IZ POVIJESTI KAPELE
SV. ANDRIJA

Kapela sv. Andrija najstarija je sačuvana crkva na području Dubašnice [na otoku Krku kod Malinske, D.Ž.]. Već ta činjenica privlači pažnju svakog Dubašljana koji cijeni svoj kraj. Stil njezine izvorne gradnje je romanički kao i kapele sv. Vida u Sv. Vidu koja potječe iz istog vremena. Prvotno je pripadala benediktinskoj opatiji sv. Nikole u Omišlju. Najstariji pisani spomenik koji se na nju odnosi je darovnica kneza Ivana Frankopana iz 1454. godine. To je istovremeno najstariji glagoljski spomenik Dubašnice koji se čuva u župnom uredu. Nažalost nije original, nego kako u inventaru župe piše "nešto mlađi prijepis".

Prvi stanovnici ovog područja počeli su se naseljavati oko sv. Andrija uzimajući ga tako na najočitiji način za svoga zaštitnika, stavljajući se "pod njegov zvon". U darovnici kneza Ivana ne spominju se još sela Kremenić ni Žgombić, no njoj zahvaljujući znamo za selo Sršić (Sršićevo), kao i za prezimena Lesičić, Sršić, Hodanić, Bozanić, Žubrić koja su očito u to doba nastavala ovo područje otoka Krka. Neka su od tih prezimena iz ovog kraja nestala, ali nisu nestali toponimi (nazivi mjesta) koji se tamo spominju: Koprivnjak, Smratinj, Kut. Jedino je Gubodol kao naziv zaboravljen; nisam, naime, uspio doznati da se netko tog naziva sjeća.

Pravo raspolaganja imanjem što ga je knez Ivan darovao kapeli sv. Andrija kao i obaveze koje su iz toga proistjecale imala je obitelj Žgombić. Oni su imali tzv patronatsko pravo (ius patronatus).

Jedan katastik otoka Krka (katastik se nekada zvao dokumenat o posjedu, nešto kao današnji katastar) koji se čuva u državnom arhivu u Veneciji ponovno govori o posjedu sv. Andrija i o njegovim granicama.⁽¹⁾ Taj posjed, kaže se, ima svoj početak u darovnici kneza Ivana, i ovdje ga se točnije određuje služeći se suvremenim toponimima. Tamo ima vrlo zanimljivih podataka o sv. Andriju i o ovom kraju. Katastik donosi i darovnicu kneževu prevedenu na talijanski jezik. Kaže da je prevedena "dall’ illirico" (sa hrvatskog) 16. siječnja 1719. U njoj ima nekih manjih i nebitnih razlika od hrvatskog teksta kojim raspolažemo, a sa glagoljskim tekstom koji se čuva u župnom uredu ne možemo ga usporediti jer je ovaj baš u tom dijelu oštećen. Katastik o kojem govorimo izradio je Benetto Balbi iz Krka ("avvocato fiscale di Veglia") 17. veljače 1730. pozivajući se, osim na darovnicu, i na neke druge ranije dokumente iz 1608, 1609, 1615 i 1633. godine. On tu donosi i dokumenat venecijanskog dužda Marc Antonia Justiniana od 17. lipnja 1685. iz kojega vadimo neke zanimljive podatke.

Na temelju katastarske mape iz 1880-tih godina i podataka koje nalazimo u spomenutom katastiku uspjeli smo rekonstruirati kartu - mapu koja prikazuje taj davni posjed sv. Andrija, a koji je uglavnom omeđen putovima.⁽²⁾ Na toj mapi koju ovdje donosimo i inače su ostavljene samo oznake za putove i značajne toponime da se Dubašljani koji poznaju ovaj kraj mogu lakše snaći. (Čestice nisu prikazane, one su ionako u to vrijeme drukčije izgledale.)

U katastiku se spominje da se kapela sv. Andrija nalazi u selu Kremenić (nella villa di Cremenich) i da spada pod "suca" u Poganki u kaštelu Dubašnici. Selo Žgombić se spominje samo usput i to u izrazu "studenac pod selo Žgombić" (doslovno: Studenaz pod sello ad Sgombich). Taj se studenac koji još i danas postoji (u kakvom je stanju možete si samo zamisliti!) naziva i Gubodol i služi kao početna točka za određivanje posjeda sv. Andrija. Darovani posjed opisan je crtom koja ide ovim točkama: Gubodol (ili Godoval, tj. spomenuti studenac), Marina lokva (lago marina), pa putem do nekadašnje mošune Vida Bozanića To je potomak Jurja Bozanića iz Darovnice. (1685. više nema te mošune; pokojni iz obitelji Žgombić prenijeli su mlađima predaju da se ta mošuna nalazila negdje ispod sela Hržić). Dalje se ide do sela Hržić. Zatim se nastavlja putem do mjesta koje se u katastiku naziva "monte de Sassi" (to mjesto nisam uspio identificirati). Granica se dalje proteže do mjesta zvanog Koprivnjak, a dalje se ide do vale Smratinja. Odatle se ide do mjesta zvanog "Cgersizza". To bi mogla biti "Krčica" koju nismo uspjeli identificirati, no značajno je da u tom predjelu postoji "Klanac od Krčice" (vidi kartu). Zatim se produžuje do drmuna od "ereda" Petra Žgombića gdje se nalazi nekakav "gorgo Sarozin". To je još jedan naziv koji se, osim u ovom katastiku, spominje i u talijanskom prijevodu Darovnice, a danas kao takav više ne postoji (mogla bi to biti kakva jama ili možda dolčić Sergova?). Zatim se ravno ide do mjesta zvanog "Krč gorinji", a onda do mjesta "Kut". Nastavlja se puteljkom preko polja koje se naziva "valle Chremenichiera" (Polje kremensko) da bi se došlo na put koji vodi u Omišalj (to je današnji put potpolje ispod Kremenskog polja, paralelan sa cestom koja ide kroz sela) i tim se putem ponovno dolazi do studenca od kojeg se krenulo na početku. Većina ovih toponima poznata je i danas pa se uz pomoć još i naziva raznih čestica koje se tada obrađuju i u katastiku se spominju u tom okruženju, dade zaključiti dokle je sezalo imanje ove kapele. Istina, njegova istočna granica, s gornje strane današnje ceste koja ide kroz sela, kako je prikazana na karti, manje je sigurna nego ona zapadna.

Zanimljivo je uočiti da je put Potpoje, ispod Polja kremenskoga bio u ono vrijeme očito glavni put u tom predjelu. Darovnica ga naziva "put komunski ki pelja u Omišalj". Iako to u užem smislu ne spada na temu koja se ovdje obrađuje, bit će korisno navesti njegovu toponimsku trasu odavde prema Omišlju: on sječe Pavus na Grdine, ide dalje ispod Ošjaki preko Salašćice na Berbinju, sječe cestu Sv. Vid-Malinska, te nastavlja trasom Pilošine, Lokvić, Kantuni, Bandarolovi, Drage, Potpoje (Mihojsko), prolazi između Lančina i Jazbina, pa između Lesićeve i Jurasova, ide na Starču sjekući današnju cestu za Kijac da bi završio na Stube odakle se dalje išlo prema Omišlju. Ovaj je put sve do Bandarolova međa između katastarskih općina Bogović i Miholjice. Treba imati na umu da cesta Omišalj - Krk po današnjoj trasi u ono vrijeme nije postojala.

U opisanom području nalazi se mnogo čestica koje obrađuju razni obrađivači koji svi plaćaju desetinu kako je još knez Ivan odredio (samo jedan plaća sedminu). Toponimi, odnosno, nazivi tih čestica skoro su svi sačuvani do danas. Navodim ih kako ih danas izgovaramo, iako su na talijanskom neki malo izmijenjeni. To su: Brajdica, Kut, Sadić pod sv. Andrij, Lapat, Nabrig, Tubile, Dražica, Pod kuću, Pod sv. Andrij, Draga, Vrtline, Guzaje, Sigaljine, Funda, Krčić, Pod orih, Njivine, Brdalica, Zakrči i tri vrta, jedan kraj drugoga, koji se zovu "Mejuputi", "Kol Sersichi" i "Kol Studenca" (svi oko "Studenca pod selo Žgombić").

Kapela je tada imala, kaže se, jedan oltar sa oltarnom slikom na platnu na kojoj su prikazani sv. Andrija i sv. Petar i Pavao. S pravom možemo pretpostaviti da je to upravo današnja, sada restaurirana slika.

Kroz svoj životni vijek kapela je bila više puta popravljana pa joj je izvorni izgled danas izmijenjen. Stanovite izmjene, barem u unutrašnjosti, doživjela je 1614. godine, kada je dobila novi oltar koji je posvećen 15. rujna te godine. Kasnije je popravljana i prepravljana 1790. godine, jer ju je 20. listopada te godine ponovno posvetio krčki biskup Pellegrini. Ta je godina upisana s vanjske strane na nadvratniku ulaznih vrata. Kapela je tada produžena za oko dva metra, što se moglo vidjeti kada je bila otučena žbuka sa zidova pri posljednoj obnovi 1999. godine. Razumljivo je da je zbog tog većeg građevinskog zahvata onda bila i ponovno posvećena.

Kasnije brigu za njezino uzdržavanje sve više preuzimaju svi seljani Kremenića i Žgombića, pa je tako 1927. popravljena "milodarima seljana i doprinosima iseljenika". Te godine nabavljeno je i postavljeno na zvonik-preslicu sadašnje zvono. (Staro je vjerojatno u vrijeme prvog svjetskog rata poput drugih zvona bilo oduzeto u ratne svrhe).

U spomenutom imovniku dalje stoji: "Darovima i zauzimanjem Šima Milovčića iz Kremenić (povratnika iz Amerike, vl. opaska) uređena je 1956. i obogaćena novim ruhom i posuđem, dakako samo najnužnijim. Zauzimanjem Dinka Turčića (iz Žgombić) uređena je izvana 1966, a 1979. radom i doprinosom seljana Žgombić i Kremenić te pomoću dubašljanskih Amerikanaca postavljen je novi krov, brodski pod umjesto plafona. Plafon je nabavljen i postavljen radom i zauzimanjem Toma Cvelića iz Kremenić." (Daske za plafon je nabavio Petar Matijević, vikendaš iz Kremenića). 1993/94. godine stolar Petar Dujmović izradio je nove klupe što su financirali seljani. 1994. kapela je opremljena svim liturgijskim knjigama i svim potrebnim ruhom za službu Božju. Te godine prvi put se uvodi u kapelu električna struja. Priključak je poklonilo Elektroprimorje iz Krka, instalacijski materijal poduzeće Termojadran iz Rijeke, a radove je izveo Davor Kunac iz Žgombić.

Darovnica kneza Ivana Frankopana koju danas posjedujemo spašena je zahvaljujući popu Mihovilu Mužini koji je u svom Dnevniku 26.4.1903. zapisao: "Prošle subote dođu k meni Pere Žgombić i Mate Petičić, da raspravljamo o kapeli sv. Andrije.... Stari donio neki smotak, da su to spisi sv. Andrije, ali uzeo neke druge... Donio mi jih pak u nedjelju 26.04., a ja u večer brže spise prolistah..... ko van sebe od veselja, kad opazih spis glagoljski od 1454... darovnicu kneza Ivana... Dakako već izgrčeno, stareno.... ipak dat će se čitati. Još ne znam je li izvor je li prepis... opet... neki spisi s jedne strane omotani slabim papirom, tobože koricami, a to rukopis glagoljski. (citirano prema: A. Turčić: Dubašnica, 1996.)

Drugi je glagoljski spomenik vezan uz ovu crkvu grafit - zapis o blagoslovu oltara 1614. koji se nalazio u samom oltaru gdje je ponovno vraćen nakon otkrića pri obnovi 1999. O njemu je bilo riječi u prošlom broju Naših zvoni. (vidi niže!)

Nakon što je utrnulo patronatsko pravo obitelji Žgombić na ovu kapelu a njezino imanje prešlo u vlasništvo mnogih obitelji s ovog područja, prestale su i obaveze da se u kapeli redovito misi kao što je to bilo nekada. Već dugo godina misilo se u kapeli samo na blagdan sv. Andrije i eventualno još koji put u godini u nekoj posebnoj prilici ili potrebi (prilikom pohoda i pričesti bolesnika). U zadnje vrijeme u kapeli misi domaći svećenik p. Miko Radić svaki dan kad nije obavezan poći misiti na župu.

⁽²⁾ Pri identifikaciji toponima i putova koji se u dokumentima spominju pomoglo mi je više seljana iz Kremenića i Žgombića, posebno Pere Žgombić iz Kremenića. Svima iskrena hvala!

Kada se zbog radova moralo demontirati stari oltar, otkrilo se da je u dosadašnjem oltaru bila ugrađena stara oltarna menza (kamena oltarna ploča). Ta je činjenica odmah promijenila plan za novi oltar, pogotovo kad se na unutarnjoj strani pločice kojom je bio pokriven grobić sa sv. moćima (kao što je običaj u oltarima) otkrio natpis o posveti toga oltara pisan kurzivnom glagoljicom, a koji glasi: "1614. na 15. sektembra pisah ja pre Martin Krainović kurato kada bi blagoslovljeni ovi oltar."

Za taj se natpis inače znalo iz drugih izvora. Znalo se i njegov sadržaj kako ga je - ne sasvim točno - zapisao plovan p. Petar Žgombić 1790. g. O njemu govori i Branko Fučić u svojim Glagoljskim natpisima pod br. 114, ali se mislilo da je izgubljen. To je značajan pronalazak koji je upravo diktirao da se sada za oltar upotrijebi baš ta stara oltarna menza u kojoj je opet na isto mjesto ugrađena pločica s tim natpisom te s informacijom o ovoj obnovi oltara i crkve. Posao je povjeren klesaru Vladu Morožinu iz Gostinjca koji je obradio tu staru oltarnu menzu da opet bude upotrebljiva te uredio cijeli prezbiterij u apsidi crkve i postavio na mjesto novi oltar prema puku na Veliku srijedu, 31. ožujka 1999.

Spomen kurata (dušobrižnika) Martina Kra(j)inovića na glagoljskom natpisu pružio je saznanje da je na ovom prostoru početkom XVII. st. postojalo prezime Krajinović. Ono je nestalo i pojavilo se ponovno na o. Krku s obitelji pok. Ilije Krajinovića, pekara, koja se 1972. doselila u Krk iz Bosanskog Broda. Bilo je lijepo pri svečanosti otvaranja imati u kapeli i tri današnja Krajinovića iz Krka, sinove pok. Ilije Ante, Slavka i Zvonimira koji su počastili sudionike pogačom iza mise.

Starom oltaru - oltarnoj slici sv. Andrija - trebalo je sada u crkvi naći novo mjesto. Njega će se postaviti na bočni zid s južne strane, ali ga je prije trebalo restaurirati jer je drvo dijelom bilo potpuno gnjilo. Frane Kraljić je napravio nove kolonice, identične starima, a onda je i oltar i sliku uzela na restauraciju restauratorka gđa. Zrinka Kralj iz Rijeke. Pokazalo se da je oltar iznad originalne boje bio još dva puta bojadisan, da je imao neke dijelove pozlaćene... jednom riječi da je mnogo stariji i vredniji nego što smo mislili. Oltar i slika za koju znamo da datira barem iz 1730. godine (podatak iz venecijanskog državnog arhiva govori o oltarnoj slici na platnu s likovima sv. Andrije, sv. Petra i sv. Pavla) restaurirani su i postavljeni na novo mjesto, na drveni, hrastov postament koji im je Frane Kraljić tu pripremio.

Darovnica Ivana Frankopana iz godine 1454.