A. Szabo: Uzroci i posljedice političkih demonstracija u Hrvatskoj 1903. godine. Časopis za suvremenu povijest, 37, br.3, 587-608, Zagreb, 2005.

                                                                                                        UDK: 94: (.497.5)’’1903’’

                                                                                                              323..2 (.497.5)’’1903’’

                                                                                                          Izvorni znanstveni članak

Dr. sc. Agneza Szabo                    

UZROCI I POSLJEDICE POLITIČKIH DEMONSTRACIJA U HRVATSKOJ 1903. GODINE

     Sažetak. U radu se istražuju uzroci, te osobito posljedice političkih    demonstracija u Hrvatskoj 1903. godine. Dok su bitni uzroci demonstracija temeljeni na upornom kršenju nagodbenog Zakona na području financija, te protuzakonitom nametanju mađarskoga jezika u službenu upotrebu i u Hrvatskoj, slamanje tih ciljeva nije postignuto. Ali je umjesto toga stvorena politika "novoga kursa" (1903.), koja je s jedne strane otvarala vrata daljnjoj mađarizaciji javnoga života, a s druge stvaranjem Hrvatsko-srpske koalicije, uvela u javni život u Hrvatskoj, protivno nagodbenom Zakonu, hrvatski ili srpski jezik, odnosno hrvatsko-srpski jezik.

Uvodne napomene

         Prije nego se osvrnem na neposredne uzroke i posljedice političkih demonstracija u Hrvatskoj tijekom 1903. godine, koje su započele najprije u Zagrebu, a potom se ubrzo proširile po cijeloj zemlji s različitim oscilacijama, želim najprije istaknuti i već u historiografiji dobro poznatu činjenicu, a ta je, da su demonstracije imale odjeka ne samo u Austro-Ugarskoj monarhiji i izvan nje, nego i kod hrvatskog iseljeništva, osobito u Americi. Hrvatsko je iseljeništvo upravo ovim demonstracijama, koje jesu bile u znaku općeg otpora protiv ugarskoga hegemonizma u Hrvatskoj, ali su u svojoj biti već od samoga početka nosile u sebi i jasne elemente politike "novog kursa", pružalo ne samo političku nego i materijalnu potporu. Upravo prepoznavanje tih elemenata, dakle politike "novog kursa", koja je istovremeno išla kako za uspostavom suradnje s ugarskom opozicijom, tako i za uspostavom hrvatsko-srpske sloge, i na kraju uspostavom Hrvatsko-srpske koalicije, biti će u središtu ovoga rada.

Uzroci demonstracija 1903. godine u Hrvatskoj

         Kao što je u historiografiji također dobro poznato, dugoročne kao i neposredne uzroke hrvatskim političkim demonstracijama 1903. godine nalazimo prije svega u dualističkom uređenju Austro-Ugarske monarhije (1867.) s kojim nitko nije bio zadovoljan samog početka njegova osnivanja, posebno slavenske zemlje, kojima žarište nezadovoljstva postaje Prag, pa niti Hrvatska. Uzroci hrvatskog nezadovoljstva postaju osobito aktuelni nakon ustvari nametnutog utanačenja Hrvatsko-Ugarske nagodbe (1868.), a pogotovu nakon njene neuspjele revizije (1873.). već od Kao što znamo, revizija Nagodbe nije uspjela riješiti goruća teritorijalna pitanja (Dalmacija s otocima, Istra s Kvarnerom, pitanje Rijeke), a spomenimo i stalno odgađanje reinkorporacije Hrvatsko-slavonske vojničke granice (koje je kasnije uslijedilo, i to postupno s velikim zakašnjenjem). Donijela je samo neznatnu preinaku u dotadašnjim financijskim odredbama, prema kojima se za Hrvatsku umjesto dosadašnjega paušala od 2,2 milijuna forinti uvodi tzv. tangenta od 45% hrvatskih prihoda kako će to iskazati zajednički ministar financija, i koja je kasnije u povodu produženja Hrvatsko-Ugarske financijske nagodbe (1889.) snižena na 44%. Kao što ćemo vidjeti, upravo na tom osobito osjetljivom pitanju – obnove financijske nagodbe između Hrvatske i Ugarske, koja se imala obnavljati svakih deset godina posredstvom pregovora koje su vodili posebno imenovani Kraljevinski odbori od strane Hrvatskoga sabora i posebno od strane Ugarskoga sabora, dovodili su redovito do sve oštrijih sukobljavanja, pri čemu se ugarska strana uvijek ponašala nadmoćnijom i na kraju pobjedničkom. Osim toga, hegemonistička ponašanja ugarske strane, osobito njezine vlade i Sabora, u pogledu sve očitijeg kršenja slova i duha nagodbenog Zakona (1868.) koji je podjednako imao vrijediti za obje zemlje, već je desetljećima izazivao u Hrvatskoj, kada su vrhovi Monarhije uspjeli nametnuti Hrvatskoj Komesarijat, što se zbog svoga, premda vrlo polaganog slabljenja, ipak neće usuditi učiniti 1903. godine; također godine 1895. kada je javno spaljena mađarska zastava u Zagrebu; pa i brojni otpori pojedinaca mađarskome jeziku na željeznicama, kojima valja pribrojiti i javna uzrujavana, osobito oporbena kako medijska, tako i u Saboru u povodu neizbježne redovite obnove financijske nagodbe između dvije zemlje.[1] Pod teretom ovih problema nastale su i političke demonstracije 1903. godine, koje su potrajale cijele kalendarske godine i sporadično izbijale u gotovo svim većim hrvatskim gradovima i mjestima, i kao što je spomenuto i uz podršku Hrvata u svijetu, ali su na kraju završile, ne sa slamanjem ugarskoga hegemonizma prema Hrvatskoj, a koji se i nadalje provodio kršenjem slova i duha nagodbenog Zakona, nego stvaranjem politike "novoga kursa" i konačno uspostavom" Hrvatsko-srpske koalicije, kao i njenom pobjedom na novim, ili prvima po redu parlamentarnim izborima koji su uslijedili nakon 1903. godine.

Temeljem Austro-Ugarske nagodbe, imala također svakih deset godina obnavljati financijska nagodba i između Austrije i Ugarske, a nakon njihovog međusobnog "sretnog" utanačenja, koje također nije prolazilo bez problema i međusobnih trzavica, uslijedio je od strane ugarske vlade i poziv Hrvatskoj da se i ona pripremi za međusobnu obnovu financijske nagodbe i dakako, međusobne pregovore, koji također nisu prolazili bez teških problema i trzavica, također i politički obojenih, pa su pregovori znali potrajati i kroz duže vrijeme (mjesece, pa i godine). Međutim, na samom početku 1903. godine, ministri predsjednici Austrije i Ugarske Ernst von Koerber i Koloman Széll uspjeli su, ali teškom mukom i pregovorima, kojima je bit nezadovoljstvo Ugarske u pogledu financija, ipak obnoviti Austro-Ugarsku financijsku nagodbu, a time i nastaviti daljnji i već dugo potresani život dualističke Monarhije. Uslijedio je nakon toga i službeni urgentni poziv Hrvatskoj i Ugarskoj strani, odnosno njihovim već konstituiranim saborskim Kraljevinskim odborima, da što prije završe već godinama odgađanu obnovu nove međusobne finacijske nagodbe. Međutim, neravnopravnost snaga pregovaračkih timova (saborskih Kraljevinskih odbora dviju zemalja), a time i podređenost hrvatske strane, u hrvatskoj se javnosti kao i političkoj oporbi, već godinama pripisivala promađarskoj politici bana Dragutina Khuen-Héderváryja (ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 1883.- 1903.), i stoga se već na samom početku političkih demonstracija 1903. godine glasno tražio i Khuenov odlazak iz Hrvatske. Nastala je tada i dobro poznata narodna pjesma, koja je pozivala bana Jelačića u pomoć, upravo u borbi protiv Khuenove mađarizacije Hrvatske.

Međutim, za razvoj političkih demonstracija u Hrvatskoj 1903. godine, zajedno s njihovim uzrocima, a još više posljedicama, važno je spomenuti još jednu činjenicu. Naime i ugarska je javnost, osobito oporbena, burno pratila, također i s političkim demonstracijama mukotrpne pregovore kao i samu obnovu Austro-Ugarske financijske nagodbe, i glasno isticala, da je Ugarska, također desetljećima u podređenom financijskom položaju prema Austriji. Zahtijevala je stoga, ne samo veću, nego i potpunu financijsku samostalnost zemlje, a taj će primjer slijediti i hrvatska javnost zajedno s oporbom - premda bi postizavanje potpune financijske samostalnosti za Ugarsku značilo i ozbiljno, ako ne i konačno narušavanje dualističkog sistema Monarhije. I dalje, u hrvatskome slučaju, slične bi posljedice izazvalo i poništavanje Hrvatsko-Ugarske nagodbe, što će u tijeku 1903. godine izrijekom i zahtijevati liberalno krilo udružene hrvatske oporbe, odnosno mlada generacija koju će voditi istaknuti članovi - sudionici spaljivanja mađarske zastave u Zagrebu 1895., i koji su kasnije nakon odsluženja zatvorskih kazni nastavili školovanje u Pragu, pa i drugim centrima Monarhije. Osim toga, načelno smirivanje političkoga stanja u Ugarskoj, nakon teško obnovljene financijske nagodbe s Austrijom nije bilo dugog vijeka. Razlozi su u službenome zahtjevu zajedničkoga Ministarstva rata u Beču na austrijski parlament i posebno na ugarski, da odobre povečanje novačenja vojske, a time i vojne troškove, što se dakako, imalo odraziti i na novačenje u Hrvatskoj. Ustvari, zajedničko Ministarstvo rata tražilo je dopuštenje da smije unovačiti godišnje 23.000 novih vojnika (regruta), i tu je ustvari želju cara i kralja Franje Josipa I. austrijski parlament prihvatao bez komentara, ali ne i ugarski parlament. Ugarska je oporba, kojoj je na čelu radikalni Ferenc Kossuth (sin Lajoša Kossutha, dobro poznatoga revolucionara iz god. 1848.) ne samo opstruirala rad Sabora uz postavljanje već dugo isticanog zahtjeva za punu ekonomsku nezavisnost Ugarske prema Austriji, nego je još dodatno zatražila uvođenje mađarskoga komandnoga jezika kod ugarskih pukovnija zajedničke vojske (u kojoj je, dakako, svoje jedinice imala i Hrvatska). To ipak, car i kralj Franjo Josip I. nije mogao prihvatiti. Svoju je odluku, u pogledu jedinstva vojske, a time i jedinstvenoga komandnoga jezika, a taj je bio, dakako, njemački, kralj je i usprkos burnih ugarskih demonstracija, konačno objavio početkom rujna 1903. godine. Dakako, politički događaji u Ugarskoj imaju odjeka i u Hrvatskoj, osobito ako govorimo o konačnim ciljevima jednih i drugih demonstracija, a ti su rušenje dualističkog sustava Monarhije (što dakako, zbog niza okolnosti, također i međunarodnih tada još nije moglo imati izgleda u uspjeh). Ali s time u vezi, želim istaknuti dvije bitne činjenice važne i za razvoj događaja u Hrvatskoj. Naime, hrvatska liberalna oporba, za sada još službena članica udružene hrvatske oporbe, odnosno Hrvatske stranke prava (jer se još nije uspjela konstituirati u zasebnu političku stranku), već je uglavnom, premda još ne i javno, uspostavljala suradnju s ugarskom opozicijom (jer je i ona protudualistička). Također i iz razloga, što je ona (dakle ugarska opozicija) podržavala i hrvatsko-srpsku slogu, na čemu je također već duže vrijeme započela raditi i hrvatska liberalna oporba, a dijelom i Hrvatska stranka prava u cjelini. S tim u vezi valja promatrati i znatno ublaženi stav ugarskoga ministra predsjednika, još uvijek Kolomana Szélla prema demonstracijama Hrvatskoj (predsjednik je do 26. lipnja 1903. - tada ga je kratkotrajno zamijenio hrvatski ban Khuen-Héderváry). Premda hrvatske demonstracije još uvijek imaju i snažno protumađarsko obilježje, Széll je izrazio nezadovoljstvo s mađarskim novinstvom "zbog pretjeranog opisivanja protumađarskog ponašanja demonstranata širom Hrvatske". Recimo odmah i to, da je već krajem svibnja 1903. godine, ban Khuen-Héderváry (također i dobro poznati branitelj dualizma) u dobro poznatom razgovoru s budimpeštanskim dopisnikom za bečke "N. F. Presse" a koji su gotovo odmah objavile i Narodne novine u Zagrebu, također (nejasno?) u?  navedenom smislu ocijenio demonstracije u Hrvatskoj, ali ipak tako da ih je doveo u vezu s primjerima ugarske opozicije. Ban je također kazao, da obje stoje pod liberalnim vodstvom, koje oslonjajući se na probleme koji su nastali u povodu obnove financijske nagodbe s Ugarskom "želi izazvati revoluciju.’’ Konačno je cijeli tijek događaja, sada nakon nekog vremenskog trajanja kao i promatranja, ocijenio kao "borbu protiv dualizma". U istome razgovoru, Khuen je također kazao, da je ta borba (protiv dualizmu) "kod jednih nesvjesna" misleći na široke slojeve demonstranata, a "kod drugih jamačno svjestna". Slične pojave, kazao je ban Khuen-Héderváry, "mogli smo zamijetiti u borbi Sjevernih Slavena u Austriji, koji su dakako brojno veći, kulturom i blagostanjem bogatiji, zato je i bila njihova borba dulja i ustrajnija." Ista borba, nastavio je ban "rasplamtila se sada u jugoslavenskoj periferiji. Ovdje će biti borba kratkog vijeka. Ovdje je temperament živahniji, ali je materijalna osnova slabija, a s toga je uzrujanost manja."[2]     

Tijek demonstracija u Hrvatskoj i posljedice

I.

Kao što sam već spomenula, u središtu ovoga rada nisu tijek političkih demonstracija 1903. godine, kao i teška stradanja velikog broja ljudi i njihove imovine, zajedno sa sudskim progonima. Oni su uglavnom obustavljeni odlaskom bana Khuen-Héderváryja već krajem lipnja 1903. godine na mjesto ugarskoga ministra predsjednika, a što je prije svega bio znak povjerenja bečkoga Dvora pa i samoga cara i kralja Franje Josipa I. Te je procese, kao i najvažnije uzroke tih demonstracija u njihovoj biti već utvrdila starija historiografija, kao i najnovija s obiljem veoma dragocjenih vrela i literature.[3] Ipak za potpunije razumijevanje spomenutih bitnih posljedica hratskih političkih demonstracija u tijeku 1903. godine, potrebno je osvrnuti se na njihovu genezu, kako bi se identificirali glavni nosioci upravo "revolucionarnih" zahtjeva, a kojih je bit rušenje dualističkog sustava. Njega je upravo na tada još skroman, ali i postupan način, pa ako hoćemo i ustrajan način započeo upravo u Hrvatskoj rušiti novi politički pravac, poznat pod imenom "novi kurs" koji se stvarao već i prije Khuenova odlaska, a postizavao sve uvjete svoga javnoga nastupa već u tijeku druge polovice 1903. godine.

Neposredni povod za pripremanje političkih demonstracija najprije u Zagrebu, a potom i u ostalim dijelovima zemlje, nalazim u višegodišnjem odbijanju uvjeta hrvatskog saborskog Kraljevinskog odbora (u kojemu sjede i članovi oporbe) od strane ugarskog Kraljevinskog odbora u pogledu obnove Hrvatsko-Ugarske financijske nagodbe od 24. veljače 1903. godine.[4] Pri tome je bit ugarskoga protuodgovora Hrvatska ne udovoljava svojim financijskim doprinosima potrebe zajedničkih hrvatsko-ugarskih poslova, pa stoga Ugarska iz "bratskih" razloga uzdržava Hrvatsku i plaća njezine dugove u zajedničkoj blagajni. S druge pak strane, hrvatska je oporba već godinama dokumentirano tvrdila, i to bez razlike stranačke pripadnosti, kako Ugarska ustvar iskorištava Hrvatsku i zapostavlja u svakom pogledu, što dakako, Ugarska strana nije željela čuti. Stoga se i hrvatski zahtjevi sve više kreću u smjeru učvršćenja zajedničkoga otpora nezakonitoga kršenja duha i slova Nagodbe, ali i traženju politike "čistih računa", prije svega potpune financijske samostalnosti zemlje (što je pak s druge strane bilo u suprotnosti s postojećom Nagodbom i također nakon njezine revizije).

Novi pokušaji hrvatskog otpora učinjeni su na samom početku 1903. godine, kada su hrvatske oporbene stranke, barem privremeno zaboravile stare političke nesuglasice, te od neučinkovite Hrvatske opozicije u koju su ušle Neodvisna narodna stranka i Stranka prava (15. siječnja 1902.), godinu dana kasnije konstituirale Hrvatsku stranku prava (29. siječnja 1903.). Prema tada objavljenom Programu (rezoluciji) Hrvatska stranka prava (dalje: HSP) ostaje vjerna državnopravnom programu hrvatske politike (kako je to proklamirano 1894. i 1902. godine), ali sada svojom najvažnijom zadaćom smatra i slijedeće: 1. reformu Izbornoga reda; 2. promjenu sadašnje financijske nagodbe s Ugarskom, i to tako da Hrvatska dobije potpunu financijsku samostalnost, zatim 3. ostvarenje zaštite seljačkoga posjeda, obrtničkog i radničkog staleža, te građanske slobode; osobito potpuna sloboda tiska i javnoga udruživanja.[5]

Za razumijevanje daljnjih političkih događaja, kao i samih demonstracija 1903. godine, važno je spomenuti da su u stvaranju HSP kao i njezinog programa (rezolucije) osim istaknutih predstavnika starih stranaka (E. Kumičić, A. Petrović, A. Mlinarić i drugi), također sudjelovali i predstavnici Hrvatske samostalne radničke stranke (H. Sirovatka), te Napredne omladine (M. Heimerl) koji je tada jedan od istaknutih političkih suradnika Obzora i član njegova uredništva (1901.-1904.). I ne samo to. Osim što je Milan Heimerl ušao u izvršni odbor upravo utemeljene Hrvatske stranke prava, on se već ranije i u Obzoru zauzimao za financijsku samostalnost Hrvatske, izbornu reformu i snažnije isticanje narodnog obilježja hrvatske kulture. U međuvremenu bio je jedan od najužih suradnika stjepana Radića pri spaljivanju mađarske zastave (1895.), te se nakon odsluženja zatvorske kazne, najprije školovao u Grazu, potom u Pragu, gdje je pod utjecajem T. G. Masaryka iznosio svoje poglede na socijalna, politička i gospodarska pitanja svoga vremena. Uz to je širio ideju narodne samostalnosti južnih Slavena, a isticao se i kritikom tradicionalne hrvatske politike, temeljene na povijesnom i državnom pravu, na čemu je izrijekom stajala i udružena oporba, sada HSP. U Pragu je suuređivao liberalni časopis Novo doba (1898.) koji je zagovarao uzajamnost hrvatske, srpske i slovenske mladeži. Osim sa Stj. Radićem usko je surađivao s članovima kluba Napredne omladine (M. Dežman, M. Marjanović, M. Nehajev i drugi). Kao istaknuti pripadnik Napredne omladine sudjelovao je u već spomenutoj fuziji dijela hrvatske oporbe (29. siječnja 1903., ali i u izradi neposredne izjave Napredne omladine, koje je bit: Hrvatska napredna omladina stupa u novu Hrvatsku stranku prava s uvjerenjem da će u njoj naći široko polje za realni rad oko obrane naroda i njegovih socijalnih potreba. Štoviše, Hrvatska napredna omladina je nepomirljiva protivnica mađaronstva, kao i svake struje ili stranke, koja zakonski članak I. od god. 1868. dakle Hrvatsko-Ugarsku nagodbu smatra temeljem programa hrvatske narodne politike.[6] Ali kao uvjereni liberal i slavenofil, Heimerl je već tada utkao u spomenutu izjavu Napredne omladine i njezino uvjerenje, kako ona smjera za  reformom i preporodom čitavoga narodnoga života u smislu demokratskom, ali koja hoće promjenu metoda narodne borbe, a nipošto ciljeva njezinih. Ta se promjena metoda narodne borbe ubrzo potvrdila na organiziranju brojnih javnih skupština koje odmah prerastaju u političke demonstracije, tim više, što je upravo Heimrl u tijeku godine 1903. bio i jedan od glavnih organizatora protestnih skupština koje su zahtjevale potpunu financijsku samostalnost zemlje, što je, dakako u doba Dualizma bilo nemoguće. Oštro je napadao bana Khuen-Héderváryja i mađaronsku politiku, a prezirao je i nijemstvo, te je zbog izbijanja prosvjeda u Zagrebu s Lavom Mazzurom i Josipom Pasarićem uhićen i dva mjeseca zatvoren. Nakon prestanka demonstracija, u kojima sudjeluje i ostala oporba, sada još Hrvatska stranka prava, ali se ona, osobito njezino desno krilo pod vodstvom Josipa Franka, i koje će se uskoro konstituirati u zasebnu stranku pod imenom Čista stranka prava, upravo ograđivati agresivnih nastupa mladih, Heimerl postaje godine 1904. jedan od osnivača Hrvatske napredne stranke, koja je nastavila zagovarati već ranije započetu hrvatsko-srpsku suradnju, te bio vlasnik i odgovorni urednik njezinog liberalnog, ali i protukatoličkog tjednika Pokret (poslije dnevnika, u kojem također surađuje).[7]

nalazimo u radikalizmu Napredne omladine. Njezin istaknuti pripadnik, i dobro poznati suradnik M. Heimerla, tada još mladi novinar Milan Marjanović, anonimno je sastavio letak pod naslovom "Narode" koji je u vrlo kr atkom vremenu, i usprkos kontroli Khuenove policije, raspačan po svim dijelovima Hrvatske. Bit je poziva, opća koncentracija svih društvenih sna     Međutim, vratimo se na početke godine 1903. Prije svega recimo da su u izvršni odbor nove oporbene stranke, sada Hrvatske stranke prava (HSP) ušli ljudi različitih opredjeljenja. Uz istaknute katoličke intelektualce i pravaše, kao i buduće osnivače Hrvatske seljačke stranke, kojima osim M. Heimerla i njegovih već spomenutih suradnika, ovdje ističem Ivana Lorkovića, Frana Supila i Hinka Sirovatku. I kao što ćemo vidjeti, burne demonstracije koje će slijediti u tijeku 1903. godine, ali i s manjim predahom sredinom ljeta 1903. godine, istaknuti će članovi Hrvatske napredne omladine, iskoristiti također za uspostavu čvrste suradnje sa Srpskom naprednom strankom, u kojoj će naći i mladoga Svetozara Pribićevića, te zajedno s njom raditi na uspostavi Hrvatsko-srpske koalicije. Recimo također da će se ta suradnja uspostavljati kako uz suglasnost i potporu i mađarske oporbe pod vodstvom Ferenca Kossutha, također budućeg pobjednika na izborima, ali i srpske vlade, doduše tajno, i to nakon sloma Miloša Obrenovića (1903.) te dolaska dinastije Karađorđevića.

         Međutim, vratimo se i opet u godinu 1903. Prije svega, nema nikakove sumnje, da su široki slojevi građanstva podržali političke zahtjeve dijela ujedinjene oporbe, sada Hrvatske stranke prava, a njihova je bit, kao što smo i kazali otpor mađarizaciji, također i posredstvom Izborne reforme da stranka dobije većinu u Saboru, te se izbori i za financijsku samostalnost zemlje. Zbog toga je i upravo konstituirana Hrvatska stranka prava u kojoj su i mladi liberali, sazvala u dvorani "Sokola" u Zagrebu javnu pučku skupštinu, da prosvjeduje protiv postupaka Budimpešte, sada osobito ugarskog Kraljevinskog odbora i njezinog stava u pogledu još uvijek neuspjele obnove financijske nagodbe s Hrvatskom. Skupština je uz dopuštenje Khuenova režima zakazana za 11. ožujka iste godine, a protivno očekivanja režima, na skupštinu se odazvalo oko osam tisuća ljudi, dakle više od 10% punoljetnoga građanstva. Na skupštini je osim velikog broja srednjoškolaca i studenata, bilo oko 75% radništva, koje je već bilo nošeno socijalističkim idejama, i na koju je opasnost, "osobito za našega seljaka" već godine 1898. upozoravala saborska oporba. Međutim razlog tako velikom odazivu, ali i iznenađenju režima, ga, kao i izbjegavanje "svih neprijateljstava" (premda su ih s druge strane već od samoga početka podržavali upravo mladi liberali osobito protiv J. Franka i njegovih pristaša, kako zbog njihove čvrste državotvorne politike, tako i protusrpske politike, premda je ovu posljednju i sam Frank zbog političkih razloga često mijenjao). Osim toga, Marjanović je kazao, da se jedino nemirima može zbaciti nesnosna Khuenova tiranija, a aktuelno pitanje Bosne i Hercegovine, prepustio je za sada vrhovima Monarhije. Istovremeno pojavila se i brošura Frana Potočnjaka, nekadašnjega pravaša, sličnoga sadržaja  i poruka građanima, ali kako se čini, Marjanovićev letak imao je snažniji utjecaj na javnost i brže se širio.[8] Valja također istaknuti, da je ova zagrebačka skupština prošla u miru, a na njoj su kao i na skupštinama koje uskoro prerastaju u demonstracije i održavaju se u gotovo svim većim hrvatskim gradovima (najprije Osijek, a potom Križevci, Karlovac, Brod, Senj, Velika Gorica, Gospić i Sušak), uz zapaženo vodstvo mladih liberala iz vodstva Napredne omladine (S. Radić, M. Heimerl, M. Dežman, I. Lorković, M. Marjanović, L. Mazzura, Hinko Krizman, M. Miškulin, i drugi), sudjelovali i pripradnici "stare" generacije, dakle istaknuti intelektualci pravaške orijentacije (M. Derenčin, Š. Mazzura, I. Zahar, J. Pasarić i drugi). Dakako, Obzor, koji je opširno pratio rad skupova kao i njihove govornike, dnevno je plijenjen.

         Međutim, povod stvarnim demonstracijama, bio je prema razultatima starije, pa i najnovije historiografije, ponešto "servilni govor" tadašnjega rektora zagrebačkoga Sveučilišta Vjekoslava Klaića u povodu promocije sina Armina Pavića, tada odjelnoga predstojnika Zemaljske vlade u Zagrebu. Povodom toga, studenti su održali prosvjednu skupštinu u zgradi pjevačkog društva "Kolo" 24. ožujka iste godine, a govori su ubrzo s akademskih pitanja skrenuli na aktuelna i dobro poznata politička pitanja i to baš tada, pripadnici Napredne omladine i računali, nadajući se, i to s pravom, da će o svemu tome biti riječi, kao i o Marjanovićevu letku, baš i za vrijeme samih blagdana. Nakon što su se izredali govornici, burne su demonstracije nastavljene pred zgradom "Narodnih novina" (zgrada na uglu Frankopanske ulice i Deželićeva prilaza), ali i s povicima "Abzug Khuen!", "Abzug Mađaroni!". Međutim, nastavak demonstracija izazvan je činjenicom već drugoga dana, tj. 25. ožujka 1903. i to zbog postavljanja mađarskoga natpisa na novoj zgradi Ravnateljstva željezničke uprave u Zagrebu "Magyar kiraly allam vasutak" (Mađarska kraljevska državna željeznica). Uz opravdanu oštru galamu osobito Obzora, (a znamo da pripadnici Napredne omladine imaju baš u tim novinama veliki utjecaj) slijedile su uskoro i burne demonstracije u Zagrebu uz razbijanje prozora kao i druga oštećenja na javnim upravnim zgradama, ali i brzo uklanjanje natpisa na mađarskom jeziku. Khuenova policija započela je uhićenjima, prije svega istaknutih vođa Napredne omladine, pa i samih demonstranata (Stjepan Radić, Hinko Sirovatka i drugi). Slijedila je po tom i zabrana demonstracija, kao i svih prosvjednih skupština. Međutim prividan mir, na koji je razjarenu mladež pozivao i sam J. Frank također i na molbu vladinih organa, narušen je za nepuna dva tjedna, isticanjem velike mađarske zastave 11. travnja 1903. na željezničkom kolodvoru u Zaprešiću u znak proslave ukidanja austrijskog apsolutizma i proglašenja mađarske ustavnosti. Ovime je dvadesetgodišnja borba protiv nezakonitih mađarskih zastava u Hrvatskoj postigla svoj uspon. Tamošnji seljaci (vjerojatno pripremljeni od prvaka liberalne oporbe), silom su skinuli zastavu, polili petrolejem i zapalili je. Na mirnom povratku kući, u Brdovec, presreli su ih oružnici te više seljaka ranili, a seljaka Ivana Pasarića i ubili.[9] Budući da se u nedjelju 12. travnja slavio Uskrs, zavladalo je zatišje s obiju strana. Međutim, od 15. do 19. travnja nastavljene su burne demonstracije u Zagrebu sa svim obilježjima početka krvave francuske revolucije. One u tijeku svibnja zahvaćaju i ostale dijelove zemlje, kao i već spomenute gradove. I seljaštvo također napada nosioce vlasti i režima, promet je paraliziran, razaruje se željezničke pruge, a niti prijeki sudovi, koji se užerbano uvode, ne donose mira.

 II.
 

         Duboke metodološke razlike između mladih liberala još uvijek u krilu Hrvatske stranke prava, koja im je još uvijek i svojevrsno sigurno uporište za što uspješnije javno političko djelovanje u narodu, te osobito vodstva HSP, vrlo su dobro vidljive u svojevrsnom prosvjednom pismu, što ga je vodstvo HSP-a već 22. travnja 1903. godine službeno uputilo banu Khuen-Héderváryju. Pismo banu jest prožeto otvorenim pravničkim načinom nabrajanja problema, koji već desetljećima uistinu tište hrvatski narod, ali i finoćom nastupa, rekli bismo i stila. Naime, vodstvo HSP-a zatražilo je od bana, da se i prije nego što se sastane Sabor donesu "takve zakonske odredbe koje će umiriti protuzakonskim činima povrijeđenu pravnu svijest pučanstva." Zanimljivo je spomenuti, da vodstvo HSP-a uvjerava bana da najnoviji događaji u Hrvatskoj i Slavoniji, misli se na burne demonstracije, nisu "posljedica agitacije hrvatske oporbe, ni tajnog rovarenja tzv. bečke kamarile protiv Ugarske" (što je tada još isticala ugarska oporba), nego su iste demonstracije, "naravna posljedica onoga političkoga sustava koji provađa vladavina Vaše Preuzvišenosti u slijedeća tri smjera". Ona su ovdje izložena opširno, ali je njihova bit potpuno u skladu s već dobro poznatim i javno objavljenim zahtjevima udružene hrvatske oporbe na samom početku 1903. godine, odnosno konstituiranju Hrvatske stranke prava. Riječ je dakle o upornom kršenju slova i duha Hrvatsko-Ugarske nagodbe, osobito u pogledu javne upotrebe hrvatskoga jezika i javnih insignija (natpisi, zastave, grbovi), zatim zatiranje ustavnih prava, kao što su sloboda tiska, sloboda javnih okupljanja, nesnosni sudski progoni, nesamostalnost sudova, i tako redom. Vrijedno je spomenuti da pismo banu, ili tzv. "predstavku o manifestacijama" nije potpisao niti jedan član mladih liberala, što je možda u ovom času i bilo teško očekivati od njih, kako zbog već spomenutih razilaženja u pogledu metodološke borbe, tako i zbog činjenice, da su upravo tada mnogi od tzv. "naprednjaka" bili uhićeni, a nekoji su za privremeno i pobjegli iz Hrvatske.[10] Dakako, ban Khuen nije odgovorio na pismo oporbe, ali je uskoro dao već spomenuti intervju (razgovor) budimpeštanskom dopisniku bečkih novina, a potom uskoro preuzeo i visoku dužnost ministra predsjednika ugarske vlade.

         Međutim, i nakon Khuenova odlaska iz Hrvatske kao i imenovanja novoga hrvatskoga bana, grofa Teodora Pejačevića, za kojega su uhićenici uglavnom pušteni iz zatvora, "khuenovština" je ipak ostala. To će se uskoro potvrditi i novim političkim demonstracijama istoga karaktera u tijeku drugog dijela iste kalendarske godine, i kada će mladi liberali nastaviti i to užurbano izgrađivati i svoje političke ciljeve. Pridonijeti će tome i nove okolnosti, kao nedavni Khuenov intervju kao i njegov odlazak iz Hrvatske (ali i njegov slom na čelu ugarske vlade već krajem kolovoza iste 1903. godine), a time i nemogućnost bilo kakvog njegovog utjecaja i na događaje u Hrvatskoj. Tu je i brutalni slom dinastije Obrenovića u Srbiji, koja je bila spremna surađivati s Bečom, kao i dolazak Karađorđevića. Osim toga, hrvatskim liberalima, koji su već u siječnju 1903. svojom neposrednom izjavom Napredne omladine i postavili temelje nove stranke, pod imenom Hrvatske napredne omladine i koja će se konstituirati već 1904. godine, dobro je poslužila u smislu radikalizacije problema, ali i ostvarivanje politike "novog kursa" i činjenica što je austrijski ministar predsjednik E. von Koerber, zbog stanja u Ugarskoj, odbio također u lipnju 1903. primiti delegacije pokrajinskih Sabora iz Dalmacije, Istre i Trsta. Među njima je bilo i zastupnika u Carevinskom vijeću, i koji su željeli upozoriti na probleme demonstracija u Hrvatskoj, kao i neprimjerene postupke Khuenove vlade, osobito u smislu teških sudskih progona. Ovi su, dakako, o tom neprimjerenom činu putem novinstva obavijestili europsku, i dakako američku javnost, a time i Hrvate u Americi, (kamo se već sprema i H. Sirovatka) i koji se već od samoga početka solidariziraju sa zahtjevima demonstranata u Hrvatskoj, ali i sa politikom mladih liberala, osobito u pogledu stvaranja politike "novoga kursa" kao i hrvatsko-srpske sloge.

Važna je još jedna činjenica. U tijeku prvoga vala protumađarskih, a dijelom i protu-khuenovskih demonstracija u Hrvatskoj, zagrebački su Srbi odbili Khuenov poziv, da baš sada istaknu ćirilske natpise na svojoj banci u Zagrebu, što bi, kako se ban nadao, moglo utjecati na ton, ali i tijek protumađarskih demonstracija u zemlji. Štoviše, već početkom lipnja, dakle u vrijeme kada je ban Khuen još u Hrvatskoj, tada još mladi Svetozar Pribičević, inače član Srpske samostalne stranke u Hrvatskoj, ali i prijatelj hrvatskih mladih liberala, prije svega njihova vodstva, objavio je u "Novom Srbobranu" i promjenu kursa dosadašnje srpske politike prema Hrvatskoj. Njihova je bit: "Nitko nam ne može zamjeriti da, pravac svoje politike udešavamo prema bitnim interesima srbstva. Ti interesi zahtijevaju da srbski narod uzme u zaštitu samostalnost Kraljevina Hrvatske i Slavonije prema svim faktorima, kojima je ona na putu. /.../. Srbi su spremni povući sve posljedice; koje dolaze od narodnog načela u pitanju sjedinjenja na temelju ravnopravnosti Hrvata i Srba."[11]

Već je spomenuto, da je ugarska oporba podržavala hrvatsko-srpsku slogu, time, dakako i suradnju, vjerojatno i zbog dolaska Karađorđevića na vlast u Srbiji, koji sve otvorenije dolaze u sukob s Bečom (također i zbog pitanja Bosne i Hercegovine, u što ne možemo ovdje ulaziti, a to će pitanje stavljati u stranu i hrvatska liberalna politika). Treba reći i to, da je uskoro i srpska vlada, doduše potajno, pomagala hrvatsko-srpsku suradnju, koje je bit upravo i politika "novoga kursa" kojoj će stvarne temelje krajem 1903. godine postavljati dobro poznati član hrvatskih liberala, Frano Supilo, stalni član HSP-a, ali i urednik riječkoga Novog lista (još od 1900. godine). Osim toga, ugarska je oporba također vrlo rado čula i Obzorov komentar na kraljevu odluku početkom rujna 1903. u povodu njegovog konačnog odbijanja službene upotrebe mađarskog jezika kao komandnoga jezika u zajedničkoj vojsci. Bit je Obzorova komentara, kojega, kako je spomenuto, uređuju istaknuti vođe hrvatske liberalne opozicije: "Kruna otklanja narodne zahtjeve što je u vojsci traže Mađari, a za njima drugi narodi ove monarhije, koji nisu Nijemci /.../. Nijemci i Mađari podijelili su međusobno vlast nad velikom većinom drugih naroda. A sad, kad su se ova braća zavadila, zovu nas, Slavene, Rumunje i Talijane, da im pomažemo jednim protiv drugih! Ne ćemo gospodo Nijemci u tom pogledu s vama protiv Mađara, kao što nebismo s Mađarima protiv vaših pravednih zahtjeva. Došlo je vrijeme i za nas da počenom već jednom misliti na se i raditi za sebe."[12]

      Bilo je to vrijeme, dakako prema Obzoru, ali i prema riječkom Novom listu, pa i prema Novom Srbobranu, za stvaranje politike "novog kursa" u Hrvatskoj, a potom i Hrvatsko-srpske koalicije, koju će osim većeg dijela Hrvata u Americi, te HSP-a u Hrvatskoj, podržati i ugarska oporba (koja se kao niti Srbi neće odricati svojih političkih, ustvari hegemonističkih interesa u pogledu Hrvatske, premda će se koplja lomiti najprije na Bosni i Hercegovini, najprije potajno, a potom i sve glasnije). Pridonijeli su tome, i novi politički događaji u Hrvatskoj, ali i Ugarskoj. Prije svega, protumađarske demonstracije u Hrvatskoj su nastavljene, a jedan od glavnih povoda jest i isticanje mađarske zastave na željezničkom kolodvoru u Zaprešiću, ovoga puta u povodu rođendana cara i kralja Franje Josipa I. na dan 18. kolovoza 1903. godine. U Zaprešiću i opet dolazi do krvoprolića te ubojstva dvojice seljaka Josipa Beluhana i Vida Nošića, a pokušaji mađarizacije vidljivi su i dalje na željeznicama. Međutim, protumađarske demonstracije, koje se i opet nastavljaju širom zemlje, izazivaju i svojevrsna trvenja među hrvatskim strankama, odnosno udruženoj Hrvatskoj stranci prava. Inicijativu žele preuzeti Frankovci, koje već kroz duže vrijeme, također i zbog njihove ustrajnosti na temeljima hrvatske državotvorne politike, ali i protusrpske politike (koja, kako je poznato i oscilira, već prema potrebama) želi iz Hrvatske stranke prava izbaciti Napredna omladina. Osim toga, i sami Frankovci (utjecajna struja još uvijek u sastavu HSP-a) sada maksimalno uključeni u tijekove novih protumađarskih demonstracija u zemlji, žele se osamostaliti. Dobar, ali i konačan povod za to, našli su i sami Frankovci prilikom otkrivanja spomenika Anti Starčeviću u Šestinama kraj Zagreba na dan 11. listopada 1903, ali bez suradnje s vodstvom HSP-a. Bio je to i konačni izlaz tzv. Frankovaca iz Hrvatske stranke prava, ali i konstituiranje Čiste stranke prava, koja dakako zbog svoga radikalizma (hrvatskog) sve više jača i dobiva ugleda u hrvatskoj javnosti, također i zbog sudjelovanja u demonstracijama, koje još traju, ali uskoro i jenjavaju.[13]

Međutim, snagu Hrvatske stranke prava oslabio je uskoro i sam Stjepan Radić, osnivanjem Hrvatske seljačke pučke stranke već 1904. godine, a time i formalnim izlaskom iz HSP-a, a potom još u tijeku iste godine i stvaranje Hrvatske napredne stranke. Sve te okolnosti vješto je iskoristio Fran Supilo, koji je bio uvjeren da je prvi val političkih nemira u Hrvatskoj (dakle prije Khuenova odlaska) upravo u svojoj biti odlučan za stvaranje buduće hrvatske politike.[14] Temeljnim nositeljem upravo te buduće hrvatske politike Supilo je smatrao osnivanje Hrvatsko-srpske koalicije. Ostvaranje ove političke maksime, započeo je već u tijeku druge polovice 1903. godine, a pogotovu pripremanjem Riječke rezolucije, koja je nastala u tijesnoj suradnji s uskoro pobjedničkom ugarskom oporbom, te vodstvom ostatka Hrvatske stranke prava. Rezolucija je donešena 3. listopada 1905. godine, a potpisana je u Rijeci 5. listopada iste godine, i u svojoj se biti ne razlikuje od Hrvatsko-Ugarske nagodbe iz 1868., premda je u svoj program uz isticanje teritorijalne cjelovitosti zemlje i podršku ciljevima ugarske oporbe, istaknula i bitne zahtjeve udružene opozicije, odnosno Hrvatske stranke prava od 29. siječnja 1903. godine. Kao što je poznato Riječku rezoluciju nije potpisala Čista stranka prava, niti upravo utemeljena Hrvatska seljačka pučka stranka, ali je bitno da su Riječku rezoluciju potpisali i službeni predstavnici Hrvata iz pokrajinskog sabora u Dalmaciji sa sjedištem u Zadru, ali ne i iz Istre (zbog ugarskog ponašanja u Rijeci, a pitanje Rijeke nije ušlo izravno u tekst Rezolucije.).

         Novoj su se političkoj orijentaciji odazvali austro-ugarski Srbi, pa čak i dalmatinski Talijani.  Uskoro je posredovanjem Srpske samostalne stranke sa sjedištem u Zagrebu, u kojoj već tada ima važnu ulogu Svetozar Pribičević, i drugi došlo uskoro do potpisivanja Zadarske rezolucije (17. listopada 1905.).[15] Međutim, njezina je bit što se tražilo da hrvatski narod podijeliti svoju suverenost sa srpskom manjinom u Hrvatskoj. Ovo je, također i pod jakim utjecajem Hrvatske napredne stranke dovelo do stvaranja nove političke stranke Hrvatsko-srpske koalicije, već 12. prosinca 1905. godine. Iako, ne spada u temu ovoga rada iznošenje i njezinog političkog programa, recimo samo da je upravo ova koalicijska skupina, sada udružena hrvatsko-srpska oporba, došla na vlast već na idućim izborima u svibnju 1906. godine, te da je jedan od njezinih od prvih poteza bio javno kršenje nagodbenog Zakona u pogledu hrvatskoga jezika kao službenoga jezika u Hrvatskoj. Koalicija je u javnu upotrebu uvela hrvatsko-srpski jezik, i to je nametnula i na postupno objavljivane dokumente od 1880. godine.[16]

          Ovaj rad, kojemu je cilj prepoznavanje glavnih posljedica političkih demonstracija 1903. godine, smatram samo prilogom i poticajem za daljnja istraživanja

Zaključak

Na temelju izloženoga možemo se složiti sa dosadašnjom historijografijom, od koje sam u ovome radu koristila za sada najbolja raspoloživa djela, i prema kojima su uzroci političkih demonstracija u Hrvatskoj 1903. godine teško kršenje nagodbenog Zakona, i to kroz više desetljeća, ustvari od njegova donošenja (1868.). Bit je tih kršenja financijske naravi, a potom i političke, osobito u pogledu upotrebe službenoga jezika u Hrvatskoj, koji je po slovu Nagodbe "hrvatski jezik", a potom i upotreba javnih insignija (grbovi, zastave, natpisi), koji po istom nagodbenom Zakonu u Hrvatskoj mogu biti samo hrvatski. Međutim, političke demonstaacije u Hrvatskoj 1903. godine bez sumnje pokazuju visoku političku svijest hrvatskoga naroda, također iseljeništva, kao i njegovu povezanost s "materom zemljom". Međutim, one pokazuju i političke namjere njihovih organizatora, koje najprije utjeću na razbijanje oporbe. Prema tome, stvarne su posljedice političkih demonstracija 1903. osim već spomenutih triju činjenica, također i teški politički progoni od strane vladajućeg režima, ali i gubljenje brojnih života. Nadalje, daljnje su posljedice istih demonstracija, da niti jedan od bitnih političkih zahtjeva nije uvažen, mislim na financijsku samostalnost zemlje (što je ustvari u doba Dualizma bio i nerealana zahtjev), a nisu otklonjeni niti daljnji pokušaji mađarizacije javnoga života, osobito na željeznicama. Štoviše, tada vješto nametnuta politika "novoga kursa" bila je s jedne strane siguran put nastavku pokušaja mađarizacije zemlje, a s druge prema Hrvatsko- srpskoj koaliciji i njenom dolasku na vlast. Upravo je ona uspjela izbrisati službenu upotrebu hrvatskoga jezika iz javnoga života zemlje i nametnuti u službenu upotrebu hrvatski ili srpski, odnosno hrvatsko-srpski jezik, dakle i prije 1918. godine.