Vatroslav
Lopašić:
Moderna fizika olakšava religioznu misao
Razgovor s prof.
Lopašićem objavljen u božićnom broju Glasa koncila
godine 1967. pod naslovom "Moderna fizika olakšava
religioznu misao".
Sveučilišnog profesora dra
Vatroslava Lopašića susreli smo na našem velikom
narodnom hodočašću u Rim u ovoj Godini Vjere. Njegov visoki
lik isticao se među hodočasnicima već na zagrebačkom kolodvoru. Bilo ga
je lako već izdaleka opaziti u grupi koja je obilazila sveta mjesta u
Rimu. Vidjeli smo ga kako pobožno moli i kako se pričešćuje.
Prišli smo mu i predložili da nam razjasni kako se to u
njegovoj ličnosti slažu učenjak i vjernik.. Izrazio je sumnju da bi
njegova ličnost mogla koga zanimati. Morali smo ga uvjeravati da se o
njegovoj praktičnoj vjeri među studentima pripovijedaju anegdote i da
mnoge mlade intelektualce, osobito one koji su se na zagrebačkim
tehničkim fakultetima iz njegovih usta upoznali s temeljima suvremene
fizike, veoma zanima kako on u sebi spaja znanost i vjeru, Na kraju nam
je obećao da će nam reći štogod, neka ga potražimo u
Zagrebu. Ovih smo ga dana pohodili u njegovu stanu, i on nam je spremno
odgovorio na nekoliko pitanja.
- Recite
nam kako Vi gledate na odnos znanosti i vjere.
Vi
zapravo mene pitate kako ja mogu biti i vjernik i fizičar. Da li to u
meni harmonira, ili koegzistira ili možda kolidira. Ja bih ovako rekao:
Čovjek nešto zna o prirodi. A da nešto zna, on
mora prvenstveno vjerovati. Ako hoćete nešto znati o
prirodi, morate naprosto vjerovati
nekim osnovnim principima. Vjerovati eksperimentima, vjerovati svojim
osjetilima, vjerovati da možete nešto spoznati... Dakle,
možemo kazati općenito kao princip: mi znamo ukoliko vjerujemo. Fizičar
svoje znanje vadi iz eksperimenata, iz iskustva, kojima vjeruje.
On tako gradi neku predodžbu o prirodi. Pri tome polazi s vrlo skromnog
stajališta, a to je da principijelno ne pita
"zašto?", nego samo pita "kako?". On ne pita
zašto kamen pada, nego se zadovoljava time da
riješi kako
kamen pada. Zašto kamen pada, to ni danas fizičar ne zna
odgovoriti, a može vrlo fino raspravljati i jako fino razjasniti kako
kamen pada. Taj princip da se traži "kako", a ne "zašto", to
je ona eksperimentalna škola koja je zapravo počela s
Galilejem i koja je prekinula s onim filozofskim nastojanjem da se u
jednom potezu filozofskih pretpostavki riješi priroda. Ti
pokušaji nisu dovodili do rezultata. Oni su možda mogli
zadovoljiti čovjeka, njegovu duševnost, ali ti filozofski
pokušaji za rješenje prirode nisu nikada mogli
dovesti do nekih tehničkih rezultata, dok se ovaj drugi put pokazao u
tom pogledu mnogo plodniji. Zato danas imamo u svijetu ogromne
laboratorije koji svi samo ispituju "kako", kako se događa ovo, kako se
događa ono. Onda se iz tih mnogih "kako" može odgovoriti na koje manje
"zašto".
Ali
onaj pravi "zašto?" mi ne znamo. Drugim riječima, mi smo tu
na jednom kraju ovog intervala spoznavanja prirode i svijeta. Ako je
čovjek samo to, on je nekompletan. Jer on mora bilo kako
riješiti svoje vlastito, intimno pitanje svoje egzistencije,
svoga odnosa prema svijetu i što on tu zapravo radi.
Profesor Vatroslav Lopašić tijekom svojeg predavanja u dvorani B5 na ETF-u (sada FER-u)
Istraživanje
prirode - bilo fizika, bilo medicina, kemija, astronomija itd. - to je
još uvijek tek malen dio onoga što obasiže
spektar misli i htijenja. U čovjeku ima još nekih težnji
koje treba zadovoljiti. I te težnje ljudi zadovoljavaju. Ljudi su i
pjesnici i slikari itd... Prema tome, ako je netko fizičar i ako je
misaon čovjek, on nije samom fizikom zadovoljio sebe. Mora biti nekako
filozofski orijentiran. Mora imati neki filozofski stav, naprosto stoga
što fizika ne daje filozofskog rješenja. Fizika
je sama svjesna da su i njezini odgovori privremeni. Njezine se teorije
usavršavaju, napreduju. Ona po svojoj naravi nikada neće
biti završena. A čovjek je konačan u životu, on želi i prije
smrti nekako za sebe stvari riješiti.
Tu
dolazi ona druga strana intervala spoznaje, gdje opet treba vjerovati.
Sad je tu pitanje da li čovjek vjeruje u Boga ili ne vjeruje u Boga.
Ima li Boga ili nema Boga? I tu sad treba odlučiti. Ja sam se odlučio
da vjerujem u Boga, da vjerujem da je Bog naš Otac, da je
sve stvorio, upravo kako to sve stoji u Vjerovanju. To je onda
kompletnost čovjeka - po mom mišljenju.
- Spomenuli
ste odluku. Što Vas navodi da se odlučite za vjeru a ne
možda ateistički nazor?
Mogu
kazati da sam bio sretan što su mi roditelji bili
kršćani. Odgoj je u kući bio potpuno kršćanski.
Otac, istina, nije stalno bio u crkvi, ali on je bio
kršćanin. Insistirao je na tome da se moli prije jela,
poslije jela, da se moli prije spavanja, kad se ustaje, da se nedjeljom
ide u crkvu. Po svojoj naravi moj je otac bio protivnik svakoga
nasilja. To je za mene uvijek ostao lijep primjer. Majka je također
bila kršćanka i vrlo pobožna. Išla je često u
crkvu. Prema tome, što se kršćanskog odgoja tiče,
ja nisam bio prikraćen u svojoj mladosti.
Kad
sam pošao u gimnaziju, došao sam ovamo u Zagreb.
(Rođen sam u Pakracu, ali sam živio u Srijemskoj Mitrovici.) Za vrijeme
školovanja u gimnaziji kolege u razredu već su se počeli
diferencirati. Meni se nekako činilo da su oni dečki koji su bili
kršćani ugodniji, simpatičniji... Ja s njima nisam nikad
imao kakvih sukoba. Eto, meni je s kršćanima uvijek bilo
ugodnije.
Ali
ne bih mogao reći da je to onaj pravi razlog koji me je odredio da se
odlučim. Ja sam zapravo bio impresioniran rezultatima
kršćanstva. Kao fizičar volim da stvari i pojave nečim
mjerim. Vrijednost neke ideje mjerio sam po njezinim rezultatima.
Gledajući kroz povijest i gledajući u životu, ja sam vidio da je
kršćanstvo dalo izvanredne rezultate. A najveći rezultat
kršćanstva - to je ljubav među ljudima. Neću ovdje govoriti
o umjetnosti i drugim područjima. Za mene je najvažnija ljubav među
ljudima koju propagira kršćanstvo. I - uza sve ono
što je tu i tamo ispalo protivno - ipak je
kršćanstvo uspjelo tu ljubav pronijeti kroz svijet. Ako
danas gledamo svijet, vidimo da oni narodi koji su prošli
kroz kršćanstvo, bez obzira na to kakvu sad imali
organizaciju i socijalnu strukturu, ipak u osnovi posjeduju
kršćanske principe odnosa među ljudima. To je najveći
rezultat kršćanstva, to je ono što je u cijelom
zapadnom svijetu ipak neizbrisivo.
- Hoćete
reći da je kršćanstvo bilo višestoljetna
škola humanizacije, a koji narod nije prošao kroz
to školovanje, to se na njemu i vidi...
Točno. To je meni bio
dokaz da je kršćanstvo na pravom putu, to je ono
što me privlači. I to što je
kršćanstvo optimistička religija koja daje mogućnost čovjeku
da se veseli već u ovome životu, zapravo da cijeli život vrlo radosno
provede...
- Nekima
se upravo čini da je kršćanstvo vjera pesimizma, da je to
religija smrti i patnje, a ne životnog optimizma...
Znate, ja cijelu stvar
opet gledam iz osobnog iskustva. Mi smo imali u familiji mnogo
tragičnih događaja, mislim tragičnih u ljudskom smislu, mnoge smrti i
nesreće, ali, vjerujte mi, nikada nije skršilo optimizma.
Moja je majka dugo bolovala prije smrti, ali je unatoč tome bila
prožeta velikim optimizmom. I ona je umrla - veselo.
- Vi
ste uvjereni da je taj optimizam bio plod njezina kršćanskog
uvjerenja?
Apsolutno! I ja sam
sretan što sam vidio smrt svoje majke. To možda zvuči
apsurdno...
- Jeste
li u toku svojih studija imali trenutaka kad vam je vjera dolazila u
pitanje?
Ne, iz znanstvenih
razloga ne... pa to je, po ovome što sam već rekao o odnosu
fizike i vjere, nemoguće. Jer, vjera je na jednom kraju intervala
spoznaje, a prirodne znanosti na drugom kraju. Između jednog i drugog
je područje još neistraženo, nepoznato. Vjera i prirodne
znanosti jedno prema drugome teže, dopunjuju se, i onda čine
kompletnost. I još ostavljaju ogromno područje
razmišljanja, istraživanja i života. Religija i znanost
određuju rubove intervala. Možda jednom, kada se i znanosti i teologije
više razviju, konačno dođe i do spoznaje, do sinteze, ali to
možda na svršetku svijeta.... Jer toliko je obilje toga, a
ljudski um ograničen.
- Jeste
li kao sveučilišni profesor i visoki stručnjak a u isto
vrijeme praktičan katolik imali teškoća u vršenju
svoje službe? Niste li kada osjećali da je možda nekim studentima ili
profesorima teško prihvatiti što ste vi vjernik?
Nije nikada bilo smetnji
u mojim odnosima sa studentima i s kolegama. U tim ljudskim odnosima
nisam nikad imao teškoća. Ako sam katkad imao kakovih
teškoća, to je bilo od faktora koji su bili daleko od moje
struke, koji s mojom strukom nisu imali nikakave veze.
- Među
studentima se čak prepričavaju anegdote o Vašem otvorenom i
praktičnom kršćanstvu. Tako se pripovijeda nešto
o krunici iz vašeg džepa...
Vidite, nažalost, ja ne
molim krunicu svakog dana, premda je molimo u obitelji. Bit će da je ta
anegdota o krunici izmišljena, a izmišljena je
svakako jer je nečim izazvana.
- Nama
koji smo laici na području fizike, ipak se nekako čini da je
sadašnje stanje u fizici, nove spoznaje o atomima, o
relativnosti prostora i vremena, strukturi materije, odnosu materije i
energije itd., da su uopće te nove spoznaje prilično pokolebale i
dovele u pitanje neka previše stabilna gledišta
stare fizike koja su se lakše mogla spajati s
materijalističkim postavkama. Može li se uopće govoriti da nove
spoznaje u prirodnim znanostima imaju direktnijih reperkusija na
području filozofske i religiozne misli?
Svakako da to mora imati
reperkusija. Jer, fizika je dala dubok uvid u pojam prostora i vremena.
Ovakvo shvaćanje prostora i vremena kakvo je sada dala fizika, to
nijedna filozofija nije mogla ni slutiti. Konkretno mislim na
Einsteinovu teoriju relativnosti. To su vrlo duboke misli, to je sasvim
sigurno velik prodor ljudskog uma u shvaćanje prirode i to je od bitne
važnosti. To je svakako napredak prema Newtonovim shvaćanjima. Ali
Newtona se ne može potcjenjivati. On je danas isto onako na cijeni. On
je, recimo, prva stepenica, Einstein je druga i tako dalje. S tim
Einsteinovim prodorom zanimljivo koincidira drugi zančajni prodor
ljudskog uma također u ovom vijeku: to je Planckovo otkriće one
konstante najmanjeg djelovanja, koja je zapravo ključ za shaćanje
pojava u atomskom svijetu. To je kvantna fizika. To su dva izvanredna
otkrića ovoga stoljeća. Idejni razvitak fizike koji je iza toga
slijedio kulminirao je, može se reći, prije tridesetak godina. Tek u
novije vrijeme naziru se neki noviji prodori u shvaćanju elementarnih
čestica.
- Da
li je u okviru tih novih spoznaja o prostoru i vremenu jednom
intelektualcu lakše misliti o izvjesnim pojmovima vjere.
Mislim na pitanja koja neki još uvijek postavljaju, npr.:
"Gdje se nalazi nebo s anđelima i dušama pokojnika?", "Kako
je Bog u isti mah prisutan svakom vremenu i svakom mjestu?" i slično.
Jesu li modernija shvaćanja u fizici u tom smislu bliža mogućnosti
vjerskog, evanđeoskog shvaćanja?
Apsolutno. Pokazalo se iz
fizikalnih istraživanja da su prostor i vrijeme bitno povezani s
materijom, da su materija, prostor i vrijeme jedno s drugima spleteni.
Naprosto zato što smo mi u tijelu mi smo materijalno,
prostorno i vremenski ograničeni. Tu je sada nekako bliža misao da Bog
koji je nematerijalan nije ni prostoran ni vremenski. Jer to bi bilo
protuslovno. Ovo shvaćanje, ovo produbljenje spoznaje o vremenu i
prostoru olakšava shvaćanje Boga kao neprostornog i
nevremenskog, odnosno kao bića koje nije određeno prostorom i vremenom.
Kad je Bog stvorio materiju, stvorio je prostor i vrijeme.
Dr Vatroslav Lopašić je
sveučilišni profesor u Zagrebu, jedan od naših
najistaknutijih fizičara. Generacije naših mladih profesora
i inženjera naučile su od njega osnove fizike. Već 17 godina predaje on
tu znanost na tehničkim fakultetima, a prije toga predavao je na
Višoj pedagoškoj i na
sadašnjem
Prirodoslovno - matematičkom fakultetu. Bio je među našim
stručnjacima koji su udarili temelje zagrebačkom atomskom institutu
"Ruđer Bošković". Od 1950. do 1956. on je kao pročelnik
organizirao Odjel za elektroniku na tom Institutu.
Kao učenjak posebno se bavi
ultrazvukom i
elektromagnetizmom, a osobito se založio za rješavanje
nastavnih problema na tehničkim fakultetima i organizaciju
laboratorijskih radova.
Dr. Lopašić je praktičan
vjernik
koji svoje vjerske dužnosti obavlja javno. Vjeri on ne pristupa ni kao
stručni filozof ni kao teolog, nego kao praktičan kulturan čovjek koji
poznaje svoju struku i opće kretanje povijesti i društva. On
ne dokazuje Boga iz fizike, ali mu moderna fizika olakšava
vjerovanje. Vjera je za njega stvar slobodne odluke da se prihvati Boga
koji se objavio i koji se manifestira u kršćanstvu, a to
kršćanstvo humanizira povijest i svakom pojedincu omogućuje
da optimistički živi i umire.
Prilažemo pismo dr. Ivana Rogića, kanonika iz Đakova, upućeno prof.
Vatroslavu Lopašiću
nakon
objavljivanja razgovora u GK.
Đakovo,
22. XII. 1967.
Dragi gospodine profesore !
Niste nam mogli ljepše Božić čestitati od objavljivanja
Vašeg intervjua u Glasu Koncila. Kako sam odložio novine,
sjeo sam, da Vam napišem ovaj list i najljepše
Vam
se zahvalim i čestitam. Sve mi to u glavnom znamo. Svima nam je to
više manje poznato. Odnos vjere prema znanosti, teologije
prema fizici. Ali ne znamo tako reći. Ne znamo se tako izraziti.
A što je najglavnije, nemamo toga auktoriteta, da se
naša riječ od nas primi, kao što se prima od
jednog opće priznatog i renomiranog stručnjaka i učenjaka. Vjerujem, da
sa mnom isto mišljenje dijele svi iz naših
svećeničkih redova. U ime svih, ako smijem tako govoriti, a mislim da
smijem, jer nas sve veže svećenička solidarnost, ja Vam čestitam i od
srca Vam se iskreno zahvaljujem. Dragi Bog neka Vam naplati onim
optimizmom, kojim naplaćuje prave, čiste i iskrene kršćanske
duše. Svojom molitvom, naročito u Mementu kod svete Mise,
nastojat ću da Vam se odužim iz solidarnosti, koja nas sve u Gospodinu
ujedinjuje.
Vaše riječi u Glasu Koncila su bez sumnje pravi i - rekao
bih - vrhunski kršćanski i katolički apostolat. To sigurno
ne bi bile, da ih je objavio netko nepoznata imena i bez općeg
priznanja i ugleda kao učenjak i stručnjak u predmetu, o kom
piše. Tako na Vaše stručno znanje i sav trud,
što ste ga ulagali, da to znanje proširite i
prenesete na mlađe, gledam kao na sastavni dio toga apostolata. Jedno
je s drugim uvjetovano. U tom smislu Vaš je cio rad na
stručnom području sastavni dio pravog kršćanskog života, u
kom rad postaje molitvom, a molitva radom.
Kada ste dakle ovom publikacijom, i - da tako kažem - javnom
vjeroispovjesti tako hrabro i bez okolišanja stupili preda
javnost, smijemo se nadati, da pri tom ne će ostati. Bar ne bi smjelo
ostati. Ne mora biti u ovom stilu i na tu temu. Kapital, kojim
raspolažete ne samo kao učenjak, nego i kao vjernik, ne smije ostati
zakopan. Pogotovo danas ne, kada svijet oko nas bez orientacije i
putokaza u grčevitom radu, stvaranju i istraživanju ili posvema
zaboravlja na sebe, na čeovjeka, ili bezglavo i apatično srlja u
nepoznato.
Uz izraz mog visokog štovanja izvolite primiti, Vi i
Vaša cij. gospođa, moje najbolje prijateljske čestitke i
želje, da Božić i Novu Godinu dočekate i provedete uz Božji blagoslov u
miru i zadovoljstvu.
Mnogo Vas i gospođu srdačno pozdravlja odani
Ivan Rogić
Vatroslav Lopašić
|