RAT I BEŠĆUTNOST

prof. Zlata Derossi, Zadar, 2002.

Naši su hrvatski junaci gledali danima i mjesecima, na žalost i godinama, umiranje svojih prijatelja i bliski dodir sa smrti morao je na njima ostaviti duboke tragove. Svaki koji je preživio, vratio se kući drugačiji. Netko može brže gurnuti u podsvijest sve strahote koje je preživio, nekome je potrebno dugo vremena, ali nikada ne će zaboraviti susrete sa smrću i česti osjećaj izgubljenosti i napuštenosti koji ih je sve pratio u ratu. Ne može čovjek u takvim trenutcima racionalno razmišljati o tome zašto mu se ne pomaže, zašto nema dovoljno oružja, postoje li objektivni razlozi za izostanak pomoći ili ne postoje. I postaje ogorčen i ojađen i žalostan.

On je u tom ratu često imao osjećaj da je napušten i prepušten sam sebi i svojoj životnoj sreći, i ogorčenost ostaje u njemu. Nekada u njemu samo tinja, nekada je izazove neki događaj, neka slika, neka rečenica. I on reagira ojađeno i nervozno, dapače, djeluje bešćutno. Onaj čovjek koji nije bio zahvaćen stravičnim ratnim vihorom ne može nikada potpuno shvatiti kako je teško živjeti u tom kovitlacu i - ostati dobar.

Imam u vezi s tim i sama katkada osjećaj da me tuđe patnje više ne diraju kao prije i savjest me zbog toga često grize. Kad o ratu razmišljam, čini mi se da je njegova najgora posljedica što nam je ostavio otrov u srcima. I nitko od nas, civila iz podrucja zahvaćenih ratom, isto nikada više ne će biti kao prije. Lako je biti dobar u dobru, a teško nakon zla sačuvati nepomućene pozitivne osjećaje.

Kako je izgledao rat u Zadru? Mjeseci bez vode! Možete li uopće shvatiti što to znači! Cisterne pokušavaju namiriti osnovne potrebe, u njima izbezumljeni vozači samo čekaju kad će ih pogoditi granata, u repu za vodu izbezumljeni ljudi željni vode, spremni izložiti se opasnosti granata samo da do vode dođu. Neki imaju bunare pa dopuštaju da se iz njih grabi voda, neki to naplaćuju, vodu za piće kupujemo i u dućanu, naravno kad do njega uspijemo doći i ako su otvoreni. Nema ni struje, uglavnom nemaš u čemu robu oprati, a kamoli da jednom kapljicom vode na dlanu bar oči osvježiš.

Stanujem na 13. katu, sirene najavljuju uzbunu kad već lupaju granate oko nas, sručujem se u sklonište, u crni mrak podruma. Svijeće ne smijemo paliti da ne trošimo previše kisika. Tako nam bar kažu. U skloništu oko 200 ljudi. Uzrujani, usplahireni. Djeca nervozna. Jedna je žena puštena iz rodilišta s tek rođenim djetetom jer je bolnica četnicka meta. Dijete plače. U susjednoj prostoriji velika posuda za obavljanje nužde. Miris mokraće i izmeta miješa se s mirisom znojnih tijela. A topovi tuku. Gdje su mi sada unuci? Gdje su moja djeca? Što rade prijatelji? Koga je pogodila granata?



Mons. Marijan Oblak (nadbiskup zadarski od 1969. do 1998.), Zlata i Julije Derossi (prigodom dodjele
Nagrade grada Zadra godine 2009.), i mons. Ivan Prenđa (nadbiskup zadarski od 1996. do 2010.)


Dvije goleme topovske granate pogodile su naš neboder. Neka djeca počinju se u nervozi smijati, neka pak plakati. Mi utihnuli. Čekamo da prestane pucnjava pa da pogledamo kako izgledaju naši stanovi. Pet je stanova pogodjeno. Miris baruta ispunio nam sve prostorije. Nemamo vremena o tome razmišljati, novi topovi, nove granate, novi juriš u sklonište. Nitko se ne tuži na štetu. Neki se i šale na račun izgleda svojih stanova!

Gladni smo. Jedna je žena uspjela skuhati krumpire pa ih dijeli. Dobila sam jedan krumpir i dijelim ga s još dvjema ženama. (Nikada mi u životu ništa nije bilo tako slatko i nikada se nisam bolje zasitila nego s tom trećinom krumpira.) Crna noć dana prelazi u crnu noć noći. Ne mogu spavati, ujutro nam je mnogima zlo, izlazimo van i opet bježimo natrag. Grad gori. Onda otupe osjećaji. Odlučujem bar spavati u svom stanu, na 13. katu. Jeste li ikada danima spavali obučeni, često čak i sa cipelama na nogama? Znadete li kako se čovjek nakon toga osjeća? Možete li zamisliti našu trku u trgovine da kupimo kruha? Ili strah dok čekamo na taj kruh, a vani tutnji, tutnji!

A onda se odlučujemo živjeti "normalno". U gradu priredbe, koncerti, predavanja. Na putu do takvih priredbi opet tutnjava. Gledamo gdje bismo se sklonili. Na priredbi ludo prkosimo. Tutnji, mi se pravimo da ne čujemo. Onda tutnji sve jače, ipak se više ne možemo praviti da je sve u redu, treba bježati, ali kamo? I kako ćemo doći kući jer tutnjava ne prestaje? I što je s našima dragim koji nisu sada s nama? Škabrnja zaklana, padaju naši dragi mladići, novine pune osmrtnica, Božić u skloništu, Nova godina u skloništu. Tuga u srcu.

Unuka mi je počela u ratu, sa 16 godina, dobivati prve sijede vlasi, unuk još nekoliko godina nakon rata nije psihički mogao izdržati običnu grmljavinu. I tako dalje, i tako dalje. Jednom riječju: iz rata smo izašli pomalo otupjeli na tuđu bol i patnju, nesretni zbog svijesti da nam nedostaje dobrota i suosjećanje. A kako se sve te patnje mogu uopće usporediti s onim što su proživjeli naši borci! U jednoj jedinoj noći, samo u jednom mjestu (u Kašiću) izgubilo je živote nekoliko desetaka mladića. A rat je trajao četiri godine! I kako da mi ostanemo uvijek dobri i suosjećajni? A želimo biti takvima.

Zato Vas sve molim: nemojte biti prestrogi prema našim dragovoljcima kad Vam se bude činilo da su grubi i neosjetljivi na tuđe patnje. Nismo se još oporavili od te neosjetljivosti ni mi civili na ratnim područjima, a ne usuđujem se ni razmišljati o tome koliko će vremena za oporavak trebati našim prognanicima, pogotovo našim junacima koji su nas branili i obranili nošeni ljubavlju kad nam je ta ljubav bila najpotrebnija.



Zlata (1925.-2015.) i Julije (1928.-2010.) Derossi