A.
Szabo: Kornelija
Kukuljević Sakcinska i njeni doprinosi kulturnim i humanitarnim
djelatnostima. Gazophylacium časopis za znanost, umjetnost,
gospodarstvo i politiku, Zagreb 2006. God. XI., br.1-2.,
str.7-12,
Zagreb
2006.
UDK 94 (497.5)
KORNELIJA
KUKULJEVIĆ SAKCINSKA I NJENI
DOPRINOSI KULTURNIM
I HUMANITARNIM
DJELATNOSTIMA
Autorica
na temelju povijesne građe istražuje život i djelo Kornelije Kukuljević
Sakcinske, rođ. Novak, te utvrđuje njezine trajne doprinose na području
kulture
i prosvjete, te osobito humanitarnog rada u brojnim ustanovma njezinoga
vremena. Kornelija, premda uzorna majka četvero djece koju je, zajedno
sa
svojim
suprugom Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim solidno odgojila i
obrazovla,
znala je također odgovoriti izazovima svojega vremena i pridonositi
njegovoj
modernizciji u smislu duhovnosti i trajnih vrijednosti u životu naroda,
i stoga
zaslužuje, kao i mnoge druge nepoznate žene, čije djelovanje valja
još
znanstveno istraživati, zapaženo mjesto u hrvatskoj povijesti kulturi. U hrvatskoj povijesti i kulturi dobro je poznato ime Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je bio ne samo književnik i političar, već i utemeljitelj moderne hrvatske historiografije, u drugoj pol. 19. st. kada se i povijest kao i ostale grane znanosti počinju sve više temeljiti na egzaktnim činjenicama, dok se legende kao i one činjenice, koje se ne mogu znanstveno provjeriti na ovaj ili onaj način sve više odbacuju.
Međutim, manje je
poznato,
ili bolje reći potpuno nepoznato, da i njegovoj supruzi Korneliji
Kukuljević,
rođ. Novak, također pripada istaknuto mjesto u hrvaskoj povijesti i
kulturi,
jer je upravo ona Kornelija, zajedno sa svojim suprugom Ivanom ne samo
dijelila
njegovu sudbinu i sve njegove napore, ali i teške trenutke
na brojnim
područjima javnoga života, nego se i osobno zalagala za promociju
kulture i
opće humanosti, ćemu svjedoči povijesna građa kao i nekoliko manjih
priloga u
do sada objavljenoj literaturi.[1]
Kornelija je rođena 24.
srpnja 1829. u Zagrebu od oca Franje Novaka
i majke Antonije, rođ. Čačković
Vrhovinski. Franjo Novak bio je
plemićkoga roda, ugledni odvjetnik, zatim
predsjednik sudbenog stola u Varaždinu i napokon predsjednik sudbenog
stola u
Zagrebu. Bio je poznat kao sposoban, savjestan, pošten i
pravedan odvjetnik i
sudac, ali i pristaša hrvatske preporodne politike. U doba
vlade bana Josipa
Jelačića (1848.-1859.) bio je jedan od najužih njegovih suuradnika i
član
Banske vlade u odsjeku za unutarnje poslove, prisjednik Banskog stola i
drugo.[2]
Kornelijina majka Antonija[3]
bila je kao i njezin suprug, uzorna kršćanka u svemu svojem
životu i radu, pa
je i njezina kćerka Kornelija baštinila vrline svojih
roditelja, a posebno
svoje majke. Osim toga, njezini su roditelji bili pristaše
hrvatske preporodne
politike, i odlučno su kako primjerom svakidašnjega života,
tako i cjelokupnim
svojim javnim radom stajali na braniku državnopravne individualnosti
Trojedne
Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, tada dakako među
srednjoeuropskim
zemljama koje su priznavale habsburšku krunu. Kao primjer
navodim činjenicu da
je upravo Kornelijina majka Antonija predvodila svečanu bakljadu u
Zagrebu u
znak opće narodne radosti, nakon što je Josip Jelačić
imenovan hrvatskim banom
(25. ožujka 1848.).
Kornelija je polazila
višu
djevojačku školu – danas bismo rekli gimnaziju u
Varaždinu u samostanu časnih
Sestara Uršulinki. Tu je uz materinski jezik naučila također
i njemački i
francuski jezik te prema običajim onoga vremena umjetnički ručni rad,
te
pjevanje i sviranje na glasoviru.[4]
Kao i njezini roditelji i Kornelija se već u mladosti opredijelila za
ideje
hrvatskog narodnog preporoda koje postižu svoj uspon dolaskom bana
Josipa
Jelačića. Ubrzo po završetku svoga školovanja
udala se Kornelija za Ivana
Kukuljevića Sakcinskog, tada već dobro poznatog borca za promociju
hrvatskoga
jezika u cjelokupni javni život. Naime, kao i u ostalim europskim
zemljama, i u
Hrvatskoj se umjesto službene upotrebe
dotadšnjega latinskoga jezika uvodio u diplomaciju i
politiku kao
i cjelokupni
javni život, uključujući i znanost zajedno s visokim
školstvom
moderni hrvatski jezik u štokavskom izgovoru. Međutim,
problem je bio u tome,
što su Mađari svim silama nastojali i Hrvatskoj nametnuti u
javnu upotrebu
mađarski jezik.Tome su se, uz hrvatske preporoditelje, kao i poznatu
preporodnu politiku,
opirali i Kornelijini roditelji, i dakako mlada Kornelija, kojoj
su hrvatski preporoditelji zbog njene zauzetosti posvečivali svoje
pjesme, i
dakako Ivan Kukuljević, koji je, uz brojne druge preporodne
djelatnosti, već
1843. godine u Hrvatskome saboru izrekao prvi zastupnički govor na
hrvatskome
jeziku i zatražio njegovu službenu upotrebu, što je konačno
Sabor i učinio
1847. godine.[5]
Vjenčanje Ivana i Kornelije, dakako crkveno, jer drugoga tada nije ni
bilo,
obavljeno je 5. kolovoza 1846. u malom mjestu Preseka u Hrvatskom
zagorju gdje
su Kornelijini roditelji imali posjed. Drugi dan iza svojeg vjenčanja
odvezli
su se mladenci na posjed Ivanova oca Antuna pl. Kukuljevića, na brdu
iznad
Varaždinskih Toplica, gdje se uz ostale gospodarske kulture nalazio i
dobro
uređeni vinograd i kraj Varaždinskih Toplica vila Tonimir s prekrasnim
pogledom
na okolicu. Boravio je tada ovdje i Ivanov otac Antun Kukuljević,
također
istaknuti hrvatski preporoditelj, koji je uz brojne druge visoke i
odgovorne
službe, obnašao je i dužnost hrvatskog školskog
nadzornika.[6]
Inače je vila Tonimir
izgrađena sredinom
18. st., ali je teško stradala u požaru 1776. godine, i
potom obnovljena. Bila
je to lijepa jednokatnica jednostavno oblikovanog pročelja i s dobro
riješenim
rasporedom unutrašnjeg prostora. U oblikovanju pročelja
prepoznavo se još
uvijek utjecaj kasnog baroka, premda su strogost
oblika i škrtost ukrasa svjedočili i utjecaj neoklasicizma.
Kuća
se vidi na
sačuvanoj majstorskoj diplomi iz 1794. godine, na
kojoj je prikazano istočno predgrađe.
To je tada jedina katnica na tom području odvojena s obje bočne
strane od ostalih izduženih prizemnica. Nažalost, do temelja je
uništena u
Drugom svjetskom ratu.[7]
U Kornelijinu dnevniku
čitamo da je ona po dolasku u Tonimir još istoga dana
zasadila ispred svojih
prozora cvijeće – bijelo, modro i crveno. U lijepome kršćanskome
skladu i ljubavi živjeli su oni sa sve slabijim Ivanovim ocem
Antunom, kojeg su brižno njegovali, osobito Kornelija, sve do njegove
smrti
1851. godine. Pokopan je u kapeli Sv. Duha u Varaždinskim Toplicama,
gdje su mu
Ivan Kukuljević i njegova supruga Kornelija stavili nadgrobnu ploču s
velikim
željeznim križem. Na križu je Ivan dao napisati glagoljskim slovima Zahvalni
sin svojemu ocu, a na ploči: Ovdje
leži Antun Kukuljević Sakcinski,
kraljevski savjetnik, vrhovni ravnatelj škola u Hrvatskoj i
visoke banske
stolice savjetnik.
Gostoljubivost
i radinost hrvatska krasila je Korneliju i Ivana gdje god su boravili:
ili u
Tonimiru, ili kasnje nakon Antunove smrti u Varaždinu, gdje je Ivan
službovao,
a kasnije u Zagrebu. Dakako, zbog Ivanove javne djelatnosti, osobito
političke,
k njima su dolazili najistaknutiji ljudi onoga vremena: Vatroslav
Lisinski,
Antun Nemčić, Fran Kurelac, Ivan Mažuranić, Dragutin Rakovac, Petar
Preradović,
Vladislav Vežić i mnogi drugi, a među svima njima također i hrvatski
ban Josip
Jelačić, kasnije i njegov nasljednik ban Josip Šokčević, i
zagrebački biskup
Juraj Haulik. Recimo također i to, da su Ivan Kukuljević i njegova
supruga
Kornelija bili također i česti gosti zagrebačkog biskupa Jurja Haulika,
koji je
tada u javnosti bio poznat i kao mecena hrvatskih središnjih
preporodnih
ustanova, također i bana Josipa Jelačića i banove supruge Sofije, s
kojom je
Kornelija osobito mnogo surađivala u humanitarnom i prosvjetnom radu.
Kornelijin rad bio je
uvelike zapažen od
strane mladih preporoditelja, a
nekoji
su joj
posvećivali i pjesme,
među kojima
ovdje ističem pjesmu
Molba,
koju
je Korneliji u čast ispjevao Janko Car, a uglazbio Vatroslav Lisinski.[8] Budući
da se njezin suprug Ivan Kukuljević u
vrijeme
nametnutog Apsolutizma
poznatijeg pod imenom Bachov apsolutizam (1851.-1860.) morao povući iz
javnoga
političkoga života i Kornelija je dijelila njegovu sudbinu. Premda se
Ivan
Kukuljević tada posvetio znastvenom i književnom radu, osobito na
području
historiografije, također i uz podršku bana Jelačića, oboje
su poduzimali više
putovanja, također i u Italiju, a bili su također i primljeni u
audijenciju kod
pape Pija IX. te primili i njegov blagoslov, a te se je audijencije i
sama
Kornelija uvijek rado i sa zahvalnošću sjećala. Riječ
je o papi koji je nešto ranije (1852.) uzdigao i Zagrebačku
biskupiju na čast
nadbiskupije.[9] U
međuvremenu
je Kornelija u braku sa svojim suprugom Ivanom, rodila četvero djece:
kćer Olgu
(rođ. 1848.) i tri sina. Bili su to: Milutin (rođ. 1849.),
Dušan (rođ. 1850.,
ali je već 1858. umro), i najmlađi Božidar (rođ. 1859.). Svi su oni uz
stjecanje
visoke naobrazbe, bili odgojeni uzorno u kršćanskom i
rodoljubnom duhu. U
drugoj pol. 19. st. kao i na početku 20. st. savjesno su i časno
obnašali
odgovorne službe u političkom i kulturnom životu svoga naroda.
Nakon
sloma apsolutizma (1860.) i dolaska novoga i narodnoga bana Josipa
Šokčevića,
kojega je narod zvao od milja ''naše gore list'' nastupili
su i bolji dani za
Ivana Kukuljevića i dakako njegovu suprugu Korneliju. Oboje su se ne
samo
družili s banom Šokčevićem, nego je Ivan Kukuljević postao
uz bana Šokčevića i
kancelara Ivana Mažuranića jedan od vođa Samostalne narodne stranke
(1861.-1867.) te suradnik stranačkih novina Domobran
(1864.-1867.). Ova
se stranka za razliku od Liberalne narodne stranke (Strossmayerove) i
Unionističke stranke (tzv. mađronske) zalagala za moguću nagodbu
Hrvatske s
Austrijom, a nipošto s Ugarskom. Samostalci su se, naime,
okretali već tada
prema Zapadnoj Europi, a kada su se, nakon dugih međusobnih političkih
borbi i
Liberali složili s tom politikom, bilo je nažalost već prekasno. Naime,
hrvatske su pozicije već preuzeli Mađari, pa su oni požurili utanačiti
nagodbu
s Austrijom (1867.). Stoga Hrvatima i nije preostalo drugo nego da
utanače
nagodbu s Mađarima (1868.) i pokušaju spasiti ono
što se spasiti dade - tada
državno-pravnu individualnost hrvatskog kraljevstva. Recimo i to, da je
baš
tada, tj. u vrijeme demisije bana Šokčevića kao i nametnutog
utanačenja
Hrvatsko-Ugarske nagodbe, Ivan Kukuljević iznova pao u političku
nemilost i
morao se povući sa časti velikog župana zagrebačkog, a uskoro i
cjelokupnog
političkog života. U
tim doista teškim trenucima,
osobito se hrabrom pokazala Ivanova supruga Kornelija. Uz
kršćanski hrabro
prihvaćanje nametnutog im položaja, i sam je Ivan Kukuljević vrlo
brzo smogao snage prebroditi politički
neuspjeh i posvetiti se znanstvenom i književnom radu, osobito na
području
historiografije, također i u Matici hrvatskoj.[10]
Međutim, Kornelija
se i dalje posvetila odgoju svoje djece, ali i humanitarnim i
prosvjetnim
djelatnostima Nakon
demisije bana Šokčevića (1867.)a
time i konačnoga sloma politike Samostalne narodne stranke, ali i
razdoblja u
kojem se užurbano radilo na utanačenja hrvatsko-Ugarske nagodbe
(1868.), bila
je Kornelija jedna od utemeljiteljica Društva
sveudiljnog
klanjanja
Presv. Oltarskom
sakramentu, koje je imalo svoje sjedište u Zagrebu, u
Frankopanskoj 17, u samostanu sestara milosrdnica. Na početku je imalo
86
članova a već slijedeće godine broj se popeo na 324 člana i 81
dobročinitelja.
Prve članice, kao i predsjednica društva bile su ugledne
žene iz javnog života
grada Zagreba. Prva predsjednica je bila grofica Jelisava
Drašković (supruga
grofa Karla I. Draškovića, istaknutog preporoditelja i
promicatelja školstva i
majka dvoje djece), a potpredsjednica Kornelija Kukuljević Sakcinska,
koja je
tu časnu dužnost obnašala sve do svoje smrti 1897., dakle
punih trideset
godina. Kako
su
već suvremenici zabilježili,
bile su to godine velike političke kušnje za Hrvatsku, s
kratkotrajnim
izuzetkom vladanja bana Mažuranića (ban 1873.-1880.), koji je stari
politički prijatelj i suborac Ivana
Kukuljevića. Istićem da je isto Društvo djelovalo sve do
1945. godine, kada je
ubro nakon oslobođenja 8. svibnja 1945. nasilno ukinito, ali je njegova
obnova započela nakon demokratskih
promjena 1990.[11]
U doba vlade bana
Mažuranića, kada i Ivan Kukuljević ulazi u javni život, i hrvatsko se
učiteljstvo u skladu s nastojanjima Banske vlade prihvatilo
teškoga posla da u
svojim redovima osnuje humanitarno društvo koje će se
brinuti za učiteljske
udovice i sirotinju uopće, pokucale su osnivačice Učiteljskoga
društva najprije
na vrata plemenite Kornelije Kukuljević Sakcinske. Osim što
im je zajedno sa
svojim suprugom Ivanom velikodušno pomogla, Kornelija se i
djelatno pridružila
članicama toga društva, iza kojega je osim Ivana Filipovića
stajala i
istaknuta učiteljica
Marija Jambrišak, ''pa
je zajedno s njima, ona po rodu plemkinja, obilazila tuđe pragove i u
tu
plemenitu svrhu prosila i prikupljala novac.'' Uspjela je sakupiti
priličnu
svotu novca, a Učiteljsko društvo u Zagrebu (utemeljeno
1874.) izabralo je
Korneliju u znak zahvalnosti svojom počasnom članicom. Riječ je o Hrvatskoj
učiteljskoj
zadruzi za uzgoj i potporu siročadi učitelja i učiteljica i učiteljskih
udova, jer
su mirovine za učitelje i druge državne potpore uvede istom krajem 19.
st.[12]
U doba Mažuranićeve
vlade
Hrvatsko učiteljsko je društvo odlučilo je uz dozvolu vlade
sakupljati
financijsku pomoć za gradnju Hrvatskog učiteljskog doma u Zagrebu.
Premda je
Kornelija bila članica Gospodrskog odbora za gradnju toga doma, ona se
i opet
nije ustručavala ''obijati pragove i ponizno moliti financijsku pomoć,
bilo pojedince,
bilo javne urede'', ali je i na ovom humnitarnom poslu više
puta doživjela i
neugodnosti s odgovorom: naj
se nosiju milostiva, nedam ništa. Ili,
Bilo
bi bolje da doma kuhate i šijete, nego što ljude s
moljakanjem
uznemirujete. Treba istaknuti da
je Upravni odbor za gradnju doma čija je
članica kako je spomenuto i Kornelija Kukuljević, imao dozvolu i
Khuen-Héderváryjeve vlade (1883.-1903.) moliti i
sakupljati financijsku pomoć u
građanstva. Naime, financijska pomoć od strane Zemaljske vlade nije
bila
dovoljna. Štoviše, hrabrila je Kornelija svoje
suradnice riječima: Za dobru
i plemenitu stvar mora se znati i htjeti trpjeti, i koješta
podnositi.
Zgrada Hrvatskog učiteljskog doma, koju je podignulo Hrvatsko
učiteljsko
društvo, također i uz potporu širokih slojev
građanstva, i svećenstva
također,
završena je
1899. godine s
troškom od 208.935 Kruna. Riječ je o monumentalnoj palači s
kupolom, koja je
tada bila treća zgrada takove namjene u Europi. Njezinu je gradnju
projektirao
Lav Hönigsberg, a gradnja je povjerena Kuni Waidmannu. Palača
stoji i danas, a
pod njezin krov smještene su uskoro i druge
pedagoške ustanove, a 1901. u istoj
je zgradi osnovan i Hrvatski školski muzej, koji također
djeluje i danas.[13]
Radila je Kornelija
Kukuljević Sakcinska i u druge brojne humanitarne svrhe. Tako i u doba
Bosansko-hercegovačkoga ustanka protiv turskoga nasilja (1875.-1878.).
Tada je
u Hrvatskoj - uz suglasnost Hrvatskoga sabora, ali i samoga bana Ivana
Mažuranića, našlo utočište, to jest
smještaj i hranu više od sto tisuća
izbjeglih Hrvata i tako spasilo gole živote. Zbrinute su tada u
Hrvatskoj i
mnoge tisuće hrvatskih rnjenika, ali samo dobrovoljaca, jer se Hrvatska
nije
smjela službeno miješati u taj ustanak, niti službeno
pomagati tamošnji
hrvatskih narod. I za sve njih brinula je i skrbila, i kada je trebalo
i
ponizno prosila plemkinja Kornelija Kukuljević Sakcinska. Istovremeno
bila je
Kornelija Kukuljević i članica Zagrebačkog
odbora za njegu i opskrbu
ranjenih i bolesnih vojnika carsko-kraljevske vojske (1878.)
koja je nakon
odluke svjetskih velesila na Berlinskom kongresu (također 1878.)
ušla u Bosnu
koju je i zaposjela (protektorat Austro-Ugarski), a potom je bila i
članica
uprave humanitarnoga društva pod nazivom Hrvatsko
patriotičko pripomoćno društvo
za podporu ranjenih vojnika, vojničkih
udova i siročadi, čija su
pravila potvrđena 1879. godine. Društvo je u svome amblemu
imalo znak Crvenog
križa prema Ženevskoj konvenciji (Crveni križ na bijelom polju od 22.
kolovoza
1864.), a prema izmjenjenim pravilima 1885. godine, imalo je zadaću
djelovati i
u mirnodopskim uvjetima, a još ranije društvo se
spojilo s ugarskim
gospojinskim društvom u Društvo
Crvenog križa zemaljah sv. krune Ugarske
(1881.), pa je time Kornelija i suutemeljiteljica društva
Hrvatskog Crvenog križa, i bila je
njegovom potpredsjednicom sve do svoje smrti (1897.). Kornelijini
životopisi
bilježe također da je Kornelija Kukuljević u molitvi vazda tražila i
nalazila
pomoći i utjehe. U ono vrijeme išla je svaki dan u crkvu i
to u župnu crkvu Sv.
Marka na Gornjem gradu (...).[14]
Bila je dobro poznata i
Kornelijina ljubv za knjigu hrvatsku. Zato je često pružala i
financijsku pomoć
mladim hrvatskim književnicima i pjesnicima. Također je pomagala i
Književna
društva, osobito Književno društvo Sv. Jeronima u
Zagrebu, kojemu je i stalna
članica (utemeljeno 1867.) sa glvnom zadaćom
širiti dobru i jeftinu knjigu
među široke slojeve hrvatskog pučanstva.
Pomagala je Kornelija i
hrvatske glazbenike kao i pjevačka društva, osobito Hrvatsko
pjevačko društvo Kolo
(utemeljeno u Zagrebu 1862. godine). Svojim privatnim financijam
pomogla je
duštvu i nabavu društvene zastave, pa je upravo
njoj pripala i čast da
bude
kuma zastave kod njene
posvete. A
nakon Kornelijine smrti sva su javna glasila isticala njezin primjer
života i
prozvala je majkom siročadi,
vrlom Hrvaticom,
uzornom
Hrvaticom u svakom pogledu,
što je uistinu i bila.[15]
Pred nama je dakle, da se na temelju relevantne povijesne građe
nastojimo još
više upoznati ne samo s djelom Kornelije Kukuljević
Sakcinske, nego i sa
djelima drugih slavnih žena koje su djelovale zajedno s njom ''u
Kornelijino
vrijeme'', ali i onima prije njezinoga vremena, i poslije također, sve
do naših
dana. Vrijeme je, da uz velikane hrvatske povijesti, ističemo i zasluge
slavnih
hrvatskih žena i majki, kojih je doista mnogo, kao i njihovih zasluga,
s kojima
se, ali na temeljima kritičnoga i znanstvenoga istraživanja, smijemo u
štovanju
i zahvalnosti, također i ponositi.
S a ž e t a k
U radu se
predstavlja djelovanje Kornelije Kukuljević Sakcinske, rođ. Novak na
brojnim
područjima humanitarnog djelovanja uključujući i područja kulture i
prosvjete.
Autorica je dokumentirala djelovanje ove istaknute djelatnice, koja je,
premda
majka četvero djece, koju je, zajedno sa svojim suprugom Ivanom
Kukuljevićem
Sakcinskim solidno odgojila i obrazovala, znala
razumjeti svoje
vrijeme i odgovoriti njegovim izazovima. Autoric
također istiće da i Kornelija, kao i mnoge druge
istaknute žene,
čije djelovanje valja još kritički i znanstveno
istraživati, zaslužuju zapaženo mjesto u hrvatskoj povijesti i kulturi.
[1] Nažalost, dosadašnja
naša historiografija, osobito starija uglavnom
je zanemarila ulogu i značenje žene u hrvatskoj povijesti i kulturi. Stoga se i njihova imena
rijetko spominju
u dosadašnjim našim enciklopedijama i
leksikonima. Što se pak tiče Kornelije
Kukuljević Sakcinske, izuzetak je biografski prikaz iz pera književnice
Antonije Kassowitz-Cvijić,
Kukuljević Sakcinska pl. Kornelija, Znameniti
i zaslužni Hrvati 925-1925, Zagreb 1925., str.153. Znatno
opširniju njezinu
biografiju objavila je Agneza Szabo,
Kornelija Kukuljević
Sakcinska u
hrvatskoj povijesti i kulturi, List mladih MI Zbor Glasilo katoličke
mladeži,
Zagreb 1997, Br. 1-2, str. 5. Upravo ovaj potonji rad služi i kao
temelj ovome
znatno opšitnijem i dopunjenom radu. [2] Franjo Novak
(1809.-1874.) pravnik
i političar. Prisjednik sudbenog stola Zagrebačke župnije i službeni
odvjetnik
Bankog stola (1846.-1848.). Potpredsjednik odsjeka
unutrašnjih poslova Banskog
vijeća (1848.-1849.) te istovremeno službeni odvjetnik Sudbenog stola
Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bio je i predsjednik
istražne
komisije protiv
nečasnih financijskih
poslova Ljudevita Gaja (1848.), prisjednik Banskog stola (1851.-1852.), predsjednik
županijskog stola u Varaždinu
(1851.-1859.), gorljivi pristaša politike bana
Šokćevića i njegova zamjenika
Iv. Kukuljevića, supruga njegove kćeri Kornelije, ali se nakon sloma
Šokčeviće
politike privremeno kao i Iv. Kukuljević morao povući iz politike.
Kasnije je i
predsjednik Sudbenog stola zagrebačke županije (1866.-1868.) te sudac
kr.
ugarskog
Stola
sedmorice u Pešti
(1868.-1874?). Član je više preporodnih ustanova –
kulturnih i gospodarskih.
Usp. Josip Neustädter,
Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine
1848. 2. sv. (Ur. I. Gostl), Zagreb 1998, str. 13, 286, 343 i drugo;
Agneza
Szabo,
Središnje
institucije Hrvatske u
Zagrebu 1860.-1873., II, Zagreb 1987., str. 180. [3] O Kornelijinoj majci
Antoniji, za sada
nemam više podataka, osim činjenice da je rođena Čačković
Vrhovinski, vjerojatno pripadnika samoborske grane. [4] O značenju ove škole i samostana vidjeti Alojz Jembrih, Duhovni razgovor ili prva stoljetnica uršulinki u Varaždinu (1703.1803.), Zagreb-Varaždin, 2003. [5] Između brojne literature, ovdje
ističem, Ferdo Šišić,
Pregled povijesti hrvatskoga naroda, [6] Antun pl. Kukuljević
Sakcinski (1776.-1851.), veliki
sudac
varaždinske županije, podžupan, nuncij Kraljevine Hrvatske na
zajedničkom
Saboru u požunu (danas Brtislava), brnitelj hrvatskih državnih prava i
teritorijalne cjelovitosti zemlje, pristaša hrvatskog
narodnog preporoda,
protivnik nametnih poreza od strane ugarske vlade “koji bi
mogli narod potpuno
upropastiti”, vrhovni ravnatelj škola u Hrvatskoj
i Slavoniji, graditelj
brojnih škola u Hrvatskoj (za njegova mandata uspostvljeno
49 novih pučkih
škola), itd. Uza sve to, njegovo se ime ne spominje niti u
novom Hrvatskom
leksikonu I-II, [7] Agneza Szabo,
n. dj., str. 4.
Mišljenja sam da je takovo zapostavljanje plemićke, ali i
osobito zaslužne
obitelji Kukuljevića Sakcinskih posljedica njihove nacionlne i
katoličke
orijentacije. Zato su svi uglavnom bili zapostavljani već za života u
vrijeme
nenarodnih promađarskih režima
(Khuen-Héderváryjeva i sl.), a pogotovu od
strane jugoslavenskih, a potom jugokomunističkih vlasti. (1918.-1941;
1945.-1990.) [8] Antonij Kassowitz-Cvijić,
n. dj.
153. Inače je Janko Car (1822.-1876.) pisac i političar, ali poznati
pristaša politike hrvatskog narodnog
preporoda. Ista njegov
pjesma Molba ponovno
je
objavljena nakon njegove smrti, i to u povodu Kornelijine
smrti
(1897.) u Tjedniku bjelovarsko-križevačkom za godinu
(1897/98), U jednom drugom opširnijem životopisu Kornelije
Kukuljević
nadmo se, uz
još brojne druge zanimljivosti
objaviti i ovu
pjesmu. [9] Agneza Szabo,
Kornelija Kukuljević
Sakcinska u hrvatskoj povijesti i kulturi, n. dj., str. 5. [10] Isto. Usp. također, Agneza
Szabo,
Politika Samostalne narodne stranke u doba bana Josipa
Šokčevića (1860.-1867.),
Zbornik radova
Hrvatski ban Josip
Šokčević, Zagreb-Vinkovci 2000, str. 41-74. [11] Izvor cit.ovdje u bilj.
1,8 i 9. [12] Izvor cit. ovdje u . bilj.
8 i 9, te slj.
bilj.13. [13] Izvor cit. ovdje u bilj.
11. Usp. također
Stjepan Srkulj, Zagreb u prošlosti i sadašnjosti
1095.1928, Zagreb 1928.,
Hrvatski učiteljski dom, str. 70-71. [14] Izvor cit. ovdje u bilj.
1. Usp. također
Maj Seršić, Crveni križ, Hrvatski leksikon I, Zagreb 1996.,
str. 203. [15] Izvor cit. ovdje u bilj.
1, te 7 i 8. Najljepše zahvaljujem dr. Agnezi Szabo na poslanom Članku. D.Ž. Agneza Szabo Croatia - Overview of History, Culture, and Science |