STJEPAN RADIĆ U VIÐENJU DANSKE
KNJIŽEVNICE KARIN MICHAËLIS
S danskog preveo DR. MLADEN IBLER
Članak autorice Karin Michaëlis, koji prenosimo u hrvatskom prijevodu dr. Mladena Iblera (1937.-2017.), je na danskom jeziku objavljen pod naslovom STEPAN RADITSCH, kao podlistak u dnevniku Politiken u Kopenhagenu, dne 24. lipnja 1928: STEPAN RADITSCH - Karin Michaëlis, Politiken: København 24-6-28. Evo i fotografije Karin Michaëlis, objavljene uz taj članak:  Karin Michaëlis, popratna
fotografija uz njezin članak o Stjepanu Radiću
objavljenom dne 24. lipnja 1928. u časopisu Politiken u Kopenhagenu, prijestolnici Danske. Izvor: Polfoto-Kopenhagen.  Napomena: KARIN MICHAËLIS (1872.-1950.) smatra se nestorom danske ženske književnosti. Najpoznatija su joj djela: “Dijete” (1901.), “Majka” i “Opasna dob”(1910). Poznata je po romanima, u kojima na istančani način i s dubokim razumijevanjem obrađuje žensku problematiku u društvu svog vremena.  U izdanju zagrebačke “Zabavne biblioteke” prevedeni su na hrvatski jezik slijedeći njezini romani: “Bračni drugovi” (1920.), “Izvan tijela - dnevnik jednog muškarca i jedne žene”(1923.), “Žena u opasnim godinama. Listovi i dnevni zapisi jedne rastavljene žene” (1924.) i “Vjernost do groba. Roman jedne dobre djevojke”(1931.) Kao publicist i predavač, Karin Michaëlis je često putovala po inozemstvu, te je nekoliko puta boravila u Zagrebu i Beogradu, gdje je posjetila Stjepana Radića, kojeg je neobično cijenila. Povodom atentata na hrvatske zastupnike u Skupštini 1928. godine, u kopenhaškom dnevniku “Politiken” od 24.6.1928. objavila je podlistak, posvećen ovom velikom čovjeku i političaru. Znakovito je, da autorica umjesto izraza “država SHS” na nekoliko mjesta u s tekstu rabi izraz “Velika Srbija” i pridjev “velikosrpski”. U kontekstu pojedinih rečenica to djeluje absurdno. Razlog tome je činjenica, što je poznavateljima političkih prilika u jugoistočnoj Europi bio jasan pravi karakter te novostvorene versaillske države, kao i zbog toga, što se je takav naziv tada koristio i u skandinavskom tisku. |
Stjepan Radić
STJEPAN RADIĆ
ŽESTOKA pucnjava u Skupštini. Pavle Radić mrtav, Stjepan Radić teško ranjen... Teško ranjen.
Kada se bude čitao ovaj tekst, možda već i mrtav. On, najznačajniji i najoporbeniji čovjek Velike Srbije. Obožavani seljački vođa, a za ženski spol rođeni vitez. Čovjek bez straha, kako prema sebi tako i prema vani. Tko zna prije koliko je već godina - sigurno sa zebnjom u srcu - predviđao vjerojatnost, da padne od ruke ubojice; tko zna, da li je već tada, predosjećajući takav svršetak, u svom srcu svladao svaki strah? Nikada nisam prije srela čovjeka, tako ravnodušna za svoj život i sigurnost, kao što je bio Stjepan Radić.
Srbija nije Danska. Izreka “gdje god ideš, čeka te opasnost” u nas je nepoznata. Mi imamo dovoljno slobode, da smijemo kazati i činiti što hoćemo. No nažalost, tu gotovo jedinstvenu blagodat ne cijenimo dovoljno. U našoj divnoj zemlji, u kojoj se uhode ne šuljaju oko kuća i gdje vas nitko ne čeka u zasjedi; u čijim zatvorima nema mučenja zatvorenika i gdje policija radi bez krinke na licu, zaista vlada pravo i zakon!
Balkan predstavlja grozotu u svojem najstrašnijem obliku. Balkan ... Riječ, koju ne bi smjela izgovoriti. Držeći predavanje prošle godine u Zagrebu, došla sam u neugodnu situaciju kazavši, da se nalazim na Balkanu. Pristojno mi je dano do znanja, da je izraz “Balkan” gotovo isto što i pogrda, koju se ne smije izustiti. Na mom slijedećem predavanju, ispričala sam se zbog toga na šaljiv način. Tada još nisam shvaćala što zaista znači Balkan ...
Moji prijatelji u Beču, koji su trebali biti bolje upućeni u politiku, rekli su mi: “Kad dođeš na Balkan, moraš bezuvjetno upoznati jednog čovjeka: Stjepana Radića !”
Ipak, dakle, rekoše - Balkan.
Posjetila sam ga samo jedan sat prije odlaska vlaka. Vrijeme u Zagrebu mi je proletjelo prebrzo. Imala sam čudan osjećaj, kao da ljudi ovdje nemaju dodir s Europom. Bilo bi inače neshvatljivo, da su se tako hvatali za mene svojim molbama, porukama, povjeravanjima i očajem. Sve me je to podsjećalo na moje posjete ruskim zarobljeničkim logorima za vrijeme rata ...
Radić me je primio u starom Saboru, gdje su sada uredi raznih službi. U prvi mah, njegova me je vanjština razočarala: debeljuškast, bljedolika lica zatvorske boje, s plavim, dječje-velikim i kao u ognjici sjajnim očima - ali s ukočenim pogledom. Tada mi još nije bilo poznato, da je poluslijep, da ne vidi više od šest palaca ispred sebe te da prstima mora tapkati za papirom, koji leži na stolu ispred njega. Kada hoda ulicom, pomaže mu mladenački vid njegova nećaka i duhovnog blizanca, Pavla Radića.
Na početku našeg susreta, podbadajući me reče mi, da kada sam ga već željela vidjeti, mogla sam doći ranije, ili mu poslati poruku pa bi on došao k meni. Razgovarali smo nakon toga srdačno i otvoreno, pri čemu su došle na vidjelo mnoge, meni do sada nepoznate stvari. Nakana mi je bila pisati o njemu, i željela sam praviti zabilješke za vrijeme našeg razgovora, no u uzbuđenju sam na to sasvim zaboravila. Ipak, gotovo doslovce sjećam se nekoliko Radićevih iskazanih misli:
“ - Ja se borim za
jednakost. Ne želim da jedan stalež ima prednost pred drugim, no ako se
bez toga ne može, mislim da prednost treba imati seljaštvo. Ono nam
pribavlja naš kruh svagdašnji. Kad govorim o seljacima, obavezno mislim
kako na muškarce, tako i na žene. Žena nema ni u jednom drugom staležu
tako važno značenje, kao što ga ima u seljaštvu. Ona radi daleko više
od muškarca. Radi na polju i livadi, bavi se kućnim poslovima, takoreći
bez tuđe pomoći. Uz to, mora biti majka, bračna družica i domaćica.
Samo po sebi je razumljivo, da ona treba dobiti pravo glasovanja.
Zamalo da nam je to uspjelo ostvariti! No ne ćemo na to zaboraviti
drugom prilikom. Žena predstavlja oltar obiteljskog doma. Samo onaj
muž, koji svakog dana kleči pred tim oltarom, smije očekivati da će mu
biti dobro.”
Postavljam mu pitanje o poštenju političara: “Da li je moguće biti političar i istovremeno imati čistu savjest?” Radić se nasmije i odgovori: “Ako ima dobru ženu, dà. Ali, samo, ako je ima!” Upitavši ga što misli o neoženjenim političarima, odgovara riječju koja se ne može ponoviti. Razgovor skreće na poreze, kojima država teško tlači narod: “Da, porezi su zaista nepodnošljivi. Najčešće iznose oko 40-50 posto prihoda, a katkada čak i do 56 posto!”
Slušajući sve to, počinjem shvaćati tešku bijedu, na koju se nailazi gotovo na svakom koraku. No bijedu, koja je ipak drugačija od one u Rumunjskoj i Poljskoj, gdje puk živi u dronjcima i prljavštini. Ovdje je zapanjujuće čisto, iako si narod ne može priuštiti više, nego što je najpotrebnije za život. Svaki nepredviđeni izdatak ima katastrofalne posljedice. Seljak je često prisiljen prodati i jedinu kravu koju ima, da bi mogao platiti porez.
Moja znatiželja, znatno veća od poznavanja ovdašnjih prilika, navodi naš razgovor na politička umorstva i “nestanak” političkih protivnika u kraljevini, što je već dovelo do toga, da je Europa, posebno Francuska na čelu s Barbusse-om, morala posredovati. Radić na to sliježe ramenima: “Ovdje se nitko ne osjeća sigurnim. Ja najmanje.” A ako bi vlastodršci pokušali da i Vas “nestane”? “Onda ostaju moji seljaci! Znate li, da je uz mene preko dva miljuna naoružanih seljaka? A njih se ne može samo tako ukloniti.”
Iznenada, Radić počinje postavljati pitanja. Gori od oduševljenja za Dansku, tu obećanu zemlju njegovih snova. Želio bi iskoristiti prvi svoj odmor, da me, zajedno sa svojom suprugom, posjeti na otočiću Turø. Rado bi posjetio Dansku ne toliko radi mene, koliko da se upozna s položajem danskog seljaka te načinom rada manjih i većih zemljoposjednika. U glavnim crtama, o Danskoj mu je sve poznato, a pojedinosti o kojima mu pričam, oduševljavaju ga. Drži da bi trebalo uspostaviti suradnju između danskog i velikosrpskog (sic!) seljaštva i namjerava poraditi na tome, da se po danskom uzoru otvore škole na selu, podignu mljekare i uvede danski način obrade zemlje.
Radić se također zanima za za položaj žena u danskom društvu i dobro mu je poznato da one imaju pravo glasovanja. U Velikoj Srbiji, gdje žene nemaju tog prava (ako uopće imaju ikakvih prava!), ipak se katkada dogodi da žena radi u mjesnoj upravi - u takvim mjestima uprava radi učinkovitije. Bilo mu je žao, što neću imati vremena upoznati njegovu suprugu te pogledati njegovu malu knjižaru, od koje živi njegova žena i on, taj najvažniji čovjek u Velikoj Srbiji. Obećah mu, da ću to učiniti jednom drugom prilikom.
Kada sam pri povratku stigla u Beč, dočekaše me moji prijatelji sa željom da im opišem moj razgovor s Radićem. Kako je prošao razgovor? Nažalost, nisam si zapisala ni jedan redak - Radić me je preduhitrio; umjesto da ja intervjuiram njega, on je intervjuirao mene!
Nakon što sam u proljeće ponovno posjetila Balkan i kroz niz večeri držala predavanja u Beogradu, upoznala sam se s burnim političkim stanjem u zemlji. Radić je neprekidno putovao između Zagreba i Beograda. Kralj ga je molio da sastavi vladu, ali je Radić postavljao svoje uvjete.
Kako se nitko drugi nije htio prihvatiti toga, on je na kraljevu zapovijed pokušao to učiniti, ali bez uspjeha. Za položaj predsjednika vlade bilo mu je svejedno. Razumljivo da je vremenski bio prezauzet, te mi je nekoliko dogovora za razgovor s njim propalo. Konačno je pronašao jedan slobodan dan, te smo se dogovorili za sastanak u domu njegovog nećaka Pavla Radića u beogradskom predgrađu.
Beograd, o kojemu ću pisati jednom drugom zgodom, bio je prije dvadeset i pet godina jedno siromašno i prljavo mjesto, u kojem su dvokatna gostionica i nekoliko poslanstava bile jedine pristojne zgrade. Sada je to grad, koji se po veličini (ne po broju stanovnika) približava Kopenhagenu. Pavle Radić stanuje u predgrađu, u jednoj maloj, ubavoj vili, u kojoj odsjeda njegov stric za vrijeme boravka u Beogradu.
Stjepan Radić me je primio srdačno, kao da sam mu sestra. Ovaj put sam bila bolje informirana te su mi na jeziku bila mnogobrojna i različita pitanja, koja sam mu odvažno postavljala. Na neka od njih nije mi odgovorio, a njegovu šutnju shvatila sam kao želju, da svojim odgovorom ne osramoti svoju zemlju.
Naš prijašnji razgovor o pravu glasovanja žena nije bio zaboravljen. U njegovoj memoriji, navodno izvanrednoj, zadržale su se gotovo doslovce sve moje riječi iz našeg razgovora od prije godinu dana. Nastavio je razgovor, kao da je to bilo jučer, a ne prije godinu dana:
“Kada na jesen prođu izbori,
trebat će državu administrativno podijeliti, ne kao što je sada
podjeljena na 33 jedinice, već na pet pokrajina: Srbiju, Hrvatsku,
Sloveniju, Bosnu-Hercegovinu-Crnu Goru (ove tri udružene u jednu) i
Vojvodinu. Svaka od tih pokrajina imala bi svoj parlament. Tom prilikom
bi se pravo glasovanja proširilo i na žene. One dijelove države, koji
su prije bili pod Austrijom, bilo bi lako predobiti za taj prijedlog.
Teže će se to postići u Srbiji gdje što se tiče nasljedstva i drugih
prava, pa čak i u braku, žena nema istih prava kao muškarac. U tim
krajevima je običaj, da kada u kuću dođu gosti, žena se povuče, ili
stoji da bi posluživala goste. Nedavno sam u Skupštini uz veliko
odobravanje održao govor o potrebi da se ženama dade pravo glasovanja.
Tvrdio sam da se parlamentarne nepravilnosti dešavaju uz ostalo i zbog
toga, jer u Skupštini nema žena. Držim, da ne samo da im se treba dati
pravo glasovanja, već im se mora i omogućiti da uđu u vladu. Samo kroz
ženu može se oplemeniti društvo. Ona je stvorila Rim, ona je cvijet
našeg bića.”
Na stolu su se našla razna, zanimljiva pučka jela. Bio je pokladni utorak, muški imendan. Sutra je ženski imendan: “Mi smo jedna polovica svijeta, žene druga. Bez obzira koliko smo mi muškarci pametni ili ne, uvijek predstavljamo samo jednu polovicu i to se ne može zaobići...” I opet govori Radić o svojim dragim seljacima: “Grad mora shvatiti potrebu, da se seljaku pruži mogućnost za razvoj njegove ličnosti i stvaralaštva te naučiti, da se prema njemu odnosi s ljubavlju i razumijevanjem. Suradnja između grada i sela je prijeko potrebna, ukoliko se želi ostvariti sklad i mir. Nije dovoljno da se radništvo preobrazi samo u materijalnom pogledu; duhovni preobražaj je isto tako bitan. Ako to sam ne uvidi, radnik nikada neće dočekati, da se njegovi zahtjevi shvate ozbiljno. Kapital bi trebao poštivati radnika, štoviše, trebao bi ga se i bojati.”
U malim, suncem obasjanim sobama, punim vazama s cvijećem, bilo je tako mirno, nedjeljski blago i ugodno. Pavle - danas kada ovo pišem, već mrtav, u svom hladnom grobu - hodao je tog dana po sobi, s blagim smješkom na usnama. Osjećalo se kako voli i obožava svog strica, te kako s poštovanjem sluša njegove riječi.
No, bilo je i onih, koji su se drznuli tvrditi - u ovoj zemlji punoj korupcije - da je i Stjepan Radić potkupljiv. Ti su ljudi ograničeni ili bezobzirno podli. Optuživali su ga, da često mijenja svoj stav i da nema vlastitog uvjerenja. On, Radić, bez vlastitog uvjerenja!? Njegov odnos prema vlastitoj ženi, prema seljaštvu i promjenama postojećeg sustava nisu se zacijelo nikada pomakli ni za dlaku! Naprotiv - hrabar, te bogat i velik duhom, siguran u sebe, uvijek je imao snage otvoreno priznati promjenu svojih gledišta, ukoliko ga je razvoj dogođaja u to uvjerio ...
Želeći održati svoje obećanje da ću prenijeti pozdrav njegovoj supruzi, ovom me je prilikom put vodio u suprotnom pravcu - prema Zagrebu. I tako, prvog dana po mom dolasku, pod podnevnim suncem nad plavim nebeskim svodom - plavim, kao što je i nebo nad divnim Jadranom - uspinjem se strmim puteljkom preko brijega i prolazeći kroz uličice oko vila, dolazim do doma Radića i njegove supruge. Nosim joj pozdrave od n j e g a. Pred svijetlo obojenom kućom, okrenutom prema cvjetajućim vrtovima i padinama, na kojima se plave vinogradi, ljubazno me dočekuje njegova žena - gospođa srednjih godina, skromna i izgledom daleko od toga, da bi se smatrala damom “visokog društva”. Prekrasan pogled na okolicu me je očarao - da sam na Radićevu mjestu, poslala bi politiku do vraga i provodila vrijeme na verandi pod tim plavim, bezbrižnim nebeskim svodom ...
Jedan Radićev prijatelj iz mladosti u povjerenju mi je ispričao, kako je Stjepan kao mladi učitelj boravio par godina u okolici Novog Sada. Bezgranično je čeznuo za djevojkom, s kojom je tada bio tajno zaručen - svojom današnjom životnom družicom. Pri zalazu sunca sjedio bi u zelenilu uz obalu rijeke i svirao u frulu. Njegov prijatelj, koji mi je to ispričao, opisao je njegovu svirku tako osjećajnom i opajajućom, da je gotovo nemoguće bilo suzdržati suze ...
Mnogo je godina proteklo od onda. Mlada djevojka iz tih davnih dana, razvila se je i sazrela u životnim teškoćama u ženu, naviknutu da pred velikim problemima zaboravlja čak i na samu sebe. Gospođa Radić mi je pričala o velikim materijalnim poteškoćama u prvim godinama braka, o bezgranično željenom putovanju u Pariz, u kojem su boravili gladujući, gdje su otečenih nogu i umornih očiju prošli i vidjeli sve što se moglo vidjeti, bez novca u džepu ...
Pričala mi je o godinama, koje je Stjepan morao odsjediti u zatvoru. Kad bi ga pustili, nikada nije znala, da li će ga već drugog dana opet zatvoriti.
Tko je ikada čuo Radića pričati o domu i ženi, dobio bi utisak vječne idile, veselja i bezbrižne ljubavi. Međutim, žena mu, godinama noseći na svojim plećima breme straha, doživljava to drugačije:
”Muž mi se je vratio iz Beograda
jutros rano. Sada je jedan sat, nisam ga još vidjela. Možda ću ga
vidjeti navečer, možda već večernjim vlakom otputuje natrag, bez da
svrati u knjižaru. Tko zna, kada ću ga opet vidjeti ...”
Pogledala sam je. Otvorila je i grčevito stisnula svoj dlan, kao da želi smiriti neki unutarnji nemir:
“Nikada nisam sigurna, da ga neće donijeti natrag mrtva, ili teško ranjenog. Znam da njegovi protivnici jedva čekaju priliku da ga se riješe. Kao da ne znam cijenu koja je raspisana na njegovu glavu! Svakog jutra, kad dobijem poštu, nađem najmanje jedno, a često i više pisama, u kojima se na vulgarni način izražava kako je moj muž osuđen na smrt i da ću ga idući put vidjeti mrtva”.
- Što radite s tim pismima? “Palim ih”.
- A što osjećate kad ih čitate? - Strah? “Ah, čovjek se privikne na svašta. Ali, bojim se da će se to, što ta pisma nagovještavaju, zaista jednog dana i dogoditi ...”
Gledam u daljinu preko plavih vinograda. Nebo je čisto. To nezaboravno nebo iznad Radićeva doma - kada ne bi postojala politika i tolike bespomoćne ljudske patnje - vječno bi bilo obasjano suncem. Zajednički se spuštamo u grad prema maloj knjižari, koja svojim uskim prolazima između polica dupko ispunjenim prašnjavim starim i novim knjigama, podsjeća na Pariz i Balzaca. Unutra je mračno i mirno.
Radićeva žena daje mi za uspomenu - kako je kazala - jednu od posljednjih “neopreznosti” svog muža - ako se tekst pisan iz uvjerenja uopće može tako nazvati? A radi se o njegovom britkom govoru protiv stanja u srpskim zatvorima. Tiskan je na hrvatskom, ali mi obećaje, da će mi nabaviti prijevod. Stjepan, kao i ona, dobro znaju kakvoj se opasnosti izlažu upoznavajući inozemstvo o torturi nad nezaštićenim utamničenicima. Radić bi prije ostavio svoju ženu, nego obuzdao svoj vapaj za pravdom i pomoći, u ime toliko bezimenih patnika.
Žestoka pucnjava u Skupštini. Pavle Radić mrtav. Stjepan Radić teško ranjen ...
Karin Michaëlis
Thurø, lipnja 1928.
Izvor: Stepan Raditsch, podlistak objavljen u dnevniku Politiken u Kopenhagenu, dne 24. lipnja 1928
Najljepše zahvaljujem dr. Mladenu Ibleru na poslanom prilogu. D.Ž.
Stjepan Radić: The Russian branch of our Jelačić's
Stjepan Radic: his life, his party, his politics, by Ante Cuvalo
Mijo Ivurek: Kratka povijest HSS-a
Dr. Mladen Ibler: Zdenka Sertić
Dr. Mladen Ibler: Zdenka i Tomislav SertićDr. Mladen Ibler: A Castle for Croatia in Australia's capital Canberra
Croatia - its History, Culture and Science