaliteti, koje ponajprije
obilježavaju bogatstvo i raznolikost ostvarenja, spaja književno
angažiranje
s pastoralnom djelatnošću, što predstavljaju
dvije glavne "duše"
ove književnosti.
Njegova
napomena o �ilirskom� pravopisu upućuje čak
i na relevantan interes za jezičnu standardizaciju, nastajući iz
spoznaje da se pravopisne nehomogenosti mogu premostiti samo suglasjem
pisaca: u nedostatku zajedničke norme, u Svidočanstvima
on svjesno pokušava biti posrednik raznih tradicija i
približavati ih.
Djelo
nastaje na latinskome, pa je zatim prevedeno
ili nanovo obrađeno na hrvatskome, na sugestiji onih "čije
sam savjete - kaže Lastrić u predgovoru čitatelju - želio slijediti"
(možda Jerolima Filipovića, zagovaratelja ravnopravnosti "iliričkoga"
latinskomu i njegove veće koristi za pisanje propovijedi).
Latinski
zato postaje stalni uzor i uporište, s tim
da prenosi hrvatskomu prijevodu jak poticaj da ostaje na njegovoj
razini,
rastapajući mu sintezu (hrvatske su propovijedi prosječno jednom
stranicom duže od latinskih) te oponašajući ga u cijelom
rasponu upotrijebljenih
stilskih registara, gdje naravno prevladava retorički veoma visok
ton, jer se radi o svečanim homilijama. Lastrićevo je
govorništvo
u Testimonium Bilabium,
prema načelima talijanskoga Isusovca
Paola Segnerija, daleko od ikakvih baroknih ekscesa te pridržava se
kriterija
ozbiljne jednostavnosti i jasnoće, vrlo učinkovitih i punih izražajne
moći pogotovu u pripovjedačko-opisnim dijelovima.
No
Lastrić se u pojedinim sekvencijama služi i
intenzivnijim ornatus,
ili pak, naprotiv, govor čini laganim
i brzim, upotrebljavajući upravni govor i bogatu metaforiku, koja
svojim
slikama iz svakodnevnice i prirode varira i obogaćuje tekst, koji tako
postaje "dramaturški nepredvidivim" (Bratulić).
Poezija
je također nazočna, s elegantnim prijevodima
citata iz liturgijskih himni, s ritmičkom prozom patetičkoga incipit
IV. propovijedi i začuđujućom obradom Ave
Maria
/ Zdravo Marijo kao Ave
crux / Zdrav križu, ali i s
dragocjenim
citatom iz Horacijevih oda.
Ako
vodimo računa i s obilnošću i raznolikošću u
tekstu uklopljenih citata, razumijemo kako takav književni proizvod
nije mogao naći svoju publiku na bosansko-hercegovačkome prostoru
(čije će pastoralne djelatnike Lastrić uvijek imati u
vidu za naredne homiletske zbornike): u ovome razdoblju bosanskim se
svećenicima, tu i tamo rasipanim po zemlji i često puta prisiljenim
na mučna kretanja, u nedostatku crkava, može dogoditi da moraju
"načinjati kolibice pod dubjem, te kabanicom pokrivši misu
govoriti".
Publiku
ovoga djela naprotiv sačinjavaju propovidaoci
građanski, kako se jasno vidi
iz predgovora Nediljnika
Dvostrukog.
Leksička analiza je omogućila da se dovoljno precizno određuje i
"lokalizira" ova publika. Naime, kompletni je popis svih pojavljivanja
imenica pripadajućih pojedinim posebno značajnim kategorijama "visoke"
književne leksike u Testimonium
Bilabium (radnih imenica na -je,
imenica na -stvo
te imenica na -ost)
omogućio utvrđivanje
novih Lastrićevih tvorbi i motrenje nazočnosti mnogobrojnih od njih
u djelima autora dalmatinsko-bosansko-slavonskoga areala XVIII.
stoljeća
(među najpoznatijim, spomenimo Josipa Banovca, đuru Bašića,
Bernarda
Zuzorića, Marka Dobretića, Antuna Kanižlića, Emerika Pavića).
U
ovom dijelu leksike osmoza i dijalog između latinskoga
i hrvatskoga postaju naročito izrazitim, pa je moguće neposredno
motriti, u korelacijama (Testimonium
Bilabium pruža obadvije
strane),
kako latinska riječ djeluje kao primjer i uzor za hrvatsku, pogodujući
time uređivanju i obogaćivanju postojećega jezičnog materijala.
Ponekad su tom "paradigmatskom" snagom stvorene kovanice, među
kojima je u Testimonium Bilabium
najučenija i najkarakterističnija
semantički neologizam maknutje,
proistekao iz srednjolatinskoga motivum.
Ta
je ista duboka kujuća snaga latinskoga još uočljivija
i razvidnija u sintaksi. Naime, tu književna kvaliteta ovoga djela
pogoduje
potpunoj asimilaciji, neposredno iz latinskoga, raznih elemenata koji
se
ustanovljuju upravo u okviru bosanske franjevačke književnosti XVII.
i XVIII. stoljeća, posebno u onim autorima koji su obrazovaniji, bolji
poznavatelji latinskoga i s većim književnim ambicijama.
Relevantnim
pojavama s toga stajališta mogu se na poseban
način smatrati nominativ i akuzativ supstantiviziranog plurala
srednjega
roda pojedinih zamjenica (naročito svak
i ovi)
ili pridjeva, te particip prezenta, pridjevski ili kao nadovezani
particip,
pod utjecajem latinskoga participa prezenta.
Ispitivanje
je svih pojavljivanja ovih sintaktičkih crta u Testimonium
Bilabium omogućilo da se
utvrdi kako, ako s jedne strane supstantivizirani plural srednjega roda
i pridjevski particip prezenta postaju, prihvaćajući latinski impuls,
elementima Lastrićeva književnoga jezika (pa je pridjevski particip
prezenta i dan danas živ u suvremenoj književnosti), particip prezenta
kao glagol zavisnih rečenica, koji susrećemo više u
singularu i često puta u obliku govoreći,
-a, -e kao uvodni sklop citata,
u većoj se mjeri nadovezuje na prevoditeljsku praksu.
U
stilski "visokim" dijelovima teksta nalazimo i neke
"hiperlatinizirajuće" uzuse, kao što su upotreba
instrumentala za latinski apsolutni ablativ, pogotovu kada instrumental
gubi svoju vlastitu funkciju kako bi prionuo latinskomu izražavajući
samo istovremenu okolnost, neki sintaktički kalkovi infinitivnih
rečenica, te slučajevi umetanja odnosnih rečenica između sastavnica
sintagmi pridjev-imenica,
što su svi vidovi u kojima hrvatski nesumnjivo pokazuje
svoju "emulativnost".
Naravno,
obzirom na obilnost prikupljene građe kao
temelja za istraživanje, smatramo - pa se i nadamo - da će se on moći
pokazati korisnim za daljnja produbljivanja.
Philippus
Lastrich ab Ochevia, Testimonium
Bilabium, Venetiis 1755.,
Testimonium XVII. de S. Ioanne Evangelista [PDF]; paralelni
tekst po ritmičkim jedinicama izdaje Ruggero Cattaneo 2011.
Filip
Lastrić
Dubravko Jelcic: Storia della
letteratura croata,
a cura di Ruggero Cattaneo, 2005
Croats at European universities in
Middle Ages, Latinists, Encyclopaedists
|