Kad ne bih volio Zagreb, ne bih volio nikoga

Vjesnik, 25. rujna 1999.

ZAŠTO VOLIM ZAGREB

Zagreb je moj grad. U njemu sam doživljavao i padove, radovao se i tugovao, družio i osjećao se usamljenim. U Zagrebu sam učio kako voljeti ljude. Od djetinjstva, kad sam šetao s djedom i roditeljima, druženja s dečkima i u školi, najljepših doživljaja mladosti, do vlastite djece i obitelji. U Zagrebu sam shvatio mogućnost razvoja svakog čovjeka, samoga sebe, prijatelja, ljudi s dodatnim potrebama, starijih ljudi. U Zagrebu sam se opredijelio da, koliko mogu, svoje znanje i djelovanje posvetim zdravlju, ekologiji, ljudskim pravima. Ovdje sam učio o ljudskom tijelu, funkcioniranju, fiziologiji i obilazio bolnice, a poslije toga i smetlišta i zagađene vode i nesreće i sahrane.

Gotovo da i nema veće ekološke i ljudske tragedije u Zagrebu u zadnjih 30 godina s kojom nisam povezan na svoj način, tj. kada nisam nastojao spriječiti ili smanjiti stradanje.

Svaki od tih događaja zauvijek je ostavio ožiljke na mom gradu i meni. Ove jeseni je 10 godina od smrti školske djece u autobusu pri prelasku nezaštićene pruge u Pojatnom. Prošlo je deset godina, a slika svakog djeteta, njihovih obitelji, mise i pogreba, koji je uzoriti kardinal Kuharić vodio od groba do groba, svaki je dan u meni. Jednostavno ne mogu prihvatiti ovakav kraj.

Po Zagrebu sam učio ljudska prava: kako promijeniti rubove pločnika da ih mogu lakše prelaziti i ljudi s dodatnim potrebama; spremnost na štrajk glađu na Kazališnom trgu kao izraz podrške albanskim rudarima; neugašena svijeća pred Vojnim zatvorom JNA dok nisu pušteni uhićeni Dečak i ostali; doček hrvatskih prognanika iz Posavine, Tompojevaca...; odlazak konvoja za Dubrovnik i Novu Bilu.

Iz dana u dan Zagreb me podučavao koliko sam slab i istovremeno jak i da se nikada ne može odstupiti od obveze da učinimo što je moguće i da prihvatimo da ne možemo riješiti probleme bez suradnje s drugima. U Zagrebu sam se jednostavno radovao i ispunjavao Sljemenom, Kraljičinim zdencom, Maksimirom, Tuškancem, Zelengajem, Jelenovcem, Jarunom, Zrinjevcem. Na svakom trgu pio sam kavu, sjedio i družio se s prijateljima.

U mnogočemu ne mogu se uopće zamisliti odvojenim od Zagreba. Tom gradu sam se posvetio i kao gradski liječnik, pokrenuo projekt »Zdravi grad«, organizirao borbu protiv AIDS-a, založio se za ljude s dodatnim potrebama i, koliko sam mogao, podizao kvalitetu cijele zdravstvene službe. Iz ovoga grada sudjelovao sam i u stvaranju hrvatske zdravstvene službe. Iz ovoga grada sudjelovao sam i u stvaranju hrvatske države i odlazio iz njega u Podunavlje, Dalj, Osijek, Sisak, Potkonje, Dubrovnik, Mostar, Ramu, Derventu, Bosanski Brod, Novu Bilu, Travnik, Bugojno, Vareš, Plehan..., gdje sam osjećao patnje ljudi, mislio da im možda mogu barem ljudski nekako pomoći i olakšati ratno stradanje.

Toliko je bilo hrvatskog stradanja da sam i ta iskustva predložio u projektu »Izazov dobra« kako bi barem negdje drugdje na svijetu, neki drugi ljudi manje stradali.

Zašto, onda, doista volim Zagreb? Zagreb volim zbog toga jer bez njega mene uopće ne bi ni bilo. I kad ne bih volio Zagreb, ne bih volio nikoga. A najviše sam Zagrebu zahvalan što me naučio i pomogao mi da shvatim da je od svega što postoji u našem životu najvažnije dostojanstvo. Zato volim Zagreb.

Dr. Slobodan Lang




Zahvaljujem dr. Slobodanu Langu na dopuštenju za objavljivanjem ovog priloga.
D. Žubrinić


Slobodan Lang

Croatia - Overview of History, Culture, and Science