Knjiga DATJA I PRIJATJA fra Anđelka Badurine


Knjigu fra Anđelka Badurine Datja i prijatja izdao je Povijesni arhiv u Rijeci 1995. godine. Radi se o blagajničkoj evidenciji primitaka i izdataka samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša u Martinšćici na otoku Cresu. Ovo je prva knjiga, ima 176 stranica, dimenzija cca 20 x 30 cm, a obuhvaća razdoblje od 1578. do 1618. godine.

Fra Anđelko Badurina navodi podatak da su ukupno sačuvane četiri knjige Datja i prijatja iz Martinšćice, no ja sam u Samostanu sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu dobila informaciju da se kod njih čuvaju samo tri. Imala sam priliku slikati dvije knjige i s veseljem sam utvrdila da su knjige restaurirane i pritom dobile krasan kožni uvez, a također i da se čuvaju u uvjetima, odnosno pri temperaturi i vlazi zraka, kakve nalaže struka.

Fra Anđelko Badurina je strpljivo, metodom transliteracije, iz glagoljice u latinicu prepisao prvi svezak blagajničkih dnevnika. U svom je prijepisu ostavio i sve pogreške na koje je naišao u izvorniku, kako bi knjiga za čitatelje bila autentična.

Činjenica da je netko uspio prepisati jedan ovakav dnevnik dobila je sasvim drugu težinu kad sam razgledala izvornik i letimično prolistala stotine stranica ispisanih kurzivnom glagoljicom, različitim rukopisima popova glagoljaša koji su tijekom četiri desetljeća (koliko obihvaća prvi svezak) vodili blagajnu. Zapise su redovito unosili gvardijani, a obračune troškova i primitaka su radili mjesečno prid fratri, tj. pred samostanskom subraćom.

Podlogu za elektronsku verziju knjige dobila sam ljubaznošću prof. Darka Žubrinića koji mi je povjerio uređivanje teksta radi stavljanja na mrežne stranice. Bio je to pipkav posao jer se umjesto dijakritičkih znakova u tekstu nalazila donja crtica, a trebalo je i uredno potpisati brojke (odnosno primljene i potrošene iznose).

Prva poteškoća bila je u tome što su mi neke riječi bile posve nepoznate i nisam imala predodžbu koje ''slovo s kvačicom'' staviti na mjesto crtice.

Na primjer: _ukva

Čukva? Šukva? Žukva?

Ćukva i đukva su otpale ''po sluhu''.

Nisam imala pojma o čemu se radi, ni ideju koje slovo odabrati pa je uslijedila pretraga po internetu.

Čukva je selo u Ukrajini.

Šukva nema značenje.

Preostala je žukva. U prilog tom odabiru išla je činjenica da sam pronašla objašnjenje riječi koje mi je pasalo u kontekst rečenice ''dah za žukvu za vezat braide''. Žukva je, naime, naziv jedne vrste vrbe čiji mladi izbojci služe za vezivanje vinove loze u vinogorjima, poglavito Primorske Hrvatske. Prilikom vezivanja, pri čemu se koriste obje ruke, vinogradar nerijetko pridrži prut ustima, a ako ga zagrize, osjeti jaku gorčinu, po čemu je navodno ova vrsta vrbe (žute i bordo crvene boje) dobila ime. Žuhko je isto što i gorko.

Mučilo me značenje još cijelog niza riječi, ali barem nisu imale neko od slova s dijakritičkim znakom pa sam mogla ići dalje s uređivanjem teksta.

Negdje na polovici tog posla dobila sam i ''papirnatu'' knjigu i nakon toga je sve postalo znatno jednostavnije. Mogla sam se više koncentrirati na sadržaj blagajničkih zapisa, a ne na pojedino slovo u riječi. Evo nekoliko zanimljivosti.

Neke artikle fratri su i prodavali i kupovali, ovisno kakva je bila godina, recimo vino, ulje i smokve. Koliko sam uspjela izračunati, prodajna i kupovna cijena bile su u ravnoteži.

Kao svako pravo žensko stvorenje, bez problema sam izdvojila jedan artikl koji su fratri isključivo morali kupovati i kojemu sam mogla pratiti cijenu – cipele. Postole.

''Dah (= dadoh) za postoli fra Luki''...
''Nai prije dah ditetu za postoli''...
''Dah za postoli sebi i ocu fra Beni''...
''Dah petim fratrom za postole''...
''Dah junaku (= slugi) za postole i za opanke''...
''Dah za postole 3 misnikom i dvam žaknom''.

Cijena se kretala od 1,12 libri (tadašnjeg novca) za cipele sluge, 2 libre za dječje cipelice ali isto toliko i za cipele provincijala. Najčešće su cipele koštale 4 libre bile one za junaka ili za vardijana. Po 4 libre su plaćali i za više komada kupljenih odjednom, a cijena je ponekad dosizala i 6 libri. Protek vremena odnosno možebitnu inflaciju ovdje nisam mogla iščitati kao element koji je utjecao na cijenu cipela. Ako nije bilo nužno kupovati nove cipele, nabavljali su se samo potplati koji su bili znatno jeftiniji.

Štednja je i inače bila imperativ. Nakon smrti fratara, njihove stvari poput klobuka, košulja, halja, škrinje za robu itd. bile su prodane. Klobuk pokojnika višeg randa vrijedio je 4 lire (libre ili librice), otprilike koliko i pet janjećih koža. Međutim, klobuk za slugu kupljen je za manje od dvije lire.

Čavli su se često kupovali na komad. Kad je trebalo, kupilo se jedno veslo, a ne odmah cijeli par. Jedra su se krpala, a bačvama mijenjalo dno ili nabijali obruči.

Bolest člana zajednice predstavljala je velik izdatak za samostansku blagajnu. Najdrastičnija situacija opisana je ovako: ''Dah za ovce ke bihu prodane za likariju fra Filipa Maršića – 45 libri''. Za taj se iznos tada moglo dati napraviti novu bačvu (8,6), kupiti svijećnjake za crkvu (7.-),  nabaviti dva barila crnog vina (12.-), šest kvarti pšenice (17.-) i još bi ostalo za pokoju ribicu (-.6). Ovce su inače stanarima samostana bile izvor hrane (meso, sir), ali i drugih prihoda (od prodaje koža i vune).

Povremeno su si fratri priuštili zečetinu ili kozlića, ali i voće poput naranči, maruna i kruške, prvenstveno kada bi im u samostan dolazio vižit ili u vrijeme blagdana.

Otac ministar (provincijal) je za svoj vižit dobivao uglavnom fiksni iznos od 18.- libri, kumesat (povjerenik) 6,4 libre, a škritur (pisar) 2.- libre.

I okolno stanovništvo bilo je siromašno. Oko blagdana fratri su dobivali lemozine i išli u prošnju, no tako prikupljena sredstva bila su jako skromna.

I tako sam se vratila četiri stoljeća u prošlost i, gotovo indiskretno, zavirila u svakodnevicu popova glagoljaša iz Martinšćice i njihove pastve. Znamo što su jeli i pili, što su kupovali i prodavali, gdje su mljeli žito, a kamo išli na pravdu, koliko su plaćali sluge, a koliko meštre, za što im je trebala radna snaga te kakve su bile nadnice za muškarce i žene, čak i djecu. Plaćali su majstore za održavanje samostana i broda, ali su od prijevoza brodom i zarađivali. Prihod su, između ostaloga, donosili aniversariji  tj. održavanje misa za pokojnike.

Puno više o njihovom životu može se pročitati u znanstvenom radu gđe. Zdenke Janeković – Römer pod nazivom Zajedništvo života franjevaca trećoredaca iz samostana sv. Jeronima i stanovnika Martinšćice na Cresu, objavljenom u zborniku Radovi  Zavoda za hrvatsku povijest, vol. 48 u Zagrebu, 2016. godine.

Knjiga o kojoj govorim sada je i u elektronskoj verziji dostupna na poveznici: www.croatianhistory.net/etf/cresb.html, a za bolje razumijevanje teksta pripremila sam i mali Rječnik koji se također tamo nalazi.

Donosim nekoliko fotografija te koristim priliku zahvaliti fra Vici Blekiću, župniku Samostana sv. Franje Ksaverskoga u Zagrebu na dopuštenju da razgledam i snimim Datja i prijatja.


Prva dva sveska knjige Datja i prijatja, restaurirani i u kožnom uvezu


Blagajnički zapisi


Stranica s navedenim izdacima


Stranica s upisanim primicima.

Mirna Lipovac, Zagreb

Objavljeno skraćeno u tjedniku Hrvatsko slovo od 23. lipnja 2017., str 28.

Anđelko Badurina: Datja i prijatja, primici i izdaci samostana franjevaca trećoredaca glagoljaša u Martinšćici na otoku Cresu (Knjiga I., 1578 - 1618)

Croatia, its History, Culture and Science