© by Ljeposlav Perinić, Buenos Aires
Govor održan u Argentini i Kanadi

KADA BI LUTKE GOVORILE...

Draga braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice!

Godine 1928 kada sam imao šest godina života, moj je otac, savjetnik ravnateljstva pošta, dobio iz Splita premještaj u Zagreb. Tako sam napustio moj rodni grad Split i preselio se s roditeljima u glavni grad Hrvatske u Zagreb. Spominjem to radi toga, jer je iste godine preminuo, nakon atentata u beogradskoj skupštini, vođa hrvatskoga naroda Stjepan Radić. Još danas se sjećam kada me je moj otac poveo na Radićev sprovod. To je bila velebna manifestacija cijelog hrvatskog naroda protiv srpske represije, protiv Beograda, protiv Jugoslavije. Za mene - šesto-godišnje dijete, sprovod Stjepana Radića ostao je u neizbrisivoj uspomeni, jer sam tom prilikom vidio hrvatske seljake i seljakinje iz svih hrvatskih pokrajina, obučene u prekrasne i živopisne narodne nošnje. Šarolikost boja, vezivo, ukrasi, kićenost i motivi tih narodnih nošnja iz svih hrvatskih krajeva, izraz drevne hrvatske samosvojne kulture, zatim dostojanstvo, kršnost i ljepota hrvatskih mladića i djevojaka, muževa i žena, zauvijek su ušli u moju dječju dušu. Tako sam na sprovodu Stjepana Radića još više zavolio tu moju Hrvatsku, hrvatskog čovjeka i posebno hrvatske narodne nošnje.

Teresa s ocem u Zagrebu , 2001., Zrinjevac

Kasnijih godina putujući po svijetu, gledajući i proučavajuci narodne nošnje drugih naroda i uspoređujući te nošnje sa hrvatskim narodnim nošnjama, došao sam do zaključka, da su naše hrvatske narodne nošnje jedne od najljepših na svijetu.

Nije stoga čudo da sam 30 godina nakon Radićevog sprovoda - godine 1958 - kada me je iz Hrvatske posjetila u Argentinu moja majka, zamolio ju da mi donese za moju djecu jednu originalnu hrvatsku narodnu nošnju. Moja majka je udovoljila toj mojoj želji i donijela nam je jednu prekrasnu nošnju iz hrvatske Posavine.

Zahvaljujući tom daru ja danas posjedujem jedinstvenu zbirku lutaka u narodnim nošnjama iz cijeloga svijeta, koja se sastoji od 230 lutaka iz više od stotinu zemalja sa svih pet kontinenata naše Zemlje.

Naime, kada su moje kćerke Vesna, Zdravka i Dubravka, koje su tada imale 10, 8 i 5 godine, dobile od svoje bake hrvatsku narodnu nošnju, pitale su me da li osim Hrvata i Argentinaca i drugi narodi imaju svoju narodnu nošnju, ja sam im odgovorio da imaju, a one su htjele u svojoj dječjoj znatiželji vidjeti kako narodne nošnje od drugih naroda izgledaju - te sam došao na ideju početi sakupljati lutke u narodnim nošnjama iz cijeloga svijeta, da im to mogu pokazati.

Originalnost ideje je bila u tome što ja nisam te lutke htjeo naručivati i kupovati, već sam želio lutke u narodnim nošnjama dobiti na dar ništa manje nego od državnih poglavara iz cijeloga svijeta.

Na tri pisma koja sam poslao, dobio sam dva pozitivna odgovora i prve dvije lutke i to lutke u meksičkoj i njemačkoj narodnoj nošnji od tadašnje Prve Dame Meksika Eve Samano de López Mateos i od stvaratelja Nove Njemačke Dra. Konrada Adenauera.

dar Eve Samano de Lopez Mateos, Meksiko

Dakako da me je ovaj početni uspjeh u velike obradovao, te sam još većim oduševljenjem počeo pisati i slati pisma svim poglavarima država, tražeći ih da mi pošalju samo jednu lutku u narodnoj nošnji njihove zemlje.

Velika većina državnih poglavara je odgovorila na pisma i poslala lutke. Neki po jednu, neki po dvije, a neki po više njih (tako na primjer Predsjednik Istočne Njemačke, koja danas kao takova ne postoji, Walter Ulbricht - sedam lutaka, a Predsjednik Sovjetskog Saveza Nikolaj Podgorny 15 lutaka iz svih 15 sovjetskih republika), neki su mi odgovorili da u njihovim zemljama nema narodnih nošnja, pa prema tome da ne mogu poslati ni lutke, ali su mi zaželjeli puni uspjeh u mom podhvatu, neki pak nisu na pismo ni odgovorili, a neki su poslali malo čudne odgovore: tako na primjer bivsi argentinski Predsjednik Levingston mi je odgovorio da u "presupuestu" tj. proračunu nije predviđen izdatak za kupovanje lutaka - a isti dan kada sam primio njegovo pismo sam pročitao u novinama da je kupljen novi predsjednički avion za tri milijuna dolara - ili francuski Predsjednik Charles De Gaulle mi je odgovorio da u predsjedničkoj palači nema lutke da mi je pošalje - ili engleska kraljica Isabel, koja mi je dala do znanja da ona ne šalje darove nepoznatim osobama ili Predsjednik Surinama Johan Henri Eliza Ferrier, koji mi je umjesto lutke poslao svoju fotografiju sa vlastoručnim potpisom!

Uza sve to od kada sakupljam lutke uspjeh je više negoli zadovoljavajući. Primio sam preko 200 pisama od državnih poglavara, koja čuvam u pet albuma, a 230 lutaka sam primio od Sv. Oca Pape Pavla VI., od 12 careva, carica, kraljeva, kraljica, prinčeva ili princeza, od 54 Predsjednika ili Prvih Dama i od 40 Prvih Ministara ili Gobernadora iz stotinu i sedam država našega Globusa.

dar Leopolda Senghora, Senegal

Kao posebnu zanimljivost spominjem da mi je Predsjednik Središnje Afričke Republike David Dacko odgovorio da oni nisu uopće imali lutke i da su zahvaljujući mojem pismu došli na ideju početi lutke proizvoditi. Dakle - dogodilo se je nešto posve nepredviđeno - zahvaljujući jednom Hrvatu djeca ove daleke afričke Republike sada se mogu igrati sa lutkama ...

Lutke moje zbirke su učinjene od svih mogućih materijala (krpa, plastika, masa, porculana, drvo, itd.), raznih su veličina od 10 do 70 centimetara.

U zbirci su predstavljene sve najglavnije ljudske rase - bijela, crna i žuta.

Lutke su došle iz velikih i malih država, iz legendarnih carevina i kraljevstava, knezevina (kao Monaco, Lichtenstein i Luxemburg), iz najmanje republike na svijetu: San Marino.

Imadem pisma ili lutke i pisma od malo poznatih i gotovo nepoznatih državnika, kao od Kraljice iz Sikkima (ta se kraljevina nalazi na Himalaji) ili kralja iz Nepala, koji se zove ni više ni manje nego: Njegovo Veličanstvo Maharadjahiradsa Mahendra Bikram Jang Bahadar Shah Shamaher Jang Deva, zatim od kralja Tonge: Njegovog Veličanstva Taufa "Ahau Tupuo IV." Ili Kralja Swazilandije Njegovog Veličanstva Sobhuze II., koji je imao stotinu žena ... Lutku mi je poslao i abesinski car Haile Selasie, čiji je puni naslov: Njegovo Imperijalno Veličanstvo Haile Selasie I., Lav Pobjednik (Osvajač) Naroda Judeje, Božji Izabranik, Car Etiopije. - Kraljica Majka iz Kambodže Njezino Veličanstvo Kossamak Nearirat - zadnja kambodžanska kraljica - mi je također poslala lutku. Malo iza toga Kambodža je postala Republika, nakon više od 2.000 godina, što su njome vladali kraljevi.

dar Jens Otto Krag-a, Danska

Mnogi od Kraljeva, Predsjednika država ili Prvih Ministara, koji su mi poslali lutku više nisu na vlasti ili su umrli. Time je zbirka dobila još veću vrijednost. Od već preminulih državnika čije lutke posjedujem, spominjem: Grčkog Kralja Pavla I., Dr. Kanrada Adenauera, tvorca Nove Njemačke, Dr. Adolfa Scharfa, Predsjednika Austrije, Predsjednika Iraka Maršala Abdela Salam Arefa, koji je poginuo u avionskoj nesreći, Prvog Ministra Konga Moisé Chombe-a, Predsjednika Egipta Gamal Abdel Nasera, Prvoga Ministra Irske Sean Lemassa, Levi Eshkol, Prvi Ministar Izraela, Papa Pavao VI., Mao Tse Tung, Predsjednik komunističke Kine, Prvi Ministar Indije Indira Gandhi, koja je ubijena u atentatu, Generalisimus Francisco Franco, Predsjednik Španjolske, Chang Kai Shek, Predsjednik Nacionalističke Kine, Golda Meir, Prvi Ministar Izraela, Antonio de Oliveira Salazar, Prvi Ministar Portugala, Njezino Visočanstvo Grace, Princeza Monaca, Talijanski Kralj Humbeerto II., Ivan Vancha Mihajlov, legendarni vođa makedonskih Bugara, Anastas Mikoyan, Predsjednik Sovjetskog Saveza itd., itd.

Moja zbirka predstavlja prave Ujedinjene Narode u minijaturi, samo s tom razlikom što u njoj vlada idealni mir, jer nema svađa, veta, prepiraka i nesporazuma, kao u Ujedinjenim Narodima u New Yorku. Zato su moje lutke prozvane Lutkama Mira, jer kada ih izlažem, stavim zajedno lutke Prvog Ministra Izraela Golde Meir sa lutkom egipatskog Predsjednika Gamal Abdel Nasera ili lutku Generalisima Chang Kai Sheka zajedno sa lutkama Mao Tse-Tunga, itd.

Među tolikim ugodnim iznenađenjima koje sam doživio sakupljajući lutke, svakako želim istaknuti simpatičnu gestu Prvog Ministra Indije gospođe Indire Ghandi, političkog vođe preko 500 miljuna Indijaca, kada je u mjesecu listopadu 1968 godine službeno posjetila Republiku Argentinu, donijela je osobno sa svojom prtljagom iz New Delhia u Buenos Aires dva dara, jedan za argentinskog Predsjednika Generalu Onganiu i drugi dar jednu prekrasnu lutku za moju zbirku. Lutka prikazuje zaručnicu u narodnoj nošnji iz indijske provincije Madras, a Indira Ghandi ju je izabrala iz Internacionalnog Muzeja u New Delhiu, kako se to vidi iz natpisa na samoj lutki. Želja Indire Ghandi je bila tu lutku meni osobno predati, ali kako se je ona zadržala u Buenos Airesu samo nepuna tri dana, obavijest od indijskog Poslanstva sam primio tek nakon njezinog odlaska iz Buenos Airesa, te mi je lutku naknadno u njezino ime predao indijski Poslanik.

dar Indire Gandi, Indija

Do sada sam svojom zbirkom lutaka održao oko 50 izložaba: oko 40 u Argentini, jednu u Uruguaju i desetak u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.

Prva je izložba održana u gradu Don Torcuato, u Argentini, gdje živim sa svojom djecom u mjesecu listopadu 1965 godine. Izložba je probudila ogromno zanimanje i posjetilo ju je blizu 10.000 osoba, među ostalim 27 škola iz Don Torcuata i okolice t.j. školske djece sa učiteljima i profesorima. Na svečano otvorenje trebao je doći i tadašnji Predsjednik Republike Dr. Arturo Illia, ali kako je bio spriječen, zamijenio ga je senator Don Alfredo Ghiglione.

Budući sam ja od prvoga momenta vidio da ću sa svojim lutkama moći koristiti hrvatskoj stvari, nisam propustio niti jednu priliku da na izložbama, pred novinarima, na radiju, na televizije, itd. ne istaknem svoje hrvatsko porijeklo i borbu Hrvata za uspostavu hrvatske države.

Tako već otvorenje ove prve izložbe u Don Torcuato se je pretvorilo u pravu argentinsko - hrvatsku svečanost, sa nastupom Hrvatskog Pjevačkog Zbora "Jadran" i hrvatskom plesnom skupinom "Kolo". Ovaj nastup "Kola" u hrvatskim narodnim nošnjama bio je snimljen za filmski žurnal "Argentina al día" i isti je bio prikazivan u preko 600 kina diljem Republike Argentine.

U svom govoru sam istaknuo da ovu prvu izložbu svoje zbirke lutaka posvećujem svojoj dalekoj Domovini Hrvatskoj.

Izaslanik Predsjednika Republike Argentine, senator Don Alfredo Ghiglione je tom prilikom otkrio na zgradi "Colegio San Marcelo" gdje se je izložba održavala, spomen ploču, načinjenu od crvenog porculana, na kojoj piše:

 

ZBIRKA PERINIĆ

Prva svjetska izložba lutaka u narodnim nošnjama,
darovanih od državnih poglavara 79 nacija.

9 listopada 1965.

 

 

 

Povodom izložbe u Don Torcuatu o mojoj su zbirci lutaka raširile vijest u cijeli svijet, slijedeće svjetske novinske agencije: United Press, The Associated Press (sa kojom sam imao opširnu reportažu), ANSA, France Press, Deutsche Presse Agentur, Reuter i TASS.

Organizatori izložbe su na otvorenje bili pozvali i strane poslanika i četiri njih: Ambasadori Turske, Uruguaja, Indije i Japana su došli na izložbu, što je više nego li uspjeh, kada se zna da je Don Torcuato udaljen od Buenos Airesa oko 30 kilometara. Dvanaest ambasadora je poslalo pisma, u kojima se ispričavaju da zbog unapred određenih dužnosti ne mogu doći na izložbu. Istini za volju moram reći da je grčki Poslanik Dr. Teodor Baizos, poslao organizatorima izložbe protestno pismo u kojem, vrlo oštrim riječima izražava svoje nezadovoljstvo, jer je u katalogu izložbe označena Makedonija kao samostalna država, a u stvari Makedonija je, po njegovim riječima samo provincija Grčke, te traži da se sa izložbe ukloni ta makedonska lutka. Da stvar bude jasna moram reći da mi je lutku u makedonskoj narodnoj nošnji darovao legendarni Ivan Vanča Mihajlov, vođa makedonskih Bugara i prirodni prijatelj hrvatske oslobodilačke borbe. Dakako da lutka nije uklonjena sa izložbe, a Makedonci su iskoristili ovaj prosvjed grčkog poslanika i u svojim novinama "Makedonska Tribuna", koje izlaze u Indianapolisu u Sjedinjenim Američkim Drzavama, donijeli su o tome ispadu opširni izvjestaj na prvoj stranici, velikim slovima i na engleskom jeziku, pod naslovom: "Službena Grčka se boji jedne lutke".

dar Chang Kai Sheka, Taiwan

Prvu reportažu o mojoj zbirci lutaka je napisala argentinska književnica gospodja Luisa Valenzuela i ta je izišla u nedjeljnom prilogu dnevnika "La Nación" 13 lipnja 1965 godine na čitavoj stranici sa šest fotografija. Nakon toga je izišlo bezbroj reportaža i vijesti o ovoj zbirci u svim većim argentinskim novinama i revijama. Osim u argentinskim i hrvatskim listovima još su izišle reportaže ili vijesti o mojim lutkama u američkim, kanadskim, meksičkim, španjolskim, litvanskim, australskim, francuskim, slovenskim, makedonskim, uruguajskim, brazilskim, njemačkim, židovskim i pakistanskim novinama i revijama. Spomenuo sam samo ono, što sam ja mogao provjeriti i čije izreske posjedujem.

I zagrebački "Vjesnik" je u svom broju od 5 studenoga 1965 godine donio članak pod naslovom: "Izložba lutaka dobivenih poštom". Članak je napisan sa uglavno točnim podatcima, a potpisan je sa inicijalima J.K. Bilo bi mi drago znati tko je to napisao...

U mjesecu svibnja 1971 godine je pak mjesečna revija "KANA", koja se također tiska u Zagrebu donijela vrlo lijepu reportažu, prilikom vjenčanja moje kćerke, pod naslovom "Vesna Perinić - djevojka lutaka".

Na televiziju me je pak prvi pozvao poznati argentinski najavljivač i novinar Nicolás Mancera u mjesecu lipnju 1965 godine. Kako u to vrijeme nisam još imao argentinske lutke, on mi je obećao da će urediti da mi tadašnja Prva Dama Argentine gospođa Silvia Martorell de Illia lutku daruje. I tako je i bilo. One subote, kada me je predstavio na svome programu "Sábados Circulares" gospodin Mancera je poslao po mene, po moju djecu i lutke auto u Don Torcuato, odakle smo išli direktno u Olivos u "Quinta Presidencial", gdje žive argentinski predsjednici, gdje nam je gospođa Silvia Martorell de Illia darovala dvije lutke u argentinskoj narodnoj nošnji ("gaucho y paisanita"), odakle smo išli na TV kanal 13 u Buenos Aires.

dar Grace Kelly, princeze od Monaka

U razgovoru s gospodinom Mancerom sam na TV između ostalog rekao: "Pripadnik sam naroda, koji je organizirao svoju državu u 9 stoljeću naše ere, koji je prvi na svijetu organizirao vanjsku službu što bi mi danas rekli ministarstvo vanjskih poslova, i slao svoje poslanike svim poznatim narodima, koji su u to vrijeme imali organizirane države. Pripadam narodu, koji je dao dva svoja pomorca (mornara), koji su pratili Cristobala Colona [Kristofora Kolumba] u lađi "Sveta Marija", kada je on otkrio Ameriku. Moja nacija se zove Hrvatska, koja je kroz stoljeća bila kraljevstvo i koja je u vrtlogu drugog svjetskog rata izgubila svoju nezavisnost. Iz tog istog hrvatskog naroda, kojemu i ja pripadam, su došli u Argentinu neki moji sunarodnjaci, koji su vrlo zaslužni za veličinu Republike Argentine. Tu mislim na Nikolu Mihanovića, koji je osnovao argentinsku trgovačku flotu, na Ivana Vučetića, koji je otkrio sistem otisaka prstiju (daktiloskopiju), koji se sistem danas upotrebljava po cijelome svijetu i na Majora Jakova Buratovića, koji je ušao u argentinsku povijest kao "conquistador del desierto" to jest osvajač argentinskog juga (pustinje).

Kasnije mi je gospodin Mancera rekao da je ovaj program, na kojem su pokazane moje lutke, prema službenom "ratingu" (ocjeni) vidjelo 2.300.000 osoba.

Nakon toga sam još imao reportaže na argentinskoj televiziji sa gospodinom Antoniom Carrizom, gospodjama Blackie, Monikom Mihanović, Nelly Raymond, Mirthom Legrand, itd., itd., tako da su ukupno na argentinskoj televiziji (na svim kanalima) moje lutke pokazivane barem 30 puta.

Isto tako je argentinski radio nebrojeno puta govorio o mojoj zbirci.

Sve izložbe su organizirale razne dobrotvorne ustanove, koje su za vidjeti izlozbu naplaćivale ulaznice i čista zarada je išla u njihovu korist. Na svim izložbama sam doživio mnogo ugodnih iznenađenja i istinskih anegdota, pa ću Vam neke od njih sada ovdje ispričati.

dar Golde Meir, Izrael

Na prvoj izložbi u Don Torcuatu je bio medju ostalima pozvan na otvorenje tadašnji zapovjednik vojničkog kompleksa "Campo de Mayo", a kasniji Predsjednik Republike argentine Teniente General Alejandro Agustín Lanusse. On na otvorenje nije došao, nego tek sutradan i na vratima je pokazao pozivnicu za izložbu. Rečeno mu je da je ta pozivnica vrijedila samo za dan otvorenja izložbe i tako je General Lanusse platio ulaznicu i razgledao izložbu...

Turski poslanik Fuat Kepenek isto na izložbi u Don Torcuatu mi je čestitao i rekao da je moja ideja genijalna - ponovio je dva puta "genial - genial" i kako još nisam imao lutke u turskoj narodnoj nošnji, on se je sam ponudio i uspio je dobiti dvije lutke od turskog Prvog Ministra Suata Hayri Urguplu, za moju zbirku. Od tada sam redovito dobivao pozive da prisustvujem primanjima na poslanstvu prilikom turskog narodnog blagdana.

U gradu General Las Heras je izložbu posjetilo oko 9.500 osoba, a u tom gradu živi 10.000 stanovnika. Komentar je bio da na izložbu nisu došli samo starci i bolesnici. U tom gradu provincije Buenos Aires je na otvorenju argentinski pjevački zbor sastavljen od 60 učenica "Colegia San Luis Gonzaga" pod vodstvom profesorice Rosite Mińo, odpjevao hrvatsku himnu "Lijepa Nasa Domovino". To je prvi slučaj u Argentini, da jedan argentinski pjevački zbor, pjeva na hrvatskom jeziku hrvatsku državnu himnu. Preko 2.000 prisutnih Argentinaca je ustajanjem odalo počast našoj himni, a oči svih prisutnih Hrvata i Hrvatica su se orosile suzama radosnicama ...

U Buenos Aires izložba je održana u središtu grada, u ulici Floridi. Prve subote i nedjelje izložbu je posjetilo preko 5.000 osoba i Florida je doživjela nešto neočekivano: ljudi su strpljivo čekali u četveroredu oko 200 metara dugačkom dok dođu na red da vide lutke...

dar pape Pavla VI.

Svakako treba spomenuti gestu Poslanika Indonezije Suli Suleimana, koji je posjetio izložbu u ulici Floridi zajedno sa svojom gospođom i svim članovima poslanstva i njihovim obiteljima. Ukupno ih je bilo dvadeset osoba i svi, muški i ženske i djeca su bili obučeni u indonezijske narodne nošnje. Taj posjet je snimala argentinska televizija, a dnevni listovi "Clarín" i "La Prensa" su donijeli izvještaj i slike.

Kao jedini izlagač iz Republike Argentine bio sam sa lutkama na Svjetskoj Internacionalnoj Izložbi - Expo 67 - u Montrealu, Kanada, koja je trajala šest mjeseci. Na toj velebnoj svjetskoj izložbi ja sam imao mali paviljon, gdje su bile izložene lutke i taj je paviljon bio neslužbeno proglašen - hrvatskim paviljonom. Tako je zarobljena Hrvatska imala svoj kutić na Expo 67 u Montrealu.

Za vrijeme izložbe u Buenos Airesu izašla je u poznatoj reviji "7 días" ("Sedam dana") opširna reportaža sa 12 slika (od toga 11 u bojama) pod naslovom: "Put oko svijeta u 166 lutaka" i sa podnaslovom "Već osam godina jedan hrvatski emigrant - podpomognut dobrotom kraljava i predsjednika - stvara najneobičniju i najkompletniju zbirku na svijetu". Tu je reportažu napisao argentinski novinar Otelo Borroni. U njoj me je nazvao "muńecologom". "Muńecólogo" je nova riječ u španjolskom jeziku, koja bi se na hrvatski mogla prevesti: čovjek koji je stručnjak za lutke.

Kada sam dopisniku The Associated Pressa rekao da sam Hrvat, pitao me je da li mi je Tito darovao lutku. Odgovorio sam mu da jedino od Tita nisam tražio lutku i to iz slijedeća dva razloga. Prvo: Kao hrvatski politički izbjeglica došao sam u Argentinu da se odavle iz slobode borim protiv Jugoslavije, te nakazne državne tvorevine, a za uspostavu Države Hrvatske i drugo: Kao što ne postoji jugoslavenska kultura, jugoslavenski jezik, jugoslavenska književnosti, niti umjetnost, ne postoji ni jugoslavenska narodna nošnja.

Ja ne želim tvrditi da se je Jugoslavija bojala mojih lutaka (kao što su Makedonci pisali "Službena Grca se boji jedne lutke"), ali da su moje lutke Jugoslaviji smetale u to sam više negoli siguran i za to imam nekoliko nedvojbenih dokaza.

Na dan otvorenja izlozbe u Buenos Airesu, kada je izložbena dvorana bila puna ljudi, na telefon me je zvao jedan tajanstveni glas, koji je rekao na španjolskom jeziku: "Govori komitet demokratsko - protufašistički. Za deset minuta će na izložbi eksplodirati bomba". Za vrijeme trajanja izložbe ista prijetnja se je na isti način ponovila još dva puta. U sva tri slučaja dosla je policija i pregledala svaki kutić, ali bombi nije bilo traga. Nekome je dakle ova izložba smetala. Uvjeren sam da je to bilo jugoslavensko poslanstvo.

Drugom zgodom me je na poslu nazvao drugi jedan tajanstveni glas i rekao na španjolskom jeziku (ali u balkanskom duhu): "Vi ste onaj koji svojim izložbama pravite protujugoslavensku propagandu. Vaša kuća gori!!!".

Ove prijetnje su me samo još više učvrstile da sam izabrao pravi put. Bio sam posve siguran da u svojim rukama imam svakako najnevinije i najmirotvornije oružje u borbi protiv Jugoslavije i čvrsto sam odlučio da ću se i nadalje boriti (i ako ta borba nekima može izgledati kao borba Don Kihota protiv vjetrenjača) sa lutkama protiv Jugoslavije.

U cijelome svijetu ima mnogi ljudi, žena i djece, koji sabiru lutke. Taj "hobby" je posebno raširen u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema jednoj statistici, koju je objavilo Sveučilište Yale, u gradu New Haven, u državi Connecticut u Sjedinjenim Državama imade preko 10.000 sakupljača lutaka, koji su učlanjeni u razne klubove i društva i koji međusobno zamijenjuju lutke, kao što to rade i filatelisti iz čitavoga svijeta sa poštanskim markama.

Mnogi muzeji imaju značajne kolekcije lutaka, kao sredstvo za studiranje običaja i kultura prošlih stoljeća. Najčuveniji je po tome Britanski Muzej u Londonu i Muzej u Nurembergu (Njemačka).

dar španjolske kraljice Sofije

Glasovite zbirke lutaka nalaze se još i u Smithsonovom Institutu u Washingtonu, u Muzeju u Cluny-u u Francuskoj, u Muzeju Junyent u Barceloni i u Internacionalnom Muzeju lutaka u New Delhiu (Indija).

Otkrivač Meksika, Hernán Cortés, je zabilježio da je meksički car Montezuma posjedovao kolekciju lutaka, a iz novijeg vremena su poznate zbirke lutaka, koje su pripadale engleskoj kraljici Viktoriji i rumunjskoj kraljici Mariji.

Od privatnika, koji sakupljaju lutke najpoznatiji je Englez Edward Lovett iz Londona, koji u svojoj zbirci posjeduje jednu egipatsku lutku, staru preko 3 tisuća godina.

Najveću kolekciju lutaka - od nekoliko tisuća primjeraka - posjeduje Amerikanac Samuel Pryor iz Conecticuta. On je u privatnom životu bio puno godina podpredsjednik najveće svjetske zračne linije Pan - American. Sa gospodinom Pryorom sam izmijenio nekoliko pisama. On mi je čestitao na mojoj zbirci, jer je jedinstvena na svijetu.

Godine 1967 je "Club de Leones" ili hrvatski "Klub Lavova" koji je na cijelom svijetu poznat kao "Lions International", slavio zlatni jubilej tj. 50 - godišnjicu postanka. Tom je prilikom razpisao nagradni natječaj među mladeži cijelog slobodnog svijeta. Trebalo je opisati temu: "Da li je moguć svjetski mir". Moja je kćerka Zdravka sudjelovala u tom natječaju i opisala našu zbirku lutaka i rekla da ona u toj zbirci vidi idealni mir, kakav bi trebao u svijetu vladati. Bila je nagrađena sa diplomom, koju je podpisao gospodin Edward M Lindsey, svjetski predsjednik kluba "Lions International", te sa novčanom nagradom i bila je pozvana da sa našom zbirkom sudjeljuje u Chicagu na glavnim proslavama 50- godisnjice ovoga društva. Međutim kako sam ja u to vrijeme bio sa lutkama na Svjetskoj izložbi u Montrealu (Kanada) - koja je trajala šest mjeseci - nažalost nije bilo moguće prihvatiti ovaj poziv.

Prigodom podjelivanja nagrade mojoj kćerki Zdravki bio sam primljen u članstvo "Kluba Lavova" u Don Torcuatu. Usput spominjem da su istoga dana zajedno samnom bili primljeni kao članovi poznati argentinski pjevač Enrique Dumas i njegova žena Colomba.

dar Dalai Lame

Kada je Neil Amstrong, prvi čovjek u povijesti svijeta došao na Mjesec, ja ne budi lijen, poslao sam mu jedno pismo, čestitao mu na velebnom uspjehu i zamolio ga da mi pošalje jednu lutku astronauta za moju zbirku. Armstrong mi je na to pismo poslao slijedeći odgovor:

 

N.A.S.A. - Centro Espacial

Houston, Texas, 10 prosinca 1969

 

Poštovani gospodine Periniću!

Nažalost nemam lutku od astronauta, koju mi Vi tražite. U ..., nisam vidio ni jednu u ovoj zemlji. (tj. u Sjedinjenim Državama Amerike). Ima mnogo igračaka, ali slabe kvalitete, koje ne odgovaraju za zbirku, kao sto je Vaša.

Čim nađem jednu lijepu lutku od astronauta, odmah ću Vam je poslati.

Želeci Vam veliki uspjeh u budućim izložbama Vaše jedinstvene zbirke, srdačno Vas pozdravlja

NEIL A. AMSTRONG

 

List "Noticias" iz argentinskog grada Pehuajó je komentirao ovo Amstrongovi pismo slijedećim riječima:

"Astronauta Neil Amstrong nije još pronašao lutku, dostojnu kolekcije Perinić, koja bi predstavljala prvog čovjeka, koji je došao na mjesec, tako glasi tekst njegova pisma. Nadamo se da će je doskora pronaći, pa će ova veza ljudske solidarnsti preći granice planeta zemlje."

Najstarija i najraširenija dječja revija u Argentini "Billiken", koja se tiska u oko 300.000 primjeraka, donijela je u svom broju 2624 od 27 travnja 1970 godine članak o mojoj zbirci lutaka, ukrašen sa 12 slika u bojama. Članak je napisan u obliku klasične priče. Dozvolite mi da Vam pročitam sto o mojoj zbirci piše "Billiken".

...

Pročitao sam Vam ovu istinsku priču ne zato što se u njoj petnaest puta spominje moje ime, nego radi toga, što se spominje ime Hrvatske - Croacia. Vjerujem da neću biti daleko od istine, ako ustvrdim da je nekoliko stotina tisuća argentinske djece iz ove priče po prvi puta saznalo da postoji jedna daleka i mala zemlja, koja se zove Croacia.

Jedan naš sveučilišni profesor u gradu Córdoba, Mirko Eterović, mi je rekao da nisam ništa drugo sa svojom zbirkom učinio, već samo ovo što je izišlo u "Billikenu" - da je učinjeno vrlo mnogo za hrvatsku stvar.

Prilikom vjenčanja moje kćerke Vesne - Isabel u mjesecu ožujku 1971 godine, donio je dnevnik "La Razón" iz Buenos Airesa dvije vrlo lijepe reportaže sa slikama. Dva dana prije vjenčanja, pod naslovom "Udaje se djevojka lutaka" i nakon vjenčanja "Udala se je djevojka lutaka".

dar Henryka Jablonskog, Poljska

Berlinska "Hrvatska Država" u svom broju 182 od mjeseca travnja - svibnja 1970 godine je napisala:

"Da li ste znali da Ljeposlav Perinić, poznati hrvatski kulturni radnik iz Argentine, posjeduje najoriginalniju kolekciju lutaka u narodnim nošnjama na svijetu? Obzirom na to da izložbe ovakove vrsti predstavljaju veliki etnološki i općedruštveni značaj, bilo bi poželjno organizirati jednu turneju g. Perinića po europskim metropolama. Uredništvo poziva sve Hrvate da se jave, u cilju obrazovanja Organizacijskog odbora. Perinićeva izlozba sadrži dragocjene primjerke gotovo svih narodnih folklora u svijetu, pogotovo zbog činjenice da je isti dobio na dar primjerke od suverena raznih zemalja. Ovom akcijom afirmirali bismo miroljubivo hrvatsko kulturno ime u Evropi."

Kada sam imao izložbu u glavnom gradu argentinske provincije La Pampa, Santa Rosa, novinari iz dnevnika "Arena", koji izlazi u tome gradu su me nazvali na telefon u moju kuću i tako sam s njima imao telefonski intervju o mojim lutkama. Iz Santa Rosa do Don Torcuata imade 750 kilometara. Za mene je ovaj telefonski intervju bio poseban događaj, iako danas u doba komunikacije preko satelita, to nije ništa naročito.

U gradu Santa Rosa je sa izložbe nestala jedna lutka. Taj je događaj uzbudio cijeli grad i mjesna radio postaja je o tome govorila tokom cijeloga dana. Dnevnik "La Reforma" je tom prilikom donio članak pod naslovom "Krađa koju nije moguće protumačiti" (La Reforma, General Pico, 1 kolovoza 1971, st.2.).

Sutradan se je ovaj misterij razjasnio. Jedan liječnik iz Santa Rose donio je ovu nestalu lutku. Naime njegova dvogodišnja kćerka uzela je sa izložbe lutku, kada on to nije primjetio, da se može s njome u kući igrati...

Kada je u mjesecu rujnu 1969 godine posjetio Buenos Aires Ministar vanjskih poslova afričke države Biafra Dr. Piris Okigbo, uspio sam s njim razgovarati. Primio me je u hotelu Crillón i razgovarali smo 45 minuta. Govorio mi je o junaštvu njegovih biafranaca, koji su kršćani i pripadnici plemena Ibo o tome kako su Engleska i Rusija otvoreni neprijatelji, a Amerika prikriven neprijatelj njihove borbe za nezavisnost.

Ja sam ga upoznao sa borbom hrvatskog naroda za državnu nezavisnost i rekao da mi Hrvati sa simpatijama pratimo borbu herojskog naroda Biafre za slobodom i da se zbog istovjetnosti te borbe možemo Hrvati i Biafranci smatrati prirodnim saveznicima, i ako živimo na dva različita kontinenta. Rekao mi je da će vrlo rado predati moje pismo predsjedniku Biafre pukovniku Odumegwu Ojukwu, kada se bude s njim sastao do dva mjeseca i da će mi on sigurno poslati lutku u biafranskoj narodnoj nošnji, za moju zbirku.

Međutim nije prošlo niti dva mjeseca, a Biafra je, kako je poznato, kapitulirala od gladi pred nadmoćnim četama Nigerije i tako ja nisam nikada dobio lutku u biafranskoj narodnoj nošnji, koju mi je trebao poslati Predsjednik Biafre, pukovnik Odumegwu Ojukwu...

dar Dulce Figueiredo, Brazil

Predsjednik Južno Afričke Unije Jim Fouche poslao mi je plavokosu lutku. To neće nikoga začuditi, kada se zna da je vladajuća stranka u Južno-Afričkoj Uniji za tzv. "apartheid", to jest za rasnu segregaciju i diskriminaciju protiv Crnaca, urođenika u toj zemlji.

Radi zračnog terorizma nisam dobio lutku iz Nigerije. Naime predsjednik najvece afričke države Nigerije Major General Yakubu Gowon je predao lutku u nigerijanskoj narodnoj nošnji gospođici Sanazzari, predstavnici Nigerije u Argentini, da mi tu lutku donese u Buenos Aires. Kada je gdjica Sanazzari došla sa avionom u Rim na putu za Buenos Aires, bilo je javljeno da se u tom avionu nalazi bomba. U gužvi prilikom mijenjanja aviona je gđiica. Sanazzari izgubila prtljagu, u kojoj se je nalazila lutka Predsjednika Nigerije namijenjena mojoj zbirci...

Francuski posjed u srednjoj Americi, otok Martinic-a, nema ni predsjednika, ni prvog ministra, već zakonodavnu vlast u njemu ima senat. Zamolio sam Senat Martinic-a da mi pošalju njihovu lutku. Senat je na svojoj sjednici pozitivno riješio moju molbu i poslao mi lutku. Tako se je čak i u senatu Martinic-a, govorilo o mojoj zbirci lutaka ...

Indijska vlada podjeljuje svake godine u počast svoga bivšeg predsjednika, tako zvanu "Nagradu Jawaharlal Nehru", osobama, koje su se istakle u promociji međunarodnog suživljavanja, dobroj volji i prijateljstvu među svim narodima svijeta. Nagrada se sastoji od putovanja u New Delhi, od zlatne medalje, koju nagrađenoj osobi uručuje sam Predsjednik Indije i u novčanoj nagradi od 100.000 rupija (oko 13.000 Dolara). Nagradu "Jawaharlal Nehru" je indijska vlada podijelila medju ostalim bivšem Glavnom tajniku Ujedinjenih Naroda U'Thantu, prvoborcu za civilna prava američkih crnaca Martinu Lutheru Kingu, glasovitom violonisti Yehudi Menuhinu, indijskom političaru Khan Abdul Ghafar Khanu, itd.

"Klub Lavova" iz Don Torcuata je predložio mene za ovu nagradu i poslao u Indiju pismo slijedećeg sadržaja:

 

Tajniku "Nagrade Jawaharlal Nehru"

Za međunarodno razumijevanje

Indijski Savjet za kulturne odnose

Azad Bhavan

Indraprastha Estate

NEW DELPHI 1

INDIJA

 

Poštovana gospodo!

Čast nam je predložiti Vam g. Ljeposlava Perinića kao kandidata za nagradu "Jawaharlal Nehru".

G. Perinić, bankovni činovnik, živi u našem gradu, sa svoje tri kćerke. On posjeduje jedinstvenu zbirku lutaka na cijelome svijetu, koje predstavljaju prave Ujedinjene Narode u lutkama. Također ima preko 200 pisama, koje je primio zajedno sa lutkama, od državnih poglavara iz cijeloga svijeta.

U njegovoj zbirci je Indija predstavljena sa tri prekrasne lutke, od toga dvije je primio od bivšeg Predsjednika Njegove Excelencije Sarvepalli Radhakrishana, a treću (zaručnicu iz Madrasa) mu je osobno donijela Prvi Ministar Nj. E. Indira Ghandi, kada je službeno posjetila Buenos Aires mjeseca rujna 1968 godine.

G. Perinić želi sa svojom zbirkom pokazati kakav bi idealni mir trebao vladati u svijetu i bratsko razumijevanje među svim narodima.

On je izložio svoju zbirku 25 puta, uvijek za dobrotvorne svrhe. Također je izlagao na Svjetskoj Međunarodnoj izlozbi - Expo 67 - u Montrealu, Kanada.

Naš je Klub nagradio njegovu kćerku Teresu godine 1967, za najbolji sastav teme "Da li je moguć svjetski mir?", u kojoj je ona opisala značenje zbirke njezinog oca za mir u svijetu.

Argentinsko i svjetsko novinstvo je mnogo pisalo o ovoj zbirci, među ostalim i bilten UNESCO-a "Informacije UNESCO" (Paris, broj 540, prosinac 1968 godine).

Priloženo Vam šaljemo originalne izreske iz raznih novina i nekoliko fotokopija.

Očekujući Vas odgovor, primite nase srdačne pozdrave.

Mario Ringler, Volf Gherscovic

Lav Tajnik, Lav predsjednik

 

Nagrada mi nije bila podijeljena, ali sama činjenica da sam bio predložen za ovu nagradu svjetskog glasa, govori sama za sebe.

dar Moisa Čombea, Congo

Imao sam izložbu i u argentinskom gradu Paraná. To je glavni grad provincije Entre Ríos. U tom gradu postoji hrvatsko društvo "Kralj Tomislav", a jedna se ulica u gradu zove Croacia - Hrvatska. Na početku ulice Croacia je postavljen lijepi spomenik nekoliko metara visok u počast našoj Domovini Hrvatskoj. Prilikom izložbe lutaka u tom gradu, stavljena je na ovaj spomenik jedna spomen-plocča, na kojoj piše da je u gradu Paraná održana izložba lutaka zbirke Perinić i datum kada je bila izložba.

Vjerovatno se svi sjećate da je pred nekoliko godina skoro došlo do ratnog sukoba između Argentine i Čilea, radi Kanala de Geable. Kada je situacija bila najnapetija i svakim danom se je očekivalo da će započeti rat, primio sam za moju zbirku tri lutke u čileanskoj narodnoj nošnji, od Prve Dame Čilea gospodje Lucije Hiriart de Pinochet. Ja sam sebi nisam mogao vjerovati da su čilenske lutke stigle u tako napetoj situaciji. Odmah sam promislio: To su lutke Mira! Do rata sigurno neće doći, kada mi baš sada Prva Dama Čilea šalje lutke. Istog uvjerenja su bili i argentinski novinari. Novinari najraširenijeg večernjeg lista Buenos Aires "La Razón" su te tri čileanske lutke, kao i mene snimili sa svih mogućih strana barem 15 puta i jedan od urednika mi je rekao da će to biti senzacionalna vijest, da će jednu sliku staviti na prvu stranicu, a članak i druge slike na unutrašnjim stranicama. Međutim od svega toga nije bilo ništa. Nisu izašle niti slike niti članak, jer je tako odredila vojnička cenzura, koja nije dozvoljavala objavljivati ni jednu vijest, koja ide u prilog Čileu. Hvala Bogu, do rata izmedju Argentine i Čilea ipak nije došlo zahvaljujući posredovanju slavno vladajućeg Sv. Oca Pape Ivana Pavla II.

Na izložbi u gradu Santa Barbara u Kaliforniji, netko je ukrao židovsku lutku, koju mi je darovala Prvi Ministar Izraela gospođa Golda Meir. Pročitati ću Vam što o tome piše mjesečnik na hrvatskom jeziku "Slobodna Riječ", Buenos Aires, Argentina, mjesec srpanj 1973 godine. Naslov članka glasi "Židovska lutka vrijedna 20.000 dolara ukradena sa izložbe".

(Moj kratki komentar: 20.000.- Dol - Bio na policiji - piše da se radi o aktu političkog terorizma itd.)

hrvatski sudec iz grada Krapine, 16. st.

U Argentini su moje lutke pokazivane na TV oko 30 puta. Izvan Argentine, koliko mi je poznato, na TV su pokazivane na Kanalu 2 u Montrealu, Kanada, za vrijeme Svjetske Izložbe. U gradu Hamiltonu, također u Kanadi, je TV snimala svaku lutku posebno za školski kulturni program, koji trajao cijeli sat. U Clevelandu (USA) su pokazivali moje lutke pod naslovom "Dolls Up" t.j. Lutke kojima se diže cijena. U Californiji je lutke pokazivao Kanali 11 iz San Josea, a za vrijeme izložbe u gradu Santa Barbara, lutke su snimane i ja s njima za TV program, koji se prenosi po cijeloj Americi od obale do obale t.j. od Pacifičkog do Atlantskog Oceana i koji program mogu vidjeti 60.000.000 ljudi.

Kada sam godine 1979 posjetio Sjedinjene Američke Države, moja je želja bila navratiti se i u Meksiko i to samo radi toga, da se zahvalim za prvu lutku moje zbirke, koju sam primio godine 1962 od tadašnje Prve Dame Meksika gospođe Eve Samano de López Mateos. Gđa. López Mateos godine 1979 više nije bila Prva Dama Meksika, ali da od nje nisam bio dobio tu prvu lutku za moju zbirku, samo Bog zna, kako bi se stvari razvijale i bi li ja imao volje i strpljenja pisati drugim državnicim a, da mi lutke pošalju na dar. Prema tome želio sam se zahvaliti meksičkom narodu, jer je ta prva lutka moje zbirke bila lutka u meksičkoj narodnoj nošnji. Iz američkog grada El Paso u državi Texas, prešao sam granicu i stigao u meksički grad Juarez u državi Chihuahua. Kada je novinar Emilio Gutierrez De Alva iz dnevnika "El Fronterizo" (u hrvatskom prijevodu "Graničar"), koji izlazi u Juarezu, saznao za svrhu moga dolaska u Meksiko, napisao je za svoj list opširnu reportažu sa tri slike pod naslovom "Perinićeve lutke, njihova vrijednost i značenje. - Simbol bratstva medju narodima". U svojoj reportaži Emilio Gutierrez De Alva me je proglasio "Kraljem lutaka" i nakon toga tim imenom su me nazivali i drugi novinari, kako hrvatski, tako i drugih narodnosti ...

Vrlo poznata argentinska glumica Mirta Legrand već godinama ima na TV popularni program pod naslovom: "Ručak sa Mirtom Legrand". Svakog dana od ponedjeljka do petka ona poziva na ručak po četiri ili pet osoba, koje su poznati u javnom životu Republike Argentine i za vrijeme ručka se govori o aktualnim događajima. Na jedan od tih ručaka sam bio i ja pozvan, pa sam došao sa desetak lutaka iz moje zbirke. Osim mene je toga dana bio prisutan na ručku poslanik Indije u Argentini, dvije argentinske glumice i jedan poznati argentinski socijalni radnik. Kao anegdotu želim istaknuti da sam ja u to vrijeme bio bankovni činovnik, pa su moji kolege toga dana u banci u kojoj sam radio donijeli jedan televizijski aparat, pa cijeli sat, za vrijeme trajanja ručka nitko u banci nije radio, jer su i kolege i klijenti koji su dolazili u banku, sa velikim zanimanjem gledali TV i pratili razgovor glumice Mirte Legrand sa gostima, koje je toga dana pozvala na ručak ...

dar Konrad Adenauera, Njmačka

Ime Mao Tse Tung bilo je na Zapadu puno godina strah i trepet. A ja sam uza sve to i Mau napisao pismo i zamolio ga da mi pošalje jednu kinesku lutku. I dogodi se čudo! Mao Tse Tung, taj strah i trepet Zapada, poslao je jednom Hrvatu kineske lutke! To je bilo šest godina prije nego li je američki predsjednik Nikson pokušao stupiti u vezu sa Mao Tse Tungom. Pa neka i to ostane zabilježeno!!!

Svakako želim istaknuti gestu egipatskog predsjednika Abdel Gamal Nasera. Od one godine, kada mi je poslao na dar lutku u egipatskoj narodnoj nošnji, pa sve dok je bio na vlasti, dobivao sam od njega novogodišnje čestitke i dobre želje upućene meni i mojoj obitelji. Jednu od takovih čestitaka Predsjednika Nasera sam donio sa sobom i u Zagreb.

Kao još jednu zanimljivost navodim da sam ja i moja kćerka Vesna za vrijeme Svjestke Izložbe u Montrealu, Expo 67, imali prilike iz velike blizine od dva metra vidjeti abesinskog Cara Haile Selassia, koji je došao na svjetsku izložbu otvoriti paviljon Etiopije.

Kada sam bio mali dečko, moj mi je otac pričao da se je njegov brat a moj stric, Pero Perinić, jos koncem prošlog stoljeća izselio iz Hrvatske u Sjedinjene Američke Države. Zapamtio sam da je stric Pero živio u San Francisku i da je godine 1906 prigodom strahovitog potresa ostao na životu zahvaljujući svome kanarincu. Naime stric Pero je imao jednoga kanarinca, koji je predosjetio potres i počeo letjeti u krletci, kao nikada do tada. Stric Pero je vidjevši to izletio iz kuće, a sam nekoliko minuta iza toga potres sruši kuću u kojoj je živio i stotine drugih kuća. Iza toga je stric Pero jos uvjek održavao vezu sa svojim roditeljima i braćom u Hrvatskoj, ali kako je umro u mladim godinama, nitko od njegove obitelji, a znali smo da se je bio oženio sa jednom Engleskinjom i da je s njom imao djece, nije se više javljao rodbini u Hrvatskoj. Kada sam po Kaliforniji imao izložbe lutaka došao mi je pamet moj stric Pero i želio sam znati da li još živi netko od njegovih potomaka. Zahvaljujuć jednom prijatelju Hrvatu, koji je u telefonskim knjigama iz svih gradova Kalifornije neumorno tražio hoće li naići na prezime Perinić, jednog dana je pronašao telefonski broj Paula Perinića, Perinog sina, a moga prvog rođaka, koji je živio u gradu Fallbrooku, nedaleko San Diega. U tom gradu je posjedovao velike plantaže jagoda i naranača. Paul Perinić je utanačio sastanak sa mnom i sa mojim prijateljem Nevenom Meićem, koji ga je pronašao, te sa svoje tri sestre, moje tri rodice i ostalom rodbinom, u kući sestre Olge Kaliste, koja je živjela u kalifornijskom gradu San Juan Capistrano. Primili su nas upravo kraljevski, svi su oni bogataši - a osim toga krv nije voda - ali na žalost nitko od njih nije znao ni riječi hrvatski, a niti su znali da im je otac bio Hrvat. Sa velikim strahopočitanjem su mi pokazali pasoš (putovnicu) njihovoga oca Pere Perinića, a na putovnici je pisalo da je on državljanin Austrougarski! Teške li su hrvatske iseljeničke sudbine! Kao zanimljivost želim jos reći da se je muž moje rodice Olge Kaliste godinama bavio prodajom kuća i terena na području Južne Kalifornije. On mi je prilikom tog našeg susreta rekao da je prodao Walt Disneyu veliku površinu zemlje, na kojoj se danas nalazi Disneyland.

Mexico, gift from president Vicente FOX QUESADA - 2005

Kada sam svom šogoru Dr. Juri Prpiću, sveučilišnom profesoru u Clevelandu (U.S.A.) pisao da sam pronašao u Kaliforniji moje rođake, on im je na dar poslao svoju knjigu "The Croatian Immigrants in America" ("Hrvatski emigranti u Americi"), pa se nadam da su čitajuci tu knjigu moji rođaci došli do saznanja da u njihovim žilama teče hrvatska krv, a ne austrougarska!

Kada sam godine 1974 bio u New Yorku, bio sam osobito počašćen, jer me je nestor hrvatskih iseljeničkih novinara i najbriljantnije pero u emigraciji gospodin Bogdan Radica pozvao na ručak u svoj stan. Za vrijeme ručka i ugodnog razgovora, puno sam toga naučio. Prilikom odlaska gospodin Radica mi je darovao svoju knjigu "Hrvatska 1945", koju je te godine izdala knjižnica Hrvatske Revije. Na prvoj stranici knjige je svojom rukom napisao slijedeću posvetu: "Ljeposlavu Periniću, kralju lutaka, s poštovanjem

26 studenoga 1974. BOGDAN RADICA"

 

Uruguajski novinar Alberto Christian Marquez je u nedjeljnom prilogu dnevnika "La Mańana" ("Jutro"), koji izlazi u Montevideu napisao opširnu reportazu o mojim lutkama pod naslovom: "Muńecoteca mas grande del mundo". (To bi se moglo prevesti na hrvatski "Lutkoteka najveća na svijetu"). "Muńecoteca" je druga nova španjolska riječ, koja ulazi u španjolski jezik zahvaljujući jednom Hrvatu (prva je bila "muńecólogo", o kojoj sam prije govorio.)

Dva argentinska pjesnika su se inspirirali gledajući moje lutke i svoju inspiraciju pretočili su u stihove. Jesús Fernández Berruete je napisao pjesmu pod naslovom "Lutke Mira", a Felipe Andrés Hernández je svojoj pjesmi dao naslov "Babel con sentido", što bi se u slobodnom prijevodu na hrvatski reklo "Kula Babilonska koja ima smisla". Pjesnik Hernández je u mojoj zbirci vidio okupljene sve ljudske rase, koji govore svim mogućim jezicima, ali se međusobno razumiju, a u biblijskoj Kuli Babilonskoj to nije slučaj.

Azerbaijan, gift from president Ilham ALIYEV - 2005 

Dan 15 prosinca 1971 godine je dan, koji mi je zauvijek ostao u najdražem sjecanju. Toga dana me je posjetio u mojoj kuci u Don Torcuatu Preuzvišeni gospodin Msgr. Dr. Franjo Franić, nadbiskup moga rodnoga grada Splita. Evo što je o tom posjetu napisala revija "San Marcelo", koja je izlazila u Don Torcuatu u svom broju 491. Iz opširnog osvrta citiram samo ono najvažnije. Pod naslovom "Hrvatski nadbiskup u Don Torcuatu", revija piše: "Nakon putovanja po Australiji, Novoj Zelandiji i Južnoj Americi (Venezuela, Bolivia, Peru i Čile) stigao je početkom mjeseca prosinca u Buenos Aires, Njegova Ekselencija Dr. Franjo Franić, nadbiskup grada Splita, glavnoga grada hrvatske provincije Dalmacije. Njegovu Ekselenciju Dra. Franjića, je poslala hrvatska biskupska konferencija da po prvi puta posjeti Hrvatske katoličke emigrante, koji žive u tim zemljama. Iskoristivši svoj borovak u Buenos Airesu Msgr. Franić je posjetio 15 prosinca kuću svoga zemljaka g. Ljeposlava Perinića, da osobno upozna njegovu, već na daleko poznatu zbirku lutaka u narodnim nošnjama iz cijeloga svijeta. Nadbiskup Dr. Franić je ostao vrlo ugodno iznenađen, kada je vidio predivnu "Zbirku Perinić" i biranim je riječima pohvalio i čestitao svome sunarodnjaku, koji je tvorac ove zbirke lutaka." Toliko iz revije "San Marcelo". Kada se je nadbiskup Dr. Franić vratio u Hrvatsku, pisao mi je iz Splita i slijedeće: "Vaša zbirka lutaka je zbilja nešto neobično i dragocjeno. Čestitam Vam da ste imali ustrajnosti da tako nešto sakupite i obogatite kulturne vrednote."

Želim spomenuti da mi je na zbirci pismeno čestitao i hrvatski Kardinal Njegova Uzoritost Dr. Franjo Šeper.

Godine 1979 sam proveo svoj rođendan sa svojim hrvatskim prijateljima u Miamiu, u Sjedinjenim Američkim Drzavama. Ugodno sam bio iznenađem kada je na dan moga rođendana dnevni list "Diario Las Américas", koji u Miami izlazi na španjolskom jeziku u rubrici "Socijalne vijesti" donio slijedeću obavijest: "Rodjendan. Danas 18 svibnja slavi svoj rođendan ugledni gospodin Ljeposlav Perinić rođen u Hrvatskoj, sada argentinski državljanin, koji je poznat kao "Kralj lutaka", jer je tvorac jedne izvanredne kolekcije lutaka u narodnim nošnjama, koja je jedinstvena na cijelome svijetu i od neprocjenjive vrijednosti, budući da je sve te lutke dobio na dar od 106 državnih poglavara sa svih pet kontinenata. Gospodinu Periniću, koji se ovih dana nalazi na plažama Miamia, najsrdačnije čestitamo njegov rođendan, želeći mu da provede svoje praznike u sreći i zadovoljstvu."

Russia, gift from president Vladimir PUTIN - 2005 

Među stotinama stranih novina i revija koje su pisale o mojoj zbirci lutaka želim spomenuti da je i službeni bilten organizacije Ujedinjenih Naroda za školstvo, znanost i kulturu "Informations UNESCO" ("Infomacije UNESCO") u svom broju 540 od mjeseca prosinca 1968 godine, na cijeloj stranici donio vrlo lijepi članak pod naslovom "Ujedinjeni narodi u lutkama". Bilten "Informations UNESCO" izlazi u Parizu na pet jezika, (engleski, španjolski, francuski, njemački i ruski) a namijenjen je novinstvu, radiju i televiziji na cijelome svijetu. Bog zna koliko je svjetskih novina iz toga biltena prenijelo taj članak za svoje citatelje. Iz tog članka citiram samo jednu rečenicu: "Kristalna i čista jednostavnost lutaka mžze na svoj način izraziti želju i nadu za jednim boljim svijetom."

Posjedujem preko 300 izrezaka iz hrvatskim i svjetskih novina i revija, koje su pisale o mojim lutkama. O njima su pisale gotovo sve hrvatske iseljeničke novine i revije u Evropi, Južnoj i Sjevernoj Americi, u Kanadi i Australiji. Evo nekih naslova: "Politika narodne nošnje" ("Danica" - Chicago), "Nijeme lutke govore za Hrvatsku" ("Hrvatski Narod" - Buenos Aires), "Blago cijeloga svijeta" ("Ognjište" - Buenos Aires), "Kralj lutaka" ("Hrvatski Glas" - Kanada) - "Perinić izlaze lutke u narodnim nošnjama" ("Hrvatska Revija" - Buenos Aires) i "Kad ljudi šute, govore lutke" ("Hrvatski Vjesnik" - Australija), itd. - "Hrvatski Kalendar" za godinu 1974, koji je tiskan u Sjevernoj Americi, donio je veliku sliku mojih lutaka u bojama.

Pri koncu ovoga moga izlaganja htjeo bih Vam još ukratko citirati riječi dvoje hrvatskih pjesnika i književnika i jedne hrvatske novinarke. Prof. Vinko Nikolić, pjesnik, književnik i urednik "Hrvatske Revije", koja je pod njegovim uredništvom punih 40 godina izlazila u iseljeništvu - reviju takve vrhunske kvalitete nije izdavao ni jedan drugi narod, nego samo mi Hrvati, što nam mora biti na čast - bio je prisutan na prvoj izložbi moje zbirke lutaka u Don Torcuatu, Argentina. O tome je napisao u "Hrvatskoj Reviji" i slijedeće: (citiram ukratko).

...

Domovinska i iseljenička pjesnikinja i književnica, Nada Kesterčanek Vujica - koja je rano preminula - napisala je u kanadskom "Hrvatskom Glasu" pod naslovom "Blago cijeloga svijeta" i ovo: (citiram kratko).

dar Zulfikara Ali Bhutta, Pakistan

Gospođa Mira Jazbec je bez svake sumnje bila najbolja hrvatska novinarka u iseljeništvu - nažalost i ona je već mrtva. - Ona je posjetila moju izložbu u gradu Clevelandu (U.S.A.) i nakon toga je napisala u kanadskom "Hrvatskom Glasu" vrlo opširni clanak na pune dvije stranice velikog formata, pod naslovom "Kralj lutaka", iz kojega citiram ovaj sazetak: (citiram kratko).

Na koncu ovoga razgovora s Vama, ne mogu pronaći riječi, koje bi točno opisalo moju neizmjernu sreću i zadovoljstvo, što sam osjetio, kada sam - nakon 47 dugih godina provedenih u tuđini - dotaknuo i poljubio zemlju moje jedine, najljepše i najdraže Domovine Hrvatske i kada sam stigao u glavni grad svih Hrvata - u Zagreb. Zahvaljujem Bogu Svemogućemu, da sam doživio pad komunizma i prve slobodne izbore u Hrvatskoj nakon II. Svjetskoga rata, na kojima je hrvatski narod, ogromnom većinom dao svoje povjerenje Predsjedniku Dru. Franji Tuđmanu, hrvatskoj vladi i starodrevnom hrvatskom Saboru. Sa sobom sam donio moje lutke Mira, u zelji da mir i blagostanje zavladaju u mojoj Domovini Državi Hrvatskoj. Biti ću slobodan zamoliti Predsjednika Dra. Tuđmana da obogati moju zbirku sa lutkama u hrvatskim narodnim nošnjama, radi kojih sam i počeo skupljati lutke u narodnim nošnjama iz cijeloga svijeta i to ce mi biti najdraži dar i kulminacija svih mojih nastojanja.

Čim sam vidio da ova moja ideja sakupljanja lutaka poprima konkretne oblike, odlučio sam dati sve od sebe i iskoristiti sve što se može iskoristiti, da na taj malo neobičnan način izvršim svoje "deržanstvo", kako bi to rekao Otac Domovine Dr. Ante Starcević. Da li sam u tome uspio to zaključite Vi, drage sestre Hrvatice i braćo Hrvati!

dar Chung Hee Park, J. Koreja

Od srca Vam se zahvaljujem što ste strpljivo saslušali ovo moje izlaganje.

Ljeposlav Perinić

Back to The King of Dolls