SENJSKE INKUNABULE
Vrativši se iz Venecije s tiskanim Brevijarom, Blaž Baromić i krug njegovih suradnika, odlučio je tiskati knjigu koja je također bila potrebna hrvatskim glagoljašima - Misal. Riječ je o knjizi u kojoj su sakupljeni svi tekstovi što se upotrebljavaju kod Mise cijele liturgijske godine. Iz opširnog kolofona doznajemo da tiskanje knjige dovršeno u Senju, 7. kolovoza 1494, u vrijeme kada je kraljevao ugarski i hrvatski kralj Vladislav, a na apostolskom prijestolju bio papa Aleksandar VI. Kolofon donosim i u latiničkoj transkripciji, koju je uradila dr. Anica Nazor: 1494 Miseca avgusta dan 7 ovi misal biše početi i svršeni v Senji. Kraljujući tada svitlomu kralju ugarskomu Ladislavu. I sideći tada na prestolje apustolskom svetomu otcu Aleksandru papi Šestomu. A biše štampani s dopušćenjem i volju gospodina biskupa. od domona Blaža Baromića i domina Salvestra Bedričića i žakna Gašpara Turčića Bog nas spasi amen. Misal, kojim tiskara u Senju počinje s radom, tiskan je na 216 listova, dvobojno i dvostupačno. Svaki stupac ima po 37 redaka. Misal sadrži kalendar, vlastite mise liturgijskih doba, red mise, čin mise, zavjetne i mrtvačke mise, zajedničke svetačke mise, vlastite svetačke mise, obredne tekstove, a završava kolofonom. Sačuvana su nam tri primjerka Misala, sva tri tiskana na papiru. Na žalost, najpotpuniji primjerak ne nalazi se u našoj zemlji, nego u Budimpešti. Misal je pronađen godine 1849, a pronašao ga je filolog Ivan Berčić u selu Ugljanu, na istoimenom otoku. On je tamo pronašao samo pola lista knjige, a po tipu slova je odmah uočio da se radi o knjizi koja je tiskana u istoj tiskari kao i Naručnik plebanušev, Transit sv. Jerolima i Korizmenjak. Godine 1863. njegov učenik Srećko Bakija, u selu Pakoštane u blizini Zadra nalazi 199 listova Misala. Mada je točno uočio da je Misal zasigurno tiskan u Senju, Berčić je krivo procijenio godinu tiskanja, napisavši u svojoj Hrestomatiji da je tiskan 1507. godine. Godine 1894. u antikvarijatu Ludwiga Rossenthala u Münchenu pojavio se još jedan primjerak Misala, ovaj put s kolofonom. Upravo zahvaljujući kolofonu, bilo je otkriveno da je Berčićeva procjena bila kriva i da se radi o inkunabuli, tj. knjizi tiskanoj u Senju 7. kolovoza 1494. Taj primjerak danas se nalazi u Budimpešti. Berčićev primjerak Misala koji se posebno odlikuje ljepotom uveza i koji datira iz 19 stoljeća, otkupila je ruska vlada i čuva se u javnoj biblioteci u Sanktpeterburgu. Drvorez Misala
Godine 1983. otkriven je još jedan vrlo vrijedan primjerak Misala. Riječ je o primjerku koji se čuva u Odesi, gdje je i pronađen, umetnut u primjerak glagoljskog Misala hruackoga iz godine 1531. Ono što taj primjerak čini posebnim jest drvorez s Raspećem na kojem je lagano crvenom bojom obojeno strujanje krvi. Misal je prvo djelo tiskare koju je utemeljio Blaž Baromić. Očekivali bismo, zbog toga, da se na njemu vidi da je djelo još nevještih ruku. Ipak, to u njemu ne možemo vidjeti ni na jednoj sačuvanoj stranici. Naprotiv, djelo je to koje se slobodno može staviti uz bok svim najuspješnijim i najljepšim europskim inkunabulama. Blaž Baromić i više je nego dobro izučio svoj zanat u Veneciji, tiskajući pravu ljepoticu među inkunabulama. 2. SPOVID OPĆENA Dana 25. travnja 1496, iz glagoljske tiskare u Senju izašlo je i drugo djelo. To je prijevod vrlo popularnoga petnaestostoljetnog priručnika opće ispovijedi "Confessionale generale". Priručnik je napisao znameniti franjevački propovjednik i duhovni pisac iz Milana M. Carcano, a o popularnosti toga priručnika najbolje govori činjenica da je već u 15. stoljeću izdan pet puta na talijanskom jeziku i u prijevodima na druge jezike, što je za ono vrijeme i više nego zavidan broj izdanja. Budući da ne služi izravno u liturgičke svrhe, to djelo je prvo iz senjskoga neliturgičkog ciklusa koji će se nastaviti u drugoj fazi rada tiskare. U kolofonu knjige nije navedeno mjesto tiskanja. Do podatka da je tiskana u Senju dolazi se ipak pomoću podataka iz kolofona gdje se navodi da je tiskar bio Blaž Baromić, a prevoditelj Jakov Blažiolović. Osim toga, po svojim tipogafsko-tehničkim osobinama ovaknjiga je identična sa senjskim glagoljskim izdanjima. Zbog toga je gotovo u potpunosti sigurno da je ta knjiga tiskana upravo u Senju.Kolofon "Spovidi općene" s tiskarskim znakom Dio kolofona navodim i u latiničkoj transkripciji koju je uradila dr. Anica Nazor: Ja pop Blaž Baromov, sin z Vrbnika, štampah ovu Spovid, a stumači ju s knjig latinskih počtovani gospodin Jakov Blažiolović na let Gospodnjih 1496, aprila 25. dan. Kao što vidimo, u kolofonu piše da je Jakov Blažiolović to djelo preveo sa latinskog jezika. Međutim, u 15. stoljeću ono na latinskom jeziku nije ni postojalo. Jedini nam je poznati primjerak toga djela iz 15. stoljeća na talijanskom jeziku. Uzmemo li u obzir da to nije prvi put da hrvatski stari pisci talijanski jezik nazivaju latinskim, jasno je da je Jakov Blažiolović ovo djelo preveo s talijanskog jezika. Osim toga, Anica Nazor je, uspoređujući Spovid općenu i talijansku inkunabulu "Confessionale generale", tiskanu u Veneciji godine 1494, došla do zaključka da iz toga predloška nije bilo izostavljeno ništa. Zato prevladava uvjerenje da je to djelo prevedeno s talijanskog jezika. Znak senjske glagoljske tiskare Na slici kolofona uočava se i tipografski znak senjske tiskare. Tim znakom se Spovid općena razlikuje od drugih senjskih izdanja. Osim toga, to je upravo onaj znak koji je proučavateljima te problematike pružio trag oko potrage za lokacijom senjske tiskare. Kao što sam već navela, sličnost toga znaka s grbom senjskoga zlatara Matije Živkovića, navela je neke stručnjake na zaključak da je upravo on bio zadužen za tehnički dio oko tiskanja ove inkunabule, te da se tiskara u prvoj fazi svoga djelovanja nalazila u njegovoj kući, na Cimiteru 1, nasuprot senjskoj katedrali. Tekst inkunabule tiskan je jednobojno, tj. samo crnom bojom. Nije dvostupačan, već tekst ide preko cijele stranice, u 25 redaka. Jezik Spovidi općene je čakavština, ikavsko-ekavskog refleksa jata. Ono što je čini srodnom sa drugim djelima svoga vremena, pa i glagoljskim rukopisnim zbornicima, jest leksik koji obiluje talijanizmima. Posljedica je to vjerojatno i prevođenja s talijanskog jezika. Posljednja inkunabula tiskana u toj tiskari prvi put je spomenuta godine 1887, dok je prvi rad o njoj objavio Ivan Milčetić godine 1890. On je tekst te inkunabule objavio u ćirilskoj transliteraciji. Na žalost, sačuvao se samo jedan originalan primjerak "Spovidi općene" uvezan uz glagoljski rukopisni Ivančićev zbornik. Taj zbornik čuva se u knjižnici franjevaca trećoredaca (glagoljaša) u Zagrebu. Senjske inkunabule i senjska tiskara |