Intervju prof. Josipa Štimca :
O Velikom Taboru

…..Kao mladi učitelj u kolovozu 1941. godine iz udaljenosti od cca 5 km ugledao sam jedan fantastičan objekt na jednom brežuljku pokraj Desinića. Odmah sam u sebi rekao "Tu ćeš ti biti!". Taj objekat je Veliki Tabor, koji je na mene ostavio izvarendan dojam te sam od tog dana zavolio taj Grad i počeo već te 1941. godine nešto na njemu raditi pod rukovodstvom mog pokojnog direktora Josipa Dritanovića. Nažalost, ti susreti s Velikim Taborom trajaia su samo do mjesca kolvoza 1943., kada sam se aktivno uključio u partizane i time je djelomično moj kontakt s Velikim Taborom prestao. No u toku rata pošto je Tabor Grad bio na našem oslobođenom partizanskom teritoriju, dolazio sam češće do njega zajedno s partizanima, te smo se tu sklanjali i odmarali… itd…itd…

     Poslje Drugog svjetskog rata opet je moj kontakt prestao ali tu i tamo sam dolazio da ga vidim, da mu se divim, i da obnovim svoje uspomene kako ratne tako i prijeratne. 1962. godine upoznao sam članove tadašnjeg Konzervatorskog zavoda ili današnjeg Zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu u Opatičkoj ulici broj 10 i s njima u kontaktu dotaknuli smo probleme Velikog Tabora. Tako sam i pokojnu i dragu inžinjerku Gretu Jurišić nagovarao i ona se posvetila Velikom Taboru i zavolila ga možda još i više nego ja. Time je počela njena intervencija u građevinskom smislu, te njoj možemo prvoj zahvaliti da je Grad spašen od propasti, jer je ona posvetila svoju pažnju i novac (državni) za spašavanje sjevernih stijena. 1972. godine bio sam takorekuć prognan iz Zagreba. Zapravo oduzeli su mi pravo na stan i na nužni smještaj i nije mi preostalo ništa drugo nego da se okrenem oko sebe i tako sam u malom Desiniću ispod Velikog Tabora napravio kućicu od 60 kvadrata i tada sam se "okućio" kao što se ono kaže po domaći, pokušao sam se posvetiti Velikom Taboru. No međutim, pošto nisam bio član Komunističke partije, nisu me puštali nigdje blizu nikakvih javnih priredaba, a pogotovo ne u Velikom Taboru. Tada sam došao na ideju pa sam iskoristio proslavu Dana žena 8. marta i nagovorio žene iz Desinića, partizanke, da naprave proslavu u koju sam se ja uključio dušom i tijelom i pomogao da se ta proslava gore održi. Žene su bile toliko oduševljene kao i ostali muški posjetitelji da su iduće godine zaista napravili već veliku svečanost i tom prilikom smo postavili etnografsku izložbu, zatim numizmatičku izložbu kao i izložbu terakote, keramike i sl. Taj podhvat je rezultirao daljnjom infiltracijom kao trojanski konj, te smo počeli razvijati drugu, pa treću, pa četvrtu prostoriju, dok konačno i lokalni faktori nisu uvidjeli da je ta stvar korisna ne samo za Veliki Tabor nego i za Desinić općenito.

      Ta moja aktivnost rezultirala je da smo već nakon par godina imali desetak soba namještenih s mnogim etnografskim i drugin predmetima. Uz pomoć starih ratnih drugova i prijatelja najprije smo ovdje posvetili veliku pažnju izložbi, zapravo muzeju narodnooslobodilačkog pokreta, odnosno antifašističke borbe, posebno zahvaljujuči generealu Gluhaku, kao i ostalim mojim ratnim drugovima i prijateljima. Muzej se razvijao iz dana u dan, kako donacijama, posebno profesora Bauera, tako i doprinosima slikara koji su ovdje dolazili na slikarske kolonije.

    Nažalost, 1988. godine 14. studenog izbačen sam po odluci kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske, odnosno Saveza komunista iz Velikog Tabora, bez objašnjenja oduzeli su mi ključeve i izbacili me iz Grada. Taj period odsustva iz Velikog Tabora iskoristio sam za istraživanja života i djela znametnitog zagorskog umjetnika Đure Jurice Prejca koji je spjevao našu zagorsku himnu "Vu plavem trnaci mi hiža stoji". 1991. godine, kada smo osnovali našu novu Hrvatsku državu pokušao sam se vratiti, ali niti nova vlast me nije pustila unutra, čak štoviše intervenirali su u Saboru ne znajući da sam ja jedan od onih koji su u ilegali skoro godinu dana radili na organizaciji otpora prema Veliko-Srbima i Jugoslavenskoj Armiji i ostalim ugnjevačima našeg hrvatskog naroda i Hrvatske domovine. Čak su odlazili češće u Sabor da bi mi spriječili ulazak, sve dok nije osobno intervenirao tadašnji prvi predsjednik Sabora naše Hrvatske domovine doktor Žarko Domljan i sam predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman. Tek tada, nakon oštrih upozorenja, gospoda u Izvršnom vijeću općine Pregrada, pod koju je pripadao ovaj Grad, pustila su me da ponovno uđem unutra i da se brinem za njega. Što da vam kažem kakav je nemar bio prema tom Gradu, našao sam nekoliko boca rakije, cijeli sanduk mineralne vode nisu taknuli, čak i novac sam našao koji je pripadao umjetniku Stanku Piskaču na ime njegovih djela koja su se ovdje prodavala.
     Poslije tog mog povratka počeo sam intezivni rad i '82 godine smo već imali ovdje mačevalačke borbe sa međunarodnim susretima, zatim sve moguće vrste koncerata solističkih, grupnih, vokalnih, instrumentalnih itd… Zatim dresure sokolova, paraglajdere i ostale zrakoplovno-tehničke izložbe, plesove u krinolinama. I da ne nabrajam da se tu život počeo intenzivirati tako da smo već '92 god imali ovdje dvadeset i jednu tisuću i nekoliko stotina posjetitelja. Točno je da je taj broj posjetitelja padao, a da bi se negdje stabilizirao zadnje 3 - 4 godine na 15 do 16 tisuča posjetitelja godišnje. Danas je Grad dupkom pun, da ne možete u njega takorekuć više niti jednu sliku staviti. Što se tiče eksponata, tu imademo na ulazu stara vozila, kočije, sada se baš pripremamo obnoviti jedan Mercedes iz 1935. godine. Zatim slijedi veliki podrum sa bačvama od 53 do 5450 litara. Zatim slijedi prvi Hrvatski ratni muzej koji je zaista za onoga tko imalo pozna svoju Hrvatsku više nego dragocjen. Tu je i velika "Rustikalna dvorana" u kojoj održavamo priredbe, naročito izložbe, ali i druge svečanosti. U dvorištu imademo bunar koji je dubok 32 metra i predstavlja svojevrsnu atrakciju, i uvijek je pun vode mada se nalazi na 335 metara nadmorske visine.

     U dvorištu također imamo svemoguće naprave za piknik za veći broj ljudi kao što su kotlovi za gulaše, kotao za fiš-paprikaš, gradele, ražanj za odojke, janjce i sl. Na prvom katu susrećemo mali viteški salon gdje smo prikazali život naših vitezova u X. i XI. stoljeću. Na trećoj etaži nalazi se naša zavičajna zbirka sa geološkom, paleontolološkom, etnografskom, antropološkom, animološkom kolekcijom kao i veliki broj predmeta koji opisuju način života u XVII., XVIII, i početkom XIX. stoljeća. Opremili smo dvorsku kapelu koja danas je zaista uzor kapelama i crkvama ovoga kraja. Iz kapele odlazimo u posjet keramičkoj zbirci i zbirci terakote kako sadašnjeg perioda tako i zbirci predmeta koji su stari između 300 i 400 godina. Tu počinje i grandiozna izložba slika pokojnog i dragog našeg velikog donatora prof. dr. Antuna Bauera. Izlazimo iz keramičke zbirke i prelazimo "most uzdisaja", ulazimo u povijesnu sobu obitelji Rattkay u kojoje se nalazi i prezentacija našeg sokolarstva jer ovdje također dajemo predstave sa dresiranim sokolima. Lijevo ulazimo u muzički salon Đure Prejca koji je spjevao našu zagorsku himnu "Vu plavem trnaci". U trećoj prostoriji nalazi se mačevalački salon "Sanjina Kovačića" koji je ovdje prisutan od '82 godine sa svojim hrabrim mačevateljima, s kojima sudjeluje sve do današnjeg dana na mnogim internacionalnim priredbama. Iz tog salona vraćamo se, na istoj etaži, u dvoranu gdje se prodaju suveniri a i dio donacije slika prof. Bauera. Slijedi još jedna manja galerija, i na koncu sljedi galerija Otona Ivekovića koji je ostvario svoj ideal, svoju želju da stariju povijest Hrvatskog naroda ovjekovječi na svojim platnima. Tu je "Dolazak Hrvata na Jadran", "Krunidba prvog Hrvatskog Kralja", "Smrt zadnjeg Hrvatskog kralja" i mnoge druge slike koje su zaista nezaboravne za nas koji smo bili odgajani u duhu herojstva naših vladara kroz vjekove.