A. Szabo: Kornelija Kukuljević Sakcinska i njeni doprinosi kulturnim i humanitarnim djelatnostima. Gazophylacium časopis za znanost, umjetnost, gospodarstvo i politiku, Zagreb 2006. God. XI., br.1-2., str.7-12, Zagreb 2006.  

 UDK 94 (497.5)

 

Dr. sc. Agneza Szabo 

 

KORNELIJA KUKULJEVIĆ SAKCINSKA I NJENI DOPRINOSI

KULTURNIM I HUMANITARNIM DJELATNOSTIMA

        

        Autorica na temelju povijesne građe istražuje život i djelo Kornelije Kukuljević Sakcinske, rođ. Novak, te utvrđuje njezine trajne doprinose na području kulture i prosvjete, te osobito humanitarnog rada u brojnim ustanovma njezinoga vremena. Kornelija, premda uzorna majka četvero djece koju je, zajedno sa svojim suprugom Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim solidno odgojila i obrazovla, znala je također odgovoriti izazovima svojega vremena i pridonositi njegovoj modernizciji u smislu duhovnosti i trajnih vrijednosti u životu naroda, i stoga zaslužuje, kao i mnoge druge nepoznate žene, čije djelovanje valja još znanstveno istraživati, zapaženo mjesto u hrvatskoj povijesti kulturi.

 

         U hrvatskoj povijesti i kulturi dobro je poznato ime Ivana Kukuljevića Sakcinskog, koji je bio ne samo književnik i političar, već i utemeljitelj moderne hrvatske historiografije, u drugoj pol. 19. st. kada se i povijest kao i ostale grane znanosti počinju sve više temeljiti na egzaktnim činjenicama, dok se legende kao i one činjenice, koje se ne mogu znanstveno provjeriti na ovaj ili onaj način sve više odbacuju.

        Međutim, manje je poznato, ili bolje reći potpuno nepoznato, da i njegovoj supruzi Korneliji Kukuljević, rođ. Novak, također pripada istaknuto mjesto u hrvaskoj povijesti i kulturi, jer je upravo ona Kornelija, zajedno sa svojim suprugom Ivanom ne samo dijelila njegovu sudbinu i sve njegove napore, ali i teške trenutke na brojnim područjima javnoga života, nego se i osobno zalagala za promociju kulture i opće humanosti, ćemu svjedoči povijesna građa kao i nekoliko manjih priloga u do sada objavljenoj literaturi.[1]

        Kornelija je rođena 24. srpnja 1829. u Zagrebu od oca Franje Novaka i majke Antonije, rođ. Čačković Vrhovinski. Franjo Novak bio je plemićkoga roda, ugledni odvjetnik, zatim predsjednik sudbenog stola u Varaždinu i napokon predsjednik sudbenog stola u Zagrebu. Bio je poznat kao sposoban, savjestan, pošten i pravedan odvjetnik i sudac, ali i pristaša hrvatske preporodne politike. U doba vlade bana Josipa Jelačića (1848.-1859.) bio je jedan od najužih njegovih suuradnika i član Banske vlade u odsjeku za unutarnje poslove, prisjednik Banskog stola i drugo.[2] Kornelijina majka Antonija[3] bila je kao i njezin suprug, uzorna kršćanka u svemu svojem životu i radu, pa je i njezina kćerka Kornelija baštinila vrline svojih roditelja, a posebno svoje majke. Osim toga, njezini su roditelji bili pristaše hrvatske preporodne politike, i odlučno su kako primjerom svakidašnjega života, tako i cjelokupnim svojim javnim radom stajali na braniku državnopravne individualnosti Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, tada dakako među srednjoeuropskim zemljama koje su priznavale habsburšku krunu. Kao primjer navodim činjenicu da je upravo Kornelijina majka Antonija predvodila svečanu bakljadu u Zagrebu u znak opće narodne radosti, nakon što je Josip Jelačić imenovan hrvatskim banom (25. ožujka 1848.).

         Kornelija je polazila višu djevojačku školu – danas bismo rekli gimnaziju u Varaždinu u samostanu časnih Sestara Uršulinki. Tu je uz materinski jezik naučila također i njemački i francuski jezik te prema običajim onoga vremena umjetnički ručni rad, te pjevanje i sviranje na glasoviru.[4] Kao i njezini roditelji i Kornelija se već u mladosti opredijelila za ideje hrvatskog narodnog preporoda koje postižu svoj uspon dolaskom bana Josipa Jelačića. Ubrzo po završetku svoga školovanja udala se Kornelija za Ivana Kukuljevića Sakcinskog, tada već dobro poznatog borca za promociju hrvatskoga jezika u cjelokupni javni život. Naime, kao i u ostalim europskim zemljama, i u Hrvatskoj se umjesto službene

upotrebe dotadšnjega latinskoga jezika uvodio u diplomaciju i politiku kao i

cjelokupni javni život, uključujući i znanost zajedno s visokim školstvom moderni hrvatski jezik u štokavskom izgovoru. Međutim, problem je bio u tome, što su Mađari svim silama nastojali i Hrvatskoj nametnuti u javnu upotrebu mađarski jezik.Tome su se, uz hrvatske preporoditelje, kao i poznatu preporodnu

politiku, opirali i Kornelijini roditelji, i dakako mlada Kornelija, kojoj su hrvatski preporoditelji zbog njene zauzetosti posvečivali svoje pjesme, i dakako Ivan Kukuljević, koji je, uz brojne druge preporodne djelatnosti, već 1843. godine u Hrvatskome saboru izrekao prvi zastupnički govor na hrvatskome jeziku i zatražio njegovu službenu upotrebu, što je konačno Sabor i učinio 1847. godine.[5] Vjenčanje Ivana i Kornelije, dakako crkveno, jer drugoga tada nije ni bilo, obavljeno je 5. kolovoza 1846. u malom mjestu Preseka u Hrvatskom zagorju gdje su Kornelijini roditelji imali posjed. Drugi dan iza svojeg vjenčanja odvezli su se mladenci na posjed Ivanova oca Antuna pl. Kukuljevića, na brdu iznad Varaždinskih Toplica, gdje se uz ostale gospodarske kulture nalazio i dobro uređeni vinograd i kraj Varaždinskih Toplica vila Tonimir s prekrasnim pogledom na okolicu. Boravio je tada ovdje i Ivanov otac Antun Kukuljević, također istaknuti hrvatski preporoditelj, koji je uz brojne druge visoke i odgovorne službe, obnašao je i dužnost hrvatskog školskog nadzornika.[6] Inače je vila Tonimir  izgrađena sredinom 18. st., ali je teško stradala u požaru 1776. godine, i potom obnovljena. Bila je to lijepa jednokatnica jednostavno oblikovanog pročelja i s dobro riješenim rasporedom unutrašnjeg prostora. U oblikovanju pročelja prepoznavo se još uvijek utjecaj kasnog baroka, premda su

strogost oblika i škrtost ukrasa svjedočili i utjecaj neoklasicizma. Kuća se vidi

na sačuvanoj majstorskoj diplomi iz 1794. godine,  na kojoj je prikazano istočno

predgrađe. To je tada jedina katnica na tom području odvojena s obje bočne strane od ostalih izduženih prizemnica. Nažalost, do temelja je uništena u Drugom svjetskom ratu.[7]

         U Kornelijinu dnevniku čitamo da je ona po dolasku u Tonimir još istoga dana zasadila ispred svojih prozora cvijeće – bijelo, modro i crveno. U lijepome

kršćanskome skladu i ljubavi živjeli su oni sa sve slabijim Ivanovim ocem Antunom, kojeg su brižno njegovali, osobito Kornelija, sve do njegove smrti 1851. godine. Pokopan je u kapeli Sv. Duha u Varaždinskim Toplicama, gdje su mu Ivan Kukuljević i njegova supruga Kornelija stavili nadgrobnu ploču s velikim željeznim križem. Na križu je Ivan dao napisati glagoljskim slovima Zahvalni sin svojemu ocu, a na ploči: Ovdje leži Antun Kukuljević Sakcinski, kraljevski savjetnik, vrhovni ravnatelj škola u Hrvatskoj i visoke banske stolice savjetnik.

            Gostoljubivost i radinost hrvatska krasila je Korneliju i Ivana gdje god su boravili: ili u Tonimiru, ili kasnje nakon Antunove smrti u Varaždinu, gdje je Ivan službovao, a kasnije u Zagrebu. Dakako, zbog Ivanove javne djelatnosti, osobito političke, k njima su dolazili najistaknutiji ljudi onoga vremena: Vatroslav Lisinski, Antun Nemčić, Fran Kurelac, Ivan Mažuranić, Dragutin Rakovac, Petar Preradović, Vladislav Vežić i mnogi drugi, a među svima njima također i hrvatski ban Josip Jelačić, kasnije i njegov nasljednik ban Josip Šokčević, i zagrebački biskup Juraj Haulik. Recimo također i to, da su Ivan Kukuljević i njegova supruga Kornelija bili također i česti gosti zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, koji je tada u javnosti bio poznat i kao mecena hrvatskih središnjih preporodnih ustanova, također i bana Josipa Jelačića i banove supruge Sofije, s kojom je Kornelija osobito mnogo surađivala u humanitarnom i prosvjetnom radu. Kornelijin rad bio je  uvelike zapažen od strane mladih preporoditelja, a  nekoji su joj  posvećivali i pjesme, među kojima ovdje ističem pjesmu  Molba, koju je Korneliji u čast ispjevao Janko Car, a uglazbio Vatroslav Lisinski.[8]  Budući da se njezin suprug Ivan Kukuljević u vrijeme  nametnutog Apsolutizma poznatijeg pod imenom Bachov apsolutizam (1851.-1860.) morao povući iz javnoga političkoga života i Kornelija je dijelila njegovu sudbinu. Premda se Ivan Kukuljević tada posvetio znastvenom i književnom radu, osobito na području historiografije, također i uz podršku bana Jelačića, oboje su poduzimali više putovanja, također i u Italiju, a bili su također i primljeni u audijenciju kod pape Pija IX. te primili i njegov blagoslov, a te se je audijencije i sama Kornelija uvijek rado i sa zahvalnošću sjećala. Riječ je o papi koji je nešto ranije (1852.) uzdigao i Zagrebačku biskupiju na čast nadbiskupije.[9]

            U međuvremenu je Kornelija u braku sa svojim suprugom Ivanom, rodila četvero djece: kćer Olgu (rođ. 1848.) i tri sina. Bili su to: Milutin (rođ. 1849.), Dušan (rođ. 1850., ali je već 1858. umro), i najmlađi Božidar (rođ. 1859.). Svi su oni uz stjecanje visoke naobrazbe, bili odgojeni uzorno u kršćanskom i rodoljubnom duhu. U drugoj pol. 19. st. kao i na početku 20. st. savjesno su i časno obnašali odgovorne službe u političkom i kulturnom životu svoga naroda.

          Nakon sloma apsolutizma (1860.) i dolaska novoga i narodnoga bana Josipa Šokčevića, kojega je narod zvao od milja ''naše gore list'' nastupili su i bolji dani za Ivana Kukuljevića i dakako njegovu suprugu Korneliju. Oboje su se ne samo družili s banom Šokčevićem, nego je Ivan Kukuljević postao uz bana Šokčevića i kancelara Ivana Mažuranića jedan od vođa Samostalne narodne stranke (1861.-1867.) te suradnik stranačkih novina Domobran (1864.-1867.). Ova se stranka za razliku od Liberalne narodne stranke (Strossmayerove) i Unionističke stranke (tzv. mađronske) zalagala za moguću nagodbu Hrvatske s Austrijom, a nipošto s Ugarskom. Samostalci su se, naime, okretali već tada prema Zapadnoj Europi, a kada su se, nakon dugih međusobnih političkih borbi i Liberali složili s tom politikom, bilo je nažalost već prekasno. Naime, hrvatske su pozicije već preuzeli Mađari, pa su oni požurili utanačiti nagodbu s Austrijom (1867.). Stoga Hrvatima i nije preostalo drugo nego da utanače nagodbu s Mađarima (1868.) i pokušaju spasiti ono što se spasiti dade - tada državno-pravnu individualnost hrvatskog kraljevstva. Recimo i to, da je baš tada, tj. u vrijeme demisije bana Šokčevića kao i nametnutog utanačenja Hrvatsko-Ugarske nagodbe, Ivan Kukuljević iznova pao u političku nemilost i morao se povući sa časti velikog župana zagrebačkog, a uskoro i cjelokupnog političkog života. U tim doista teškim trenucima, osobito se hrabrom pokazala Ivanova supruga Kornelija. Uz kršćanski hrabro prihvaćanje nametnutog im položaja, i sam je Ivan Kukuljević  vrlo brzo smogao snage prebroditi politički neuspjeh i posvetiti se znanstvenom i književnom radu, osobito na području historiografije, također i u Matici hrvatskoj.[10] Međutim, Kornelija se i dalje posvetila odgoju svoje djece, ali i humanitarnim i prosvjetnim djelatnostima

           Nakon demisije bana Šokčevića (1867.)a time i konačnoga sloma politike Samostalne narodne stranke, ali i razdoblja u kojem se užurbano radilo na utanačenja hrvatsko-Ugarske nagodbe (1868.), bila je Kornelija jedna od utemeljiteljica Društva sveudiljnog klanjanja Presv. Oltarskom sakramentu, koje je imalo svoje sjedište u Zagrebu, u Frankopanskoj 17, u samostanu sestara milosrdnica. Na početku je imalo 86 članova a već slijedeće godine broj se popeo na 324 člana i 81 dobročinitelja. Prve članice, kao i predsjednica društva bile su ugledne žene iz javnog života grada Zagreba. Prva predsjednica je bila grofica Jelisava Drašković (supruga grofa Karla I. Draškovića, istaknutog preporoditelja i promicatelja školstva i majka dvoje djece), a potpredsjednica Kornelija Kukuljević Sakcinska, koja je tu časnu dužnost obnašala sve do svoje smrti 1897., dakle punih trideset godina. Kako su već suvremenici zabilježili, bile su to godine velike političke kušnje za Hrvatsku, s kratkotrajnim izuzetkom vladanja bana Mažuranića (ban 1873.-1880.), koji je  stari politički prijatelj i suborac Ivana Kukuljevića. Istićem da je isto Društvo djelovalo sve do 1945. godine, kada je ubro nakon oslobođenja 8. svibnja 1945. nasilno ukinito, ali je  njegova obnova započela nakon demokratskih promjena 1990.[11]

          U doba vlade bana Mažuranića, kada i Ivan Kukuljević ulazi u javni život, i hrvatsko se učiteljstvo u skladu s nastojanjima Banske vlade prihvatilo teškoga posla da u svojim redovima osnuje humanitarno društvo koje će se brinuti za učiteljske udovice i sirotinju uopće, pokucale su osnivačice Učiteljskoga društva najprije na vrata plemenite Kornelije Kukuljević Sakcinske. Osim što im je zajedno sa svojim suprugom Ivanom velikodušno pomogla, Kornelija se i djelatno pridružila članicama toga društva, iza kojega je osim Ivana Filipovića stajala i  istaknuta učiteljica Marija Jambrišak, ''pa je zajedno s njima, ona po rodu plemkinja, obilazila tuđe pragove i u tu plemenitu svrhu prosila i prikupljala novac.'' Uspjela je sakupiti priličnu svotu novca, a Učiteljsko društvo u Zagrebu (utemeljeno 1874.) izabralo je Korneliju u znak zahvalnosti svojom počasnom članicom. Riječ je o Hrvatskoj učiteljskoj zadruzi za uzgoj i potporu siročadi učitelja i učiteljica i učiteljskih udova, jer su mirovine za učitelje i druge državne potpore uvede istom krajem 19. st.[12]

           U doba Mažuranićeve vlade Hrvatsko učiteljsko je društvo odlučilo je uz dozvolu vlade sakupljati financijsku pomoć za gradnju Hrvatskog učiteljskog doma u Zagrebu. Premda je Kornelija bila članica Gospodrskog odbora za gradnju toga doma, ona se i opet nije ustručavala ''obijati pragove i ponizno moliti financijsku pomoć, bilo pojedince, bilo javne urede'', ali je i na ovom humnitarnom poslu više puta doživjela i neugodnosti s odgovorom: naj se nosiju milostiva, nedam ništa. Ili, Bilo bi bolje da doma kuhate i šijete, nego što ljude s moljakanjem uznemirujete. Treba istaknuti da je Upravni odbor za gradnju doma čija je članica kako je spomenuto i Kornelija Kukuljević, imao dozvolu i Khuen-Héderváryjeve vlade (1883.-1903.) moliti i sakupljati financijsku pomoć u građanstva. Naime, financijska pomoć od strane Zemaljske vlade nije bila dovoljna. Štoviše, hrabrila je Kornelija svoje suradnice riječima: Za dobru i plemenitu stvar mora se znati i htjeti trpjeti, i koješta podnositi. Zgrada Hrvatskog učiteljskog doma, koju je podignulo Hrvatsko učiteljsko društvo, također i uz potporu širokih slojev građanstva, i svećenstva također,  završena je 1899. godine s troškom od 208.935 Kruna. Riječ je o monumentalnoj palači s kupolom, koja je tada bila treća zgrada takove namjene u Europi. Njezinu je gradnju projektirao Lav Hönigsberg, a gradnja je povjerena Kuni Waidmannu. Palača stoji i danas, a pod njezin krov smještene su uskoro i druge pedagoške ustanove, a 1901. u istoj je zgradi osnovan i Hrvatski školski muzej, koji također djeluje i danas.[13]

          Radila je Kornelija Kukuljević Sakcinska i u druge brojne humanitarne svrhe. Tako i u doba Bosansko-hercegovačkoga ustanka protiv turskoga nasilja (1875.-1878.). Tada je u Hrvatskoj - uz suglasnost Hrvatskoga sabora, ali i samoga bana Ivana Mažuranića, našlo utočište, to jest smještaj i hranu više od sto tisuća izbjeglih Hrvata i tako spasilo gole živote. Zbrinute su tada u Hrvatskoj i mnoge tisuće hrvatskih rnjenika, ali samo dobrovoljaca, jer se Hrvatska nije smjela službeno miješati u taj ustanak, niti službeno pomagati tamošnji hrvatskih narod. I za sve njih brinula je i skrbila, i kada je trebalo i ponizno prosila plemkinja Kornelija Kukuljević Sakcinska. Istovremeno bila je Kornelija Kukuljević i članica Zagrebačkog odbora za njegu i opskrbu ranjenih i bolesnih vojnika carsko-kraljevske vojske (1878.) koja je nakon odluke svjetskih velesila na Berlinskom kongresu (također 1878.) ušla u Bosnu koju je i zaposjela (protektorat Austro-Ugarski), a potom je bila i članica uprave humanitarnoga društva pod nazivom Hrvatsko patriotičko pripomoćno društvo za podporu ranjenih vojnika, vojničkih udova i siročadi, čija su pravila potvrđena 1879. godine. Društvo je u svome amblemu imalo znak Crvenog križa prema Ženevskoj konvenciji (Crveni križ na bijelom polju od 22. kolovoza 1864.), a prema izmjenjenim pravilima 1885. godine, imalo je zadaću djelovati i u mirnodopskim uvjetima, a još ranije društvo se spojilo s ugarskim gospojinskim društvom u Društvo Crvenog križa zemaljah sv. krune Ugarske (1881.), pa je time Kornelija i suutemeljiteljica  društva Hrvatskog Crvenog križa, i bila je njegovom potpredsjednicom sve do svoje smrti (1897.). Kornelijini životopisi bilježe također da je Kornelija Kukuljević u molitvi vazda tražila i nalazila pomoći i utjehe. U ono vrijeme išla je svaki dan u crkvu i to u župnu crkvu Sv. Marka na Gornjem gradu (...).[14]

          Bila je dobro poznata i Kornelijina ljubv za knjigu hrvatsku. Zato je često pružala i financijsku pomoć mladim hrvatskim književnicima i pjesnicima. Također je pomagala i Književna društva, osobito Književno društvo Sv. Jeronima u Zagrebu, kojemu je i stalna članica (utemeljeno 1867.) sa glvnom zadaćom širiti dobru i jeftinu knjigu među široke slojeve hrvatskog pučanstva.

           Pomagala je Kornelija i hrvatske glazbenike kao i pjevačka društva, osobito Hrvatsko pjevačko društvo Kolo (utemeljeno u Zagrebu 1862. godine). Svojim privatnim financijam pomogla je duštvu i nabavu društvene zastave, pa je upravo njoj pripala i čast da bude  kuma zastave kod njene posvete. A nakon Kornelijine smrti sva su javna glasila isticala njezin primjer života i prozvala je majkom siročadi, vrlom Hrvaticom, uzornom Hrvaticom u svakom pogledu, što je uistinu i bila.[15] Pred nama je dakle, da se na temelju relevantne povijesne građe nastojimo još više upoznati ne samo s djelom Kornelije Kukuljević Sakcinske, nego i sa djelima drugih slavnih žena koje su djelovale zajedno s njom ''u Kornelijino vrijeme'', ali i onima prije njezinoga vremena, i poslije također, sve do naših dana. Vrijeme je, da uz velikane hrvatske povijesti, ističemo i zasluge slavnih hrvatskih žena i majki, kojih je doista mnogo, kao i njihovih zasluga, s kojima se, ali na temeljima kritičnoga i znanstvenoga istraživanja, smijemo u štovanju i zahvalnosti, također i ponositi.

 

                                      S a ž e t a k

                  U radu se predstavlja djelovanje Kornelije Kukuljević Sakcinske, rođ. Novak na brojnim područjima humanitarnog djelovanja uključujući i područja kulture i prosvjete. Autorica je dokumentirala djelovanje ove istaknute djelatnice, koja je, premda majka četvero djece, koju je, zajedno sa svojim suprugom Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim solidno odgojila i obrazovala,  znala razumjeti svoje vrijeme i odgovoriti njegovim izazovima. Autoric također istiće da i Kornelija, kao i mnoge  druge istaknute žene, čije djelovanje valja još kritički i znanstveno istraživati, zaslužuju zapaženo mjesto u hrvatskoj povijesti i kulturi.

      



[1] Nažalost, dosadašnja naša historiografija, osobito starija uglavnom je zanemarila ulogu i značenje žene u hrvatskoj povijesti i kulturi. Stoga se i njihova imena rijetko spominju u dosadašnjim našim enciklopedijama i leksikonima. Što se pak tiče Kornelije Kukuljević Sakcinske, izuzetak je biografski prikaz iz pera književnice Antonije Kassowitz-Cvijić, Kukuljević Sakcinska pl. Kornelija, Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925, Zagreb 1925., str.153. Znatno opširniju njezinu biografiju objavila je Agneza Szabo, Kornelija Kukuljević Sakcinska u hrvatskoj povijesti i kulturi, List mladih MI Zbor Glasilo katoličke mladeži, Zagreb 1997, Br. 1-2, str. 5. Upravo ovaj potonji rad služi i kao temelj ovome znatno opšitnijem i dopunjenom radu.

[2] Franjo Novak (1809.-1874.) pravnik i političar. Prisjednik sudbenog stola Zagrebačke župnije i službeni odvjetnik Bankog stola (1846.-1848.). Potpredsjednik odsjeka unutrašnjih poslova Banskog vijeća (1848.-1849.) te istovremeno službeni odvjetnik Sudbenog stola Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Bio je i predsjednik istražne komisije protiv  nečasnih financijskih poslova Ljudevita Gaja (1848.), prisjednik Banskog stola (1851.-1852.),  predsjednik županijskog stola u Varaždinu (1851.-1859.), gorljivi pristaša politike bana Šokćevića i njegova zamjenika Iv. Kukuljevića, supruga njegove kćeri Kornelije, ali se nakon sloma Šokčeviće politike privremeno kao i Iv. Kukuljević morao povući iz politike. Kasnije je i predsjednik Sudbenog stola zagrebačke županije (1866.-1868.) te sudac kr. ugarskog  Stola sedmorice u Pešti (1868.-1874?). Član je više preporodnih ustanova – kulturnih i gospodarskih. Usp. Josip Neustädter, Ban Jelačić i događaji u Hrvatskoj od godine 1848. 2. sv. (Ur. I. Gostl), Zagreb 1998, str. 13, 286, 343 i drugo; Agneza Szabo,  Središnje institucije Hrvatske u Zagrebu 1860.-1873., II, Zagreb 1987., str. 180.

[3] O Kornelijinoj majci Antoniji, za sada nemam više podataka, osim činjenice da je rođena Čačković Vrhovinski,

vjerojatno pripadnika samoborske grane.

[4] O značenju ove škole i samostana vidjeti Alojz Jembrih, Duhovni razgovor ili prva stoljetnica uršulinki u Varaždinu (1703.1803.), Zagreb-Varaždin, 2003.

[5] Između brojne literature, ovdje ističem, Ferdo Šišić, Pregled povijesti hrvatskoga naroda, Zagreb  1962., str. 346-415.

[6] Antun pl. Kukuljević Sakcinski (1776.-1851.), veliki sudac varaždinske županije, podžupan, nuncij Kraljevine Hrvatske na zajedničkom Saboru u požunu (danas Brtislava), brnitelj hrvatskih državnih prava i teritorijalne cjelovitosti zemlje, pristaša hrvatskog narodnog preporoda, protivnik nametnih poreza od strane ugarske vlade “koji bi mogli narod potpuno upropastiti”, vrhovni ravnatelj škola u Hrvatskoj i Slavoniji, graditelj brojnih škola u Hrvatskoj (za njegova mandata uspostvljeno 49 novih pučkih škola), itd. Uza sve to, njegovo se ime ne spominje niti u novom Hrvatskom leksikonu I-II, Zagreb 1996.-1997., a niti geneza ove zaslužne plemićke obitelji. Usp. o tome Agneza Szabo, Kukuljevići Sakcinski u hrvatskoj povijesti i kulturi, Časopis hrvtske matice iseljenika, Zagreb XLVI/1996., bR. 1, str. 2-5.

[7] Agneza Szabo, n. dj., str. 4. Mišljenja sam da je takovo zapostavljanje plemićke, ali i osobito zaslužne obitelji Kukuljevića Sakcinskih posljedica njihove nacionlne i katoličke orijentacije. Zato su svi uglavnom bili zapostavljani već za života u vrijeme nenarodnih promađarskih režima (Khuen-Héderváryjeva i sl.), a pogotovu od strane jugoslavenskih, a potom jugokomunističkih vlasti. (1918.-1941; 1945.-1990.)

[8] Antonij Kassowitz-Cvijić, n. dj. 153. Inače je Janko Car (1822.-1876.) pisac i političar, ali  poznati pristaša

politike hrvatskog narodnog preporoda. Ista njegov pjesma Molba  ponovno je objavljena nakon njegove smrti, i to u povodu  Kornelijine smrti (1897.) u Tjedniku bjelovarsko-križevačkom za godinu (1897/98), U jednom drugom opširnijem životopisu Kornelije Kukuljević  nadmo se, uz još brojne druge zanimljivosti objaviti i ovu  pjesmu.

 

[9] Agneza Szabo, Kornelija Kukuljević Sakcinska u hrvatskoj povijesti i kulturi, n. dj., str. 5.

[10] Isto. Usp. također, Agneza Szabo, Politika Samostalne narodne stranke u doba bana Josipa Šokčevića (1860.-1867.), Zbornik radova  Hrvatski ban Josip Šokčević, Zagreb-Vinkovci 2000, str. 41-74.

[11] Izvor cit.ovdje u bilj. 1,8 i 9.

[12] Izvor cit. ovdje u . bilj. 8 i 9, te slj. bilj.13.

[13] Izvor cit. ovdje u bilj. 11. Usp. također Stjepan Srkulj, Zagreb u prošlosti i sadašnjosti 1095.1928, Zagreb 1928., Hrvatski učiteljski dom, str. 70-71.

[14] Izvor cit. ovdje u bilj. 1. Usp. također Maj Seršić, Crveni križ, Hrvatski leksikon I, Zagreb 1996., str. 203.

[15] Izvor cit. ovdje u bilj. 1, te 7 i 8.




Najljepše zahvaljujem dr. Agnezi Szabo na poslanom Članku. D.Ž.



Agneza Szabo


Croatia - Overview of History, Culture, and Science