KUPČINSKE GLAGOLJAŠKE LISTINE
Isprave iz 1529., 1552. i 1564. godine dio su Fonda Acta Croatica (Listine hrvatske), a čuvaju se u HAZU. Isprava iz 1529. odnosi se na Krašićku Kupčinu (Kupchina superior) ili Gornju Kupčinu, dok se isprave iz 1552. i 1564. godine odnose na selo Dolnju Kupčinu (Kupchina inferior). Radi se o dva različita sela koje spaja rječica Kupčina. Kako ove tri listine nisu previše objavljivane, a isprava tog tipa u ovom dijelu Hrvatske ima vrlo malo, obraditi ćemo ukratko ove tri isprave. U V O D Od starine, narod živi u nekom kraju samostalno po svome, nikome podložan a organiziran najprije po krvnom srodstvu koje čine temelj takve zajednice, dok drugi temelj čini zemlja koju posjeduje. Pripadnost zemlji i krvi zove se pleme, a sve se zove plemenština (plemenšćina), što se u novije doba zvalo rodovska zajedinca. Svaki član te zajednice je plemenit, međusobno se zovu plemenska braća, a takva stara hrvatska plemenitost, vrijedila je samo unutar te zajednice (danas, izraz pleme ili plemenska braća ima sasvim drugo značejenje). Plemenska (rodovska) braća dijele se u više rodova koji nisu više u krvnom srodstvu, ali im je zajedničko da imaju isto plemensko ime (npr. "braća Kupčinci") sa više rodova. Svaki rod ima daljnje grane koje se nazivaju koljenima, a takovi rodovi žive u zadrugama. Svaki rod (misli se veći rod) ima svog suca i starješinu kojeg samostalno bira, a negdje su to i župani, no svi rodovi opet skupa biraju jednog suca koji je sudac cijele braće (judex generationes). Sudac i sva takva plemenska braća (u skupštini sudjeluju samo muškarci), sazivaju skupštinu koja se održava na rotnom stolu, u ovom slučaju u kapeli (crkvi). Njihove eventualne sporove, ili prodaju zemlje bilježi i piše na pergameni obično pop glagoljaš. Takva plemenska zajednica pravno čini plemensku općinu. Plemenska općina je u to vrijeme sa takvim seljačkim plemstvom potpuno samostalna, slobodna i sve svoje sporove rješava unutar braće. Jasno je, da ipak postoji zavisnost i te braće od visoke vlastele, bilo izravno od kralja ili feudalnog gospodara područja (npr. Zrinski) te u crkvenoj vlasti od biskupa, ali su potpuno slobodni u raspolaganju svojom imovinom, što primjerice čini veliku razliku od kmetstva ili drugih zavisnosti. PRAVNI PREGLED U naše tri glagoljaške listine, u onoj od 1529. godine nastaje spor između dviju plemenskih općina o međama. Nakon što najstariji ljudi "prisegnu svojim dušam" čija je to u stvari zemlja, te kada se to utvrdilo prodano je drugoj plemenskoj zajednici. Zapisnik, tj. listina se pisala Ťna lici zemljeť tj. na samom mjestu prijepora, a tu je isplaćena i kupovna cijena. prodavatelji se obvezuju to poštivati, a kupci se obvezuju po pravu prvokupa (ako žele tu kupljenu zemlju opet prodati) najprije ponuditi prvoj zajednici � vlasniku. Prvi vlasnik se obvezao zaštićivati kupce u posjedu ako bi ih kod toga netko treći "bantuval" (tj. smetao u posjedu). U listini vidimo, da se kao i po starom rimskom pravu, kupcima na licu mjesta pokazuju međe i točno opisuje, kuda ide međa. Tako se vidi, da međa ide na jednom mjestu "mei strugi gdi se straeta" (tj. u jaruzi gdje se izvršavaju kazne). Svjedoci tog posla su i "ostala plemena i braća". Za razliku od ove listine iz 1529. godine, koja se odnosi na Krašićku Kupčinu, ove ostale dvije odnose se na Doljnju Kupčinu, sastavljaju se i pišu u kapeli na već uobičajenom mjestu u klupama, gdje svaki rod ima svoju klupu. Iz listina se vidi da su "sva braća kupčinci" prisutni. Kod prodaje, zemlja se ponuđuje svakom i svima, nema prava preče kupnje, te svi govore "prodaj kome moreš". Po završetku posla moli se Očenaš, nakon toga pije se aldomaš, dakle neko piće, (aldomašnik je svjedok kod kupoprodaje). Aldomaš piju "dobri muži aldomašniki", koji su kao takvi već prije posebno izabrani. Novi vlasnik kupljeno može uživati "kao svoje plemenito". U ovim listinama se govori, kako u slučaju spora postoji "viša pravda" (jer plemenska braća više ne bi bili nadležni za takav spor) ali se u listinama ne navodi, koja bi to bila viša pravda (najvjerojatnije zemaljski vlastelin, a moguće i biskupsko sjedište). U znak završenog posla, na pergamenu - listinu stavlja se "pečat bratinski za veću trdoću i više verovanja" (u nekim listinama to se naziva pečat plemenski). Dakle ovakve listine su pravne isprave u pisanom obliku i imaju veće jamstvo nego usmene prodaje. Prisutni su i svjedoci i porotnici. Riječ porota dolazi od staroslavenskog rota - prisega, a prisutni taj posao potvrđuju, te kako se molio Očenaš, daje se još jača snaga, kako se ne bi kasnije to poricalo. Ove listine sadrže sve pravne institute koji su u našim krajevima već dugo do tada obdržavani putem starog našeg hrvatskog običajnog prava, a koje se ispreplelo recepcijom (prihvatom) iz rimskog prava, što se vidi iz izraza koji se rabe. Ovakve naše glagoljaške listine su tzv. perfektni pravni dokumenti našeg hrvatskog običajnog starijeg prava, koji se mogu smatrati izutetno visokim civilizacijskim postignućima, ne samo u to vrijeme već i danas, pa su takve isprave prava dragocijenost našeg naroda.
POGOVOR Same listine su pisane lijepim rukopisom, može se vidjeti da su pisari imali veliko iskustvo, negdje su to pisali popovi glagoljaši, a negdje notari. Nastojali su da svaki redak bude jednak i pazilo se da se stavi pečat koji je obično bio viseći i okruglog oblika. Pečati su u stvari zamjenjivali potpise aldomašnika, pošto ovi nisu znali pisati, a i inače od starine pečati kao takvi su uvijek impresionirali, jer je na njima obično bila "slika kralja" ili nekog sveca, odnosno nebesnog zaštitnika domaće crkve, što je davalo jakost odnosno pravnu snagu takve listine. Jezik tih listina isprepleten je: čakavski, kajkavski i štokavski. Za razliku npr. od latinskih isprava koje su obično pisane kićenim slovima, raznim viticama i sl., naše domaće glagoljaške listine nemaju takvih ukrasa kao latinske isprave. Konačno na pameti su mi bile i riječi fra Dominika Mandića zapisane pred puno desetljeća: "Na prošlosti narodi grade svoju budućnost. Narodna povijest, obrađena istinito i vjerno, u svoj svojoj širini jedno je od najmoćnijih sredstva kojima se podržava narodna svijest, jača narodna snaga i narod čini sposobnim za žrtve i napore za kulturno, društveno i državno ostvarenje". Dragutin Lugarec, Zagreb 2003. Dvije kurzivne glagoljske isprave o prodaji zemlje kod Dolnje Kupčine
|