Strossmayerovo apsolutno ne savezu sa Srbima

akademik Josip Pečarić

Gojko Borić je u Slobodnoj Dalmaciji od 27. siječnja 2001. dao izvrsnu analizu puzajućeg jugoslavenstva koji današnja vlast sprovodi u Hrvatskoj. Borić kaže: “Ideološki ‘Jugoslaveni’ kao Predrag Matvejević, Slobodan Šnajder i Ivo Banac nastavljaju posao koji su započeli Ljudevit Gaj, Josip Juraj Strossmayer, Viktor Novak, Ivo Andrić, Stipe Šuvar i Goran Babić (da navedemo samo neke ‘korifeje’ jugoslavenstva u 19. i 20. stoljeću). (…) Ponovno su cijenjeni radovi Dubravke Ugrešić i Lordana Zafranovića koji Hrvatsku ne mogu ni smisliti.” Naravno Borić ne zaboravlja spomenuti i “prvog putnika u Beograd poslije Domovinskog rata” Igora Mandića.

Čini se ipak da činimo nepravdu i prema Gaju i prema Strossmayeru stavljajući ih u isti koš s onima koji su bili svjedoci (ili su pomagali) zatiranju hrvatskog naroda u zajedničkoj državi sa Srbima. Svima njima pojam jugoslavenstvo upravo znači to, dok Gaj i Strossmayer nisu mogli na tako nešto ni pomisliti.

Posebna je uloga Josipa Jurja Strossmayera u svemu tome. Upravo će njegovo “jugoslavenstvo” biti jedna vrsta opravdanja svim hrvatskim Jugoslavenima, koji vole reći kako je on “mecena jugoslavenstva”. To su povjerovali i mnogi državotvorni Hrvati, pa i oni Strossmayera izjednačavaju s hrvatskim Jugoslavenima koji zatiru hrvatski narod kroz cijelo dvadeseto stoljeće. U stvari tako državotvorni Hrvati daju alibi hrvatskim Jugoslavenima u njihovom zatiranju svega hrvatskog kroz čitavo dvadeseto stoljeće, pa i danas kada nam se neposredno poslije velikosrpskog genocida nad hrvatskim narodom i krvavo izborene slobode, opet nudi (za početak) carinska unija.

A da Strossmayer nije nipošto nikakav korifej Jugoslavenstva pokazale su knjige: “Hrvatski domoljub Josip Juraj Strossmayer”, Zagreb, 1995. i “Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru”, Zagreb, 1997., kao i Korespodencija Josip Juraj Strossmayer – Serafin Vannutelli 1881 – 1887, Zagreb 1999.

O Strossmayerovoj političkoj ideologiji Blaž Jurišić, Strossmayer iza kulisa, Hrvatska revija, II, 3, Zagreb 1929, str. 145-159, kaže: “Osnovna linija njegove politike uvijek je ista i jednostavna. On hoće da Hrvatskoj osigura samostalnost u federaciji bilo austrijskoj, bilo ugarskoj, bilo jugoslavenskoj. Ni jedna od ovih alternativa nije se ispunila, i Strossmayerov politički san ostao je neostvaren.”

U stvari, stvarna Strossmayerova želja je bila oslobađanje hrvatskog naroda, što se vidi iz njegovog pisma Račkom (9. prosinac 1882.): “Rado bi doživio oslobođenje svoga naroda ali nemam nade”, a kao pragmatičar svjestan pozicije u kojoj se njegov narod tada nalazio, mogućnost za to je vidio jedino kroz ostvarenje jedne od tih alternativa. Pri tome je najvjerojatnije njegovo jugoslavenstvo bio oblik pritiska na austrougarsku vlast upravo da bi ostvario hrvatsku samostalnost.

Možda ideja princa Ferdinanda o davanju Slavenima ravnopravnog statusa u Monarhiji, zbog čega je i bio ubijen, leži i u Strossmayerovom djelovanju. Jer ugled Strossmayera je bio doista veliki. Recimo, talijanski državnik Marko Minghetti, koji je imao prilike upoznati najistaknutije ličnosti svoga vremena rekao je: “Postoje samo dvojica pred kojima sam imao dojam da pripadaju nekoj drugoj vrsti, nego mi ostali.” Ta dvoj ica su Bismarck i Strossmayer.

Matija Pavić i Milko Cpelić (Josip Juraj Strossmayer, Biskup bosansko-đakovački i sriemski god. 1850-1900. Zagreb, 1904.) ističu da je najvažnija obilježje biskupovog državno-političkog djelovanja nastojanje da se Hrvatskoj osigura slobodan i samostalan razvitak. To je konkretno značilo (str. 428) ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu Hrvatsku, te državnu samostalnost Hrvatske u okviru Habsburške Monarhije, te preuređenje Monarhije u “federaciju” u kojoj bi Hrvati okupili oko sebe druge južne Slavene u Austriji i Bosni. Oni istiću: “On nikada nije promijenio toga svoga načela.”

Ali dopustimo da je biskup, kako kaže Jurišić, mogao misliti i širu jugoslavensku zajednicu, tj. da je to nešto više od pritiska. Razmotrimo takvu Strossmayerovu jugoslavensku ideju. Ona ima tri bitne komponente:

- Zagreb je centar južnoslavenskog okupljanja;

- Približavanje pravoslavnih južnoslavenskih naroda Rimu i

- Bugari su uključeni u takvo okupljanje južnoslavenskih naroda.

Ako se govori o nekoj ideji, ona mora biti ostvarena ili ne. Očito da ni jedna točka Strossmayerove ideje nije ostvarena, pa je očito da hrvatski Jugoslaveni nemaju nikakvo uporište u opravdavanju svog sluganstva velikosrpskoj ideji.

Recimo, odmah po pojavi Strossmayerove Okružnice iz 1881. godine o sv. Ćirilu i Metodu, gdje je elaboriran njegov poziv pravoslavnim Slavenima da priđu Rimu, doživio velike napade iz Srpske pravoslavne crkve, pa je Strossmayer bio i “duhom nečistim zaveden”. O samoj ideji o uniji Ivo Pilar (Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat, Hrvatska demokratska stranka, Varaždin 1990, str. 336-340) kaže: “Namisao bijaše upravo veličanstvena, ali već unaprijed osuđena na neuspjeh; morala je doživjeti istu sudbinu, koju je doživjela papinska politika i koju će uvijek morati doživjeti.”

Naravno, takve ideje i mogu ostvariti samo tako veliki ljudi kakav je i bio biskup Strossmayer. Upravo zato što je on pokušao i nije uspio dokazuje Pilarovu tvrdnju da je tako nešto unapred osuđeno na neuspjeh! Zašto je sama ideja po Pilaru bila veličanstvena? Odgovor je opet jednostavan. Strossmayer želi zlo sasjeći u korijenu. A zlo u korjenu velikosrpskog zla je oduvijek bila Svetosavska crkva. To je tako zorno pokazala i uloga SPC u Domovinskom ratu.

Za razliku od hrvatskih Jugoslavena koje spominje Borić, i koji se bore za jugoslavenstvo u kome je jasna vladajuća srpska pozicija, Strossmayer je bio svjestan da takvo jugoslavenstvo donosi samo zlo. On je dobro poznavao srpski narod i njegovu mržnju prema katoličanstvu i Hrvatima. To nam zorno pokazuju njegova pisma Račkom. Tako 15. prosinca 1861. piše: “Ako drugo, onda sam opazio, da se neke stvari po srpskih ruku sasvijem srpski, ili bolje rekuć turski rješavaju. Ima Srbina u namjesništvu, koji se gledaju i meni i crkvi katoličkoj osvetiti, što se ne ćemo posrbiti.”

U pismu od 25. lipanja 1883. Strossmayer piše o srpskom “barbarstvu” i “okovima srpskim”, a posebno je znakovito pismo od 10. travnja 1884. gdje kaže “Narod nam je u vrlo opasnom položaju. Srbi su nam krvavi neprijatelji. Dobro je rekao - mislim Marković - da dočim se mi ljuto borimo prot Mađara, Srbin brat iza leđa na nas navaljuje.” U istom pismu spominje i “grob, kog Srbi nam kopaju”.

U pismu Serafinu Vannutelliju, papinskom nunciju u Beču, od 2. prosinca 1885. biskup Strossmayer ukazuje na velikosrpske težnje za obnavljanje Dušanovog carstva, a spominje i balkansku federaciju: “Mađari već dva i više desetljeća posebno nastoje da srpski narod u Hrvatskoj i izvan Hrvatske za svoje ciljeve pridobiju i učine ih svojim nakanama posve odanim. Iskorištavaju u tu svrhu taštinu Srba koji smatraju da su ispred svih drugih pozvani da, uskrisivši carstvo svoga cara Dušana, jedini na Balkanskom poluotoku zavladaju. To je anakronizam i opsjena bolesnog uma iz četrnaestog stoljeća kad je Dušan, kralj svakako vrlo sposoban no isto tako vrlo podmukao i okrutan, živio (….) Ponavljam: tu misao ponovno oživljeti isto je što i trabunjati prepuštajući se pukim opsjenama ali, nažalost, narodi zahvaćeni nadutošću i sebičnošću ravnaju se radije snovima i opsjenama negoli istinom i pravdom koje traže žrtve i požrtvovnost.

Mađarskim probitcima i nakanama odgovara da nadraže slavenski narod protiv slavenskog naroda te da Srbe nagovore da, s jedne strane, Hrvatska bude opljačkana i bačena u ropstvo; da se s druge strane, Bugari satru i učine nepomičnima, pa da oni uglavnom jedini vladaju i negdašnje Dušanovo carstvo obnove. (…) Ja sam dabome najčvršće uvjeren da je na Balkanskom poluotoku jedino moguće, a po Bogu i moralnom zakonu valjano, imati bratsku federaciju raznih naroda, među kojim će narodima dakako Slaveni igrati glavnu ulogu, dokle se za to svojom vjerom, krepostima i žrtvama, jednako tako ljubavlju i međusobnom slogom, budu znali svoga božanskog određenja dostojno pokazati. (…) Ponavljam iz svega svog srca: Hrvatska, kakva je vazda bila i kakva će vazda ostati, pravi je Božji dar uzvišenoj vladarskoj kući i svemu carstvu da na Balkanskom poluotoku obdrži prvo mjesto, pobjedivši i sebi prije svega podloživši srca i savjesti naroda pošto zauzme i podvrgne sama njihova područja i zemaljske granice. No, zaista je istina, da bi tome uzvišenom cilju Hrvatska mogla odgovoriti, treba prije svega da se na slobodu izvuče ispod stranog odlučivanja, tiranije i vlasti, te da se sebi samoj, to jest svojoj cjelovitosti, slobodi i snazi vrati. (…)

Meni se čini da je skrajni čas da se jadnoj Hrvatskoj pomogne. Ako se ne varam, kao što je godine 1848. i 1849. početak spasa krenuo od Hrvatske, tako i danas mogu, kako se čini, počeci njena popravka i njezine snage biti ono, čega se Austrijsko Carstvo iz dana u dan sve većma trebati da svoju moćnu jakost i djelotvornost posvuda iskaže. U tom pogledu pitanje Hrvatske podnipošto nije, kako tvrde Mađari, samo nutarnje pitanje Ugarske, nego je pitanje cijeloga Carstva i uzvišene dinastije.”

Zgodno je Strossmayerovu zalaganju da Zagreb, a ne Beograd, bude centar južnih Slavena dati dio iz pisma Vannutelliju od 19. travnja 1887. gdje biskup kaže da je “Biograd, nekako Carigrad u malome, grad vrlo važan, središte gotovo nedvojbeno i od Boga samoga preodređeno da na Balkanskom poluotoku izvrši veliki utjecaj. Iz Biograda rijekom Savom lagan je pristup Zagrebu koji je također grad vrlo važan i dostojan pažnje, k oji premda nije tolike važnosti za trgovačku i gotovo svjetsku politiku kao Biograd, ipak je nedvojbeno predodređen za atenej južnih Slavena, o čemu već sada ima jasnih naznakah. Ja i moji prijatelji htjeli smo na svaki način prvenstvo sačuvati Zagrebu, tim prije što je on središte katoličanstva, pa dakle iz zapadne kršćanske kulture. No, nažalost, onima koji su tu namjeru trebali objeručke prigrliti ponestalo je pravog razumijevanja i snage da na tome najodlučnije porade te sve zapreke, koje su se pojavile, nadvladaju.”

Ali posebno su znakoviti događaji u svezi sa Zavodom sv. Jeronima u Rimu iz 1901.-1902. - veoma značajni događaji u hrvatskoj povijesti o kojima se, nažalost, u Hrvatskoj i među povjesnicima malo zna, a trebali bi biti uključeni u sve školske udžbenike povijesti. Naime, 1901. godine papa Lav XIII dao je Zavodu hrvatsko ime. To je uzbudilo diplomatske krugove diljem Europe. Usprotivile su se Italija, Francuska, Austrija, Mađarska, Rusija, Srbija i Crna Gora, pa se i šlo i do izravnih ucjenjivanja Svete Stolice.

Odlučujuću ulogu tada je odigrala Crna Gora. Naime, na Berlinskom kongresu 1878. Crna Gora je dobila Bar, pa je knjaz Nikola proglasio tamošnje katolike (Hrvate) Srbima (tzv. Srbi-katolici), i tražio da se Zavodu sv. Jeronima uz hrvatsko doda i srpsko ime! Tim povodom biskup Strossmayer piše kardinalu Rampolli: “U srcu i duši Srba vlada nesnošljivost prema katoičkim Hrvatima. Stoga se naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazvati srpskim. Taj se pojam apsolutno ne smije upotrebiti”. Papa je 1902. vratio Zavodu ilirsko ime, a hrvatsko on dobiva tek 1971.

Kolika se nepravda čini Strossmayeru izjednačavajući njegovo jugoslavenstvo s hrvatskim jugoslavenima iz vremena postojanja Jugoslavije najbolje pokazuje usporedba s jednim drugim velikim hrvatskim političarem iz dvadesetog stoljeća – s Mačekom. Naime, Maček je naslijedio Stjepana Radića, koji je umro od posljedica ranjavanja u beogradskoj Skupštini, preživio je Drugi svjetski rat, pa sigurno zna za četničke zločine tijekom tog rata, ali i za stotine tisuća ubijenih Hrvata poslije rata. Pa ipak je umro vjerujući da Hrvatska treba biti u Jugoslaviji, državi koja nije bila, niti može biti, ništa drugo nego Velika Srbija. A i prva i druga Jugoslavija nastale su na zločinima nad hrvatskim narodom!

Slično stajalište ima i njegova stranka danas. Sjetimo se da su na posljednim izborima na kojima je pobijedio HDZ išli s parolom: “Stvorili smo Banovinu bez kapi prolivene krvi”. Dakle: “S nama bi imali bolju Hrvatsku u Jugoslaviji bez kapi prolivene krvi”. To i nije ništa drugo nego Mačekova vizija Hrvatske u Jugoslaviji.

Kako izgleda Strossmayerovo apsolutno ne u usporedbi s politikom HSS-a. Zar sama činjenica da papa Lav XIII. tada nije uspio jednom svom Zavodu dati ime koje je htio jer je to ime bilo hrvatsko ime, ne opravdava Strossmayerovu pragmatičnu politiku u njegovoj borbi za slododu hrvatskog naroda? To Strossmayerovo apsolutno ne, je značilo apsolutno ne bilo kakvom savezu sa Srbima. A ono njegovo “Rado bi doživio oslobođenje svoga naroda” zorno pokazuje gdje bi se on svrstao da je živio u vremenu kada je nada za slobodom postala realnost! To njegovo apslutno ne vrijedi i danas. To je apsolutno ne carinskim unijama, tj. balkanijama, jugoslavijama, svemu sličnom što nam pripremaju bjelosvjetski sponzori velike Srbije.

Objavljeno u prilogu Tjedan, magazina Slobodne Dalmacije od 4. veljače 2001.
Na ovom webu s dopuštenjem autora.

Back to Croatia - an overview of its History, Culture and Science