Ive Livljanić USUSRET DIPLOMATSKOM
PRIZNANJU HRVATSKE
Stjecajem okolnosti i ja,
bivši politički uznik i do tada
građanin drugoga reda, našao
sam se u
vrtlogu tih burnih zbivanja, velikih
povijesnih promjena, kada je 45-godišnju jugo-komunističku
diktaturu zamijenilo
demokratsko višestranačje. Naime, na spomenutim sam
višestranačkim izborima
izabran gradonačelnikom Zadra. Ne ću ovdje govoriti
o svim onim zanimljivim
pojedinostima, o burnim događanjima, što
je sve pratilo
tu moju službu, jer to zavrjeđuje, bez
ikakve lažne skromnosti, nekoliko stotina stranica. Ja ću se ovdje pozabaviti,
vrlo
kratko,
samo onim zbivanjima
koja su pripomogla i pridonijela međunarodnom
diplomatskom priznanju
Republike Hrvatske. OBRAĆANJE SUSJEDNOJ ITALIJI U prvoj smo
polovici rujna 1991.,
grad Zadar je u
neposrednoj opasnosti,
nakon što su se četnici i jugo-vojska našli na
sjevernoj strani Masleničkog mosta. To
je pravi rat!
Sela u zadarskom zaleđu
su
opustjela, izbjeglice panično odlaze u različitim pravcima: Pag,
Rijeka, Zadar.
I u samom je Zadru stanje kritično.. Upravo me tada, 13. rujna 1991. naziva
g.Flaminio Piccoli, dugogodišnji lider
Demokršćanske stranke, tada predsjednik
vanjsko-političkog odbora zastupničkog Doma talijanskog parlamenta i
sugerira
kako bi bilo dobro poslati jedan dramatičan apel kojim
će se pokušati prodrmati talijanske
političare. Drži da će se time pomoći i njegovim dotadašnjim
nastojanjima da se
na njih
izvrši
snažan pritisak,
poglavito na ministra vanjskih poslova Gannija
De Michelisa,
kako bi
se što prije priznalo Hrvatsku.
Rado sam prihvatio njegovu sugestiju, tim više
što ništa nije trebalo
izmišljati. I poslao sam toga petka faks- poruke na sve
adrese koje mi je dao –
od predsjednika Republike Cossige, vlade
Giulija Andreottija do
šefova svih većih
političkih stranaka, a
Robertu Formigoniju kao
potpredsjedniku
Europskog parlamenta.
Upozorio sam ih sve,
kako je srpska vojska na Masleničkom mostu i kako je
Zadar
u potpunoj opsadi i
svakoga trenutka može
pasti uz potoke krvi. I
dodao da je „žurno
priznanje Hrvatske i
Slovenije jedini put kojim se može spasiti situacija,
u suprotnom možemo
očekivati samo ozbiljne posljedice za europski
mir“…Taj je apel emitiran u
udarnom terminu na talijanskoj televiziji.
O svemu je tome s g.
Piccolijem razgovarao dopisnik Slobodne Dalmacije,
g. Silvije
Tomašević . Vrlo
je zanimljiv čitav članak
što ga je g.
Tomašević napisao u Slobodnoj
Dalmaciji od 15. rujna.
U njemu navodi i
dijelove intervjua koje je Piccoli dao listu
„Avvenire“. Izdvajam dio toga:“
Još
nije prekasno da se zaustavi pokolj u Hrvatskoj. Europa
mora odmah priznati suverenitet
te države..“ A o
mirovnoj
konferenciji o Jugoslaviji koja se upravo tada održavala u Haagu,
kaže:“ Mislim
da je osuđena na propast. Čini se da je žele produžiti za dva, tri
mjeseca… A
što se u međuvremenu može dogoditi sada kada smo dopustili
da Srbi prodru sa
svih strana? Dok oni pregovaraju, Srbi zauzimaju hrvatski
teritorij…“ Zanimljivo je i ono što je rekao u svom komentaru u glasilu Demokršćanske stranke „Popolo“ od 14. rujna pod naslovom „Ekspanzionistički rat“: “ Treba priznati
da mnogi europski političari, među
njima i poneki talijanski političar….nisu još
shvatili,
ili odbijaju da shvate, jugoslavenske
događaje koji govore vrlo
jasno. Koje još dokaze trebaju dobiti
predstavnici EZ-a da
shvate kako se u Hrvatskoj ne vodi međuetnički rat?
To je sukob između dogmatskih ultranacionalističkih srpskih snaga koje
predstavljaju možda posljednji boljševičko-neostaljinistički bastion
u Europi i mladih demokracija
Slovenije i Hrvatske“. I još nešto vrlo
zanimljivo kaže Piccoli u tom istom
komentaru: “ S apsurdnom namjerom da štite svoju
„ugroženu braću koji
žive izvan granica Srbije (politika koja
je u povijesti čovječanstva našla presedan jedino u politici
Hitlera), Slobodan
Milošević i njegovi generali, služeći se barbarskom
okrutnošću, koja u Europi
stoljećima nije viđena, vode pred očima apatične i nevjerujuće Europe,
pravi ekspanzionistički rat.“ Želim u ovoj prigodi kazati
da sam taj dramatični apel
uputio, jer mi je u tom iznimno teškom trenutku za moj grad,
za moj narod, to
diktiralo srce, ali i razum, a u tome me, uz moje najbliže suradnike, savjetom
podupro istinski
prijatelj Hrvatske. K tome i vrlo razborit, mudar i
iskusan političar! Ovdje
bih napravio
iznimku i na trenutak otišao nekoliko godina naprijed
– u 1994. Brzo će se vidjeti
zbog čega. Ja sam tada već bio 2 godine veleposlanikom pri Svetoj
Stolici.
U vrlo uglednom
talijanskom časopisu Limes u
broju 1/94,
objavljen je članak, a
u potpisu
tada već bivši talijanski ministar vanjskih poslova, g.
Gianni De Michelis. U
spomenutom članku naslovljenom - „Tako smo nastojali
spriječiti rat“ (Cosí
cercammo di impedire la guerra) - autor
između ostaloga piše kako je gradonačelnik Zadra (moja
malenkost) poslao 13.
rujna 1991. dramatizirajući apel političkim
liderima Italije
u kojem je
„izmislio opsadu Zadra“ (ha inventato l' assedio di
Zara). Isto je tako napisao
kako sam iz
„navodnog
skloništa“ slao
faksove
g. Flaminiju Piccoliju, te
vršio na njega stalne pritiske, nakon
čega je pak g.
Piccoli tražio od svoje
Vlade
da se odmah prizna
Hrvatsku. I
zaključuje De Michelis, kako
su de facto
pod
stalnim pritiscima na kraju i
priznali Hrvatsku. .
Moram priznati
da mi veću čast nije mogao učiniti. Ja sam ipak bio i ostao čvrsto
na zemlji i ne pada mi na pamet
kititi se zaslugama
koje mi ne pripadaju. No,
ako sam i barem 1% pridonio tom priznanju, na to sam vrlo ponosan.
Naravno da
sam već u sljedećem broju Limesa 2/94 (drugo tromjesečje 1994)
odgovorio g. De
Michelisu. Poslao sam mu i presliku njegova
brzojava koji mi je on poslao
16.
rujna preko talijanskoga konzula u Splitu. Podsjetio sam ga na to kako
je sva
hrvatska, pa i talijanska javnost, bila svjedokom onoga što
se tih dana
događalo u neposrednoj blizini Zadra te da je Zadar doista bio u opsadi
četničkih i jugoslavenskih snaga. On sam u tom brzojavu izražava veliku
zabrinutost
i kaže da je talijansko
diplomatsko predstavništvo u Jugoslaviji
tijekom noći između 13.
i 14. rujna uputilo žuran poziv zapovjedniku
europskih promatrača, generalu Kosteru da se hitno pošalje
promatrače u
zadarsko područje. Zamolio je i talijanskoga otpravnika poslova u
Beogradu da
odmah ide kod ministra obrane Kadijevića i da zatraži
pojašnjenja u svezi s
teškom situacijom o kojoj javlja gradonačelnik Zadra. I
još pri kraju javlja da
se, nakon njihova žurnoga traženja upravo u tim satima upućuje jedna
grupa
promatrača u Zadar. (I sjećam se dobro da su brzo stigli i da je na
čelu te
grupe bio talijanski pukovnik). Njegovo stalno prozivanje g.
Piccolija kao neposrednoga
„krivca“ za to, kako on reče „prerano
priznanje“ Hrvatske i Slovenije ja
sam
u svom odgovoru povezao s
činjenicom, koja se sigurno nije previše
sviđala De Michelisu, a to je da je g. Flaminio Piccoli bio
možda jedini u talijanskom vodstvu koji
je
od samoga početka
ukazao na narav
rata, rata koji je započeo Milošević, a možda i zato
što je bio jedini (od
Talijana) među europskim parlamentarcima koji je prokazao
Socijalističku
Internacionalu
koja je
glasovala protiv
toga da se odmah zaustavi
rat i odmah povuče napadačka vojska
– „esercito invasore“. Gospodin se De Michelis
više nije javljao, ne barem na tu
temu, u spomenutom uglednom časopisu za društvena,
geopolitička i kulturna
pitanja. Visoko izaslanstvo regije
Marche, provincije i grada
Ancone, kao i predsjednik mješovitog odbora Marche-Croazia,
skupa s
predstavnicima humanitarnih organizacija,
došli su nam
u posjet u pravom trenutku – 17.listopada 1991. i ostali su
dva dana. Posebno nas je obradovalo kada su nam predočili
tekst
službenoga poziva talijanskoj vladi koji
su
uputile vlasti
pokrajine,
provincije, grada, ali i glavni tajnik Nacionalnog udruženja
talijanskih
općina, kojim su od vlade tražili da se poduzme sve kako bi se
uspostavio mir
na našim prostorima te da Italija žurno
prizna Hrvatsku kao suverenu državu. OBRAĆANJE FRANCUSKOJ Nisam mogao niti htio odbiti
poziv koji mi je uputilo
vrlo značajno i moćno Udruženje gradonačelnika Francuske. Dobio sam ga
tjedan
dana prije nego li je započeo njihov
kongres, a to je bilo 23. listopada
1991.. Znam da sam bio jedini
gradonačelnik iz Hrvatske, a po nekim informacijama, mislim da sam bio
i jedini
stranac koji je imao tu čast biti njihovim posebnim gostom. Dakako, za
to nemam
baš
nikakvih osobnih
zasluga, već je to
isključivi uspjeh moga staroga suputnika i supatnika sa sv. Grgura, g.
Mate
Gabelice, vrlo uspješnog poslovnog čovjeka u Parizu koji je
prijateljevao s
tadašnjim predsjednikom te
Udruge,
gradonačelnikom
Michelom Giraudom
koji je u razgovoru pokazao puno
dobre volje da se i Hrvatska uključi u međunarodna udruženja gradova i
općina.
Potpredsjednik pak Europskoga savjeta općina i pokrajina, g.
François Zaragoza
mi reče da je on posve svjestan da Jugoslavije više nema te
mi je sugerirao da
se naše udruženje izravno obrati Europskom savjetu i zatraži
prijem.
Da ne bih propustio
ništa od onoga što sam htio kazati
tim uvaženim domaćinima podijelio sam
priopćenje za tisak. Omogućeni su mi
i
razgovori na radiju te na poznatom francuskom TV-kanalu, Canal 5.
Progovorio
sam i u tom pisanom priopćenju i preko spomenutih medija o stvarnosti
koju moj
grad i moja država proživljavaju posebno posljednjih mjeseci. „Hrvatski se narod
odlučio za demokraciju, pa su nakon
drugog svjetskog rata po prvi puta organizirani i provedeni slobodni
višestranački izbori…To je nepovratan put kojim
je krenuo hrvatski narod, a
Srbi ga žele zaustaviti…Oni manipuliraju svojom manjinom
koja u Hrvatskoj
predstavlja 12% pučanstva…. Hrvatska nije više
željela odnose koji su vladali u
dotadašnjoj jugoslavenskoj federaciji. Odgovor je taj da
takozvana savezna
vojska, koja je već postala potpuno srpska vojska,
naoružava
Srbe u Hrvatskoj, šalje svoje snage
iz Srbije i započeli su rat, nikada objavljeni rat protiv
Hrvatske… Unatoč
očiglednoj vojnoj nadmoći Srba, jednoj od najbolje naoružanih država
Europe,
hrvatski je narod
odlučio boriti
se za svoju slobodu i radije će dostojanstveno izginuti nego živjeti pod jugoslavensko-srpskim
boljševičkim jarmom…Nad
nama se vrši pravi genocid. Više od 300.000
Hrvata je
protjerano s njihovih
ognjišta…“ Spomenuo sam
i veliki broj ubijenih
i ranjenih na
našem zadarskom području…I završio sam
to
svoje priopćenje i kazivanje preko medija: „Europo, probudi
se! Spasi svoje
dostojanstvo, spasi prava čovjeka koja su divljački pogažena na tvom
teritoriju!“ Bio sam potpuno svjestan da
u Francuskoj ima puno onih
koji su, zahvaljujući nekakvom tradicionalnom prijateljstvu sa Srbijom,
bili
skloni
prihvaćati za
gotovo sve
ono što je
moćna srpska
promidžba
ne samo tih mjeseci, nego
i godinama
ranije širila, prikazujući tamo Hrvate
filonacistima,
saveznicima nacističke Njemačke. Upravo zato sam rado
prihvatio
taj poziv, jer sam
vidio u
tome lijepu prigodu da Francuzi čuju i drugu stranu medalje, da shvate
i
prihvate da hrvatski narod nije ni za fašizam, ni za
nacizam, ali bogme niti za
komunizam, koji je kao totalitarni sustav
jednako poguban za
čovječanstvo kao i ona prva dva. Konačno, po broju
žrtava ih je debelo i nadmašio! Imao sam na večer toga dana,
23. listopada prigodu i
povlasticu
na velikom primanju u
čuvenoj Gradskoj vijećnici upoznati tadašnjega
gradonačelnika Pariza, g.
Jacquesa Chiraca, kasnijega predsjednika Francuske i s njime izmijeniti
nekoliko rečenica. Svugdje i uvijek bilo je riječi o neophodnosti
priznanja
Hrvatske. PONOVO U ITALIJI Početkom studenoga bio sam u
Anconi, pa potom u Osimu.
Svugdje
prijateljsko
suosjećanje s našom
dramom
i ispružena ruka
pomoći. Nakon
pak stravičnoga pokolja nedužnoga civilnog pučanstva u
Škabrnji i Nadinu 18.XI.
1991., nakon novih vapaja i obraćanja susjednoj Italiji i čitavoj
Europi, preko
radija, televizije i tiskanih medija, osjetio sam da će ta tragedija
uzdrmati,
ako ne savjesti političara, ali sigurno hoće obične, male
ljude.Slijedile su
burne reakcije i njihovo glasno pozivanje i prozivanje vladajućih
moćnika. Tako
je na pr. Talijanska
sindikalna federacija zdravstvenih djelatnika, zapravo njihov ogranak u
Riminiju već 26. XI. izdao priopćenje u kojem najoštrijim
riječima osuđuje taj
zločin u Škabrnji. Naziva ga genocidom.
Znakovito, to je priopćenje
naslovljeno – U Vukovaru, Dubrovniku, Zadru, Splitu ne umiru
Hrvati, umire
sloboda, a započinje riječima: “U Hrvatskoj umire Europa i
ruše se naši
snovi…“, a završava: “Priznajmo
sada
Hrvatsku i izolirajmo politički
i ekonomski srpsko ludilo sve dok taj narod
ne bude znao izolirati i osuditi RAZBOJNIKE.“ DIPLOMATSKO PRIZNANJE
HRVATSKE Približavao se
još jedan Božić, pun neizvjesnosti i
strahovanja. „Ipak u svim tim nevoljama i teškim
iskušenjima“, poručio sam u
Božićnoj poruci svojim sugrađanima, „Hrvatska kao prekrasan
Božićni dar dobiva
priznavanje svoje nezavisnosti i suverenosti…“
I nastavio:
„Taj osjećaj da nismo sami…ispunjava
naša srca
zadovoljstvom, veseljem i opravdanom nadom u bolje i ljepše
dane. I to uskoro!“ Nismo dugo čekali ni na
diplomatsko priznavanja od
strane
država Europske
zajednice (Unije)
– 15. siječnja 1992., a za dva dana njih
je sve
preduhitrio -13.
siječnja - i time nas posebno
obradovao,
papa Ivan Pavao II.
čime je
stvorio presedan u
povijesti vatikanske
diplomacije koja nikada nije priznala neku državu koja je
još bila u ratu. Nisam mogao odoljeti, a da
Svetom Ocu ne pošaljem pismo
radosti i zahvale. Molim sve da mi povjeruju da
tih dana nisam ni slutio da
bih mogao uskoro biti imenovan prvim hrvatskim veleposlanikom pri
Svetoj
Stolici. I, kao što sam već napisao, uputio sam papi pismo u kojem sam između ostaloga napisao: „Hrvatska je danas
suverena,
slobodna i neovisna država.
Naša ispaćena Domovina je
zahvalna svima koji su tome pridonijeli. Svjesni smo
koliko je upravo Vaša Svetost, kao
neosporni moralni autoritet, bila podsticajem mnogim državnicima u
donošenju
takve povijesne odluke. Mi građani Zadra doživjeli
smo tu silnu radost na dan
svete Stošije, naše nebeske
zaštitnice. Njoj, mučenici iz prvih stoljeća
kršćanstva, upućujemo usrdne molitve da bdije nad
našim gradom i čitavom nam
domovinom Hrvatskom…“ Nije trebalo dugo čekati na
odgovor. Već 21. siječnja
1992. u ime Svetoga Oca, kako je to uobičajeno, pismo mi je uputio
državni
substitut (u laičkim državama odgovara potpredsjedniku vlade), Mons.
Giovanni
Battista Ré u kojem stoji: Papa Ivan Pavao II. je
primio Vaše pismo od 15.
siječnja, poslano telefaksom, i bio je vrlo dirnut osjećajima
zahvalnosti koje
ste mu izrazili zbog potpore
neovisnosti, sada već priznatoj, Vašoj zemlji. U potpisu G.B.Re Te slavljeničke trenutke
na simboličan su način popratila
i sva
zvona u Hrvatskoj, zvoneći
u isto vrijeme 15. siječnja u 17,00
sati, obznanjujući tako vijest da je Hrvatska dobila i međunarodno
diplomatsko priznanje.
Obratio sam se
svojim sugrađanima
dijeleći s njima tu
zajedničku radost i izvješćujući ih da ne prestaju stizati
čestitke naših
sunarodnjaka iz Domovine i iz
čitavoga
svijeta, ali isto tako i mnogih stranih državljana, prijatelja
našega grada i
Hrvatske. No, i u takvom euforičnom raspoloženju jasno sam poručio da
me
„ne
napušta
bolna spoznaja da su u ovom
povijesnom vremenu stvaranja hrvatske neovisnosti mnoge obitelji ostale
bez
svojih najmilijih, da je rijeka prognanika napustila svoja stoljetna
ognjišta,
da su mnogi gradovi i naselja, mnogi gospodarski objekti jednostavno
uništeni.
Bolna je spoznaja da rat još nije završen, da je
veliki dio hrvatskoga
teritorija okupiran.
IMENOVANJE VELEPOSLANIKOM
PRI SVETOJ STOLICI Kao što sam već
kazao, negdje polovicom veljače sam
doznao da je pokrenut postupak za moje imenovanje veleposlanikom
pri Svetoj
Stolici i da je za nepuni tjedan
iz Vatikana dana suglasnost. Prvi spomen o mom se
imenovanju
u našem
tisku pojavio 1. ožujka
u Slobodnoj Dalmaciji,
a vijest je, datiranu
s 29. veljače,
poslao dopisnik iz Rima
i
Vatikana g. Silvije Tomašević. Zapravo, u naslovu je stajala
informacija da je
imenovan apostolski nuncij u Zagrebu, Mons. Giulio Einaudi, a upravo je
toga
dana bio i službeno imenovan, iako je
još bio na dužnosti u Čileu. Na samom kraju te novinarske
vijesti stajalo je:
„Za ambasadora Hrvatske pri
Svetoj
Stolici, kako se saznaje, određen je dosadašnji
gradonačelnik Zadra Ive
Livljanić“. I kao što je poznato, predsjednik
Republike me imenovao
veleposlanikom
pri Svetoj Stolici 11.
ožujka 1992., a vjerodajnice sam Svetome Ocu Ivanu Pavlu II. predao 3.
srpnja
iste godine. O tome kako je u Vatikanu
postupno sazrijevalo uvjerenje
da Hrvatsku treba diplomatski priznati pisao sam, a imao sam i nekoliko
predavanja
na temu
„Odnosi Hrvatske i
Svete Stolice“. Želim svakako i ovom
prigodom naglasiti kako je
upravo osobno
zauzimanje pape Ivana Pavla II.
i njegovih najbližih suradnika za prestanak
ratnoga sukoba na
našim prostorima
i za pravedno
rješenje, a u
skladu s međunarodnim pravom,
posve
sigurno imalo značajan utjecaj i na mnoge europske i svjetske državnike
u
njihovoj odluci da
Hrvatsku diplomatski priznaju
kao suverenu i neovisnu državu. I na samom kraju želim
svakako istaknuti da
je u stanovitom smislu
preduvjet diplomatskoga
priznanja, o kojem pišem, bila značajna,
povijesna odluka Međunarodne Arbitražne komisije od pet članova (svi
predsjednici Ustavnih sudova u svojim državama), pod
predsjedanjem g. Roberta Badintera,
predsjednika Ustavnog suda Francuske, od 7.
rujna 1991. po kojoj su
„Hrvatska i Slovenija postale nezavisni međunarodni
subjekti“,
kako to izrijekom kaže naš ugledni
pravni
stručnjak dr. Hrvoje Kačić. O vrlo
važnim pozitivnim međunarodno-pravnim i drugim učincima takve odluke
nije mi
namjera razglabati, jer o tome kompetentno i opširno
piše dr. H. Kačić u svojoj
knjizi „U službi Domovine“, objavljenoj 2006., koju
zbog toga i niza drugih
neobično zanimljivih podataka valja svakako ne samo pročitati, već i
proučiti.
Da bi se pak
shvatila važnost te
arbitražne komisije kao i njene odluke treba znati da
je nju ustanovila Konferencija o Jugoslaviji pod predsjedanjem lorda
Petera
Carringtona i pod okriljem EZ-a. Najljepše zahvaljujem prof. Ivi Livljaniću na poslanom članku, 2011. D. Ž. Croatia - Overview of History, Culture, and Science |