Ive Livljanić

USUSRET DIPLOMATSKOM PRIZNANJU HRVATSKE


Prvi slobodni demokratski  izbori u Hrvatskoj  u travnju i svibnju 1990. ispunjavali su nas nadom da će put ka posvemašnjem oslobođenju i ostvarenju tisućljetnoga sna hrvatskoga naroda, a to je  neovisna, suverena, slobodna država Hrvatska, biti znatno bezbolniji. Nažalost, stvarnost je bila bitno drugačija. Očito je da smo u takvim nadanjima i snovima zaboravili na svoje neposredno okruženje, na bolno povijesno naslijeđe, interese i razmišljanja  europskih i svjetskih moćnika. Mnogi  su među njima u tim našim zakonitim i pravednim težnjama za  uspostavom svoje  vlastite države vidjeli  Hrvatsku kao opasnoga čimbenika koji remeti njihove planove i interese.

Stjecajem okolnosti i ja, bivši politički uznik i do tada građanin drugoga reda,  našao sam se  u vrtlogu tih burnih zbivanja, velikih povijesnih promjena, kada je 45-godišnju jugo-komunističku diktaturu zamijenilo demokratsko višestranačje. Naime, na spomenutim sam višestranačkim izborima izabran gradonačelnikom Zadra. Ne ću ovdje govoriti o svim onim zanimljivim pojedinostima, o burnim događanjima, što je sve  pratilo tu moju službu, jer to zavrjeđuje, bez ikakve lažne skromnosti, nekoliko stotina stranica.

Ja ću se ovdje pozabaviti,  vrlo kratko, samo onim zbivanjima koja su pripomogla i pridonijela međunarodnom diplomatskom priznanju Republike Hrvatske.

 

OBRAĆANJE SUSJEDNOJ ITALIJI

U prvoj smo  polovici rujna 1991., grad Zadar je u  neposrednoj opasnosti, nakon što su se četnici i jugo-vojska našli na sjevernoj strani Masleničkog mosta.  To je pravi rat!  Sela u zadarskom zaleđu su opustjela, izbjeglice panično odlaze u različitim pravcima: Pag, Rijeka, Zadar. I u samom je Zadru stanje kritično.. Upravo me tada, 13. rujna 1991.  naziva g.Flaminio Piccoli, dugogodišnji lider Demokršćanske stranke, tada  predsjednik vanjsko-političkog odbora zastupničkog Doma talijanskog parlamenta i sugerira kako bi bilo dobro poslati jedan dramatičan apel  kojim će se pokušati prodrmati talijanske političare. Drži da će se time pomoći i njegovim dotadašnjim nastojanjima da se na njih  izvrši snažan pritisak, poglavito na ministra vanjskih poslova Gannija De Michelisa, kako bi se što prije priznalo Hrvatsku. Rado sam prihvatio njegovu sugestiju, tim više što ništa nije trebalo izmišljati. I poslao sam toga petka faks- poruke na sve adrese koje mi je dao – od predsjednika Republike Cossige, vlade  Giulija Andreottija do šefova svih  većih političkih stranaka, a  Robertu Formigoniju kao potpredsjedniku  Europskog parlamenta. Upozorio sam ih sve, kako je srpska vojska na Masleničkom mostu i kako je  Zadar u potpunoj opsadi i  svakoga trenutka može pasti uz potoke krvi. I dodao da je „žurno priznanje Hrvatske i Slovenije jedini put kojim se može spasiti situacija, u suprotnom možemo očekivati samo ozbiljne posljedice za europski mir“…Taj je apel emitiran u udarnom terminu na talijanskoj televiziji.  O svemu je tome s g. Piccolijem razgovarao dopisnik Slobodne Dalmacije, g. Silvije  Tomašević .  Vrlo je zanimljiv čitav članak  što ga je g. Tomašević napisao u Slobodnoj Dalmaciji od 15. rujna.  U njemu navodi i dijelove intervjua koje je Piccoli dao listu „Avvenire“. Izdvajam dio toga:“ Još nije prekasno da se zaustavi pokolj u Hrvatskoj. Europa mora odmah priznati  suverenitet te države..“ A o mirovnoj konferenciji o Jugoslaviji koja se upravo tada održavala u Haagu, kaže:“ Mislim da je osuđena na propast. Čini se da je žele produžiti za dva, tri mjeseca… A što se u međuvremenu može dogoditi sada kada smo dopustili da Srbi prodru sa svih strana? Dok oni pregovaraju, Srbi zauzimaju hrvatski teritorij…“

Zanimljivo je i ono što je rekao u svom komentaru u glasilu Demokršćanske stranke „Popolo“ od 14. rujna pod naslovom „Ekspanzionistički rat“: 

“ Treba priznati da mnogi europski političari, među njima i poneki talijanski političar….nisu još shvatili,   ili odbijaju da shvate,  jugoslavenske događaje koji govore vrlo jasno. Koje još dokaze trebaju dobiti  predstavnici EZ-a da shvate kako se u Hrvatskoj ne vodi međuetnički rat? To je sukob između dogmatskih ultranacionalističkih srpskih snaga koje predstavljaju možda posljednji boljševičko-neostaljinistički  bastion u Europi i mladih demokracija Slovenije i Hrvatske“. I još nešto vrlo zanimljivo kaže Piccoli u tom istom komentaru: “ S apsurdnom namjerom da štite svoju „ugroženu braću  koji žive izvan granica Srbije (politika koja je u povijesti čovječanstva našla presedan jedino u politici Hitlera), Slobodan Milošević i njegovi generali, služeći se barbarskom okrutnošću, koja u Europi stoljećima nije viđena, vode pred očima apatične i nevjerujuće  Europe, pravi ekspanzionistički rat.“

Želim u ovoj prigodi kazati da sam taj dramatični apel uputio, jer mi je u tom iznimno teškom trenutku za moj grad, za moj narod, to diktiralo srce, ali i razum, a u tome me, uz moje najbliže suradnike,  savjetom  podupro istinski prijatelj Hrvatske. K tome i vrlo razborit, mudar  i iskusan političar!

Ovdje bih napravio iznimku i na trenutak otišao nekoliko godina naprijed – u 1994. Brzo će se vidjeti zbog čega. Ja sam tada već bio 2 godine veleposlanikom pri Svetoj Stolici.   U vrlo uglednom talijanskom časopisu Limes u  broju 1/94,  objavljen je članak,  a u potpisu tada već bivši talijanski ministar vanjskih poslova, g. Gianni De Michelis. U spomenutom članku naslovljenom - „Tako smo nastojali spriječiti rat“ (Cosí cercammo di impedire la guerra) -  autor između ostaloga piše kako je gradonačelnik Zadra (moja malenkost) poslao 13. rujna 1991. dramatizirajući apel političkim  liderima  Italije u kojem je „izmislio opsadu Zadra“ (ha inventato l' assedio di Zara). Isto je tako napisao kako sam iz  „navodnog skloništa“ slao faksove  g. Flaminiju Piccoliju,   te vršio na njega stalne pritiske, nakon čega je pak g. Piccoli tražio od svoje Vlade  da se odmah prizna Hrvatsku. I zaključuje De Michelis, kako  su de facto pod stalnim pritiscima na kraju i priznali Hrvatsku.  . Moram priznati da mi veću čast nije mogao učiniti. Ja sam ipak bio i ostao   čvrsto na zemlji i ne pada mi na pamet  kititi se zaslugama koje mi ne pripadaju. No, ako sam i barem 1% pridonio tom priznanju, na to sam vrlo ponosan. Naravno da sam već u sljedećem broju Limesa 2/94 (drugo tromjesečje 1994) odgovorio g. De Michelisu. Poslao sam mu i presliku njegova  brzojava koji mi je on  poslao 16. rujna preko talijanskoga konzula u Splitu. Podsjetio sam ga na to kako je sva hrvatska, pa i talijanska javnost, bila svjedokom onoga što se tih dana događalo u neposrednoj blizini Zadra te da je Zadar doista bio u opsadi četničkih i jugoslavenskih snaga. On sam u tom brzojavu izražava veliku zabrinutost  i kaže da je talijansko diplomatsko predstavništvo u Jugoslaviji   tijekom noći između 13. i 14. rujna uputilo žuran poziv zapovjedniku europskih promatrača, generalu Kosteru da se hitno pošalje promatrače u zadarsko područje. Zamolio je i talijanskoga otpravnika poslova u Beogradu da odmah ide kod ministra obrane Kadijevića i da zatraži pojašnjenja u svezi s teškom situacijom o kojoj javlja gradonačelnik Zadra. I još pri kraju javlja da se, nakon njihova žurnoga traženja upravo u tim satima upućuje jedna grupa promatrača u Zadar. (I sjećam se dobro da su brzo stigli i da je na čelu te grupe bio talijanski pukovnik).

Njegovo stalno prozivanje g. Piccolija kao neposrednoga „krivca“ za to, kako on reče „prerano priznanje“ Hrvatske i Slovenije ja sam  u svom odgovoru povezao s činjenicom, koja se sigurno nije previše sviđala De Michelisu, a to je da je g. Flaminio Piccoli bio možda jedini u talijanskom vodstvu koji je  od samoga početka ukazao na narav rata, rata koji je započeo Milošević, a možda i zato što je bio jedini (od Talijana) među europskim parlamentarcima koji je prokazao Socijalističku Internacionalu  koja  je glasovala protiv  toga da se odmah   zaustavi rat i odmah povuče napadačka vojska – „esercito invasore“.

Gospodin se De Michelis više nije javljao, ne barem na tu temu, u spomenutom uglednom časopisu za društvena, geopolitička i kulturna pitanja.

Visoko izaslanstvo regije Marche, provincije i grada Ancone, kao i predsjednik mješovitog odbora Marche-Croazia, skupa s predstavnicima humanitarnih organizacija,  došli su nam u posjet u pravom trenutku – 17.listopada 1991. i ostali su dva dana. Posebno nas je obradovalo kada su nam predočili  tekst službenoga poziva talijanskoj vladi koji su   uputile vlasti pokrajine, provincije, grada, ali i glavni tajnik Nacionalnog udruženja talijanskih općina, kojim su od vlade tražili da se poduzme sve kako bi se uspostavio mir na našim prostorima te da Italija žurno prizna Hrvatsku kao suverenu državu.

 

OBRAĆANJE FRANCUSKOJ

Nisam mogao niti htio odbiti poziv koji mi je uputilo vrlo značajno i moćno Udruženje gradonačelnika Francuske. Dobio sam ga tjedan dana prije nego li je započeo njihov  kongres, a to je bilo  23.  listopada 1991.. Znam da sam bio jedini gradonačelnik iz Hrvatske, a po nekim informacijama, mislim da sam bio i jedini stranac koji je imao tu čast biti njihovim posebnim gostom. Dakako, za to nemam baš  nikakvih osobnih zasluga, već je to isključivi uspjeh moga staroga suputnika i supatnika sa sv. Grgura, g. Mate Gabelice, vrlo uspješnog poslovnog čovjeka u Parizu koji je prijateljevao s tadašnjim predsjednikom  te Udruge, gradonačelnikom  Michelom  Giraudom koji je u razgovoru pokazao puno dobre volje da se i Hrvatska uključi u međunarodna udruženja gradova i općina. Potpredsjednik pak Europskoga savjeta općina i pokrajina, g. François Zaragoza mi reče da je on posve svjestan da Jugoslavije više nema te mi je sugerirao da se naše udruženje izravno obrati Europskom savjetu i zatraži prijem. 

Da ne bih propustio ništa od onoga što sam htio kazati tim uvaženim domaćinima podijelio  sam priopćenje za tisak. Omogućeni su  mi i razgovori na radiju te na poznatom francuskom TV-kanalu, Canal 5. Progovorio sam i u tom pisanom priopćenju i preko spomenutih medija o stvarnosti koju moj grad i moja država proživljavaju posebno posljednjih mjeseci.

„Hrvatski se narod odlučio za demokraciju, pa su nakon drugog svjetskog rata po prvi puta organizirani i provedeni slobodni višestranački izbori…To je nepovratan put kojim je krenuo hrvatski narod, a Srbi ga žele zaustaviti…Oni manipuliraju svojom manjinom koja u Hrvatskoj predstavlja 12% pučanstva…. Hrvatska nije više željela odnose koji su vladali u dotadašnjoj jugoslavenskoj federaciji. Odgovor je taj da takozvana savezna vojska, koja je već postala potpuno srpska vojska,  naoružava Srbe u Hrvatskoj, šalje svoje snage iz Srbije i započeli su rat, nikada objavljeni rat protiv Hrvatske… Unatoč očiglednoj vojnoj nadmoći Srba, jednoj od najbolje naoružanih država Europe,  hrvatski je narod odlučio boriti se za svoju slobodu i radije će dostojanstveno izginuti nego živjeti pod  jugoslavensko-srpskim boljševičkim jarmom…Nad nama se vrši pravi genocid. Više od 300.000 Hrvata je  protjerano s njihovih ognjišta…“ Spomenuo sam i veliki broj ubijenih  i ranjenih  na našem zadarskom području…I završio sam to svoje priopćenje i kazivanje preko medija: „Europo, probudi se! Spasi svoje dostojanstvo, spasi prava čovjeka koja su divljački pogažena na tvom teritoriju!“

Bio sam potpuno svjestan da u Francuskoj ima puno onih koji su, zahvaljujući nekakvom tradicionalnom prijateljstvu sa Srbijom, bili skloni  prihvaćati  za gotovo sve  ono što je moćna srpska  promidžba ne samo tih mjeseci, nego  i godinama ranije širila, prikazujući tamo Hrvate  filonacistima, saveznicima nacističke Njemačke. Upravo zato sam rado prihvatio  taj poziv, jer sam vidio u tome lijepu prigodu da Francuzi čuju i drugu stranu medalje, da shvate i prihvate da hrvatski narod nije ni za fašizam, ni za nacizam, ali bogme niti za komunizam, koji je kao totalitarni sustav  jednako poguban za čovječanstvo kao i ona prva dva. Konačno, po broju žrtava ih je debelo i nadmašio!

Imao sam na večer toga dana, 23. listopada prigodu i povlasticu   na velikom primanju u čuvenoj Gradskoj vijećnici upoznati tadašnjega gradonačelnika Pariza, g. Jacquesa Chiraca, kasnijega predsjednika Francuske i s njime izmijeniti nekoliko rečenica. Svugdje i uvijek bilo je riječi o neophodnosti priznanja Hrvatske.


PONOVO U ITALIJI

Početkom studenoga bio sam u Anconi, pa potom u Osimu. Svugdje  prijateljsko suosjećanje s našom dramom  i ispružena ruka pomoći. Nakon pak stravičnoga pokolja nedužnoga civilnog pučanstva u Škabrnji i Nadinu 18.XI. 1991., nakon novih vapaja i obraćanja susjednoj Italiji i čitavoj Europi, preko radija, televizije i tiskanih medija, osjetio sam da će ta tragedija uzdrmati, ako ne savjesti političara, ali sigurno hoće obične, male ljude.Slijedile su burne reakcije i njihovo glasno pozivanje i prozivanje vladajućih moćnika.

Tako je na pr. Talijanska sindikalna federacija zdravstvenih djelatnika, zapravo njihov ogranak u Riminiju već 26. XI. izdao priopćenje u kojem najoštrijim riječima osuđuje taj zločin u Škabrnji. Naziva ga genocidom.  Znakovito, to je  priopćenje naslovljeno – U Vukovaru, Dubrovniku, Zadru, Splitu ne umiru Hrvati, umire sloboda, a započinje riječima: “U Hrvatskoj umire Europa i ruše se naši snovi…“, a završava: “Priznajmo sada Hrvatsku i izolirajmo politički i ekonomski srpsko ludilo sve dok taj narod ne bude znao izolirati i osuditi RAZBOJNIKE.“


DIPLOMATSKO PRIZNANJE HRVATSKE

Približavao se još jedan Božić, pun neizvjesnosti i strahovanja. „Ipak u svim tim nevoljama i teškim iskušenjima“, poručio sam u Božićnoj poruci svojim sugrađanima, „Hrvatska kao prekrasan Božićni dar dobiva priznavanje svoje nezavisnosti i suverenosti…“  I nastavio: „Taj osjećaj da nismo sami…ispunjava naša srca zadovoljstvom, veseljem i opravdanom nadom u bolje i ljepše dane. I to uskoro!“

Nismo dugo čekali ni na diplomatsko priznavanja od strane  država Europske zajednice (Unije) – 15. siječnja 1992., a za dva dana  njih je sve  preduhitrio  -13. siječnja - i time nas posebno obradovao,  papa Ivan Pavao II. čime je  stvorio presedan u povijesti vatikanske diplomacije koja nikada nije priznala neku državu koja je još bila u ratu.

Nisam mogao odoljeti, a da Svetom Ocu ne pošaljem pismo radosti i zahvale.

Molim sve da mi povjeruju da tih dana nisam ni slutio da bih mogao uskoro biti imenovan prvim hrvatskim veleposlanikom pri Svetoj Stolici.

I, kao što sam već napisao, uputio sam papi pismo u kojem sam između ostaloga napisao: 

„Hrvatska je danas suverena, slobodna i neovisna država. Naša ispaćena Domovina je zahvalna svima koji su tome pridonijeli. Svjesni smo koliko je upravo Vaša Svetost, kao neosporni moralni autoritet, bila podsticajem mnogim državnicima u donošenju takve povijesne odluke.

Mi građani Zadra doživjeli smo tu silnu radost na dan svete Stošije, naše nebeske zaštitnice. Njoj, mučenici iz prvih stoljeća kršćanstva, upućujemo usrdne molitve da bdije nad našim gradom i čitavom nam domovinom Hrvatskom…“

Nije trebalo dugo čekati na odgovor. Već 21. siječnja 1992. u ime Svetoga Oca, kako je to uobičajeno, pismo mi je uputio državni substitut (u laičkim državama odgovara potpredsjedniku vlade), Mons. Giovanni Battista Ré u kojem stoji:

Papa Ivan Pavao II. je primio Vaše pismo od 15. siječnja, poslano telefaksom, i bio je vrlo dirnut osjećajima zahvalnosti koje ste mu izrazili zbog potpore neovisnosti, sada već priznatoj, Vašoj zemlji.

U potpisu

G.B.Re

Te slavljeničke trenutke  na simboličan su način  popratila i sva  zvona u Hrvatskoj,  zvoneći u isto vrijeme 15. siječnja u 17,00 sati, obznanjujući tako vijest da je Hrvatska dobila i međunarodno diplomatsko priznanje. Obratio sam se svojim sugrađanima dijeleći s njima tu zajedničku radost i izvješćujući ih da ne prestaju stizati čestitke naših sunarodnjaka iz Domovine i iz  čitavoga svijeta, ali isto tako i mnogih stranih državljana, prijatelja našega grada i Hrvatske. No, i u takvom euforičnom raspoloženju jasno sam poručio da me „ne  napušta bolna spoznaja da su u ovom povijesnom vremenu stvaranja hrvatske neovisnosti mnoge obitelji ostale bez svojih najmilijih, da je rijeka prognanika napustila svoja stoljetna ognjišta, da su mnogi gradovi i naselja, mnogi gospodarski objekti jednostavno uništeni. Bolna je spoznaja da rat još nije završen, da je veliki dio hrvatskoga teritorija okupiran. 


IMENOVANJE VELEPOSLANIKOM PRI SVETOJ STOLICI

Kao što sam već kazao, negdje polovicom veljače sam doznao da je pokrenut postupak za moje imenovanje veleposlanikom pri Svetoj Stolici i da je za nepuni tjedan iz Vatikana dana suglasnost.

Prvi spomen o mom se imenovanju  u našem tisku pojavio 1. ožujka  u Slobodnoj Dalmaciji, a vijest je, datiranu s 29. veljače,  poslao dopisnik iz Rima i Vatikana g. Silvije Tomašević. Zapravo, u naslovu je stajala informacija da je imenovan apostolski nuncij u Zagrebu, Mons. Giulio Einaudi, a upravo je toga dana bio i službeno imenovan, iako  je još bio na dužnosti u Čileu. Na samom kraju te novinarske vijesti stajalo je: „Za ambasadora Hrvatske  pri Svetoj Stolici, kako se saznaje, određen je dosadašnji gradonačelnik Zadra Ive Livljanić“. I kao što je poznato, predsjednik Republike me imenovao veleposlanikom  pri Svetoj Stolici 11. ožujka 1992., a vjerodajnice sam Svetome Ocu Ivanu Pavlu II. predao 3. srpnja iste godine.

O tome kako je u Vatikanu postupno sazrijevalo uvjerenje da Hrvatsku treba diplomatski priznati pisao sam, a imao sam i nekoliko predavanja  na temu „Odnosi Hrvatske i Svete Stolice“.

Želim svakako i ovom prigodom naglasiti kako je  upravo osobno zauzimanje pape Ivana Pavla II. i njegovih najbližih suradnika za prestanak  ratnoga sukoba na našim prostorima  i za  pravedno rješenje, a u skladu s međunarodnim pravom,  posve sigurno imalo značajan utjecaj i na mnoge europske i svjetske državnike u njihovoj odluci da  Hrvatsku diplomatski  priznaju kao suverenu i neovisnu državu.

I na samom kraju želim svakako istaknuti da  je u stanovitom smislu preduvjet  diplomatskoga priznanja, o kojem pišem,  bila  značajna, povijesna odluka Međunarodne Arbitražne komisije od pet članova (svi predsjednici Ustavnih sudova u svojim državama),  pod predsjedanjem g. Roberta Badintera, predsjednika Ustavnog suda Francuske, od 7. rujna 1991. po kojoj su „Hrvatska i Slovenija postale nezavisni međunarodni subjekti“, kako to izrijekom kaže naš ugledni pravni  stručnjak dr. Hrvoje Kačić. O vrlo važnim pozitivnim međunarodno-pravnim i drugim učincima takve odluke nije mi namjera razglabati, jer o tome kompetentno i opširno piše dr. H. Kačić u svojoj knjizi „U službi Domovine“, objavljenoj 2006., koju zbog toga i niza drugih neobično zanimljivih podataka valja svakako ne samo pročitati, već i proučiti.   Da bi se pak  shvatila važnost te arbitražne komisije kao i njene odluke treba znati da je nju ustanovila Konferencija o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda Petera Carringtona i pod okriljem EZ-a.

 


Najljepše zahvaljujem prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku, 2011. D. Ž.

Ive Livljanić



Croatia - Overview of History, Culture, and Science