Vatroslav lopašić 
i hrvatska glagoljica

Vatroslav lopašić
Pakrac, 1911. - Zagreb, 2003.

Na moj telefonski poziv (1992.) profesor Lopašić me je ljubazno pozvao da ga posjetim u njegovu stanu u Vinkovićevoj ulici. U sobi je oko fotelje na dohvat ruke bilo mnoštvo knjiga - od rječnika na raznim jezicima, književnih djela, do matematičkih knjiga. Osobito me je iznenadio njegov mali, dražesni likovni rad na stolu. Radi se o pločici na kojoj je davno, svojom rukom, kaligrafski upisao riječi "JHVH" (Jahve) starim hebrejskim pismom u prvom retku, a glagoljicom "Sveti se Ime tvoje" u drugom:

Sveti se Ime tvoe 

Njegovo prijateljstvo s hrvatskom glagoljičkom baštinom trajalo je već jako dugo.

Prof. Lopašić bio je član "Društva prijatelja glagoljice" od njegova osnutka godine 1993., i jedan od njegovih najstarijih članova. U iznimno zanimljivim razgovorima sa "starim profom", kako je samoga sebe ponekad nazivao, doznao sam za ime Branka Benzie, profesorova prijatelja iz mladosti. S Brankom Benziom je tridesetih godina 20. st. studirao matematiku na Zagrebačkom sveučilištu. Prof. Lopašić mi je pripovijedao da je njegov pokojni prijatelj bio profesor matematike na jednoj srednjoj školi u Beču, i u Austriji pisao pjesme latinicom i glagoljicom. 

Doznavši od prof. Lopašića adresu supruge Branka Benzie u Beču, javio sam se pismom gospođi Herti, Austrijanki, s molbom da mi pošalje kopiju zbirke pjesama pod naslovom "Kraj refula", pisane senjskom čakavicom. Odmah po primitku pisma s kopijom knjige, sugerirao sam prof. Lopašiću da se ta iznimno zanimljiva zbirka, "posvećena Hrvaticam u Gradišću", svakako objavi. Bila je sreća što sam se u to vrijeme upoznao s prof. Jurjem Lokmerom, ravnateljem Sveučilišne knjižnice u Rijeci, koji je bio ujedno i predsjednik Društva Senjana i prijatelja Senja, te sa slikaricom Jadrankom Ostić iz Pule koja je Benziinu knjigu kaligrafirala vrlo lijepim glagoljičkim slovima.

I eto, zahvaljujući poznanstvu s prof. Lopašićem knjiga je, hvala Bogu, dosta brzo izdana. Može se nabaviti u Ćirilometodskoj knjižari blizu zagrebačke katedrale. Sam prof. Lopašić napisao je pogovor za knjigu "Kraj refula" Branka Benzie, a naslov njegova pogovora je znakovit: "Od smrti ne strt (latinicom), Ljudi umiru - misli ostaju (glagoljicom)". Priredio je vrlo lijep i dosta opsežan esej. Ovaj Lopašićev nadahnuti esej o pjesmama njegova prijatelja dostupan je od nedavno i na Internetu, na adresi www.hr/darko/etf/lop.html. Putem iste adrese dostupan je i prikaz prof.dr. Vladimira Muljevića o njegovu prijatelju i kolegi prof. Lopašiću. Dragom profesoru Muljeviću, koji također spada među legendarne profesore Zagrebačkog sveučilišta, ovom prigodom najljepše zahvaljujem na tom lijepom tekstu.

Profesora Lopašića upoznao sam zahvaljujući glagoljici. Kolege s fakulteta koji su čuli za moj hobi, savjetovali su mi da mu se svakako javim. On je u to vrijeme, 1992. g., bio već desetak godina u mirovini.

Glagoljicom okomito: Majko Božja Bistrčka moli za nas.
Dušo duše Hrvatske
Isusova mati
Sunce naših stradanja
Ne prestani sjati.

U njihovu stanu na istaknutom mjestu postavljen je lik Majke Božje Bistričke (vidi gornju fotografiju), a oko njega zapis vlastitom rukom prof. Lopašića, i sve glagoljicom, starim hrvatskim pismom:

DUŠO DUŠE HRVATSKE ISUSOVA MATI SUNCE NAŠIH STRADANJA NE PRESTANI SJATI

Dušo duše hrvatske isusova mati sunce naših stradanja ne prestani sjati

Stihovi Jeronima Kornera, hrvatskog svećenika i pjesnika (1909.-1976.), pisani latinicom, stoje ispod lika Majke Božje u svetištu u Mariji Bistrici. Profesor je rado čitao ove lijepe riječi i zato ih je htio i blizu imati. 

Od velike važnosti bila mi je nesebična pomoć koju mi je prof. Lopašić pružio 1992. dok sam tijekom više od pola godine pripremao knjižicu o Elektrotehničkom fakultetu na engleskom jeziku. Pažljivo je pregledao tekst, ispisao dragocjene primjedbe i sugestije svojom drhtavom, staračkom rukom na marginama mojeg rukopisa od 80 stranica. Polovica tog teksta odnosila se na sažeti pregled hrvatske kulture, povijesti i znanosti. Prof. Lopašić mi je svojim golemim znanjem, izvrsnim poznavanjem engleskog jezika, bio od velike pomoći. S radom na prikazu hrvatske kulture, povijesti i znanosti nastavio sam i kasnijih godina, sve do danas, ali kroz drugi medij - Internet. Na početku knjige zahvalio sam se petnaestorici kolega na pomoći u pripremi knjižice, a imena prof.dr. Vladimira Ćepulića, akademika Branka Fučića i prof.dr. Vatroslava Lopašića otisnuo sam glagoljicom, uporabom TeX-a i METAFONT-a:

vladimir ćepulić
branko fučić
vatroslav lopašić

Prof. Lopašić bio je iznimno zabavan, duhovit i lucidan čovjek, a zračio je mirom i dobrodušnošću. Evo jedne njegove misli o bonaci iz eseja o pjesmama Branka Benzie (čitati vrlo polako):

Kad je bonaca sve se smiri. Nema ni sitnih valića koji žustro bježe po površini mora. Doklegod može oko segnuti more je smireno i glatko kao i mirna duša otvorena da poput zrcala odrazi doživljaje u smiraju i ravnoteži dajući svemu pravu mjeru.

Kad je bonaca sve se smiri. Nema ni sitnih valića koji žustro bježe po površini mora. Doklegod može oko segnuti more je smireno i glatko kao i mirna duša otvorena da poput zrcala odrazi doživljaje u smiraju i ravnoteži dajući svemu pravu mjeru.

Počiva u miru Božjem pri
Svetom Jurju od Smrti
ne strt
JHVH
to pisa Vatroslav Lopašić


Branko Benzia: Kraj refula, Beč 1985.


Posveta: Hrvaticam u Gradišću


Bura

Profesor Lopašić imao je veoma visoko mišljenje o djelu Zlatka Vince pod naslovom Putovima hrvatskoga književnog  jezika. Također je prijateljevao s poznatim pjesnikom Olinkom Delorokom, koji je bio njegov susjed u Vinkovićevoj ulici u Zagrebu.  Također je bio dobar prijatelj i s akademikom Vladimirom Devideom, koji ga je posjećivao.

Glagoljicom pisan rukopis prof. Vatroslava Lopašića objavljen
u Glasu koncila od 29. rujna 1985., u spomen na Branka Benziu.

Prof.dr. Vatroslav Lopašić i prof.dr. Zijad Haznadar

 
vatroslav lopašić i vladimir muljević
članovi Društva prijatelja galgoljice iz Zagreba