Hrvoje Kačić: Dubrovačke žrtve

„Dubrovačke žrtve“
Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944.
i poratnim godinama (početak Bleiburga)

Hrvoje Kačić
(prikaz knjige)

U kolovozu 2010. je tiskano drugo dopunjeno izdanje knjige Hrvoja Kačića pod naslovom „Dubrovačke žrtve“, nakon prvog izdanja u 2009. Oba su izdanja knjige izdana pod uredništvom Mije Ivureka, u nakladi GEA d.o.o. Zagreb, uz obradu fotografija i grafičkog dizajna Miljenka Marohnića i s prilozima fotografija i dokumenata iz ahiva autora.

Drugo dopunjeno izdanje Ima 380 strana, i sastoji se od 22 poglavlja. Knjiga je ilustrirana političkim kartama i brojnim fotografijama iz života Dubrovnika i Hrvatske u poraću Drugog. svjetskog rata i nakon stvaranja Jugoslavije FNRJ (SFRJ). Knjiga sadrži niz dokumentiranih priloga, popis literature, kazalo imena i biografiju autora, nakon svakog poglavlja nalaze se tumačenja pojedinih imena i povjesnih događaja. Uvodne priloge su napisali dr.sc.Trpimir Macan, povjesničar i dugogodišnji urednik u Hrvatskom leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, fra mr.sc. Marijo Šikić, Franjevački samostan Male Braće u Dubrovniku, svjedok događaja u poraću Drugog svjetskog rata, glavni urednik Mijo Ivurek , a autor je napisao proslov. Promocija prvog izdanja knjige bila je 22. siječnja 2009. u predvorju muzeja MIMARA, a promotori su bili fra prof.dr. Bonaventura Duda, p. prof.dr. Vladimir Horvat i urednik Mijo Ivurek, promocija drugog izdanja održana je 16. studenog 2010. u dvorani crkve sv. Mati Slobode , a promotori su bili upravitelj HIC-a Ante Beljo, književnica Nevenka Nekić, književnik Stijepo Mijović Kočan i urednik Mijo Ivurek). Na obje promocije je završnu riječ imao autor knjige.

341 5. Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi političkog procesa i presude kardinalu dr. Alojziju Stepincu, 14. 2. 1992.

347. 7. Deklaracija Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih ... u Hrvatskoj ... od 30. 6. 2006.

Knjiga se može nabaviti u knjižarama direktno ili putem elektroničkih adresa:

Knjižara Ljevak, Trg bana Jelačića 17, 10 000 Zagreb, tel. 010 4812 992, e-mail:

Sveučilišna knjižara DOMINOVIĆ
Hrvatske bratske zajednice 4 (zgrada NSK), 10001 Zagreb, p-p- 555, Hrvatska,
Tel: +385 1 6150 315, Fax: +385 1 6130 111, Mob: +385 98 244 871,
e-mail:knjizara@dominovic.hr

Prodavaonica tiskovnog materijala za potrebe Isusovačkog samostana, Palmotićeva 52, tel. 010 4803 011.

Navode se citati pisaca uvodnih tekstova te dijelovi tekstova promotora i prikaza knjige, objavljenih u nizu naših tjednika tijekom 2010. i početkom 2011.

„... Kako su autor, ali i njegovi prijatelji, kolege i poznanici, dijelili slične sudbine nepoželjnih ljudi, trajanje takovog sustava ostavilo je brojne tragove, koje autor analizira s temeljnom nakanom – utvrđivanja istine....ukazati na počinjene zločine – njihove naredbodavce i izvršitelje, rehabilitirati nevine.... Nikad s pozicija mržnje, osvete, novih progona, već s pozicije kršćanskog i općeljudskog stava o praštanju, ali ne i zaboravu...

Povjesničar dr. sc. Trpimir Macan, dugogodišnji urednik u Hrvatskom leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“, iz uvodnog teksta:

„ ....Ova knjiga – kao i svako tematski srodno štivo – potiče na razmišljanje o procesima i mijenama, o zbivanju i ljudima u novijoj hrvatskoj povijesti......Pisca rođenog Dubrovčanina, protivnika svakoga totalitarizma, zaokupila je i zaokuplja vojna i politička prijelomnica u listopadu 1944. poslije partizanskog ulaska u Dubrovnik, nadasve u dijelu opsežne i nerazlikovne represije, što će obilježiti život dubrovačkih Hrvata sve do nove prijelomnice na početku 1990-ih, dakle od uspostave jugoslavenske komunističke vlasti do njezina sloma i susljednog velikosrpskog napada na cijelo dubrovačko područje u listopadu 1991......

U raspravi „Listopadske prijelomnice i povijesno istraživanje ugledni znanstvenik dr.sc. Macan definira: „antifašizam je postao paravanom za likvidaciju svjesnih i aktivnih nacionalnih snaga, a ratovannje na strani Saveznika upotrebljivom međunarodnom iskaznicom i alibijem za diktatorsku samovolju, za uzurpirano tumačenje povijesti.

Dr. Macan zatim ističe stavove autora: „ Svi samozvani antifašisti moraju se upoznati s istinom i suočiti se sa znanstvenim konstatacijama i objektivnim ocjenama koje iznose temeljiti stručnjaci i ugledni znanstvenici. Osobno mi je poznato da su mnogi koji se kite eufmističkim izrazom antifašista , zapravo sljedbenici staljinističkog komunizma te da nastavljaju s uzurpacijama u tumačenju ne samo povijesti nego i sadašnjosti. Treba konačno shvatiti i prihvatiti da definicija niti jednoga pojma ne može biti ispravna i logična kada se označava negativističkom definicijom odnosno izrazom što taj pojam nije .

Definicije su korektne i ispravne odnosno (točne) samo u slučajevima kad se tim izrazom označava što taj pojam ili stranka ili pokret, pojava ili osobnost, stvar ili predmet doista jest. Dakle, znanost, akribija i realnost zahtjevaju afirmativno definiranje, osim u slučajevima kada se želi izbjegavati istinitost i ispravnost. Antifašizam doista treba poštovati i cijeniti, ali samo u odnosu na one kategorije koje nisu bile povezane s komunističkim sustavom. Također, treba respektirati i sve one komuniste, koji su zbog vlastitih korjena i slijedništva, ali i stečenog iskustva , smogli snagu, te se doista distancirali od zala počinjenih u ime tog svjetonazora.....“.

U pojedinostima čitatelj će moći, među ostalim, osjetiti ozračje ratnoga Dubrovnika, raspoloženje građana od početnoga olakšanja zbog svršetka rata, optimizma i nade zbog promjene poretka do zaprepaštenja i straha u njegovoj stvarnosti. Doznat će za glavna stratišta, pojedinosti o brojnim žrtvama, njihov društveni položaj i djelovanje, načine smaknuća, ponašanje osuđenih i posljedice za njihove obitelji ili zajednice.....U zaključnom dijelu pisac se dotaknuo zbivanja na početku 1990-ih, rezolucije Skupštine Vijeća Europe (Potreba za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima) i Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. (obje 2006.)....“.

Promocija knjige „Dubrovačke žrtve“ u Dubrovniku
U listopadu 2009. u dvorani samostana sv. Klare.

Fra mr.sc. Marijo Šikić, svjedok događaja u Dubrovniku u poraću Drugog svjetskog rata, iz uvodnog teksta:

„ ...Poslije odlične knjige „U službi domovine“, u kojoj je H. Kačić u umjerenom , ali odlučnom tonu branio Hrvatsku od krivih ili zlonamjernih tumačenja te prikazivanja Domovinskog rata, ovom knjigom ....vraća se u hrvatsku prošlost 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, u kojoj leže uzroci i razlozi Domovinskog rata 90-ih godina....Na žalost, u nas je propast fažizma i nacional - socijalizma nastavljen novim tipom jednoumlja staljinističke provenijencije, ...Zemlja se zatvara prema zapadu i na djelu su progoni svih neistomišljenika novom sustavu. Stvarnih, potencijalnih, izmišljenih.....Nova je vlast „u ime naroda“ krenula protiv vlastitog naroda.

Brojne su vrijednosti ove knjige. Prva, što je ona u velikoj mjeri plod vlastita iskustva, iskustava vjerodostojnih svjedoka te što je utemeljena na povjesno utvrđenim činjenicama. Druga je vrijednost knjige da istinom daje zadovoljštinu stradalnicima i članovima njihovih obitelji. Treća ima napose izražen humanistički pristup – zaustaviti prijenos zla, što se može postići jedino punom istinom. Tu je autor veoma obazriv jer nastoji da se krivnja počinitelja nikako ne povezuje s bilo kakvim kasnijim naraštajima...“.

„... i doista, dok čitamo knjigu, koliko god su strašni podaci o prvim stradalnicima, ona - dok nas ispunja dubokom boli nad tolikom i tako hitrom nepravdom – ni najmanje ne podjaruje nikakvu mržnju prema naredbodavcima.... Strahote brojnih dubrovačkih građana, koji su pali kao žrtve partizanske vojske .....nakon ulaska u Dubrovnik, osobito su uočljive po hitrini....... i po postupku, jer su likvidacije izvedene bez ikakva preslušavanja i ispitivanjja: iz svojih domova u zatvor, iz zatvora na stratišta...“.

Fra B. Duda se zatim osvrće na Kačićeva svjedoćenja i opise stradavanja svečenika, poštovanih i uglednih duhovnika, propovjednika, znanstvenika, ustrajno podupirući pravednost i oštro kritizirajući, nemar i nepoštenje, osobito političkih negativnosti tadanjih nositelja vlasti. U tome se naročito isticao franjevac fra Marijan Blažić, porijeklom iz Istre., kojega su partizani također ubili listopada 1944. na Daksi . Fra Duda ističe :

„ ... Blažić je bio kriv pred novim komunističkim vlastima kao prvorazredni i čest propovjednik..."

„ ... padre M.Blažić je s propovjedaonice napadao sve negativnosti i za stare Jugoslavije, za NDH , pogotovo nakon što su se doznale ... negativnosti ustaških vlasti padre Marijan postaje njihov britki kritičar... Takvim svojim javnim istupima, a i čitavim svojim djelovanjem padre Marijan u puku stječe izazovnu ocjenu „crveni fratar“, ali kod toga nije bilo negativnih konotacija...

“... ja sam za vrijeme rata pohađao u Dubrovniku Nautiku i bio sam skojevac. ...Mi smo kao skojevci imali zadatak da idemo obvavezno slušati propovjedi padre Marijana radi naše političke izgradnje...

Nakon prvih višestranačkih izbora 1990 mnogi su bivši skojevci potvrdili istinitost izjave sada pokojnog kapetana Franulovića. sa XXIX hercegovačkom brigadom ... u Dubrovnik je stigao i liječnik te brigade dr. Korlaet. Nakon objave Oglasa sa listom strijeljanih, na kojem je pročitao ime Marijana Blažića, on je osobno došao komandantu brigade i zapitao: „ Zašto ste ubili padre Marijana, pa on je bio naš?“ Dr. Korlaet je dobio odgovor : „ jest on je bio naš , ali on puno zna pa će brzo prestati biti naš.“

...Život i djelo padre M.Blažića eklatantan su primjer da je nad njim izvršena egzekucija zbog rizika, da bi on u budućnosti mogao biti protivnik nove vlasti. Zbog njegova ugleda, djela, morala i sposobnosti, kasniji obračun s njim imao bi za komunistički režim puno nepovoljnije posljedice...“.

Nešto osobito još želim istaknuti. Autor Kačić cijelo vrijeme , dok u pojedinosti istražuje sve dostupne izvore da utvrdi istinu o tim preteškim događajima , nastupa i kao svjedok događaja i nametnute šutnje. „ piše: Dubrovnik je moj grad – (njihova obiteljska kuća bila je u samom centru , blizu crkve sv.Vlaha) – grad u kojem sam sazrijevao i školovanje stjecao raznolika znanja i iskustva, ne samo o svojoj domovini već i o Europi i svijetu“....

„... Među brojnim nevinim žrtvama posebno je prikazan i padre Petar Perica – apostol, pjesnik i mučenik ( živio u Dubrovniku 1937-1944). Taj Božji izabranik, rođeni pjesnik, kao maturant u Travničkom sjemeništu ispjevao je 1900. pobožnu budnicu „Do nebesa nek se ori“ prigodom posvete hrvatske mladeži Srcu Isusovu, a 1904. ispjevao je „Zdravo Djevo... Rajska Djevo , Kraljice Hrvata“. Te dvije pjesme i danas se oduševljeno pjevaju među Hrvatima širom svijeta.. Kasnije kao pisac, i pjesnik napisao je povodom 200 - obljetnice rođenja 1911. svoga slavnog subrata isusovca Ruđera Boškovića osobitu spomen pjesmu pod naslovom „Oda u čast Ruđeru Boškoviću“ koju je među arhivskim materijalom u rukopisu otkrio Hrvoje Kačić.“

Publicist Stjepan Šulek, novinar, izdavač, hrvatski diplomat u mirovini, urednik hrvatskog književnog lista, prikaz knjige u tjedniku Hrvatsko slovo 22. siječnja 2010.:

„... Na stranim jezicima nakupilo se bezbroj knjiga u kojima se borba hrvatskog naroda protiv velikosrpske hegemonije opisuje kao klerikalno-fašistička politika Vatikana i Katoličke crkve u Hrvatskoj (To je posebno i na međunarodnom planu strašno štetilo Htvatima i Hrvatskoj). Službena Hrvatska, niti u 20 godina , nije puno činila da argumentirano na stranim jezicima iznese pravu istinu o sebi. Zahvaljujući trudu pojedinaca u Hrvatskoj, istina ipak dopire na svjetlo dana. Među njima je i dr. sc. Hrvoje Kačić, koji je svojim knjigama i člancima prodro u tu problematiku ne samo kao svjedok zločinačkih djela srbokomunista i četnika, prerušenih u partizane na kraju rata u Dubrovniku, nego i kao pravnik, koji s pravne strane opovrgava legitimitet partizanskih izricanja smrtnih osuda u listopadu i studenom 1944. Njegova najnovija knjiga „Dubrovačke žrtve....“...... dokumentirano iznosi što se sve u Dubrovniku događalo na kraju 1944. i u poslijeratnim godinama pod maskom proleterskog internacionalizma i velikosrpske ideologije....Objavljena dokumementacija izvrsno nas upućuje u povijest prijeratnog, ratnog i poratnog Dubrovnika, a i cijele južne Hrvatske....Autor je knjigu napisao s mnogo ljubavi i srca pri čemu je i ovaj put posvjedočio svoju izvornu hrvatsku dušu.... Sigurni smo da ova knjiga neće ostati zaboravljena, nego djelo koje će biti uvršteno među bitne pisane dokumente onog vremena, na koje će se mnogi s povjerenjem pozivati....“

„...Najznačajniji doprinosi u ovoj knjizi su prikazi i autorova svjedoćenja prilika tijekom poraća u Dubrovniku .... Pad Dubrovnika u partizanske ruke u listopadu 1944. označio je početak tzv. „završnih operacija za oslobođenje Jugoslavije“.

Iste ove jugokomunističke snage koje su osvojile Dubrovnik, a bile su iz sastava 29. Hercegovačke divizije (Srbi iz istočne Hercegovine) i orjunaško-boljševičkih dalmatinskih brigada, kasnije su počinile velike zločine nad hrvatskim pučanstvom od krajnjeg juga Hrvatske preko cijelog teritorija tadašnje NDH zatim Slovenije i Koruške u Austriji, i kasnije sve do jeseni 1945. prilikom sprovođenja zarobljene hrvatske vojske i civila na marševima smrti (križnim putovima). Hrvatski Bleiburg u pravome smislu počeo je u Dubrovniku listopada 1944. ... U Dubrovniku su tada počele otvorene i masovne likvidacije svih onih za koje se smatralo da mogu biti u budućnosti protivnici nove komunističke Jugoslavije. Otočić Daksa je najočitiji primjer kako su jugoslavenski komunisti likvidirali hrvatske antifašiste – hrvatske svećenike i pristaše HSS-e koje su talijanski fašisti zatvorili i progonili.

Književnica Nevenka Nekić, profesorica povjesti, svestarana umjetnica i spisateljica, scenaristica, publicistica, dobitnica mnogih domaćih i inozemnih nagrada, promotorica drugog izdanja knjige i autorica prikaza knjige H.Kačića u Hrvatskoj književnoj reviji MARULIĆ, 2010:

„... Mislim da je, strastveni borac za pravdu i istinu kakav jest, dr. Hrvoje Kačić uspio u svojim knjigama potvrditi dokumentiranim materijalima, činjenicama i svjedočenjima te osobnim sudjelovanjem u dva rata , ne samo kao svjedok u Drugom svjetskom , već i kao aktivni sudionik u Domovinskom, ovu aksiomatsku političku i ideološku temeljnicu za djelovanje takozvanih komunista i socijalista. Oni su uistinu proživjeli svoj vijek... ubijajući nevine, a sijući mržnju na sve strane, ulijevajući je u duše nevine djece, što se i sami sjećamo iz svoga djetinjstva : učili su nas mrziti buržoaziju, ljepotu osobnog života, bez nadzora Velikog brata, stil i domete građanske uljudbe, domovinu Hrvatsku , mrziti Crkvu i popove, a nadasve Boga. Živeći u laži i , skrivajući svoje zločine, drugovi su proveli svoj plan: prema (prethodno) sastavljenim popisima „neprijatelja“ likvidirali su nebrojene žrtve, znajući većina ulazu u sela i gradove tko su ti opasni neprijatelji ... Tako se može pronaći podatak da je izvjesni Nikola Račeta ... imenovan za organizaciju četnika u gradu i kotaru Dubrovnik , pristupio partizanima idonio sobom popis osoba koje treba likvidirati. Kasnije je stigao na Vis i u rujnu 1944. postao borac NOV-a. ... U roku od 48 sati počele su likvidacije i uhićenja od stijena Orsula pa do Dakse kao nezaboravnog mučilišta i simbola svih zločina...Neposredno nakon što su izvršena pogubljenja na Daksi i samom se Nikoli Račeti na Visu zatire svaki trag. Također bez suđenja i bez ikakvog sudskog postupka.

U knjizi se obrađuju pojedinačne sudbine nevino stradalih civila i svečenika, detaljno se opisuje i žrtva i krvnik , ali nigdje nema reperkusija. Kome vrijede one Deklaracije i Rezolucije na koncu knjige što su ih donijeli Europski parlamenti i Hrvatski državni sabor? Koga je briga za citirane oglase o streljanima u Dubrovniku i potpisima nalogodavaca? Koga zanima danas Tuđmanov plemeniti napor da izmiri potomke dviju tada suprostavljenih snaga?... Drugi narodi koji su prošli slični put, izvršili su lustraciju kadrova koji su aktivno sudjelovali u službama komunističkog nasilja. Mi to nismo učinili. Oni sjede i danas na nedodirljivim stupovima vlasti uspostavljene te davne 1945. godine: strah, smrt, laž, mržnja. Još uvijek imaju popise po kojima se pomiču samo „podobni“, bez obzira o čemu se radilo. .... Kako to da se nije, nakon stvaranja slobodne hrvatske države, dokumentacija iz tzv. Kockice (zgrada CKKPH) predala javnom sektoru zaduženom za tu dokumentaciju sve do 1995. g.? Naš auktor (Hrvoje Kačić) iskušao je pravdu dragu partiji: otvorite stranice 254. do 259. i uživajte u samici zajedno s auktorom, koji je bio student, športaš i naivno vjerovao da postoji (barem) sasma mala sloboda , koja dopušta pjesmu...

Kakve su nagrade dobivali ubojice, kako su četnici preko noći na koncu rata postavili na šubare crvene svijezde, kako su partizani opljačkali Židove, kako su partizani poubijali hrvatske antifašiste ... O svemu tome i još više piše auktor Hrvoje Kačić, marni ljubitelj svog doma...“

Isusovački sampostan u Dubrovniku, otkuda su odvedeni
redovnici u tamnice i na stratišta.

Književnik Stijepo Mijović Kočan iz doprinosa promociji drugog izdanja knjige:

„...Kačić iz prve ruke , iz osobnog sjećanja , ali i iz brojnih svjedočanstaava i dokumenata donosi sliku Dubrovnika nakon ulaska partizana u nj', u listopadu 1944. Neshvatljiv „jugokomunistički teror“ tada i kasnije , s osnovnom tvrdnjom da je upravo tu i upravo tada na, Orsuli, visokoj stijeni iznad mora, istočno od Grada, na staroj cesti prema Župi Dubrovačkoj i Konavlima , započelo sve ono što se kasnije događalo nakon „oslobođenja“ čitave zemlje i nakon Bleiburga“ : silna mučenja i ubijanja i pobjeđenih vojnika i civila. Notorna je činjenica da je u jugokomunistički režim od početka bila snažno infiltrirana velikosrpska ideja amnestiranih četnika, koji su „kokarde na kapama zamijenili petokrakama“ nastavivši isti posao – „ pobiti sve Hrvate“ a naj lakše je to bilo tako da im se nalijepi etiketa ustaše. Jedna takva partizanska brigada domaćeg imena „II Dalmatinska „ umarširala je u Dubrovnik, već u listopadu 1944., prije toga zauzevši Konavle... A zatim slijede brojna druga stratišta, u Dubrovniku, u okolici, na Korčuli... Kačić o svemu tome piše znanstveno utemeljeno, s pouzdanim svjedočanstvima.“

Dugogodišnja kolumnistica Đurđica Ivanišević Lieb, prikaz knjige 15. studenog 2009. u Glas koncila :

„ ... Daksa je dio Križnog puta , o čemu svjedoče djela zločinaca. Samo iz dubrovačkog samostana Male Braće ubijeno je šest fratara... Jedan od njih bio je fra Marijan Blažić, koji je rukovodio samostanskom ljekarnom ... u kojoj su se opskrbljivali ljekovima svi potrebnii ranjenici partizani (iz vremena Drugog svjetskog rata). Nazivali su ga „crvenim fratrom“ ali mu to nije spasilo život. Ubijen je."

Pisca rođenog Dubrovčanina , protivnog svakom totalitarizmu, zaokuplja vojna i policijska prijelomnica u listopadu 1944. za partizanskog ulaska u Dubrocnik, nadasve u djelu opsežne i nerazlikovne represije, što će obilježiti život dubrovačkih Hrvata sve do nove prijelomnice na početku 1990-tih.

Usprkos znatnim naporima na utvrđivanju istine ovog tmurnog doba, njegovi protagonisti često dobivaju etiketu da se bave nepotrebnim stvarima , kako je sve to daleko iza nas , da ne treba otvarati stare rane, kako će to izazivati nove podjele u društvu, pa sve do kvalifikacija da je to atak na stečevine antifašističke borbe!? Nakana je autora istražiti , utvrditi i obznaniti istinu, ukazati na počinjene zločine – njihove naredbodavce i izvršitelje, rehabilitirati nevine. Nikad s pozicije mržnje, osvete, novih progona, već s pozicije kršćanskog i općeljudskog stajališta o opraštanju , ali ne i zaboravu. Hrvoje Kačić u tome je itekako uspio. ...

Tom knjigom i svim podacima u njoj Kačić je podigao spomenik dubrovačkim žrtvama, ali i sebi radeći studiozno godinama na njoj. Uspio je stvoriti mozaik bez mržnje, ali i progovoriti o istini koja se godinama tajila. Ono što je bila šutnja, postalo je javno, tako da i sam Kačić sugerira da se još više prouče životi franjevaca i ostalih stradalih "... ne samo na Daksi , jer od istoka do zapada žrtve su imale sličan put poput fra Martina Kolbe-a....."

Okupljanje Dubrovčana oko crkve sv. Vlaha
za vrijeme višednevne feste početkom veljače
svake godine svom parcu sv.Vlahu.

Književnica mr.sc. Željka Lovrenčić, publicistica, prikaz knjige u tjedniku Hrvatsko slovo i u publikaciji NAROD 2010. g. :

„...Dubrovačke žrtve, Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama, plod je autorova istraživanja zločina koji su se dogodili 1944. godine na krajnjem jugu Hrvatske prigodom dolaska partizana na to područje, o kojima se do dolaska demokracije nije smjelo govoriti ni pisati. Autor knjige osobno istražuje podatke o stradalima, koji su osuđeni na smrt bez dokaza, istraga, branitelja , a bilo ih je iz redova svečenilka, političara (uglavnom pripadnika HSS-a), službenika , seljaka, trgovaca ..."

U svojemu proslovu dr. Kačić napominje da nije povjesničar i da njegova namjera nije bila ulaziti u njihov posao , već otkriti nešto što je bilo dugo prešućivano, iznijeti te tužne činjenice u javnost. U prvome poglavlju „Sjećanje na ulazak partizana u Dubrovnik“ dr. Kačić govori o svojoj obitelji ... Opisuje život u Dubrovniku do listopada 1944., kad su u taj grad počele dolaziti partizanske jedinice. Već drugi dan po njihovom ulasku, počelo se govoriti da su neki ugledni građani privedeni, a uskoro se pojavio proglas s imenima osoba osuđenih na smrtnu kaznu.

Dr. Kačić posvećuje posebno poglavlje rodoljubu i pjesniku Peru Kojakoviću (1912 – 1942) , svečeniku i znanstveniku kojega su zvali „crvenim fratrom“ Marijanu Blažiću, te pateru Petru Perici pjesniku i utemeljitelju katoličkog društva za intelektualce „Liga preporoda“ u Šibeniku, a koji je došao u Dubrovnik 1937. kako bi obavljao dužnost superiora u isusovačkoj zajednici. Za njega dr. Augustin Franić koji ga je osobno poznavao , u svojoj knjizi „Svečenici mučenici svjedoci komunističkog progona“ kaže da je imao svetačke kvalitete. To je vjerojatno smetalo onima koji su došli po njega i odveli ga u zatvor ....

U završnim razmatranjima autor analizira razdoblje nakon 1989.. kad su pali totalitarni sustavi i nestali komunistički režimi. ... Knjiga je i poučan zapis o nečemu što nismo znali, a što moramo znati zbog žrtava komunističkog terora kojima dugujemo pietet.“

„... Knjiga svjedoći istinu o okrutnim vremenima nakon Drugog svjetskog rata kad je narod u Dubrovniku i okolici s radošću dočekao partizanskog osloboditelja da bi vrlo brzo uvidio o kakvom je „oslobođenju“ bilo riječ.

„U ime naroda!„ bila je partizanska parola pod kojom su stradali mnogi, a sve do devedesetih o tim se zločinima nije smjelo govoriti, a kamo li ih istraživati. Zato neka nova saznanja o stravičnim događajima na otočiću Daksa nedaleko Dubrovnika , doznajemo tek sada, a istraživanja o tome što se sve događalo tamo , još uvijek su u tijeku...".

Svugdje se provlače ove glavne sastavnice: nezakonitost progona, osuđivannje, kadšto spominjanje suda kojeg nije ni bilo, dugogodišnje zatvorske kazne i mnogobrojna smaknuća bez optužnice, bez istrage , ispitivanja branitelja, obrazložene presude, bez prava na obranu, priziv; naumljen izbor žrtava iz svih društvenih slojeva, iz redova političara, svećenika, profesora, službenika, seljaka, radnika, obrtnika, trgovaca, studenata, mladića slanih na bojišnicu da tamo izginu, boraca i neboraca, dakle kao zacrtan i promišljeno izveden zločin, udarac u same korijene svjesnog dubrovačkog hrvatstva radi uklanjanja pravih, možebitnih i izmišeljenih protivnika te pacificiranja puka strahom, kontinuitet takve politike i u kasnijim , mirnijim vremenima, ublažene, ali selektivno usmjerene protiv svake demokratske inicijative, slobode misli, samosvjesnijeg rodoljublja, ikoje manifestacije koju bi vlastodršci proglasili neprijateljskom, navlastito svake individualizirane hrvatske političke zamisli ili akcije; najposlije problematizacija naziva pojma i pravog značenja antifašizma u suvremenoj medijskoj okolini, kako piše u uvodu i jedan od recenzenata knjige povjesničar dr. Trpimir Macan....“.

Autor knjige prof.dr.sc Hrvoje Kačić, u zadnjem poglavlju svoje knjige pod naslovom „Završna razmatranja“ analizira uzroke i posljedice političke situacije na Hrvatskom jugu, koje su dovele do ogromnih patnji naroda, a nebi se dogodile da je bilo morala u vrhovnoj vlasti na čelu sa J.B.Titom.

„.... Pobjedom jugokomunizma na našim prostorima, kada su prestali oružani sukobi i nastupilo mirnodopsko vrijeme, rasplamsao se krvavi teror nad hrvatskim narodom. Umjesto liječenja rana , oplakivanja mrtvih i osakaćenih, nestalih, nastupilo je vrijeme mržnje, osvete, ubojstava; bez jasnih povoda, bez suda, suđenja, svjedoka, bez dokaza i argumenata, a sve u ime naroda! ...Kontaminirajući mentalitet koji se obrušio na Hrvatsku pobjedom staljinističke i titoističke ideologije svoj je recidiv manifestirao ubijanjem civilnog stanovništva i branitelja svojih domova i ognjišta agresijom na Hrvatsku 1991.godine. Najbolji i neosporni dokaz takvog mentaliteta izrazio je tadašnji načelnik štaba JNA general Blagoje Adžić (1990.- 1992.) koji je u govoru pred 150 oficira ... na vojnoj akademiji u Beogradu 5.srpnja 1991. (nakon debakla u agresiji na Sloveniju) održao govor ....pod poznatim naslovom „Izgubili smo bitku ali ne i rat“ u kojemu je pokazao bit tog svjetonazora: - višestranačje je dovelo narode u sukobe...; - izdajice treba ubiti na licu mesta bez milosti i razmišljanja...; - neophodno je upotrebiti sve znanje i umeće u borbi za ideale Oktobarske revolucije i očuvanje Jugoslavije“.... Sekretar narodne obrane tadašnje jugoslavenske Vlade Veljko Kadijević , na sjednici 15.ožujka 1991. postavlja zahtjev za uvođenjem izvanrednog stanja na području Hrvatske. Svoj je prijedlog obrazložio kako su suočeni s borbom protiv istih neprijatelja kao 1944. godine. Iako predsjedništvo Jugoslavije nije udovoljilo zahtjevu vrhuške JNA, ista je izvršila oružanu agresiju na Hrvatsku uz uporabu kopnenih, pomorskih i zračnih snaga pod zapovjedništvom generala Blagoja Adžića)....

Takva zločinačka i genocidna ideologija bila je glavni uzrok brojnih nevinih hrvatskih žrtava, sve dok vojno redarstvenom akcijom OLUJA nije srušen mit o vojnoj nepobjedivosti i bijednoj ideologiji da Srbija gubi u miru ono što dobije u ratu.... General Adžić nije priveden na sud u Hag, koji je u tu svrhu specijalno osnovan, a niti je optužen za ratne zločine i masovna ubojstva počinjena izravno u izvršenju njegovih zapovjedi diljem Hrvatske.

... vojne snage koje su izvršile napade na Dubrovnik 1944. i 1991. osvojivši veći dio dobrovačke okolice sve do Prevlake na istoku i do Bistrine i Pelješke prevlake na zapadu , ali ne i sam Dubrovnik , pripadaju istom mentalnom sklopu. ...

... Iz svih tih pouka pozitivne tekovine antifašizma na našim prostorima mogu se vrednovati jedino, ako se prethodno učini otklon od staljinizma, odnosno boljševizma, ili svih totalitarnih komunističkih režima.

.... Europski je parlament 2.travnja 2009. usvojio „REZOLUCIJU O EUROPSKOJ SAVJESTI i TOTALITARIZMU“ ...Sadržaj i značaj stavova iznesenih u rezoluciji kao i preporuke i odredbe su od konstitutivne važnosti za našu zemlju. Parlament država Europske Unije ... ističe u odredbi 16. zaključak da je najviše europsko tijelo „ uvjereno da je krajnji cilj otkrivanja i ocjene zločina izvršenih od strane komunističkih totalitarnih režima pomorenje , koje se može postići priznanjem odgovornosti i molbom za oprost radi ostvarenja moralne obnove“. U ovom stavu europskog Parlamenta autor pronalazi potvrdu opravdanosti uloženog rada sa svrhom upoznavanja hrvatske javnosti i zajednice sa istinom...

.... Autor Kačić završava svoja razmatranja svjestan brojnih žrtava , pa tako i mobiliziranih građana hrvatskog juga , većinom Konavljana , koji su krajem listopada i tijekom studenog 1944. namjerno bili upućivani da izgube svoje mlade živote u napadima na Risanj i Ledenice. Na komemoraciji velikanu duha i znanja Bokelju akademiku Vladislavu Brajkoviću u jeseni 1989., autor Kačić iznosi tragični martirij Konavljana i citira pri tom misao vodilju Poljaka, danas svetog mučenika i nevine žrtve nacističkog terora Maksimilijana Kolbea: Mržnja razgrađuje, a ljubav stvara. Kačić nadalje žali što je tek naknadno saznao za neke detalje iz djelovanja našeg velikana Padra.Petra Perice, koji je svojim odgojem, svjetonazorom, moralom, učenjem i cjelokupnim životnim opusom bio ravan poljskom velikanu M-Kolbe-u. To potvrđuje i svjedočanstvo Josipa Braenovića, a koji je nakon završetka srednje škole u Dubrovniku bio mobiliziran i upućen na novačku izobrazbu. Nakon završetka časničke škole u lipnju 1944. upućen je na odmor i provodi ga u Dubrovniku. Pri završetku odmora otišao je u Isusovačku crkvu i tamo je zatekao Padra Pericu i rekao mu je da se uskoro vraća u vojsku. Padre Perica je mladog časnika hrvatske vojske pred njegov odlazak ovako savjetovao:

„Upozorio me je na obavezni humani postupak prema zarobljenom neprijatelju; o ljudskom i korektnom ponašanju prema građanima u osvojenim mjestima , prema njihovim životima i prema njihovoj imovini. Istakao je kako je borba hrvatskog naroda za svoju slobodnu državu i za svoj slobodni razvitak pravedna borba. Tu ideju pravedne borbe za slobodu i državu ne smije se profanirati pljačkom, paležima , nepravdama, mržnjom i osvetom. i neprijatelj je Božje stvorenje i treba procijeniti razloge zbog kojih je on takav kakav jest. Ne smijemo na zlo odgovoriti zlom, a mržnja je pogubna za jednu i drugu stranu u sukobu. Kao hrvatski vojnik i budući časnik morate biti uzor poštenja, pravednosti i poštivanja čovjeka:“

Hrvoje Kačić postavlja pitanje: Kakove spodobe su mogle ubijati ljude kao što je bio Padre Perica i nevini poput njega i to „u ime naroda“?

O tome svjedoči akademik Rafo Bogišić, rođeni Dubrovčanin koji je kao sjemenisštarac pohađao klasičnu gimnaziju u svom gradu neposredno prije i tijekom Drugog svjetskog rata u svojim knjigama „Dubrovački sažetci“ i „Memorabilije“, Kolo 3/2001, Zagreb.

Prof.dr. Hrvoje Kačić nakon što je granata pogodila zvonik
tornja na Stradunu 12. lipnja 1992.

Akademik Rafo Bogišić, znanstvenik, knniževnik, književni povjesničar, kritičar, svjedok ratnih i poratkih prilika u Dubrovniku:

Nalazeći se pred knjigom dr.Hrvoja Kačića o dubrovačkim žrtvama jugokomunističkog terora, svakako veoma važnim prilogom novijoj hrvatskoj povijesti, jedna od temeljnih misli koja nas obuzima jest ona o ulozi Dubrovnika u hrvatskoj narodnoj i kulturnoj povijesti. Ta uloga oduvijek je bila vidljiva i prepoznatljiva, osobito u velikim danima preporoda i oblikovanja integriteta hrvatskog naroda u 16.st. kad se je misaoni benediktinac, pjesnik i filozof Mavro Vetranović obratio svom Gradu ovim riječima:

Još neka da znate, po svijetu svak pravi
Da ste sve Dalmate natekli u slavi,
Ne samo Dalmate, Gospodo pridraga,
Neg još sve Hrvate skupivši jednaga.

Ulogu jedinstva i zajedništva sa svojim narodom Dubrovnik je očitovao i iskazao posebnom u strašnim danima jugokomunističke najezde u 20. stoljeću. U njezinim planovima već od početka je bilo jasno kakva se sudbina priprema i kakva budućnost očekuje hrvatski narod. To se u punini očitovalo u jeseni 1944. kad su jugokomunisti ušli u Dubrovnik i odmah prišli ostvarenju svog poznatog plana sadržanog u jednoumlju, nasilju i zločinu. Zločin je ostvaren u Dubrovniku pažljivim izborom onih koji bi mogli smetati stanovitim planovima, ali je zločin u skladu s njihovom dobro poznatom praksom i u Dubrovniku obuzeo široke razmjere. Dubrovnik je još jednom, ovaj put na strašni način , pokazao vlastitu historijsku povezanost i jedinstvo sa svojim narodom: upravo u Dubrovniku otvoren je put širokih razmjera za zločin nad hrvatskim narodom.

U svojem ispovjednom pismu upućenom bivšem vojnom komandantu pod čijim je pritiskom ušao u SKOJ , nakon završetka srednje škole za vrijeme aktivnog služenja u JNA (poslije i u KPJ) navodi: „ ... i ti i komesar angažirano ste govorili o imperijalistima i reakcionarimana Zapadu koji ulažu sve sile da ometu progresivni put čovječanstva, put koji je onako sjajno zacrtan u bratskome Sovjetskom savezu. Ali neće im to uspjeti, uz pomoć velikog i bratskog Sovjeskog Saveza, a pod mudrim vodstvom genijalnog vođe i učitelja druga Staljina, mi ovdje na čelu s drugom Titom i našom partijom , stojimo na braniku demokracije, progresa i slobode. Ako bude trebalo nastavit ćemo rat protiv trulog kapitalizma sve dok ga ne srušimo . Uvjeravao si me da ni ja ne smijem ostati po strani , ne smijem dozvoliti da me vrijeme pregazi. Onaj tko bude stajao po strani taj će sigurno smetati, jer se neutralne i pasivne strane neće trpjeti. ... Mi prema neprijateljima, naglasio si, nemamo i nećemo imati milosti, a svi oni koji budu stajali po strani, to su skriveni neprijatelji i mi ćemo ih uništiti... bio je to moj prvi skojevski sastanak.

Akademik Bogišić završava svoja svjedočenja vrlo kratko prije nego je preminuo, slijedećim tekstom:

Treba odati priznanje Hrvoju Kačiću koji je uložio veliki trud u nastojanju da se jedno strašno i tragično vrijeme koje je naš dragi i slavni Dubrovnik doživio ne zaboravi, da sjećanje na žrtve trajno ostane u nama. Treba istaknuti auktorov smisao da zbivanja obuhvati i prikaže temeljito, da pri tome događanja ilustracijom , podatkom i argumentom- dokumentom što vjernije čitaocu približi.“