Hrvoje Kačić: Hrvatska Prevlaka

Dr. sc. Stijepo Mijović Kočan

Recenzentske zabilješke

O knjizi Hrvatska Prevlaka prof. dr. sc. Hrvoja Kačića *

1. Osoban odnos
      
Ovo što pišem namjerno ne naslovljujem recenzijom. Kačićeva knjiga je, izvan svake sumnje,  povijesno i pravno utemeljena, korisna i dobrodošla, recenzija joj i nije potrebna, nego  sričem stanovite zabilješke nad rukopisom koji me se i više nego tiče  – i osobno.
             
Naime, za razliku od recenzija koje sam pisao o drugim temama, vezanim uz druga mjesta, ja more pred Prevlakom i ulaz u bokokotorski zaljev gledam s praga pradjedovske kuće u Đurinićima, vidim ga takoreći s postelje na kojoj sam rođen i s prozora kroz koji sam ugledao svijet, a kao dječačić i mladić s ribarima iz Molunta (koji spada u katastarsku općinu Đurinići!) išao sam „pod Prevlaku“ na svjećaricu, tamo je sjajna „posta sa sardele“, koje smo kasnije barkama znali ići prodavati u Herceg-Novi ili u Tivat...


Knjigu je objavila Matica hrvatska Zadar, 2015.

Ovaj osobni osjećajni trenutak zaokupljao me i kada sam – tijekom Domovinskoga rata -  pisao i dao prevesti na engleski te odašiljao u svijet zazive o Prevlaci na koju je, kao i na cijelu Hrvatsku, bio nasrnuo srbo-crnogorski okupator, o čemu Kačić u ovoj knjizi iznimno dobro obaviješteno piše. Jednako i kada sam kasnije snimao za HRT filmove s temom Prevlakā (i one pod Tivtom!), a na Prevlaci započinjem i dokumentarni film „Moja priča o Hrvatskoj“; Konavoska Prevlaka i ne može biti ničija nego hrvatska, tako da je Kačićev naslov točan, još točnije – ona je vitaljska (katastarski!), vlasništvo seljaka Vitaljine, a oni su odreda i bez ijedne iznimke Hrvati, bez obzira na to što su im je vojske više država, počevši od Austrougarske, sve jedna za drugom, otimale da bi na strateški i zemljopisno iznimno pogodnu poluotoku Oštro imale vojarnu.


Dr. Hrvoje Kačić na predstavljanju svoje knjige Hrvatska Prevlaka 
tijekom predstavljanja u Dubrovniku, 2015. Izvor fotografije www.dubrovniknet.hr.

Koliko sam u ratu i neposrednu poraću bio silno zaokupljen Prevlakom, da ne dopustimo da je bezočni okupator ugrabi i prisvoji, toliko sam zadnjih godina stanovito posustao, smućen i malodušan. Ova Kačićeva knjiga vraća stanovito nadu da će ipak biti bolje, njezin završetak je opravdanim razlozima optimističan: “I Dubrovnik i Boka već doživljavaju svoj oporavak i posjetima brojnih inozemnih gostiju. Toga su svjesni svi građani sadašnjih generacija.“(str. 138). Znači, zajednički  prihodovni probitci natjerat će nas  na  miran i dobrosusjedski suživot (i njih, Crnogorce i Srbe u susjedstvu, a ne samo Bokelje i naše sunarodnjake, inače domicilne Hrvate u Boki!).

Međutim, toga je (zajedničkoga dohodovnoga probitka) i prije bilo pa se svejedno dogodilo što se dogodilo: divljački nasrtaj na Hrvatsku. Osobito ovdje na njezinu krajnjemu jugoistoku, gdje je bila i najranjivija i najnezaštićenija. (To je tu i danas!) Napala je dotada zajednička vojska pod izlikom bezočno izmišljenih nekakvih „ustaša i Kurda u Konavlima“ (vlastitim sam ušima 1990./91. slušao Radio Herceg-Novi), čega li svega nije bilo u promičbenim bezobrazlucima i lažima ispiranja mozga vlastitu narodu. Čak su oni koji su prije Domovinskoga rata u konavoske kuće kao turistički vodiči dovodili inozemne goste koristili poznavanje tih kuća da bi ih kasnije temeljitije opljačkali pa zapalili, kao što je to npr. slučaj s kućom Glavić na Poljicu. Jesam li stoga  stanovito bezvoljan i sumnjičav kad se optimistično govori o budućnosti Prevlake pred poluotočićem Oštra, najjugoistočnijem koji Hrvatska ima(?). Samo sam oprezan.
  
2.  Osvajačka posezanja nisu prestala
             
Na Prevlaci je s hrvatske strane „od gotovine napravljana veresija“, kako i sam Kačić znade reći, kada je res iudicata (presuđena stvar o granici na moru, ovdje se ta izreka spominje, „ne de iure, nego de facto“, str. 107) na Prevlaci vraćena na „neriješeno pitanje“ koje je kao međudržavni spor upućeno pred međunarodni sud. To se zbilo onoga trenutka kada je hrvatska vlast iz pregovaračke grupe o Prevlaci maknula dr. Kačića (stručnjaka za međunarodno pomorsko pravo!) i druge stručnjake, a postavila stranačke poslušnike bez osnovne orijentacije o Prevlaci koje je kao tako neuke lako preveslati u svakome pogledu. Tako sada dakle imamo „otvoreno pitanje“ morske granice uz Prevlaku pred međunarodnim sudom. Ovdje je napomenuti da je puni naziv latinske pravne izreke koju Kačić u ovoj svojoj knjizi i više nego s razlogom ističe, Res iudicata est cauza decisa, dakle -  kad je stvar presuđena, spor je okončan. I, zašto se onda i dalje vodi?! Ovdje, na  hrvatskoj Prevlaci,  istina, odnosno pravna činjenica za političke spletke i spletkare očito ne valja puno, ili  „ne valja ništa“!

Hrvatske su vlasti, uistinu i nažalost, i suviše često protuhrvatske. Ni jedan okupator ne može upropastiti hrvatske narodne interese onoliko koliko to mogu hrvatske vlasti! One – baveći se dosljedno sobom i svojim osvajanjem vladalačkih fotelja ili ostajanjem na njima više nego državom i njezinim jačanjem, više nego narodom i njegovim dobrom - ustrajno uništavaju i narod i državu, s neznatnim pojedinačnim iznimkama. Ako mjestna, općinska ili kako se obično kaže lokalna vlast želi i hoće dobro, u što ne sumnjam, to joj u općoj strukturi vlasti često – nije omogućeno, „odozgo“. (Osobno sam izvan svake vlasti i to mi pogoduje da o njoj govorim kako hoću!)

Kačić na početku knjige navodi riječi Mirka Kovača, književnika, koji je, prije Istre, živio u Beogradu, da je tamo 1991. vladala „histerija (…) glad i žeđ za uništenjem Hrvatske.“ Ta histerija, ne tako napadna ni toliko glasna kao onda, ali jednako dobro organizirana, sustavna i uporna nije ni danas prestala.

Ovih je dana, osobito prošle 2011. godine, posvuda brujalo od krađe i svojatanja hrvatskih književnika i znanstvenika Dubrovčana i njihova uvrštavanja u srpsku književnost; to je samo nastavak rabote tijekom čitava razdoblja socijalističke Jugoslavije, stručnjaci  to znaju, ali se šutjelo jer se nikome nije gubilo posao, a uludo, jer ništa se nije dalo promijeniti – moralo se iseliti pa tek onda slobodno govoriti, i to znamo.

„Otvoreno pitanje“ Prevlake tim je opasnije imati kada imamo i dokaze da je ona Kovačeva rečenica o „gladi“ za uništenjem Hrvatske i danas na djelu, dapače, niti malo nije popustila.  Oglašava se i s vrha srbijanske države: njezin predsjednik predsjedniku Hrvatske tu nedavno daruje šovinističku i punu mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj neku barbarogenijsku nazovi-knjigu, još davnašnju zadriglu netrpeljivost punu ružnih laži i izmišljotina, a ovaj to prima sa smiješkom, ne ironičnim, nego dobrostivim, i  inače pun dobrih namjera, ali očito neobaviješten ili od strane svojih savjetnika namjerno pogrešno obaviješten (za što imam i više nego uvjerljiva dokaza!).

Smrad spaljenih kuća, istrulih narodnih nošnji pobacanih u blato i na kišu, ukratko četnički smrad u Konavlima još nije bio ishlapio (na žalost, ne samo četnički, bilo je i domaćeg!), a  posvuda po zidovima spaljenih kuća i po cestama još nisu bili posve uklonjeni krečom ispisani srpski grbovi i „natpisi“ „ovo je Srbija“, a Srpska akademija nauka i umetnosti je, 1995. godine, tiskala  “Srpski dijalektološki zbornik XLI“,a u njemu „Govor Konavala“ autorice Zorke Kašić, njezinu doktorsku radnju nastalu nakon terenskih ispitivanja i o trošku srpske države i njezinih poreznih obveznika. Hrvatska država se na to nije ni oglasila; ili savjetnika njezini državnici nemaju ili ne znaju ili neće… Jer, ako je „govor Konavala“ srpski posao i ako o njemu brine  srpska najviša znanstvena ustanova, jasno je da i Konavle drži srpskim, što nikada nije ni krila. Postoji slična tiskovina i o govoru Dubrovnika! Zamislite da Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (bivša svjesno i namjerno u nazivu jugoslavenska, ali ne samo u nazivu, nego i u djelovanju!), da HAZU dakle obavi znanstveno istraživanje hrvatskoga jezika u Petrovaradinu npr., u Vojvodini, koja i nije Srbija, nego je „preko“, da neki znanstvenik o trošku hrvatske države istraži tamo domaću hrvatsku ikavicu, gdje su domicilni Hrvati i odakle je rodom ban Jelačić, bi li to popratio opći muk u Srbiji, ma koliko da HAZU na to ima posve legitimno i ustavno pravo, dapače -  i obvezu, brinuti o Hrvatima izvan Hrvatske!?  Srbi prema Konavlima ni prava ni obveze nikakve nemaju, a ipak rade što rade!

(Istina je da su u srednjem vijeku, navlas isto kao i nedavne 1991., srpski osvajači, nakon Duklje ili Zete, danas Crne Gore, bili osvojili i Konavle, i dalje još, te - dok se tadašnje srpsko carstvo nije raspalo - uvodili pravoslavlje prema tadašnjim načelu cuius regio, eius religio – čija je zemlja, njegova je i vjera; isto je načelo  vrijedilo i kasnije, kada su Konavlima vladali bogumilski sitni bosanski vladari pa su Konavle pune stećaka, što je način pokapanja, ne tek u jednoj vjeri, a na jednome je natpis na bosančici ili na hrvatskoj ćirilici, inače pismu bosanskih franjevaca i njihovih knjiga, kao i Poljičke Republike u zaleđu Splita i Omiša, a isto je načelo vrijedilo i kad je Dubrovačka Republika 1419. od  Sandalja Hranića kupila istočne Konavle, dakle i Prevlaku… U tadašnjim uvjetima, i Boškovići su u Dubrovnik, kao i mnogi drugi, došli iz zaleđa i iz tamo tada važeće vjere, za koju ozbiljni povjesnici tvrde da je bila katolička, no to je zapravo nevažno, jedino u pravoslavljima su vjera i nacija jedno te isto, a u Dubrovniku je najvažniji od njih, Ruđer, bio isusovac. To nije nikakav razlog za današnja  srpska svojatanja, za „srbo-katolike“, kojih je kasnije, za kraljevsko-jugoslavenske države, ponešto i bilo, posrbica – ako su ovisili o Beogradu. No srpskim šovinistima, i onima u vrhovima njihove vlasti (vidi se da je tako!), praktično sve može biti razlog za podvale i podgrijavanje vječne im težnje – da izbiju na hrvatski Jadran! Svi srpski šovinisti uporno „jašu“ na tomu i pucaju negiranjem postojanja Hrvatske i Hrvata i drugim lažima iz svih svojih knjiga, u okolnostima kada ne mogu pucati iz čega drugoga! U jednome pismu  bratu Baru, Ruđer Bošković piše:“Živio Hadik i naši Hrvati“ (vidi: Đivo Bašić: Nepotrebno pitanje, u podnaslovu: Pohvala domovini Hrvatskoj očita je u Boškovićevoj korespondenciji, Glas Grada,358, 27.1. 2012, str. 5). No –  i usuprot tomu - nasrtaji, vidimo, ne prestaju, opet s vrhova srbijanske vlasti; sve je „srpsko“ što se njima hoće ugrabiti, ma čije inače da jest! Grabe i Vojvodinu.)

U te nasrtaje treba ubrojiti i izrazito šovinistički pamflet „Srpski Konavli i hrvatska kultura“, pun ružne mržnje, koji je u Herceg- Novom 2003. tiskalo Srpsko veće Boke Kotorske: Konavljani su tu - u želji pisca šovinista - također Srbi, ali, kažu tako tamo priložene karikature, nikako da se osvijeste i to shvate jer ih Vatikan drži u neznanju (?!), sve je puno prozirnih podvaljivanja i jeftinih bezobrazluka! Itd.

Dakle, onaj bijes i ona histerija koju je na svoje oči vidio i na vlastite uši čuo te o tomu svjedočio Mirko Kovač u Beogradu 1991., a naveden je na početku Kačićeve knjige, čujemo i vidimo i svi mi danas, u Zagrebu ili od kuda kod da gledamo; svim mogućim smicalicama i podvalama onemogućiti postojanje hrvatske države, a svoje sunarodnjake Srbe odgajati u mržnji prema svemu hrvatskom (kako se na suvremenim javnim zbivanjima tamo i vidi da je tako, ništa hrvatsko ne mogu smisliti!).

Znači: Hrvatska Prevlaka. Kačić je u pravu kada to ističe u svom naslovu, premda u smirenim okolnostima i s miroljubivim susjedima to ne bi bilo nužno posebno isticati, ako  se to ne spominje kao naziv mjesta ili područja (toponim), zna se čija je. Međutim, u postojećim i ovdje upravo pokazanim okolnostima, nikada se to ne smije ni sekunde zaboraviti niti smetnuti s uma, usprkos i velikosrpskim posezanjima i usprkos jadu i čemeru nekih vodećih hrvatskih državnih dužnosnika! Kad grabe cijele Konavle i Dubrovnik te, ako ga nisu uspjeli ugrabiti u ratu, upravo ga prisvajaju u miru, treba li uopće napomenuti da je Prevlaka u svemu tomu prva „na udaru“!? Ako se odpusti i pedalj Prevlake, na kopnu ili na moru, ugrožena je čitava Hrvatska, to je i više nego očito.

3. Što (po)kazuje ova Kačićeva knjiga

Nakon Uvoda te prikaza  zemljopisno-povijesnih činjenica te povijesnih i današnjih (jednakih kao i onda!) granica na hrvatskomu dijelu bokokotorskoga zaljeva, Kačić piše o „naporima da Prevlaka ne bude uzrok oružanih sukoba“. Sve je to podkrijepljeno dokumentiranim izjavama, stvarnim imenima iz nedavne prošlosti, iz tiska, iz političkih zbivanja… U „srpsko-crnogorskim izazovima“ Kačić nabraja brojne od njih, a temeljni je onaj da je tobože jadni hrvatski narod 1991. podpao pod „fašistički režim“, da ga od takva režima treba osloboditi, pa se kreće „oslobađati Konavle od ustaša“, „u rat za mir“ i kojekakve su još huškačke smicalice koje trebaju biti zabilježene, ne samo da ih ne zaboravimo, nego i da se zna kakve su, da se od njih možemo obraniti. U tim se smicalicama barata ponekada i autorovim, Kačićevim imenom, on je bio neposredni sudionik tadašnjih zbivanja; svjedoči o svemu iz prve ruke i iz dokumenata koje u toj ruci drži, to je temeljno reći. Istinit je!

Dalje nam odkriva ratna zbivanja: “uvjeti za dijalog“,“međunarodna konstelacija“, „predstavnici diplomatskog zbora u posjetu Dubrovniku“, „deklaracija o Dubrovniku“, a slijedi „narušavanje hrvatskih interesa“ gdje smo obaviješteni o odgovornosti glavnog zapovjednika tada još jugoslavenske tobože „narodne armije“, a  već zapravo samo velikosrpske vojske te posebno o pogreškama Haškoga suda, na temeljima lažnih i huškačkih dojava. Uputit ću čitatelja na Kačićevo suprostavljanje sramnim riječima jugoslovenko-narodno-armijskoga admirala da je riječ o „oslobađanju Dubrovnika“, a bila je riječ  jedino o okupaciji, okupator ni međunarodnim promatračima tada nije dopuštao ulaz u popaljene Konavle; sve je to bilo  zapravo jučer; Kačićevu knjigu bi trebala imati svaka kuća na dubrovačkome području, svaki dan se podsjećati toga što u njoj piše. I u okolnostima nečuvenih i neshvatljivih laži srpskih vlasti, Kačić smáže snage da za crnogorsku televiziju, na vrhuncu nasrtaja na Hrvatsku, kao predstavnik hrvatske državne vlasti, već tada kaže „da nas rt Oštro, to jest Prevlaka, treba spajati, a ne razdvajati“,str. 34; to je ono čime se Kačić i pred nama i pred njima i pred svijetom može ponositi i mi skupa s njim. Time je ova knjiga još vrjednija jer pokazuje visok moral i civiliziranu političku svijest svojega autora, ujedno i protagonista ove knjige!

Dalje, u njoj piše da su nedavni oružani sukobi na jugoistoku Europe „međunarodnoga karaktera“, a ne nekakvo unutarnje pitanje države koje već onda više nije bilo.

Naredna poglavlja daju nam pregled mučnih i teških godina obsade i razaranja Dubrovnika, kada je trebalo razbiti mit o plaćenicima „fašističkim mudžahedinima“ i kojekako još, koji su tobože došli ovamo. Sumanute izmišljotine toliko su bile nevjerojatne, ne tek sulude, ne ni luđački neshvatljiva i nasilnička mašta, nego svjesna podvala!

Kačić međutim o svemu tomu govori mirnim tonom razložna i nepokolebljiva svjedoka i sudionika. Starijima je još u pamćenu epizoda s pokušajem oživljavanja Dubrovačke Republike, tada kao velikosrpskoga projekta, da se otme Hrvatskoj, uz pomoć  nekoga Aleksandra Apolonija, „s kojim će se Dubrovčani sami obračunati“, kako kaže Kačić. Nisu izostavljene i činjenice o „oružanim prijetnjama Titograda“ (kako se tada Podgorica još zvala) te o tomu kako su te „osvajačke pretenzije agresora blokirane“. Razumljivo, Kačić zagovara stav da se „o promjeni granice ne smije pregovarati“ (što su hrvatske vlasti, kada su se promijenile, smjesta zaboravile pa se još i danas zapravo „pregovara“, iako pred međunarodnim sudom, svejedno je neshvatljivo!).

Autor piše i o tadašnjim „aktivnostima Europske zajednice i Ujedinjenih naroda“ u vezi nasrtaja velikosrba na hrvatski jugoistok, ali „zahvalnost za slobodu domovine“ ne zaslužuju stranci, nego branitelji na Srđu i u njegovim rovovima iznad Grada.

Osobno, sjećam se kada sam, nakon što se okupator morao povući, 1992. sa snimateljskom ekipom HRT-a,  pokazivao propusnicu nekim crncima pod šljemovima UN-a da bih došao do svojega rodnoga sela, prvi put nakon rata vidio rodnu kuću - ne znajući još ima li je -  te dospio do Prevlake, gdje je tada bila „komanda UN-a“.  Sve nas koji smo to vrijeme preživjeli, Kačić na nj podsjeća. Pouzdan je svjedok, ponavljam - dokumentira sve što kaže.

Postoji rezolucija UN-a o granicama na moru, a Kačić podsjeća: „tko ima titulus  na obali, ima ga i na moru“, međutim i upozorava (str.99): “iracionalni ekstremizam u odnosu na razgraničenje morske granice od strane naših susjeda na zapadu i na jugoistoku ne smijemo podcjenjivati“. Jednako su opasne i podvale s oduzimanjem Prevlake njezinim stvarnim katastarskim vlasnicima – Vitaljanima. Oni se vuku po sudovima, a države, uračunavši i vlastitu – nastoje im oteti djedovinu!**

Međutim, i u  Kačićevoj knjizi i u stvarnosti najvažnije su još nerazriješene granice na moru. Stoga je važno da se  Kačićeva knjiga što prije pojavi u javnosti i da ima što stručnije i što dobronamjernije odjeke, ne samo u našoj stručnoj i političkoj javnosti, nego i u međunarodnim suodnosima.

4. Nije riječ tek o knjizi – ona je mogući poticaj!

Kada pišem ove riječi, svjestan sam njihova ograničenja, a i njihove slabe moći, bolje reći nemoći, međutim riječi su mi jedino i oruđe i oružje za obranu. Djela i odluke su, žalibože, u rukama drugih, ne uvijek sklonih hrvatskim probitcima ili blagostanju. To je izvana, od obično naopako obaviještenih stranaca (Kačić nas na gotovo svakoj stranici svoje knjige neposredno ili posredno podsjeća na to!) te od  naših susjeda i očekivano, ali nije očekivano od vlastitih  državničkih dužnosnika, a toga se zapravo najviše trebamo bojati, reklo bi se „samih sebe“!

Podsjetit ću čitatelja na 111. stranicu Kačićeve knjige (odnosno rukopisa) gdje on  govori o granicama na moru, koristeći stručno nazivlje „ravne polazne crte“, „klinovi“ i slično, a sve skupa govori o tomu da su nam susjedi dosta toga, blago rečeno, prisvojili te o tomu da je svojevremeno „bila osnovana pri hrvatskoj vladi posebna komisija za izradu novih i za Hrvatsku povoljnijih  polaznih linija“, a „Hrvatski  hidrografski zavod je nakon izvršenih studija bio izradio  novi cjeloviti sustav ravnih crta (…), odnosno „povoljniji prostor hrvatskih unutrašnjih voda…“ I, što je bilo s tim? „Rezultati su izostali“, kaže uobičajena fraza kad se nešto neće, a u ovomu slučaju hrvatska vlast ne prihvaća i ne provodi u djelo odluke komisije  koju je sam dala osnovati i nadležne znanstvene ustanove vlastite države. Tu – izvan svake struke i izvan svake znanosti -  pamet staje, kao što je već stala i onda kada je jedan takav stručnjak i jedan toliki  domoljub, ovdje je to nevažno – ali k tome još i jedan svojevremeni sportaš, vaterpolist svjetske klase i ugleda, i jedan toliko uvažen, razložan i moralan čovjek kao što je to profesor Kačić – maknut u stranu pri odlukama o hrvatskim granicama na moru.

Međutim, upravo se Konavljanima pripisuje poslovica „nije svako zlo za zlo“, pa je tako i ovo zlo za dobro – mogućnosti pisanja i objavljivanja  ove knjige.

Ova knjiga je prije svega:

  • dokument iz prve ruke o jednomu (nedavnomu) vremenu, o godinama porobljavanja Konavala i obsade Dubrovnika;
  • prisjećanje i podsjećanje na brojne – danas i zaboravljene  -  sudionike  tih zbivanja, važne i manje važne, s kojima se Kačić susretao i čije je riječi i čine oteo zaboravu;
  • podsjećanje da je sukob bio međunarodnoga karaktera i da je to bio nasrtaj istočnih susjeda na hrvatsku zemlju i na hrvatski narod te da  taj nasrtaj, na žalost – ni danas ne prestaje, ali na druge i drugačije načine;
  • sve u knjizi napisano je memoaristika - kao novinarsko-književna vrsta - ali ne radi se o  pukom sjećanju, nego o dokumentiranju gotovo svake izgovorene riječi, što djelu daje i znanstveno obilježje i čime je ono dragocjeno za buduće pisce povijesti o narodima i odnosima među njima na ovim prostorima gdje jesmo;
  • u „završnom razmatranju“ autor ističe hrvatsku  „privrženost mirnoj suradnji sa svim susjedima“ te „s ohrabrujućim optimizmom“, završava svoju knjigu.

Ta, ne samo Kačićeva suradnja i taj optimizam ne mogu se međutim graditi, a osobito ne njegovati i učvršćivati, ako računi među susjedima nisu čisti, a granice pravno utemeljene i pravične te ako smo neprestano izloženi podbadanju i zadjevicama, podkradanju i laganju. Ova je knjiga, dakle, ujedno i poticaj da „ova vlast“, i svaka „ova vlast“, ne prebacuje krivicu za vlastite neuspjehe na „onu vlast“ ili na strance i tobožnje „objektivne okolnosti“ (kojih nikada i nema!), nego da  suživot sa susjedima i sa svijetom konačno gradimo – ne na ulizničkom i ovisničkom dodvoravanju, jer to stvara sukobe, i vanjske i unutarnje, nezadovoljstva te konačno i bijedu, moralnu i materijalnu, nego na poštivanju sebe i svojega - kao i Kačić u ovoj knjizi.  To je  jedini zalog da nas i drugi poštuju, uvaže i prihvate našu želju za napredkom i suživotom sa svima.

U Zagrebu, siječnja 2012.


*Knjiga je trebala biti tiskana 2012., međutim Matica hrvatska se zatekla u nevoljama; kako je 2003. godine tadašnja vlast maknula Kačića iz pregovora o hrvatskim granicama, tako je – ista ta vlast i iste te boje – najnovije -  otkazala najam za jedno od svojih ministarstava u Matičinoj palači Zagrebu, a i inače zagarantirani dotok sredstava za tiskanje knjiga je umanjen – tako da je normalan rad Matice hrvatske bitno otežan, zapravo svim mogućim načinima podkapan, a Kačićeva knjiga još uvijek nije tiskana; ovo je jedna od njezinih recenzija.

** Najnovije, sudskom odlukom zemlja na Prevlaci vraćena je njihovim vlasnicima, no  more uz tu zemlju, s unutarnje strane poluotoka, onaj dio u bokokotorskomu zaljevu - nije određeno čije je; čeka se odluka međunarodnoga suda!

Naknadna opaska.

Kačićeva knjiga je konačno tiskana (2015.), predstavljena je javnosti, u Matici hrvatskoj u Zagrebu, no u njoj nema ni ove moje recenzije – za koju me autor, prof. Kačić, svojevremeno  osobno bio zamolio -  niti spomena o njoj, to jest mojega imena nema među recenzentima. Zašto, ne znam. Moguće je da  se dogodio nekakav nesporazum, ali kakav - ni to ne znam?!



Najljepše zahvaljujem dr. Stijepi Mijoviću Kočan na dopuštenju da njegova recenzija Kačićeve monografije Hrvatska Prevlaka bude objavljena na ovom portalu. D.Ž.



Hrvoje Kačić: "Dubrovačke žrtve", Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i portanim godinama (početak Bleiburga)

Kathy Wilkes

Hrvoje Kačić: The Hague Tribunal does not meet the obligations for which it was established, in Croatian and English

Dr. Hrvoje Kacic: The Hague Tribunal omits establishment of the truth


Dubrovnik

Croatia, Overview of History, Culture, and Science