Petar Hektorović and his Renaissance fortress of Tvrdalj 
in Stari Grad on the island of Hvar, Croatia


Darko Žubrinić, 2011

Petar Hektorovic (1487-1572), Croatian poet and writer from Stari Grad (Old City) on the island of Hvar, is considered to be one of fathers of Croatian literature. His most important work is "Ribanje i ribarsko prigovaranje", ie. "Fishing and Talks with Fisherman", published in Croatian language in 1568. It represents the first realistic poem in Croatian literature. The poem describes three days of fishing from his native city of Stari Grad to the islands of Brač and Šolta. His translaton of "Ovidius" into Croatian was the third one in the world.

His fortress-home called Tvrdalj is the most imporatant building in Stari Grad, which he designed himself, built in the course of 40 years by native builders, under his supervision. Especially interesting is a fish-pond in the Renaissance garden of the fortress, and about a dozen of  decorative inscriptions carved in Latin language on its walls. We provide some of them in the original Latin, and translated into Croatian and English.


Petar Hektorović's Renaissance fortress of Tvrdalj in Stari Grad, island of Hvar, Croatia



PETRUS HECOTREUS MARINI FILIUS PROPRIO SUMPTU ET INDUSTRIA AD SUUM ET AMICORUM SUSUM CONSTRUXIT
Petar Hektorović, sin Marina, vlastitim troškom sagradio je za uporabu sebi i prijateljima.
Petar Hektorović, son of Marino, at his own expense and by his own effort, built this for the use of himself and his friends.
(placed above the entrance of the fish-pond)


FEDE E REALTA O QUANTO E BELLA
O kako je lijepa vjera i stvarnost.
How beautiful Faith and Truth are.
(on the wall under the arcade by the fish-pond)

RESPICE QUOD SALVANT NEC OPES NEC GLORIA MUNDI NON DECOR AUT AETAS MORS QUIA CUNCTA RAPIT
Spoznaj da ne spasava ni bogatstvo ni svjetska slava ni ljepota iil dob, jer smrt sve ugrabi.
Remember that neither riches nor fame, beuty nor age can save you from Death, that takes all.
(on the south side of the fish-pond)

NIHIL OCCULTUM
Ništa nema skriveno.
Nothing is hidden.
(on the east side of the fish-pond)

SI VIS AD VITAM INGREDI SERA MANDATA
Ako želiš ....
If you want to enter the spirit, observe this.
(on the wall near the the ethnographic collection)

CONNVENTIBUS VIRTUTE ET GENIO F.
Sagradio sam u suradnji Vrline i Sposobnosti.
Built by Virtue and Aptitude.
(on the west side of the fish-pond)

MEMORARE NOVISSIMA
Podsjeti se na posljednje stvari.
Remember what will come after.
(on the north side of the fish-pond)

HEU FUGIUNT FLUXU NON REDUENTE DIES
Jao, bježe dani nepovratnim tijekom.
Alas, the days flow by like waves and do not return.
(on the west side, facing the post office)

OMNIUM CONDITORI
Stvoritelju sveta.
To the creator of all.
(on the front of the building)

SI TE NOSTI CUR SUPERBIS
Ako sebe poznaješ, zašto se oholiš?
Know what you are, and then how can you be proud?
(in a lavatory in the entrance hall)


The first Olympiad has been held in Greece in 776 BC. On the stone plaque containing the first mention of Faros (Stari Grad) it is mentioned that the town was founded when the 99th Olympiade started. This means that 98 x 4 years have passed since the first Olympiade. In other words, the town of Faros was been founded in 776 - 392  = 384 BC.





Hektorovićev Tvrdalj – čisti književni koncept
Tvrdalj pomiruje dva tipa arhitekture, kaštel i ljetnikovac,
u specifično rješenje fortificirane renesansne vile

Hektorovićev Tvrdalj – čisti književni koncept

Tvrdalj pomiruje dva tipa arhitekture, kaštel i ljetnikovac, u specifično rješenje fortificirane renesansne vile. To samo po sebi ne bi bilo neobično da njegova unutrašnja struktura nije osobitog tipa. Tvrdalj, naime, ima i neke odlike samostana

Hektorovićev sklop u Starom Gradu na Hvaru posve je neobično djelo unutar svog arhitektonskog roda, upravo kao što Ribanje i ribarsko prigovaranje (složena ecloga piscatoria) izlazi iz skupine sličnih književnih vrsta. Tvrdalj, životno Hektorovićevo djelo, uistinu je moguće interpretirati kao specifično literarno djelo izraženo graditeljskim jezikom. O razvoju sklopa pisano je razmjerno mnogo, od Cvita

Fiskovića, koji je ladanjskim prebivalištima renesansnih i baroknih hrvatskih književnika posvetio više monografskih studija, do konzervatora Gorana Nikšića, koji je nedavno objavio nekoliko važnih dopuna za razgovor o izvornom izgledu središnjeg dijela Hektorovićeva sklopa u kojemu se ističe pristupni obrambeni dio s altanom obrubljenom zupčastim kruništem i s kulom golubinjakom, a južno od njega ribnjak s trijemom. Prostorni razvoj Tvrdalja obradio je Miće Gamulin, savjesno prikupivši sve isprave koje se toga dotiču, uspješno riješivši pitanje denominacije njegovih prostornih dijelova. Poznatim latinskim, hrvatskim i talijanskim natpisima u Tvrdalju posvećeno je dosad također nekoliko radnji među kojima valja istaknuti osobito studiju Nikše Račića. Sam sam nedavno pokušao unutrašnju strukturu Petrova sklopa pročitati u novom ključu.

Ratnička hacijenda

Tvrdalj pomiruje dva tipa arhitekture, kaštel i ljetnikovac, u specifično rješenje fortificirane renesansne vile. To samo po sebi ne bi bilo neobično da njegova unutrašnja struktura nije osobitog tipa.

Tvrdalj, naime, ima i neke odlike samostana. Činjenica da unutar sklopa, u samom središtu, pod terasom altane, u izbici koja doduše komunicira s kulom repčarom i golubinjakom, koja je zapravo sa svih strana zatvorena, živi jedna picokara — trećoretkinja franjevka, dakle »časna sestra koja sa zavjetom čistoće živi u svijetu«; da unutar sklopa imamo zgrade čiju namjenu opisuju u kamen uklesani natpisi: PRO ITINERANTIBUS i PRO PAUPERIBUS; da su sobe u revelinu otvorene siromasima, rezervirane za pjesnikove sluge i sluškinje; da na ribnjaku imamo mjesto otvoreno svima za pranje robe; konačno, da je cijeli sklop bio proviđen s nekoliko desetaka natpisa, od kojih se sačuvalo više od dvadeset uglavnom moralizatorskoga tona — otvara nam Tvrdalj drukčijim nego bismo ga očekivali usred poodmakle renesanse. Naravno, to je protureformacijsko doba koje ne razmeđuje oštrom crtom sveto od svjetovnog, sakralno od profanog, i samo po sebi ničega čudna nema u pjesnikovim invokacijama i povišenu religiozitetu. No, ne možemo zamisliti ni Sorkočevićev ljetnikovac u Gružu ni onaj Hanibala Lucića u Hvaru u tolikoj mjeri rastvorene svijetu malenih, siromašnih.

Kad pogledamo što imamo u jezgri Tvrdalja, nudi nam se sugestivna priča: uz perivoj zasađen raskošnim i rijetkim biljem (pjesnik Nalješković mu iz Dubrovnika šalje čemprese, oleandre...) nalazi se ribnjak (uza nj i jedan manji, sada zatrpan) s ciplima koji su, čini se, bili uvijek ne za jelo, nego za gledanje, a rekao bih i za jedan od simboličnih atributa čitavoga sklopa. U prizemlju bijaše kokošinjac, na međukatu Lucija picokara (u Petrovu studiolu), u kuli golubinjak. Dakle, od onoga što pliva vodom do onoga što hoda i onoga što plovi nebom — imamo tu čitavu okomicu Božjega svijeta. Na pročelju altane iza koje se sve to slaže stoji monumentalni natpis, uistinu središnji, slovima najveći i najdulji, glavna posveta čitava sklopa: OMNIUM CONDITORI — Stvoritelju svega.

***

Petar sam mogao je biti do kraja uživljen u tu posvetu. Jedan izgubljeni natpis s pročelja (još ga Šime Ljubić vidi) govori: OPVS IN MARI TOTVM — Čitava je zgrada u moru. Uvala pred Tvrdaljem, Petrova lučica, nasuta je prije nepunih sto godina. Ali već Petar učinio je »toliko trudnu stvar za prisušit morski kraj«, da utvrdi zidove uz more, meliorira močvaru, šaš zamijeni oleandrom — da svoj ljetnikovac otme moru. Hektorović sebe vidi kao svojevrsnu pasliku samog Stvoritelja.

U središnjem natpisu zapadne strane ribnjaka, pod reljefom na kojemu su isklesani osnovni atributi Stvoritelja (dva šestara, Fortunin kotač, Sunce i Mjesec), onoga Stvoritelja kojeg nalazimo u poznatom lancu sintagmi pod imenom Deus geometra, Deus artifex ili opifex, aedificator ili architectus, fabricator — Hektorović projicira sebe sama natpisom u heksametru neuobičajeno teška početnog ritma: CONNVENTIBVS VIRTUTE ET GENIO FECIT (Izgrađeno uz zajedničko odobravanje Vrline i Sposobnosti). O renesansnom konceptu vrline i genija, u toj impresi mogli bismo napose govoriti. Govoreći, međutim, o kontekstu u kojemu se nalazi, valja istaknuti da je riječ o klasičnom toposu. U Bogu artifeksu križaju se antička i kršćanska tradicija. Metafora Boga-umjetnika i Svijeta-umjetničkog djela razvija se kroz srednjovjekovni platonizam, preko Augustina i Boecija (omiljenih Hektorovićevih pisaca), do pjesnikova doba. U ikonografiji srednjovjekovne umjetnosti prikazi Boga koji stvara i imenuje životnu okomicu što smo je našli u središtu Tvrdalja sustat će u 15. stoljeću, ali će se nastaviti u literarnoj tradiciji renesanse i baroka.

Književni koncept materijaliziran u prostoru

Možda se ova interpretacija Tvrdalja čini pomalo literarnom. Možda se čini da dokidamo jednu šarenu renesansnu boju. U bunjatu nedovršene utvrdice na sjeverozapadnom uglu sklopa, u askezi arhitekture ribnjaka, u kombiniranju gotičkih i renesansnih oblika, netko bi mogao tražiti manirističku notu, jer nalazimo se već u vremenu Tridentinskoga koncila, u jeku prve polovice 16. stoljeća. Ali, Tvrdalj je u mnogočemu izdvojen slučaj, čisti književni koncept materijaliziran u prostoru. Usporedimo li ga još jednom s bilo kojim dubrovačkim ili talijanskim onodobnim ljetnikovcem, fortificiranim ili ne, Tvrdalj —
koji je rađen prema nacrtu samog pjesnika — cistercitski je asketičan, bez groteski i ukrasa, bez festona. Ništa od (za to doba karakterističnih) traženih all'antica formi nije prisutno u tlocrtu ili elevaciji. U ovom više slikovitom nego lijepom, gotički zgusnutom i gotički međenom i zapravo neelegantnom didaktičnom prostoru, svojevrsnoj učionici sub divo, nezamisliva su scenografska iznenađenja talijanskih perivoja. Tamo wetting sports (kako igre s vodom unutar vrtova, koji su već anorganski oblikovani, naziva jedan onodobni engleski putnik), ovdje mještani koji dolaze prati robu na vlastelinskom ribnjaku.

Petar ima pravo kad kaže da ga je Tvrdalj posvojio. Tvrdalj, kako ga mi vidimo, totalan je prostor, no unutar njega moguće je, vjerujem, naći jezgru, studio u kojemu je pjesnik radio i stanovao. Unatoč veliku naporu više autora da identificiraju pojedine dijelove Hektorovićeva sklopa, dosad nam je ostalo skriveno mjesto koje je trebalo biti njegovim srcem — Petrov studiolo, biblioteka, spavaća soba —  njegov intelektualni azil. Sve to u jednom prostoru (a u srednjovjekovnoj i renesansnoj arhitekturi često mu se dodaju još thesaurus i oratorium) zacijelo je bilo upravo u sobici koju je ostavio Luciji picokari, u altani, središnjoj kuli čvrstih zidova i zupčastog završetka na vrhu, na uglu čitava sklopa (koji se u Petrovo doba još proširio prema zapadu), poviše malog gata, Dragovode i kanala koji je povezivao more s ribnjakom. Takva pozicija studiola nije neobična za Hektorovića koji je (provodeći poput Marulića celibat) bio neuobičajeno distanciran spram bilo kakvih općinskih časti i funkcija za onodobnoga hvarskog plemića njegova statusa. Studiolo se tijekom 15. stoljeća često prema van arhitektonski vizualizira kao citadela, turris speculationis, mjesto rezervirano i posvećeno, izdvojeno od ostatka svijeta. Turris i specula (kako se obično nazivaju prozori) čine uobičajeni hagiografski rekvizit kada se opisuje mjesto kontemplacije i vizije.

Izoliranost je najkarakterističniji arhitektonski atribut studija. Alberti u svom najvažnijem djelu (Della Famiglia) podcrtava kako želi da u njegovoj kući, uključujući spavaću sobu, njegovoj ženi ne bude ništa od dragocjenosti skriveno. Međutim, to se ne odnosi na studio u kojemu knjige i spise treba držati pod ključem »e in suo ordine allogate nel mio studio quasi come cosa sacrata e religiosa«. Renesansni studiolo (poput sobe Modrobradoga) redovito se ambijentalizira kao locus amoenus, skroviti refugij u izravnom dodiru s prirodom, u svoj apologiji samotnjaštva, tišine, meditacije i izolacije. Riječ je o topičkim humanističkim slikama koje najbolje opisuju bezbroj puta ponovljeni prikazi Petrarke i sv. Jerolima u njihovim studijima. U Petrarkinu traktatu De vita solitaria (koji je započet 1346. u Vaucluse) donose se exempla: osim čuvenih eremita, starozavjetnih likova od Adama i Abrahama, Isaka i Mojsija do Davida i Ivana Krstitelja — Petrarca navodi imena nekoliko papa (Silvestar I. i Celestin V.), sv. Ambrozija i sv. Augustina (koji je uspio i u napučenom Milanu načiniti u svom vrtu »secretum angulum pro solitudine«) te Abelarda. Ali, ne zaboravlja ni poganske filozofe i pjesnike Platona, Sokrata i Aristotela, Homera, Orfeja, Vergilija, Cicerona, Kvintilijana i Demostena. Znakovito je da navodi i imperatore Cezara, Augusta, Dioklecijana, Antonina Pija, Romula, Ahileja i dva Scipiona, Numu Pompilija.

Svi oni uspoređuju se s pustinjacima koji se odvajaju od mase živeći samo za svoj studij. Solitudo je temeljna pretpostavka kreativne intelektualne djelatnosti. Petrarkistička koncepcija mjesta za idealan rad, s idejom bijega od grada, u izolaciji u krajoliku, temelj je idealne renesansne vile, s apogejom u 16. stoljeću. Riječ je o traganju za ravnotežom između vita activa i vita contemplativa. Agricultura i litterae u idealnom su braku.

Petar i ulozi

Dok je pisao oporuku, 1560. godine Hektorović je živio u prizemnoj sobici uz ritiratu na sjeveroistočnom uglu čitava sklopa, u kojoj je trebala biti posljednja, najjača utvrda sklopa. U njezinu prizemlju bijaše kuhinja, a zapadno od Hektorovićeve sobice — konoba. U oporuci, međutim, Petar zasvođeni prostor na prvom katu altane, koji ostavlja Luciji picokari, naziva »moja sobica«. U prizemni sobičak smješten između utilitarnih prostorija kuhinje i konobe, sišao je zacijelo natjeran nepokretnošću uzrokovanom ulozima. I jedan i drugi prostor (a u denominaciji prostornih dijelova renesansna sklopa nema naznake neke reprezentativnije stambene dvorane) ukazuju na posvemašnji svjesno projektiran asketizam. Za dvije sobice (u kojoj živi i u kojoj je trebao živjeti) Petar navodi termin camerette, ali je jasno da prva nipošto nije mogla odgovarati kriterijima studija jer se nalazila u prizemlju između kuhinje i konobe, pokazujući već položajem da je riječ o rješenju iznuđenu pjesnikovom bolesti.

Studiolo (koji je istodobno trezor, biblioteka sa ne previše knjiga, arhiv, ponekad i moćnik) najčešće se smještao unutar kula. Sam termin što ga Hektorović navodi u oporuci karakterističan je. Studioli 15. i 16. stoljeća najčešće se navode kao camerino (na primjer, onaj Federica da Montefeltro u Urbinu, Bemba u Rimu, Isabelle d'Este u Mantovi, onaj u Palazzo Farnese u Rimu), a svi su jednako izolirani unutar šireg arhitektonskog sklopa s karakterističnim postavljanjem spram krajolika. Vezanost vrta i ambijenta studija tumačila se čuvenom Ciceronovom maksimom upućenom Varronu: »...si hortum in bybliotheca habes, deerit nihil« (»ako u biblioteci postoji vrt, ništa ti neće nedostajati«). Zanimljivo je, dodajmo i to, da se pojam camerino ne mora uistinu odnositi na prostorne dimenzije. Na primjer, glasoviti camerino delle anticaglie Gabriele Vendramina u Veneciji bijaše ambijent (1567) čak sa osamnaest ormara i s velikim brojem antikalija i slika.

Lucija se pjesnikovom camerettom mogla koristiti za života, ali je sama mogla odlučiti hoće li prijeći u neku od novih soba kada se izgradi revelin, a Petrov studiolo ostaviti novom gospodaru koji je trebao
boraviti upravo u tom prostoru. Indikativno je da je neposredno do Petrova studija u barokno doba oblikovana proširena biblioteka, u velikoj dvorani nad glavnim portikom. U doba don Matije, posljednjega Hektorovića na Tvrdalju, tu se (1774) nalaze četiri ormara, od kojih su dva oslikana, sa oko četiristo knjiga, s cjelokupnim kućnim arhivom, s okovanim škrinjama u kojima su se čuvale dragocjenosti i tkanine. Podrobnu analizu bibliotečnog inventara načinio je nedavno Nikša Petrić (Iz knjižnice Petra Hektorovića, »Dubrovnik«, 2-3/1988) izdvojivši devedesetak knjiga koje su pjesniku mogle pripadati. On pretpostavlja da je riječ o prostoru Petrove knjižnice. Međutim, u njegovo vrijeme tu se nalazilo otvoreno dvorište nad kojim je bdjela renesansna kula, dok je tek u barokno doba poviše dvorišta podignuta kuća s novim monumentalnim portalom, naspram kojega je probijen prolaz prema ribnjaku. U sjevernom zidu sklopa, do novoga glavnog portala ugrađen je (tek tada) zahod, s često puta spomenutim natpisom koji pokazuje da je pjesnik osim suptilnih natpisa znao koristiti i dvosmislice, a koji put s moraliziranja prijeći i na duhovite opaske: SI TE (COG)NOSTI CVR SVPERBIS — Kad vidiš što si, zašto se oholiš. Natpis nad vratima zahoda očigledno je spolija, pokazujući da mu izvorno mjesto treba tražiti drugdje ili, vjerojatno, da je natpis mogao biti moralizatorska invektiva nalik ostalima unutar sklopa, a da bi mu ironički kontekst odredio tek neki od Petrovih nasljednika!

Na istočnom zidu pjesnik je imao niše za knjige. Do studija se dolazilo uskim skalama. U renesansnim se opisima često, kao veoma karakteristična, ponavlja veza studiola sa stubištem (često tajnim). Glede namještaja studija, valja kazati da su se vodile rasprave treba li u njemu biti kipova i slika. Marulić u Davidijadi općenito savjetuje da se interijeri ne zatrpavaju pokućstvom. No, preporučuje se zrcalo (prema Sokratu koji je mladima savjetovao da se gledaju u njemu) i sat (da se ima na umu protjecanje vremena) koji su tu više od uobičajenih simbola Razboritosti i Taštine. Važno je još nešto za predočenje Hektorovićeva studiola: ambijenti biblioteka i kreveta u nizu primjera (od Augusta, Plinija, do Petrarke...) navode se zajedno, makar se ne moraju podudarati. Baciti se nakon kratka sna na knjige koje stajahu pokraj postelje bijaše jedan od Petrarkinih običaja, usprkos hladnoći (jer studio nije imao grijanja). Ogrnuo bi se teškim vunenim plaštom, onim koji je oporučno ostavio Boccacciu.

Slične prostore unutar dubrovačkih ljetnikovaca tek treba detektirati jer unutrašnja razdioba prostora prema funkcijama u domaćoj stambenoj renesansnoj arhitekturi nije još dovoljno analizirana. Nikša Petrić upozorava na podatak iz oporuke Dominika Hektorovića 1580. u kojoj on spominje svoju kuću u Hvaru i studio con libri, te na drugi iz jedne zadarske oporuke 1670. godine u kojemu se studio opisuje kao prostor s bibliotekom i čitavom galerijom sa 51 slikom različitih sadržaja. Nada Grujić u temeljnoj knjizi o dubrovačkim ljetnikovcima u jednom ulomku nagoviješta postojanje renesansnih studiola u Sorkočevićevom ljetnikovcu u Gružu (Neptunova soba) i u paviljonu Skočibuhina ljetnikovca u Suđurđu na Šipanu, možda u jednoj od bočnih prostorija u prizemlju Gučetićeva ljetnikovca u Obuljenu te u jednoj sobi bočnog krila Rastićeva u Rožatu. Bez većih analiza takav prostor mogao bi se prepoznati i u Beccadelijevu ljetnikovcu na Šipanu, gdje freske s karakterističnim prikazima (uomini famosi) zasigurno određuju studijsku funkciju jednog krila ljetnikovca.

Rukopis Ribanja i ribarskog prigovaranja Petar šalje prijateljima. Iako bolestan, po Uskrsu 1557. godine putuje u Dubrovnik, zacijelo da osigura bolju recepciju svog djela u dubrovačkom književnom krugu.

Nakon što se vratio zalegao je pola godine u krevet zbog bolova od gihta u bedrima i bokovima. Nalješkoviću piše: »S tilom je savezan, kako znaš, s našijem duh, toli moćno stezan, da mu je na posluh.« Pred Božić mu Nalješković šalje bambusov štap s drškom od slonovače i vrškom od roga, a tom će štapu korčulanski arciđakon i pjesnik Antun Rozanović posvetiti latinsku pjesmu. Nepokretnost i duboka starost navode ga da napiše oporuku. Original testamenta je nažalost, ne tako davno, izgubljen, a između dva rata nestao je i rukopis njegova spjeva koji je navodno nedavno pronađen u Poljskoj (prema pisanju beogradske »Politike« 1992!).

Nikolina guta

Ulozi bijahu pokora renesanse. Hektorović svoju kostobolju zove ulog, Nalješković guta, Ilija L. Crijević podagra, spominjući je kao nasljednu bolest bogatih. Od nje je bolovao i Kolumbo. Federigo da Montefeltro nakon mladenačkoga napada pio je samo sokove od jabuke, višnje i šipka. I Cosimo de' Medici patio je od uloga, Piero bio od toga bogalj, njegova je žena Lukrecija također od toga bolovala, a njihov sin Lorenzo od podagre umire. Piera, koji je po toj bolesti dobio i nadimak, morali su nositi i na posve kratkim putovanjima, kao i papu Pija II. Medicejski niz gihtičara ukazuje na urođene, hereditarne greške u metabolizmu kod te bolesti za koju je karakteristična povišena količina uričke kiseline i odlaganje njezinih soli u tkivima, osobito u zglobovima. Ulozi su mnogo češći kod muškaraca i — zanimljivo i logično — kod višeg društvenog sloja. To je bila bolest vladajućih slojeva u Bizantu, u kršćanskim zajednicama u Africi, Engleskoj... U antici se smatralo da je liječenje teško ako postoji urođena predispozicija pa je svrstavana uz sušicu, epilepsiju, vodene bolesti. Platon je spominje uz groznicu i oftalmiju među paradigmatskim bolestima. Za Plinija Starijeg (Hist. Nat. XXVI, 100) ulozi su
otrovni dar Grka Italiji. Lukijan pak smatra da širenju uloga pogoduje romanizacija grčkog svijeta, a za Seneku je ta bolest rezultat pokvarenih običaja, nadasve neumjerene prehrane. Možda nam ona ukazuje na Hektorovićevu epikurejsku narav zbog koje je ispaštao te kao i Marulić u starosti propovijedao posvemašnji asketizam.

Dijeta koja se preporučivala sastojala se od jetre, bubrega, mozga, juhe od divljači i mesa, s malo mlijeka, jaja, voća i povrća. Lorenzov omiljeni obrok bio je fazan, kojega mu je žena slala kada bi bio na putovanju. Kako su se ulozi liječili, pokazuju preskripcije dvojice liječnika za Lorenzove prste kojima zbog gihta više nije mogao ni pero držati. Liječnik Petrus Bonus Avogarius iz Ferrare savjetuje početkom 1489. Lorenza da nosi prsten sa safirom na srednjaku lijeve ruke: »Bolovi u zglobovima će nestati jer safir ima okultna svojstva i sprečava zle tjelesne sokove, zapravo žuč, da uđu u zglobove...

Ovog ljeta, u kolovozu, naći ću celandin, crveni kamen koji raste u utrobi lastavice. Poslat ću ga Vašoj Visosti da ga vežete u komad platna i ušijete u košulju da Vam stoji na lijevoj bradavici prsiju. Imat će isti učinak kao safir.« Hektorović je među svojim prstenjem osobito cijenio prsten sa safirom, očito i zbog njegovih medikativnih svojstava. Ostavio ga je glavnom nasljedniku Tvrdalja.

Među uobičajenim receptima protiv uloga osobito je bila važna dobra pitka voda — s izvora, s potoka ili fontane. Zacijelo otud važnost pet izvora voda u Tvrdalju, koje hvali Ribanje te latinski i hrvatski natpisi, pa i pozicija camerette u prizemlju koja je bila vezana za Dažjevicu, gustirnu što je podignuta 1520. godine, proviđena natpisom koji aludira na susret Krista i Samarićanke na bunaru, u jugozapadnom dijelu kuhinje.

Hektorovićevo književno i arhitektonsko djelo, zaključimo na kraju, zahtijeva paralelno čitanje. Po svemu izrečenome Tvrdalj nam se, vjerujem, danas prikazuje jasniji u topičkim konvencijama onodobne arhitekture, ali i u posve originalnim pjesnikovim nazorima i osobnim motivima.

Joško Belamarić

Izvor www.matica.hr/vijenac






Croatia, Overview of History, Culture and Science